(Dok sam danas slušao nadahnute riječi Nenada Miloševića, Dejana Simonovića, Danice Vukićević, Dragice Mugoša, Ranka Risojevića i Predraga Bjeloševića o Kolji Mićeviću, na promociji knjige “Rimaginator”, objavljene povodom godišnjice smrti poznatog prevodioca, pjesnika, esejiste i muzikologa, sjetio sam se jednog davnoog događaja na Kočićevom Zmijanju i slike su se, nekako same od sebe, stapale u pjesmu)
(S)Kočiću, Kočiću, zaklikta Kolja Mićević, ispliva iz niskog šatora, skoči na ruke, i potrča po zmijanjskoj visoravni, u susret osunčanoj planini.
Od vlati trava tkaju ruke šarenu čobansku torbu, a noge, gore visoko, u zmijanjski vez upliću niti vedrine.
Gleda Kolja odozdo izokrenutu Kočića glavicu i na njenom vrhu, nad šahovsku tablu nadnesene, u mrežu stihova uhvaćene, neodgonetljive Dantea i Valerija.
Trči Kolja, ne okrećući se, ruka ruku ne stiže, hoće što prije u jelik i međ’ omorike, a kad zasviraše i zapjevaše trubaduri, na note koje je zabilježio Vlado Milošević, okrenu prema perilu, da iz prikrajka gleda Mrgudu, koja je uz bokove uzgrnula rubinu, kako pratljačom u kamen sabija zlobu koja nekud odvede njenog dragana.
Gubi se Kolja Mićević iz radoznalog pogleda, Još mu samo iznad bokora čička vire stopala, tabanima okrenuta nebu, a zmijanjska visoravan trči za njim.
Kako Kolja Mićević trči na rukama po Zmijanju
(Dok sam danas slušao nadahnute riječi Nenada Miloševića, Dejana Simonovića, Danice Vukićević, Dragice Mugoša, Ranka Risojevića i Predraga Bjeloševića o Kolji Mićeviću, na promociji knjige “Rimaginator”, objavljene povodom godišnjice smrti poznatog prevodioca, pjesnika, esejiste i muzikologa, sjetio sam se jednog davnoog događaja na Kočićevom Zmijanju i slike su se, nekako same od sebe, stapale u pjesmu)
(S)Kočiću, Kočiću, zaklikta Kolja Mićević,
ispliva iz niskog šatora,
skoči na ruke,
i potrča po zmijanjskoj visoravni,
u susret osunčanoj planini.
Od vlati trava tkaju ruke
šarenu čobansku torbu,
a noge, gore visoko,
u zmijanjski vez upliću niti vedrine.
Gleda Kolja odozdo
izokrenutu Kočića glavicu
i na njenom vrhu, nad šahovsku tablu nadnesene,
u mrežu stihova uhvaćene,
neodgonetljive Dantea i Valerija.
Trči Kolja, ne okrećući se,
ruka ruku ne stiže,
hoće što prije u jelik i međ’ omorike,
a kad zasviraše i zapjevaše trubaduri,
na note koje je zabilježio Vlado Milošević,
okrenu prema perilu,
da iz prikrajka gleda Mrgudu,
koja je uz bokove uzgrnula rubinu,
kako pratljačom u kamen sabija zlobu
koja nekud odvede njenog dragana.
Gubi se Kolja Mićević iz radoznalog pogleda,
Još mu samo iznad bokora čička
vire stopala, tabanima okrenuta nebu,
a zmijanjska visoravan trči za njim.