Kada je sve počelo? Teško je reći. Možda tada kad sam stekao naviku da ponovo obljavljujem već objavljene pjesme. Pjesme iz prethodnih knjiga. Tada doduše još neizmijenjene, »osuđene« na svoj prvotni otisak. Moja je osnovna namjera vjerojatno bila da im dam veću težinu, kako knjigama tako i pjesmama. Da njihovoj dvostrukoj egzistenciji dodam svojevrsne akcente, podcrtavanja. Da uspostavim zračni most između dvije faze pisanja, ne razvoja, jer razvoj u umjetnosti ne postoji. Da ukažem na smjer odakle prema nama dolazi stranac, koji je blizak i ujedno potpuno nepoznat. No, to je bio tek predstupanj, nesvjesna priprema na ono što će uslijediti. Nešto što je podsjećalo na tinjanje. Na lagani kovitlac dima. Na slatku prijetnju. Na razlog za nesanicu koja ne dolazi.
Kad sam postao svjestan toga i kad sam prvi put primijetio da određene pjesme imaju neiskorišten potencijal, obećanje koje se nikada do kraja nije ispunilo? Ispunilo u svim svojim urođenim, stečenim i istreniranim manifestacijama?
Teško bih mogao prstom pokazati na sasvim određenu pjesmu, premda bi se to možda i moglo učiniti. Mnogo mi je lakše ukazati na nagomilanu zalihu iskustava, što su mi ih darovala čitanja, nesvjesno i bez namjere ustrajavanja u tome. Čitanja su oštrila pozornost. Odmicala zavjese i na suptilnijem, posve finomehaničkom nivou odmicala i koprene. Čitanja su mi pomogla otkrivati vrhunce, a još više pogreške. Otkrivati ponore. Ozlijede i sakaćenja. Najprije kod drugih. Što je, jasno, normalno i lakše, jer se u tim čitanjima ne miješaju biografske činjenice iz života onoga tko čita, kao što je to slučaj čitajući vlastite tekstove. Zatim i kod sebe. Vrlo je teško navići se da je poezija neosobna.
Kad sam prvi put zasukao rukave s mišlju da potencijal, što sam ga više osjećao negoli racionalnim operacijama uma pronalazio na otisnutom papiru, pokušam dovesti do nekakvog ispunjenja? Do ispunjenja koje bi se podudaralo s mojim pjesničkim sposobnostima. Kad sam prvi put popravljao već objavljenu pjesmu? Pjesmu objavljenu u knjizi, što bi trebalo biti njezina konačna legitimacija, završetak njenog evolucijskog puta, finalno odašiljanje u svijet? Ne znam, no dotjerivanje je postalo moja željezna navika.
Bio sam sretan i nekako rasterećen pročitavši i doznavši da to čine i da su činili i drugi. Ono što slijedi nije komparacija u kvaliteti, nego usporedba procesa rada, mitologija i određenih djela, određene usmjerenosti duha; to je činio Walt Whitman, to čini Charlie Simic… U našem prostoru i jeziku nema mnogo bijelih vrana. Znam da je to radio Lojze Kovačič. Ali to mi ne pomaže mnogo. Zato što je tu riječ o poeziji, a ne o prozi.
