S jednim hrvatskim novinarom spominjao sam Predraga Matvejevića, jugoslavenskoga pisca. Upoznao sam ga na nekom književnom festivalu devedesetih godina.
Spazio sam muškarca za klavirom, svirao je klasičnu glazbu, sa strane u barskom salonu. Pio je votku, oči su mu bile vlažne. Prišao sam, privučen njegovom bravurom. Poslije mi je rekao da je koncertnu karijeru prekinuo zbog povrede ruke.
1987. objavio je Mediteranski brevijar, sažetak zaljubljenosti u sve njegove obale. Živio je u egzilu u Francuskoj,daleko od svoje domovine u plamenu.
Rođen je u Mostaru, a tih godina često sam odlazio iskrcavati humanitarnu pomoć u taj njegov grad, raspolućen tokom Neretve i topovskim granatama.
Imao je drevni most od bijeloga kamena u obliku polumjeseca sa čijeg su vrha visine petnaest metara skakali mladići, natječući se u odvažnosti. On je bio jedan od tih skakača. Most je srušilo hrvatsko topništvo. Te večeri smo razmijenili poneku priču, postavši prijatelji.
On i njegova supruga Mira zatim su došli živjeti u Rim. Imao je namještenje na sveučilištu. Sjedili bi u kuhinji, za povelikim stolom od više vrsta drveta, moja majka im je pekla svoju čuvenu picu od dizana tijesta.
Pisao je knjigu o povjesti kruha, dodao sam tom izdanju jednu svoju popratnu stranicu.
Predrag je preminuo u Zagrebu ima tome četiri godine.
Razgovarao sam sa spomenutim novinarom o Predragu, jer je pokrenuta književna nagrada s njegovim imenom. Zaželjela je to njegova kći pa je to i ostvarila.
Meni je nagrada to što mi je bio prijatelj, što smo zajedno pili, što sam držao njegovu ruku na dlanu ruke koja se sjeća.
Skica za prijateljev portret
S jednim hrvatskim novinarom spominjao sam Predraga Matvejevića, jugoslavenskoga pisca. Upoznao sam ga na nekom književnom festivalu devedesetih godina.
Spazio sam muškarca za klavirom, svirao je klasičnu glazbu, sa strane u barskom salonu. Pio je votku, oči su mu bile vlažne. Prišao sam, privučen njegovom bravurom. Poslije mi je rekao da je koncertnu karijeru prekinuo zbog povrede ruke.
1987. objavio je Mediteranski brevijar, sažetak zaljubljenosti u sve njegove obale. Živio je u egzilu u Francuskoj,daleko od svoje domovine u plamenu.
Rođen je u Mostaru, a tih godina često sam odlazio iskrcavati humanitarnu pomoć u taj njegov grad, raspolućen tokom Neretve i topovskim granatama.
Imao je drevni most od bijeloga kamena u obliku polumjeseca sa čijeg su vrha visine petnaest metara skakali mladići, natječući se u odvažnosti. On je bio jedan od tih skakača. Most je srušilo hrvatsko topništvo. Te večeri smo razmijenili poneku priču, postavši prijatelji.
On i njegova supruga Mira zatim su došli živjeti u Rim. Imao je namještenje na sveučilištu. Sjedili bi u kuhinji, za povelikim stolom od više vrsta drveta, moja majka im je pekla svoju čuvenu picu od dizana tijesta.
Pisao je knjigu o povjesti kruha, dodao sam tom izdanju jednu svoju popratnu stranicu.
Predrag je preminuo u Zagrebu ima tome četiri godine.
Razgovarao sam sa spomenutim novinarom o Predragu, jer je pokrenuta književna nagrada s njegovim imenom. Zaželjela je to njegova kći pa je to i ostvarila.
Meni je nagrada to što mi je bio prijatelj, što smo zajedno pili, što sam držao njegovu ruku na dlanu ruke koja se sjeća.
Preveo Tvrtko Klarić