Otac

U možda najranijem sjećanju, mutnom i nejasnom, vidim sebe kao malog dječaka pored njega na starom stadionu Slobode, onom uz put ka Urijama, gdje je sada škola Dobrila Grubor, ako se još tako zove. Čini mi se da sam još jednom bio s njim na tom stadionu kada su veterani Slobode igrali neku utakmicu. Ili sam to sjećanje izmaštao gledajući stare, crno-bijele fotografije? Sjećanja na njega javljaju se nasumice. Recimo danas, porezao sam se dok sam se brijao, i u momentu se sjetih da je na poličici ispod ogledala imao onu kredu za zaustavljanje krvi. Onda se sjetih njegove četke i aparata za brijanje s kojima sam se i ja prvi put obrijao. 

Jutro je počinjao džezvom crne kafe koju je pio iz fildžana, obavezno uz šećer u kocki. Cigarete je nizao jednu na drugu, čim bi jedna bila pri kraju, palio je drugu na nju. Sjećam se da je pušio Kent, pa nišku Drinu, pa plavi Ronhil. Uz prvu je kafu obvezno čitao Oslobođenje i Sportske novosti. Ili Sport ako nema Sportskih novosti. 

Obavijen oblakom dima cijelu noć pregleda učenicke zadaće. Pričali su mi da nije bilo lako odgovarati kod njega. Da bi cijeli čas ispitivao jednog ili dva učenika i sve vrijeme bilježio nešto u neku svoju teku. Tefter pun neizvjesnosti. Završio je studij srpskohrvatskog jezika i književnosti, te ruskog jezika u Zagrebu. Novljani su tada gravitirali Zagrebu, bio je bliže nego ijedan akademski centar u BiH. Nisam od njega naslijedio talenat za nogomet. Ljubav prema književnosti jesam. Stan nam je bio pun knjiga: bile su na ormarima i u vitrinama, u ladicama i na onim visokim, teško dokučivim policama na kojima je svaka knjiga tajanstvena i posebna (takvih nema u običnoj školskoj ili gradskoj biblioteci, ove knjige čitaju samo povlašteni), uz krevete, na stolu u dnevnoj sobi i onom u trpezariji. Posvuda. 

Šale su mu bile originalne, maštovite, spontane. Sjećam se kako je jednom na vikendici, poslije par čašica, nekim ljudima pričao kako je u doba neimaštine poslije Drugog svjetskog rata, kada je bio student u Zagrebu, iz Vidorije do novske željezničke stanice, a ima tu i dva kilometra, hodao na rukama da ne bi prljao i derao cipele jer ih je čuvao za hodanje po Zagrebu. Ljudi su mu povjerovali; ozbiljan čovjek, srednjoškolski profesor, vjerovatno su mislili, ne bi ovako nešto izmišljao. Čuo sam da je jednom po povratku sa ekskurzije u Rusiji, u kafani (kod Agana čini mi se) pričao ljudima kako je iz Rusije donio ruksak u kojem se može kuhati gulaš, paprikaš, pa čak i bosanski lonac. Kada bi krenuo u ribu, na leđa bi stavio ruksak u kojem su bili svi sastojci potrebni za bosanski lonac (koje bi naravno pripremila mama) i dok bi on hodao uz Unu i lagano ribario, lonac se krčkao na leđima. Taman kad bi se umorio i izgladnio lonac je bio kuhan i mogao je napraviti pauzu, sjesti uz Unu i ručati. I to su mu neki povjerovali i čak je i uzimao narudžbe za ruksak za kuhanje. Ko ga nije poznavao, ove će mu šale vjerovatno djelovati bizarno. Ko ga je poznavao, zna o čemu pricčm. Znam da se nije šalio kada je pričao kako je kao student mijenjao bonove za dnevne objede u studentskoj menzi za par cigareta. 

