U nekadašnjem “Uredu za povjeravanje i čuvanje tajni” radio je povjerenik zvani Mehlem. Posao mu bješe da sasluša najskrivenije tajne sugrađana. Da ih opravda ako su bile mračne, toliko mračne da bi se zemlja pred njima zatvorila, a ako su bile svijetle, da ih okuje u zvijezde i zahvali se i u svoje ime Milosrdnom što je spustio pogled na onog ko se povjerio. Čuvao je i one tajne koje su tek želje, strepnje i snohvatice, ali koje su počinjale da opsjedaju, proganjaju, da noći pretvaraju u moru a dane u noći.
Jednom povjerene, tajne je prekrivala prašina, padale su u zaborav, povlačeći se pred uobičajenim sadržajima svakidašnjice.
Opravdanja mračnih tajni Mehlem je nalazio navodeći mračnije primjere prema kojima je povjerena tajna izgledala kao dječja igra.
One svijetle su svjedočile o dobročinstvima za koje je dobročinitelj želio da ostanu nepoznata, dobročinstvima koja nisu učinjena da bi molitve bile uslišene, ili da bi se na sudnji dan zaradio dženet, niti da se polaska vlastitoj sujeti, nego iz iskrene želje da se saučestvuje u nečijoj muci i pomogne da se muka prebrodi. A korisno se i tih tajni osloboditi, da se vremenom ne bi dobročinitelj uzoholio ili da se dobročinstvo ne bi izopačilo u lihvarstvo.
Povjerene tajne nisu više izazivale strah da će biti otkrivene. Tamo gdje su pohranjene ne raste vrba od koje se pravi svirala.
&
Mehlem se upravo spremao da napusti Ured kad se vrata poslije jedvačujnog kucanja otvoriše. Uđe Mujo slastičar. Put u Ured vodio je Mehlema pored Mujine slastičarne. Znali su se iz viđenja kao što se manje-više svi poznaju u čaršiji. Mujo izgleda uznevjereno. Brada mu podrhtava. Ne zna kuda bi sa pogledom, rukama. Tajna očigledno nije od onih svijetlih. Mehlem je ostavljao uvijek dovoljno vremena da se posjetilac predomisli, da još jednom preispita odluku hoće li se povjeriti ili neće. No kako je bilo očgledno da Mujo prikuplja snagu za ono što će reći, Mehlem ga ohrabri:
– De sjedi … sjeti se šta su naši stari govorili … nikad se ne zna kakvo dobro nosi ono što nam se u prvi mah učini lošim. A rečeno je i da ima gore od goreg.
Uzalud je Mujo rukavima brisao orošeno čelo. Graške su otkrivale dramu u njegovoj duši.
– Slušam te Mujo. Što god da mi povjeriš, ostat će ovdje i nemoj misliti da se samo tebi dešava, i da se ne može promijeniti.
Mujo promuca:
– Nisam došao samo da se povjerim nego i da mi povjeriš.
– Da ti povjerim?! – ote se Mehlemu uzvik – Kako se usuđuješ?!
– Usuđujem se, usuđujem. Četvrto dijete mi je na putu! Jedva sastavljam kraj sa krajem! Niko ne dolazi u moju slastičarnu … a moj život ne pripada samo meni.
Mujo ustade. Izvadi iz džepa zgužvani prospekt grada. Drhtavom rukom ga izravna, pa poče da čita.
– Slušaj ovo … znamenitosti koje su na jednom mjestu sabrale sve svjetske kulture …. Nije to…. evo, ovo ovdje, ovdje , slušaj … nude se sladokuscima ne samo slani nego i slatki specijaliteti među kojima i tulumbe … – Mujo podiže pogled – Šta misliš čije? Muharemove tulumbe! – Mujo izgužva prospekt, baci na pod, i poče ga bjesomučno gaziti. – Muharemove tulumbe, redovi pred njegovom slastičarnom, a moja zjapi li zjapi. … A četvrto dijete na putu … zajedno smo šegrtovali Muharem i ja, učili kod istog majstora, da li je povjerio kako pravi tulumbe ….
Mujo ponovo sjede zagnjurivši glavu među šake.
