moj tetak je cjepidlaka
zavede me u dužničku knjižicu
kad god s police povučem knjigu
zove me na telefon ako probijem rok
knjiga mu nije bitna
pazi da svede račun na ovom svijetu
moja tetka je vještica
ne razgovara sa mojom majkom
po nekoliko mjeseci
kažnjava je za frtalj riječi
iščekuje da fasuje moždani
da može tupiti
kako desnom šakom mora
stiskati lopticu
da osnaži ubogaljenu stranu
moj daidža je hipohondar
osluškuje najmanji propuh
izgovara ime svakog ljekara
kad odboluje jednu
uzboluje drugu bolest
moja majka je robinja
smjelo ukorači u sve njihove zamke
pobožno stavlja glavu pod giljotinu
i ne gleda na cijenu
ropstva.
ja sam zapisničar
kad god ušetam u javni prevoz postajem Wiesler
pratim živote drugih
ne zamaram se žicama i prislušnim uređajima
samo se objesim o gumeni rukohvat
ukopam ko mejt
i posmatram
ženu s kesom tableta
za masnoću, krvni pritisak i osteoporozu
čije hrskavice stružu po šinama
starosjedioci s prve stanice gledaju kroz njene šuplje kosti
dugonokta djevojka
po zaslonu svog iphona
grebe sliku oca
preminulog od infarkta
iskaplja i vonja smrad
beskućnika s Tekije
drži knjigu kao oreol nad neurednom glavom
– ne dolazi Tomo –
misli na brata koji se
usramio rođenog brata
postrance stoji starac
kroz šupalj džep
opipava svoje bilo
neko se uspravi i pokloni
stolicu starici s lijekovima.
Porodični tramvaj
(bilješke o porodici i drugim čudesnim bićima)
moj tetak je cjepidlaka
zavede me u dužničku knjižicu
kad god s police povučem knjigu
zove me na telefon ako probijem rok
knjiga mu nije bitna
pazi da svede račun na ovom svijetu
moja tetka je vještica
ne razgovara sa mojom majkom
po nekoliko mjeseci
kažnjava je za frtalj riječi
iščekuje da fasuje moždani
da može tupiti
kako desnom šakom mora
stiskati lopticu
da osnaži ubogaljenu stranu
moj daidža je hipohondar
osluškuje najmanji propuh
izgovara ime svakog ljekara
kad odboluje jednu
uzboluje drugu bolest
moja majka je robinja
smjelo ukorači u sve njihove zamke
pobožno stavlja glavu pod giljotinu
i ne gleda na cijenu
ropstva.
ja sam zapisničar
kad god ušetam u javni prevoz postajem Wiesler
pratim živote drugih
ne zamaram se žicama i prislušnim uređajima
samo se objesim o gumeni rukohvat
ukopam ko mejt
i posmatram
ženu s kesom tableta
za masnoću, krvni pritisak i osteoporozu
čije hrskavice stružu po šinama
starosjedioci s prve stanice gledaju kroz njene šuplje kosti
dugonokta djevojka
po zaslonu svog iphona
grebe sliku oca
preminulog od infarkta
iskaplja i vonja smrad
beskućnika s Tekije
drži knjigu kao oreol nad neurednom glavom
– ne dolazi Tomo –
misli na brata koji se
usramio rođenog brata
postrance stoji starac
kroz šupalj džep
opipava svoje bilo
neko se uspravi i pokloni
stolicu starici s lijekovima.