Osobitost je pisanja i obrađivanja malih gredica na slovenskom jeziku ta da se tekstovi brzo odlažu iz ruku te se im ne pristupa s udaljenim pogledom, koji bistri vodu (za to su između ostalog odgovorni duh vremena i strategija preživljavanja). Poštuju li se ta pravila nevraćanja već napisanome (tu mislim prije svega na vraćanje već objavljenim pjesmama, ne na vraćanje onima koje nisu uistinu ugledale svjetlo dana te su bile prepuštene sudu malobrojne publike) zbog moguće mučnine koju izazivaju ponovni susreti s pogreškama? Događaju li se ta nevraćanja zbog zatvaranja očiju, guranja glave u pijesak, zbog potrebe za poricanjem? Događaju li se ta nevraćanja zbog kretanja prema neizvjesnosti i nijemog klicanja: to sam ostavio iza sebe kao što sam iza sebe ostavio i drage i manje drage događaje iz života i prošlosti? Događaju li se ta nevraćanja zbog transfera, preoblačenja nekih pjesnika u kralja Midu; sve što dotaknem pretvara se u zlato? Ili je to pak povezano s nesposobnošću udaljenog pogleda, s nesposobnošću prepoznavanja pogrešaka, s time da postajemo slični nekim kritičarima i tumačima umjetnosti; na osnovnoj razini (razini tehnike), na razini zapisa ne znamo odvojiti žito od kukolja i nismo sposobni vidjeti: gdje pjesme počinju pucati, gdje se stihovi gube u mrtvim rukavcima, gdje su slike i mjesta u pjesmama patetični do boli, gdje smo zalutali u serafinske prostore i sfere, gdje visoki skokovi u metafiziku znače samo popunjavanja, paljenje umjetnih vatri, i tako dalje? A to se ne odnosi samo na pjesme koje su možda loše, već ponekad i na pjesme koje u rukama drže ulaznice za lokalnu književnu vječnost a svoje su mjesto našle i u raznim antologijama. Ne znam. Na takva bi pitanja morali odgovoriti drugi. No, sumnjam da ih uopće postavljaju. A kamoli da traže odgovore na njih.
Za sebe mogu reći da pjesme dotjerujem zato što vjerujem kako mi je dano vidjeti njihove nedostatke, a ujedno osjećam i nekako znam da neke pjesme, koje imaju neiskorišten potencijal – ako ga osjetim i ako ga, naravno, uspijem spasiti od brodoloma za koji smo odgovorni ja i vrijeme – mogu poboljšati, dovesti ih do svjetlijeg, primjetljivijeg života. Do nekakve prilagodbe na prošlost, sadašnjost i, bude li sreće, na budućnost.
Sad sam tu. U svojevrsnoj hipotetičkoj situaciji. Naginjem se nad pjesmu koju sam napisao prije više desetljeća. Nagnut sam nad otvorenom knjigom. Koliko se sjećam, dugo sam se bavio tom pjesmom. Recimo da sam je u fazama dok još nije otišla u tisak, u fazama olovaka, kemijskih olovaka, ceduljica, rokovnika, u fazama pisaće mašine, kompjutora, u fazama listova koje izbacuje printer, mnogo puta opsesivno i do mentalne i fizičke iscrpljenosti čitao, premještajući stihove, bruseći detalje i mijenjajući oblik, sve to zato jer sam u vezi nje imao nekakvu slutnju koja je tamnjela; osjećao sam njenu neispunjenost. Osjećao sam da može biti bolja.
No, rješenje kako bih je poboljšao stalno mi je izmicalo. Pjesma mi je bila preblizu. Nije se udaljila od mene, ili se pak ja nisam udaljio od nje. Bili smo međusobno slijepljeni. Nisam točno razlikovao podrobnosti od kojih je bila sastavljena. Nisam bio poput posjetitelja izložbe impresionističkih slika koji stane korak ili dva natrag, kako bi u moru kratkih i gustih poteza kista mogao razlikovati lelujave i mirne oblike. Nisam raspoznavao zastoje u njezinu unutarnjem mehanizmu, jer pjesma jest stroj. Nisam imao sposobnost rendgenskog pogleda. Nisam bio dovoljno vješt da bih joj produžio život, izvukao je iz njenog vremena, iz trenutne mode, iz tadašnje sadašnjosti. Pjesma je ostala ista. Pretvorila se u pjesmu s potencijalom, u pjesmu s mogućim obećanjem. U pismo iz boce, upućeno neizvjesnoj budućnosti, koje ima vrlo malo mogućnosti da stigne do nepoznatog primatelja.
