Dvije pjesme o zemlji

kasna jesen

rasijecanje šumske tišine
neodgodivim padanjem kestena
znak je da je opna neopazivog polusvijeta
ponovno šuplja
i započinje rezbarenje jezgre stabala
u pamćenje šume
pakiranje svjetlosti u kraće dane
duboko disanje studenog koje
osiromašuje tlo

ljuštenje ljeta
uvijek uznemiri duhove
pa se uvlače u zidove
kao dim u tkaninu

svaka jesen ona je u kojoj mrak dolazi poslije mraka
oštro i neočekivano kao ranjavanje
počinje posljednji lov
u kojem nas smrt upoznaje osobno
prije zatvaranja vrata

zbližavanje sa zemljom

trebalo nas je
podmazivati s više toplih riječi
uzgajanje čovjeka zahtjevan je posao
a majčine ruke grube su i neuke

tih dana okopavali smo kukuruz i natjecali se
tko će prije dovršiti dugačke redove
tko će se prije sasuti u leptira
i odletjeti prema šumi
žuljevi su danima stršili iz dlanova
i bilo je teško pravilno zarasti
bez topline