– De, zapali …. Mehlem uzdahnu i prinese Muji tabakeru …. Sve i kada bih popustio pred tvojim razlozima, ne bih ti mogao otkriti tajnu Muharemovu tulumbe jer nikad nije zakoračio ovdje …
Mujo je tupo gledao u pod. Mehlem par puta prođe gore-dole Uredom.
– Ne mogu dopustiti da ne odeš barem umiren. Evo šta mogu učiniti, Ugovorit ću ti sastanak sa Muharemom. Vaše su slastičarne na dva kraja čaršije, pa ne bi trebalo da smetaju jedna drugoj. Naći ću načina da ti bude javljeno kada te Muharem očekuje. I ja često svratim da se zasladim. Odaje utisak dobrodušnog čovjeka. Porazgovaraj sa Muharemom.
-&-
– Poslije moje ženidbe, poslije tvog odlaska u vojsku, nekako smo se udaljili, svako se pozabavio svojim poslom. Sjećaš li se kako smo obojica željeli da pobjegnemo sa onim cirkusom, vjerujući da predstava sa klovnovima nikad ne prestaje i da postoji svijet kojem osmijeh nikad ne silazi sa lica? Sjećaš li se … No uvjeren sam Mujo da nisi došao da bi prebirali po uspomenama.
– Muhareme, Rabija mi je noseća. U moju slastičarnu rijetko ko ulazi, gotovo da nemam od čega da živim. Šegrtovali smo kod istog majstora. Naše su slastičarne na dva kraja čaršije pa ipak k’o da je moja na kraju svijeta. Svi dolaze k tebi, i naši i turisti. U čemu je tajna tvoje tulumbe?…
Mujo ustade.
– Uzeo sam sebi i previše slobode … ne zamjeri…. I pođe da izađe.
Muharem ga zaustavi.
– Hoćemo li nazdraviti prinovi?
Izgubi se iza zavjese od raznobojnih traka, pa se ubrzo vrati sa dvije čašice i bocom.
– Jedino ti Mujo mogu ponudit da radiš kod mene, bujrum. Nikada neću zaboraviti da si i ti majstor…. Pa pravim osim tulumbi i salep, i bozu i zimske sladolede … a što se tiče tulumbi…
Iz ugla pulta uze uokvirenu fotografiju na kojoj je bila njegova žena, pogleda je pa je vrati.
… i danas volim moju Sevdu kao poslije prvog plesa. Ne znam čime sam je zaslužio … sluša me sa takvom pažnjom kad govorim, k’o da sam, Bože me oprosti, prorok. Pridaje značaj najmanjoj sitnici koju učinim k’o da otkrivam toplu vodu. Ne grlim je iz navike, nego onom ljubavlju začetu prvim zagrljajem. Pravim tulumbe onim pokretima kojima je milujem, jer je Sevda prisutna u svemu što mislim i radim, pa je svaka tulumba moja Sevda, dobri Mujo … a ti i tvoja Rabija?
– Iskrenost za iskrenost. Rabija je uvijek uz mene, uvijek kad je to najpotrebnije. I kad ono u mladosti preležah neku upalu i kad su se roditelji preselili, i kad je vočnjak izgorio … Doduše, ponekad i grom pukne iz vedra neba. Toliko mi je potrebna da ne znam što bih bez nje. Da, potrebna mi je, potrebna. Uz mene je i kada mi riba spadne sa udice … i tada mi je potrebna – škrto se nasmiješi.
Oglasi se sahat-kula
– A šta misliš da … Muharem ne dovrši misao. Pogledi im se susretoše. Riječi kao da se zagnjuriše u čašice. Nazdraviše.
&
Boravak u banji okrijepio je Mehlema. Iznenadi se kada na Mujinoj radnji pročita „pekara“. Mujo, ugledavši ga, spremi tepsijaš i jedva mu ga nekako tutnu ne obazirući se na Mehlemovo opiranje…
– Svaki čas očekujem da mi jave sin ili kćerka … samo da mi žena bude dobro.
– Sin ili kćerka – tajna će uskoro biti otkrivena. Pa neka bude sa hajrom! – poželi Mehlem pa produži prema Uredu.