Dok se određena pjesma piše, i kad je napisana, u njoj je, u svojevrsnom energetskom, kinetičkom obliku, pohranjeno mnogo od onoga što pjesnika u određenom trenutku okružuje i dopire do njega, opsjedajući ga. Tu je određeni duh vremena, duh okoline u kojoj pjesnik piše i živi, tu je njegov život i njegovo individualno raspoloženje; s kim se druži, s kim spava, kakvo je vrijeme vani, koliko je star, čime se hrani… a tu su, naravno, i neizbježna čitanja – hrana –, koja pjesnika dižu na određenu visinu, postavljaju u određen položaj. Tu su i oni pjesnički i nepjesnički (esejistički, prozni, filozofski, mistični…) glasovi što ih pjesnik iznova miješa, sastavlja, spaja, stavlja u lonac (pisanje je analogno kuhanju) pretvarajući ih, kao glavne začine, uz pomoć i uz dodatak vlastite senzibilnosti, u individualan i unikatan glas. Taj glas ujedno sadrži sve ostale glasove što se povremeno mogu čuti, osjetiti i prepoznati, no on u potpunosti ostaje svojstven. Taj je glas na izvjesnoj metafizičkoj razini patentiran, slično kao što je patentiran IKB; osebujna nijansa plave boje Yvesa Kleina.
Nakon nekoliko godina, zbog moje navike da se često osvrćem unatrag te mi pogled ponekad i zbog dosade zaluta na police s knjigama, bez nekog cilja ili možda baš s njim, uzimam u ruke knjigu koja kao da pripada mojem drugom životu, drugoj inkarnaciji, a tada se, ponekad, dogodi nešto neobično, nešto što graniči na čudo. Čitajući pjesme koje su se nakon njihovog nastanka pretvorile u pjesme s potencijalom, pjesme s obećanjem, u meni se nešto pomakne, razjasni. Distanca, iskustva, velika zaliha čitanjâ koja su ispunila vrijeme od prvotnog nastanka pjesme do trenutka kad sam im se ponovo posvetio, odjednom su mi posve automatski pomogli u rješavanju teškoća kojih sam ponekad bio svjestan, a ponekad uopće nisam znao da postoje. Spoznajem, uviđam i uvjerim se, ukoliko je moj um tako podešen da je neke pjesme s nekoliko poteza moguće spasiti od brodoloma.
Kod popravljanja pjesama nije riječ o tome da se te pjesme napišu sasvim iznova. Da se od prvotnog otiska posudi samo nekakva inicijalna energija koja ga je poslala u svijet te se sve ostalo učini još jednom. Od samoga početka. Popravljanje je proces sličan pisanju krivotvorenog palimpsesta. Pjesme neće dobiti nove slike; njihov sadržaj, ako ga imaju, bolje rečeno skup asocijacija što ih transportiraju prema potencijalnim čitaocima, ostaje jednak. Pa i atmosfera koja je u njima zahvaćena, zapravo svojevrsni mirisi i boje kojima pjesme zrače, ostaju isti. Možda se mijenjaju samo u intenzitetu, u snazi, a i tu su češće posrijedi manje i gotovo neprimjetne modifikacije negoli one drastične, metamorfozama bliže promjene. Ono što se u tim pjesmama mijenja, to su detalji. Upravo detalji odlučuju o tome hoće li neka pjesma stajati ili će pasti, hoće li određena pjesma ostati pjesma s potencijalom, s obećanjem, ili će se, koliko je u pjesnikovoj moći, približiti optimalnom ispunjenju. Dali smo sve od sebe, vole ponoviti sportaši.
