Ubio sam djevojčicu. Ne znam zašto ni kako, ali nisam je slučajno ubio. Svud naokolo muškarci i žene iz Sarajeva, uglavnom mojih godina, odreda bivši prijatelji, drugovi, poznanici, s kojima sam u međuvremenu prekinuo sve odnose. Ali u snu nije tako. Razgovaramo, nastojim biti ljubazan, umiliti im se. Oni sumnjaju, puni su prijetnje, ali ne mogu ništa dokazati. San je dug i iscrpljujući, u njemu se ne događa ništa, osim što ja skrivam ubojstvo djevojčice, a oni sumnjaju, pogledima prijete. Istovremeno se zbiva neki društveni život, pomiču se figure, prolaze možda i godine, raste tjeskoba, navikavam se na tjeskobu…
Uspijevam sakriti da sam ubio djevojčicu. Strah me je u snu i pomisliti što će se dogoditi ako me otkriju.
Usred noći probuđen, gledam prema prozoru, možda je tri, pola četiri, i jedan vrlo dugi trenutak ne znam je li to zbilja da sam ubio djevojčicu i da su svud oko mene muškarci i žene iz Sarajeva, moji bivši prijatelji, drugovi, poznanici, koji me sad mrze i tegobna im je pomisao na mene. Rijetko mi se to dogodi, da ono iz sna prodre u zbilju i neko vrijeme ostane tu.
Osjetim olakšanje kad shvatim da ubojstvo ostaje u snu. Sreću u najčistijem obliku. I usnim u san bez snova, zaštićen.
Ubio sam djevojčicu
San noći 28. u 29. maj. 2019.
Ubio sam djevojčicu. Ne znam zašto ni kako, ali nisam je slučajno ubio. Svud naokolo muškarci i žene iz Sarajeva, uglavnom mojih godina, odreda bivši prijatelji, drugovi, poznanici, s kojima sam u međuvremenu prekinuo sve odnose. Ali u snu nije tako. Razgovaramo, nastojim biti ljubazan, umiliti im se. Oni sumnjaju, puni su prijetnje, ali ne mogu ništa dokazati. San je dug i iscrpljujući, u njemu se ne događa ništa, osim što ja skrivam ubojstvo djevojčice, a oni sumnjaju, pogledima prijete. Istovremeno se zbiva neki društveni život, pomiču se figure, prolaze možda i godine, raste tjeskoba, navikavam se na tjeskobu…
Uspijevam sakriti da sam ubio djevojčicu. Strah me je u snu i pomisliti što će se dogoditi ako me otkriju.
Usred noći probuđen, gledam prema prozoru, možda je tri, pola četiri, i jedan vrlo dugi trenutak ne znam je li to zbilja da sam ubio djevojčicu i da su svud oko mene muškarci i žene iz Sarajeva, moji bivši prijatelji, drugovi, poznanici, koji me sad mrze i tegobna im je pomisao na mene. Rijetko mi se to dogodi, da ono iz sna prodre u zbilju i neko vrijeme ostane tu.
Osjetim olakšanje kad shvatim da ubojstvo ostaje u snu. Sreću u najčistijem obliku. I usnim u san bez snova, zaštićen.