Volio sam kada mi je, u sparne floridske noći uz hladno pivo, pričao o životu u selima u kojima je počinjao život prosvjetara. U jednom od njih, uz riječicu Japru, prijatelj Luka ga je naučio ribolovu. Uz tu sam Japru kao dijete hodao uz njega dok je on gazio vodu i na leptirić „čupao“ mladice i klenove. Sjećam se i mrenova koje je na dno pecao na kuglice napravljene od kruha i zdenka sira na Uni preko puta žute obale. Pa velike plotice koju je u sumrak izvukao u Matijevićima preko puta Ograda, ne vadeći cigaretu iz usta. Štuke koju je upecao na Uni u Javorniku na isti leptirić na koji je na Japri lovio mladice. 

Ili kada je pričao o mladosti i danima u Slobodi. Kako je u Kulen Vakufu za opkladu preplivao kao zmija ledenu Unu, a odustao kada su mu ponudili dupli ulog ako je prepliva nazad. Vratio se preko podalekog mosta, bila je preledena i za dupli ulog. Kako su u Drvaru, Glamoču, gdje li, jedinom igraču Srbinu u tadašnjoj postavi Slobode igrači lokalnog tima opsovali balijsku majku, a on njima uzvratio psujući im vlašku. Kako je voz koji je vraćao igrače s utakmice stao u nekom selu u gluho doba noći, zbog kvara, križanja, šta li, i tu trebao ostati satima; neki mještanin im nudio rakiju da njome prekrate vrijeme, ali nije imao flašu (a tada do flaše nije bilo lako doći kao danas), pa su nagovorili otpravnika vozova da im da bocu u kojoj je držao tintu, u nju natočili i te noći pili plavu rakiju. 

Sjećam se sijela sa čika Izom, tetkom Esadom, Halidom, priča koje sam kao dijete prisluškivao i pokušavao razumjeti, gromoglasnog Jusinog smijeha, komšijske jutarnje kafe sa čika Žikom koji je stalno pričao nedovršene viceve jer bi se sam u pola vica toliko zasmijao da bi plakao od smijeha i nikada ga nije uspio do kraja ispričati. 

Uvijek je puno čitao, u penzionerskim danima u Americi naročito. Spomenuh Oslobođenje i Sportske novosti, one predratne novine velikog formata od kojih su ostajali crni otisci na prstima, pa potom na internetu Vreme, Dane, naročito Feral i E-novine. Tu su nam se ukusi umonogome poklapali i volio bih da posjedujem makar malo njegove političke razboritosti. Imao je neku moć kritičke analize, urođenu pronicljivost, šta li, pa je uvijek zbivanja tumačio na pravi način, bez ostrašćenosti, van ideologija. Rijetko sam nailazio na ljude koji su tako dobro razumijevali političku svakodnevicu. Nagovarao sam ga da piše, da komentariše tekstove. Nije bio vičan tipkanju na računaru i nikada nije napisao komentar. Volio bih da jeste, da imam sačuvana barem neka njegova razmišljanja. 

Kada sam počeo pisati, pokazao sam mu svoje prve tekstove. Bilo mi je stalo do njegovog mišljenja. Ne zato što mi je otac; nisam tražio roditeljsko odobravanje i ohrabrenje. Naš odnos nikada nije bio patetičan i zato ne želim ni da ovo što o njemu pišem zvuci patetično i nadam se da sam to i uspio izbjeći. Jednostavno sam ga smatrao za široko obrazovanog čovjeka, naročito u sferi pisane riječi, i cijenio njegovo mišljenje. Tekstovi su mu se svidjeli. Nastavio sam pisati ne tražeći dalje pohvale i ohrabrenja. Imao sam pečat koji mi je bio potreban. 

Pamtim ga i dok hoda novskim korzom blago pogrbljen sa rukama na leđima, dok pije vinjak kod Avde u “Starom gradu”, dok karta kod Bega. Ili dok duboko uvlačeći duhanski dim zamišljeno gleda kroz prozor i sluša starogradske pjesme na malom crnom kasetofonu:“ Pod prozorom vjetar. Nad prozorom luna / obletjela jablan sjajnog srebra puna…“ 

Poslednja knjiga koju je čitao bila je „Priče sa Kolime“ Varlama Šalamova, priče o običnim ljudima, njihovim smrtima zarad besmislenih viših ciljeva, totalitarnim režimima, apsurdnom žrtvovanju.

Meho Bahtić 19. 03. 2022.