Zapravo su to dvije operacije: odstranjivanje i minimalno dodavanje. Češća je prva. Druge je manje, dodavanja su gotovo nikakva. Iz pjesama obično uklanjam slabije dijelove, šablone, sentimentalnosti, umjetne metafizičke dubine koje su najčešće u vezi s duhom određenog vremena i mladalačkom željom za postizanjem bezračnih prostora. Katkad ih usporavam, katkad malo ubrzavam, a katkad zaustavljam u ponekom grubom posrtaju. Ono što dodajem, to su osvježenja. Pogledi iz drugih i drukčijih zornih kutova i perspektiva. Ono što dodajem, to su jezične inovacije utjelovljene u neobičnim slikama. Bolje unutranje rime. Manje nalik rimama u popularnim napjevima. Generalno gledano, moj trud i naum usmjereni su prema samo jednom cilju – uravnoteženju teksta; pjesme.
Pjesme nastojim oteti određenom duhu vremena i modi koju je to vrijeme iziskivalo, nastojim ih opteretiti, stabilizirati i ispuniti nečime, dakako minimalno i jedva primjetno, što bi trebalo biti danak i dug prema inicijalnoj energiji koja ih je začela. Ujedno im tim punjenjem, stabiliziranjem i opterećivanjem nastojim dati čistu iluziju, obećanje opstanka, upute za putovanja u drugo vrijeme. A to drugo vrijeme istodobno su trenutna sadašnjost i neizvjesna budućnost. Nastojim postići da pjesme budu univerzalne. Uravnotežene kao što je bila savršeno uravnotežena klackalica na kojoj smo moj prijatelj i ja kao dječaci sjedili namjestivši se na njoj tako da nije dodirivala tlo već je lebdjela u zraku, dok su visoku travu nadlijetale krijesnice a nas darežljivo lizali jezici tople ljetne noći.
Jesam li pri tom dotjerivanju, stegnut u vlastitim navikama, zanimljiv i uspješan? Je li posrijedi samo moje zadovoljstvo? Napinjanje mišića pred ogledalom? Osvajanje svijeta iz kreveta? Ili se time samo tješim, nagrađujući se osjećajem da činim nešto korisno kad već ne pišem nove pjesme? Jesam li zbog toga ipak samo control freak koji se u želji za potpunim nadzorom nipošto ne može pomiriti s time da u svijet šalje poluproizvode, za koje je katkad znao da su poluproizvodi (pjesme s obećanjem i potencijalom), a katkad ih doživljavao kao čista prosvjetljenja i otkrovenja? Zar zaboravljam kako sam u jednoj knjizi odabranih pjesama citirao Andreja Tarkovskog – »Ne poznajem nijedno umjetničko djelo koje bi bilo bez mane, koje bi bilo savršeno bez nedostataka«? Da li ta poboljšanja, o kojima sam ponekad čvrsto uvjeren da to jesu, dok ponekad tek sramežljivo priželjkujem da to budu, ili u to čak silno sumnjam, primjećuje itko izvan veoma male zajednice čitatelja poezije, čiji je broj jako daleko od Enzensbergerove konstante, koja govori kako će poezija uvijek imati 1354 čitatelja, bez obzira na veličinu kulture u kojoj je nastala? Pa ipak, svemu unatoč, i dalje mislim kako je poezija najvažnija ljudska aktivnost na ovome svijetu, kao što sam mislio i kad sam bio mladić.
Iskreno rečeno: Ne znam. Znam samo da, ukoliko ne pišemo za ladicu – a tko danas, u svijetu instantnih i ekspresno brzih potvrda i zadovoljavanja, još uopće piše za ladicu? – onda pjesma jednom mora dobiti svoj konačni oblik. Jednom ju je potrebno dati od sebe, bilo da se radi o prvom pokušaju ili poslije više godina, kad se površina izbistri, pa će se one pjesme, koje u sebi nose izvjesno obećanje, od svjetlucavih larvi, kao kod krijesnica što leže u travi, ili od masnih i naizgled ružnih gusjenica što puze po listovima, možda pretvoriti u leptire. Ne one živih boja, šarene i egzotične nalik pijanim vatrometima, već u one obične, domaće leptire što nas prate od djetinjstva. One žute, koji su u svojoj jednostavnosti gotovo klasični.