Tulumba i tepsijaš
U nekadašnjem “Uredu za povjeravanje i čuvanje tajni” radio je povjerenik zvani Mehlem. Posao mu bješe da sasluša najskrivenije tajne sugrađana. Da ih opravda ako su bile mračne, toliko mračne da bi se zemlja pred njima zatvorila, a ako su bile svijetle, da ih okuje u zvijezde i zahvali se i u svoje ime Milosrdnom što je spustio pogled na onog ko se povjerio. Čuvao je i one tajne koje su tek želje, strepnje i snohvatice, ali koje su počinjale da opsjedaju, proganjaju, da noći pretvaraju u moru a dane u noći.
Jednom povjerene, tajne je prekrivala prašina, padale su u zaborav, povlačeći se pred uobičajenim sadržajima svakidašnjice.
Opravdanja mračnih tajni Mehlem je nalazio navodeći mračnije primjere prema kojima je povjerena tajna izgledala kao dječja igra.
One svijetle su svjedočile o dobročinstvima za koje je dobročinitelj želio da ostanu nepoznata, dobročinstvima koja nisu učinjena da bi molitve bile uslišene, ili da bi se na sudnji dan zaradio dženet, niti da se polaska vlastitoj sujeti, nego iz iskrene želje da se saučestvuje u nečijoj muci i pomogne da se muka prebrodi. A korisno se i tih tajni osloboditi, da se vremenom ne bi dobročinitelj uzoholio ili da se dobročinstvo ne bi izopačilo u lihvarstvo.
Povjerene tajne nisu više izazivale strah da će biti otkrivene. Tamo gdje su pohranjene ne raste vrba od koje se pravi svirala.
&
Mehlem se upravo spremao da napusti Ured kad se vrata poslije jedvačujnog kucanja otvoriše. Uđe Mujo slastičar. Put u Ured vodio je Mehlema pored Mujine slastičarne. Znali su se iz viđenja kao što se manje-više svi poznaju u čaršiji. Mujo izgleda uznevjereno. Brada mu podrhtava. Ne zna kuda bi sa pogledom, rukama. Tajna očigledno nije od onih svijetlih. Mehlem je ostavljao uvijek dovoljno vremena da se posjetilac predomisli, da još jednom preispita odluku hoće li se povjeriti ili neće. No kako je bilo očgledno da Mujo prikuplja snagu za ono što će reći, Mehlem ga ohrabri:
– De sjedi … sjeti se šta su naši stari govorili … nikad se ne zna kakvo dobro nosi ono što nam se u prvi mah učini lošim. A rečeno je i da ima gore od goreg.
Uzalud je Mujo rukavima brisao orošeno čelo. Graške su otkrivale dramu u njegovoj duši.
– Slušam te Mujo. Što god da mi povjeriš, ostat će ovdje i nemoj misliti da se samo tebi dešava, i da se ne može promijeniti.
Mujo promuca:
– Nisam došao samo da se povjerim nego i da mi povjeriš.
– Da ti povjerim?! – ote se Mehlemu uzvik – Kako se usuđuješ?!
– Usuđujem se, usuđujem. Četvrto dijete mi je na putu! Jedva sastavljam kraj sa krajem! Niko ne dolazi u moju slastičarnu … a moj život ne pripada samo meni.
Mujo ustade. Izvadi iz džepa zgužvani prospekt grada. Drhtavom rukom ga izravna, pa poče da čita.
– Slušaj ovo … znamenitosti koje su na jednom mjestu sabrale sve svjetske kulture …. Nije to…. evo, ovo ovdje, ovdje , slušaj … nude se sladokuscima ne samo slani nego i slatki specijaliteti među kojima i tulumbe … – Mujo podiže pogled – Šta misliš čije? Muharemove tulumbe! – Mujo izgužva prospekt, baci na pod, i poče ga bjesomučno gaziti. – Muharemove tulumbe, redovi pred njegovom slastičarnom, a moja zjapi li zjapi. … A četvrto dijete na putu … zajedno smo šegrtovali Muharem i ja, učili kod istog majstora, da li je povjerio kako pravi tulumbe ….
Mujo ponovo sjede zagnjurivši glavu među šake.