Larve, gusjenice, leptiri
(esej o popravljanju pjesama)
Kada je sve počelo? Teško je reći. Možda tada kad sam stekao naviku da ponovo obljavljujem već objavljene pjesme. Pjesme iz prethodnih knjiga. Tada doduše još neizmijenjene, »osuđene« na svoj prvotni otisak. Moja je osnovna namjera vjerojatno bila da im dam veću težinu, kako knjigama tako i pjesmama. Da njihovoj dvostrukoj egzistenciji dodam svojevrsne akcente, podcrtavanja. Da uspostavim zračni most između dvije faze pisanja, ne razvoja, jer razvoj u umjetnosti ne postoji. Da ukažem na smjer odakle prema nama dolazi stranac, koji je blizak i ujedno potpuno nepoznat. No, to je bio tek predstupanj, nesvjesna priprema na ono što će uslijediti. Nešto što je podsjećalo na tinjanje. Na lagani kovitlac dima. Na slatku prijetnju. Na razlog za nesanicu koja ne dolazi.
Kad sam postao svjestan toga i kad sam prvi put primijetio da određene pjesme imaju neiskorišten potencijal, obećanje koje se nikada do kraja nije ispunilo? Ispunilo u svim svojim urođenim, stečenim i istreniranim manifestacijama?
Teško bih mogao prstom pokazati na sasvim određenu pjesmu, premda bi se to možda i moglo učiniti. Mnogo mi je lakše ukazati na nagomilanu zalihu iskustava, što su mi ih darovala čitanja, nesvjesno i bez namjere ustrajavanja u tome. Čitanja su oštrila pozornost. Odmicala zavjese i na suptilnijem, posve finomehaničkom nivou odmicala i koprene. Čitanja su mi pomogla otkrivati vrhunce, a još više pogreške. Otkrivati ponore. Ozlijede i sakaćenja. Najprije kod drugih. Što je, jasno, normalno i lakše, jer se u tim čitanjima ne miješaju biografske činjenice iz života onoga tko čita, kao što je to slučaj čitajući vlastite tekstove. Zatim i kod sebe. Vrlo je teško navići se da je poezija neosobna.
Kad sam prvi put zasukao rukave s mišlju da potencijal, što sam ga više osjećao negoli racionalnim operacijama uma pronalazio na otisnutom papiru, pokušam dovesti do nekakvog ispunjenja? Do ispunjenja koje bi se podudaralo s mojim pjesničkim sposobnostima. Kad sam prvi put popravljao već objavljenu pjesmu? Pjesmu objavljenu u knjizi, što bi trebalo biti njezina konačna legitimacija, završetak njenog evolucijskog puta, finalno odašiljanje u svijet? Ne znam, no dotjerivanje je postalo moja željezna navika.
Bio sam sretan i nekako rasterećen pročitavši i doznavši da to čine i da su činili i drugi. Ono što slijedi nije komparacija u kvaliteti, nego usporedba procesa rada, mitologija i određenih djela, određene usmjerenosti duha; to je činio Walt Whitman, to čini Charlie Simic… U našem prostoru i jeziku nema mnogo bijelih vrana. Znam da je to radio Lojze Kovačič. Ali to mi ne pomaže mnogo. Zato što je tu riječ o poeziji, a ne o prozi.
Osobitost je pisanja i obrađivanja malih gredica na slovenskom jeziku ta da se tekstovi brzo odlažu iz ruku te se im ne pristupa s udaljenim pogledom, koji bistri vodu (za to su između ostalog odgovorni duh vremena i strategija preživljavanja). Poštuju li se ta pravila nevraćanja već napisanome (tu mislim prije svega na vraćanje već objavljenim pjesmama, ne na vraćanje onima koje nisu uistinu ugledale svjetlo dana te su bile prepuštene sudu malobrojne publike) zbog moguće mučnine koju izazivaju ponovni susreti s pogreškama? Događaju li se ta nevraćanja zbog zatvaranja očiju, guranja glave u pijesak, zbog potrebe za poricanjem? Događaju li se ta nevraćanja zbog kretanja prema neizvjesnosti i nijemog klicanja: to sam ostavio iza sebe kao što sam iza sebe ostavio i drage i manje drage događaje iz života i prošlosti? Događaju li se ta nevraćanja zbog transfera, preoblačenja nekih pjesnika u kralja Midu; sve što dotaknem pretvara se u zlato? Ili je to pak povezano s nesposobnošću udaljenog pogleda, s nesposobnošću prepoznavanja pogrešaka, s time da postajemo slični nekim kritičarima i tumačima umjetnosti; na osnovnoj razini (razini tehnike), na razini zapisa ne znamo odvojiti žito od kukolja i nismo sposobni vidjeti: gdje pjesme počinju pucati, gdje se stihovi gube u mrtvim rukavcima, gdje su slike i mjesta u pjesmama patetični do boli, gdje smo zalutali u serafinske prostore i sfere, gdje visoki skokovi u metafiziku znače samo popunjavanja, paljenje umjetnih vatri, i tako dalje? A to se ne odnosi samo na pjesme koje su možda loše, već ponekad i na pjesme koje u rukama drže ulaznice za lokalnu književnu vječnost a svoje su mjesto našle i u raznim antologijama. Ne znam. Na takva bi pitanja morali odgovoriti drugi. No, sumnjam da ih uopće postavljaju. A kamoli da traže odgovore na njih.
Za sebe mogu reći da pjesme dotjerujem zato što vjerujem kako mi je dano vidjeti njihove nedostatke, a ujedno osjećam i nekako znam da neke pjesme, koje imaju neiskorišten potencijal – ako ga osjetim i ako ga, naravno, uspijem spasiti od brodoloma za koji smo odgovorni ja i vrijeme – mogu poboljšati, dovesti ih do svjetlijeg, primjetljivijeg života. Do nekakve prilagodbe na prošlost, sadašnjost i, bude li sreće, na budućnost.
Sad sam tu. U svojevrsnoj hipotetičkoj situaciji. Naginjem se nad pjesmu koju sam napisao prije više desetljeća. Nagnut sam nad otvorenom knjigom. Koliko se sjećam, dugo sam se bavio tom pjesmom. Recimo da sam je u fazama dok još nije otišla u tisak, u fazama olovaka, kemijskih olovaka, ceduljica, rokovnika, u fazama pisaće mašine, kompjutora, u fazama listova koje izbacuje printer, mnogo puta opsesivno i do mentalne i fizičke iscrpljenosti čitao, premještajući stihove, bruseći detalje i mijenjajući oblik, sve to zato jer sam u vezi nje imao nekakvu slutnju koja je tamnjela; osjećao sam njenu neispunjenost. Osjećao sam da može biti bolja.
No, rješenje kako bih je poboljšao stalno mi je izmicalo. Pjesma mi je bila preblizu. Nije se udaljila od mene, ili se pak ja nisam udaljio od nje. Bili smo međusobno slijepljeni. Nisam točno razlikovao podrobnosti od kojih je bila sastavljena. Nisam bio poput posjetitelja izložbe impresionističkih slika koji stane korak ili dva natrag, kako bi u moru kratkih i gustih poteza kista mogao razlikovati lelujave i mirne oblike. Nisam raspoznavao zastoje u njezinu unutarnjem mehanizmu, jer pjesma jest stroj. Nisam imao sposobnost rendgenskog pogleda. Nisam bio dovoljno vješt da bih joj produžio život, izvukao je iz njenog vremena, iz trenutne mode, iz tadašnje sadašnjosti. Pjesma je ostala ista. Pretvorila se u pjesmu s potencijalom, u pjesmu s mogućim obećanjem. U pismo iz boce, upućeno neizvjesnoj budućnosti, koje ima vrlo malo mogućnosti da stigne do nepoznatog primatelja.