– De, zapali …. Mehlem uzdahnu i prinese Muji tabakeru …. Sve i kada bih popustio pred tvojim razlozima, ne bih ti mogao otkriti tajnu Muharemovu tulumbe jer nikad nije zakoračio ovdje …
Mujo je tupo gledao u pod. Mehlem par puta prođe gore-dole Uredom.
– Ne mogu dopustiti da ne odeš barem umiren. Evo šta mogu učiniti, Ugovorit ću ti sastanak sa Muharemom. Vaše su slastičarne na dva kraja čaršije, pa ne bi trebalo da smetaju jedna drugoj. Naći ću načina da ti bude javljeno kada te Muharem očekuje. I ja često svratim da se zasladim. Odaje utisak dobrodušnog čovjeka. Porazgovaraj sa Muharemom.
-&-
– Poslije moje ženidbe, poslije tvog odlaska u vojsku, nekako smo se udaljili, svako se pozabavio svojim poslom. Sjećaš li se kako smo obojica željeli da pobjegnemo sa onim cirkusom, vjerujući da predstava sa klovnovima nikad ne prestaje i da postoji svijet kojem osmijeh nikad ne silazi sa lica? Sjećaš li se … No uvjeren sam Mujo da nisi došao da bi prebirali po uspomenama.
– Muhareme, Rabija mi je noseća. U moju slastičarnu rijetko ko ulazi, gotovo da nemam od čega da živim. Šegrtovali smo kod istog majstora. Naše su slastičarne na dva kraja čaršije pa ipak k’o da je moja na kraju svijeta. Svi dolaze k tebi, i naši i turisti. U čemu je tajna tvoje tulumbe?…
Mujo ustade.
– Uzeo sam sebi i previše slobode … ne zamjeri…. I pođe da izađe.
Muharem ga zaustavi.
– Hoćemo li nazdraviti prinovi?
Izgubi se iza zavjese od raznobojnih traka, pa se ubrzo vrati sa dvije čašice i bocom.
– Jedino ti Mujo mogu ponudit da radiš kod mene, bujrum. Nikada neću zaboraviti da si i ti majstor…. Pa pravim osim tulumbi i salep, i bozu i zimske sladolede … a što se tiče tulumbi…
Iz ugla pulta uze uokvirenu fotografiju na kojoj je bila njegova žena, pogleda je pa je vrati.
… i danas volim moju Sevdu kao poslije prvog plesa. Ne znam čime sam je zaslužio … sluša me sa takvom pažnjom kad govorim, k’o da sam, Bože me oprosti, prorok. Pridaje značaj najmanjoj sitnici koju učinim k’o da otkrivam toplu vodu. Ne grlim je iz navike, nego onom ljubavlju začetu prvim zagrljajem. Pravim tulumbe onim pokretima kojima je milujem, jer je Sevda prisutna u svemu što mislim i radim, pa je svaka tulumba moja Sevda, dobri Mujo … a ti i tvoja Rabija?
– Iskrenost za iskrenost. Rabija je uvijek uz mene, uvijek kad je to najpotrebnije. I kad ono u mladosti preležah neku upalu i kad su se roditelji preselili, i kad je vočnjak izgorio … Doduše, ponekad i grom pukne iz vedra neba. Toliko mi je potrebna da ne znam što bih bez nje. Da, potrebna mi je, potrebna. Uz mene je i kada mi riba spadne sa udice … i tada mi je potrebna – škrto se nasmiješi.
Oglasi se sahat-kula
– A šta misliš da … Muharem ne dovrši misao. Pogledi im se susretoše. Riječi kao da se zagnjuriše u čašice. Nazdraviše.
&
Boravak u banji okrijepio je Mehlema. Iznenadi se kada na Mujinoj radnji pročita „pekara“. Mujo, ugledavši ga, spremi tepsijaš i jedva mu ga nekako tutnu ne obazirući se na Mehlemovo opiranje…
– Svaki čas očekujem da mi jave sin ili kćerka … samo da mi žena bude dobro.
– Sin ili kćerka – tajna će uskoro biti otkrivena. Pa neka bude sa hajrom! – poželi Mehlem pa produži prema Uredu.