Dok se određena pjesma piše, i kad je napisana, u njoj je, u svojevrsnom energetskom, kinetičkom obliku, pohranjeno mnogo od onoga što pjesnika u određenom trenutku okružuje i dopire do njega, opsjedajući ga. Tu je određeni duh vremena, duh okoline u kojoj pjesnik piše i živi, tu je njegov život i njegovo individualno raspoloženje; s kim se druži, s kim spava, kakvo je vrijeme vani, koliko je star, čime se hrani… a tu su, naravno, i neizbježna čitanja – hrana –, koja pjesnika dižu na određenu visinu, postavljaju u određen položaj. Tu su i oni pjesnički i nepjesnički (esejistički, prozni, filozofski, mistični…) glasovi što ih pjesnik iznova miješa, sastavlja, spaja, stavlja u lonac (pisanje je analogno kuhanju) pretvarajući ih, kao glavne začine, uz pomoć i uz dodatak vlastite senzibilnosti, u individualan i unikatan glas. Taj glas ujedno sadrži sve ostale glasove što se povremeno mogu čuti, osjetiti i prepoznati, no on u potpunosti ostaje svojstven. Taj je glas na izvjesnoj metafizičkoj razini patentiran, slično kao što je patentiran IKB; osebujna nijansa plave boje Yvesa Kleina.
Nakon nekoliko godina, zbog moje navike da se često osvrćem unatrag te mi pogled ponekad i zbog dosade zaluta na police s knjigama, bez nekog cilja ili možda baš s njim, uzimam u ruke knjigu koja kao da pripada mojem drugom životu, drugoj inkarnaciji, a tada se, ponekad, dogodi nešto neobično, nešto što graniči na čudo. Čitajući pjesme koje su se nakon njihovog nastanka pretvorile u pjesme s potencijalom, pjesme s obećanjem, u meni se nešto pomakne, razjasni. Distanca, iskustva, velika zaliha čitanjâ koja su ispunila vrijeme od prvotnog nastanka pjesme do trenutka kad sam im se ponovo posvetio, odjednom su mi posve automatski pomogli u rješavanju teškoća kojih sam ponekad bio svjestan, a ponekad uopće nisam znao da postoje. Spoznajem, uviđam i uvjerim se, ukoliko je moj um tako podešen da je neke pjesme s nekoliko poteza moguće spasiti od brodoloma.
Kod popravljanja pjesama nije riječ o tome da se te pjesme napišu sasvim iznova. Da se od prvotnog otiska posudi samo nekakva inicijalna energija koja ga je poslala u svijet te se sve ostalo učini još jednom. Od samoga početka. Popravljanje je proces sličan pisanju krivotvorenog palimpsesta. Pjesme neće dobiti nove slike; njihov sadržaj, ako ga imaju, bolje rečeno skup asocijacija što ih transportiraju prema potencijalnim čitaocima, ostaje jednak. Pa i atmosfera koja je u njima zahvaćena, zapravo svojevrsni mirisi i boje kojima pjesme zrače, ostaju isti. Možda se mijenjaju samo u intenzitetu, u snazi, a i tu su češće posrijedi manje i gotovo neprimjetne modifikacije negoli one drastične, metamorfozama bliže promjene. Ono što se u tim pjesmama mijenja, to su detalji. Upravo detalji odlučuju o tome hoće li neka pjesma stajati ili će pasti, hoće li određena pjesma ostati pjesma s potencijalom, s obećanjem, ili će se, koliko je u pjesnikovoj moći, približiti optimalnom ispunjenju. Dali smo sve od sebe, vole ponoviti sportaši.
Zapravo su to dvije operacije: odstranjivanje i minimalno dodavanje. Češća je prva. Druge je manje, dodavanja su gotovo nikakva. Iz pjesama obično uklanjam slabije dijelove, šablone, sentimentalnosti, umjetne metafizičke dubine koje su najčešće u vezi s duhom određenog vremena i mladalačkom željom za postizanjem bezračnih prostora. Katkad ih usporavam, katkad malo ubrzavam, a katkad zaustavljam u ponekom grubom posrtaju. Ono što dodajem, to su osvježenja. Pogledi iz drugih i drukčijih zornih kutova i perspektiva. Ono što dodajem, to su jezične inovacije utjelovljene u neobičnim slikama. Bolje unutranje rime. Manje nalik rimama u popularnim napjevima. Generalno gledano, moj trud i naum usmjereni su prema samo jednom cilju – uravnoteženju teksta; pjesme.
Pjesme nastojim oteti određenom duhu vremena i modi koju je to vrijeme iziskivalo, nastojim ih opteretiti, stabilizirati i ispuniti nečime, dakako minimalno i jedva primjetno, što bi trebalo biti danak i dug prema inicijalnoj energiji koja ih je začela. Ujedno im tim punjenjem, stabiliziranjem i opterećivanjem nastojim dati čistu iluziju, obećanje opstanka, upute za putovanja u drugo vrijeme. A to drugo vrijeme istodobno su trenutna sadašnjost i neizvjesna budućnost. Nastojim postići da pjesme budu univerzalne. Uravnotežene kao što je bila savršeno uravnotežena klackalica na kojoj smo moj prijatelj i ja kao dječaci sjedili namjestivši se na njoj tako da nije dodirivala tlo već je lebdjela u zraku, dok su visoku travu nadlijetale krijesnice a nas darežljivo lizali jezici tople ljetne noći.
Jesam li pri tom dotjerivanju, stegnut u vlastitim navikama, zanimljiv i uspješan? Je li posrijedi samo moje zadovoljstvo? Napinjanje mišića pred ogledalom? Osvajanje svijeta iz kreveta? Ili se time samo tješim, nagrađujući se osjećajem da činim nešto korisno kad već ne pišem nove pjesme? Jesam li zbog toga ipak samo control freak koji se u želji za potpunim nadzorom nipošto ne može pomiriti s time da u svijet šalje poluproizvode, za koje je katkad znao da su poluproizvodi (pjesme s obećanjem i potencijalom), a katkad ih doživljavao kao čista prosvjetljenja i otkrovenja? Zar zaboravljam kako sam u jednoj knjizi odabranih pjesama citirao Andreja Tarkovskog – »Ne poznajem nijedno umjetničko djelo koje bi bilo bez mane, koje bi bilo savršeno bez nedostataka«? Da li ta poboljšanja, o kojima sam ponekad čvrsto uvjeren da to jesu, dok ponekad tek sramežljivo priželjkujem da to budu, ili u to čak silno sumnjam, primjećuje itko izvan veoma male zajednice čitatelja poezije, čiji je broj jako daleko od Enzensbergerove konstante, koja govori kako će poezija uvijek imati 1354 čitatelja, bez obzira na veličinu kulture u kojoj je nastala? Pa ipak, svemu unatoč, i dalje mislim kako je poezija najvažnija ljudska aktivnost na ovome svijetu, kao što sam mislio i kad sam bio mladić.
Iskreno rečeno: Ne znam. Znam samo da, ukoliko ne pišemo za ladicu – a tko danas, u svijetu instantnih i ekspresno brzih potvrda i zadovoljavanja, još uopće piše za ladicu? – onda pjesma jednom mora dobiti svoj konačni oblik. Jednom ju je potrebno dati od sebe, bilo da se radi o prvom pokušaju ili poslije više godina, kad se površina izbistri, pa će se one pjesme, koje u sebi nose izvjesno obećanje, od svjetlucavih larvi, kao kod krijesnica što leže u travi, ili od masnih i naizgled ružnih gusjenica što puze po listovima, možda pretvoriti u leptire. Ne one živih boja, šarene i egzotične nalik pijanim vatrometima, već u one obične, domaće leptire što nas prate od djetinjstva. One žute, koji su u svojoj jednostavnosti gotovo klasični.
Sa slovenskog preveo Edo Fičor