Uvek kad krenem u bioskop s namerom da pogledam neki srpski film – a iz navike (možda i mazohizma) ne propuštam ni jedan – osetim izvesnu nelagodu, sličnu otprilike nelagodi turiste sa zapada na orijentalnoj pijaci koji – čak i kad mu se posreći da povoljno pazari persijski tepih – uvek podozreva da je za previše para kupio kuhinjski otirač. Nije ta strepnja bez osnova. Malo je kinematografija na svetu koje su za velike pare prodale toliko kuhinjskih otirača predstavljajući ih kao persijske tepihe. Čak i kad se dogodi – a dogodi se češće nego što bi se moglo pomsliti – da se neki srpski film vine do figurativnog persijskog tepiha, uvek se u njemu nađe ponešto od kuhinjskog otirača.
Jednom je to amaterski ton i loša sinhronizacija, drugi put diletantska rasveta, treći opet put tradicionalno najslabija tačka srpske kinematografije – loša pozorišna kostimografija. Mogao bih nabrajati zanatske kinematografske diletantizme i brljotine do u nedogled, sve do, recimo, digitalnog Seiko sata na ruci kosovskog junaka, ali ovde prestajem da nabrajam.
Ako bi ih sve nabrojao, našlo bi se tu hiljadu mana, a hiljada mana je privilegija dobrih filmova.
Pomenuta nelagoda dodatno se pojačava u situacijama kad treba da pogledam neki od filmova na takozvane velike nacionalne i istorijske teme, a ni takve ne propuštam, opet delom iz mazohizma, delom da bih napisao ubitačnu kritiku. Tu već počinje zona filmskog sumraka, ni sumrak filma nije prejaka reč. Naručioci, naime, posla – da baš ne kažem preduzimači – izvršitelji radova, producenti, autori – u izvesnom smislu i sam film – nadobudno očekuju (ponekad vrlo agresivno) da “veličina” i istorijski značaj teme (ili junaka) filmskom uratku po automatizmu obezbedi status remek-dela. Antologijski je recentni primer gromoglasno najavljivane, na sva zvona reklamirane, unapred i “na neviđeno” u zvezde okovane TV serije “Nemanjići – rađanje kraljevine”, kojoj u bezbroju mana nedostaju samo dve ili tri da bi ostala zabeležena kao remek-delo pompeznog kiča, pretencioznog zanatskog neumeća, nesuvislosti, logičke nekonzistentnosti hronologijske dezorijentacije i šlampavog pokušaja šverca sadašnjeg trenutka u daleku prošlost o kojoj, inače, niko od umešanih u rabotu nije imao pojma.
Ja sam odgledao jednu i po epizodu “Nemanjića” – više nisam mogao, dobio sam valunge – čisto sumnjam da je iko u Srbiji odgledao sve. Svi su, međutim, počev od ultradesničara, kojima su Nemanjići objekat opskurnog kulta, zaključno sa levičarima i najuzdržanijim komentatorima i novinarima, uključujući režimske, bili saglasni da su Nemanjići katastrofalni promašaj, vizuelno krivično delo. Svejedno. Producent serije, direktor RTS-a, Bujošević, hladnokrvo je izjavio da su te ocene “zlonamerne” i da je serija izvanredna. Ta izjava je dobila prećutno podršku sa “najvišeg mesta”. Nemanjići su zvanično ostali izvanredna serija.
To je tome tako: uz časne izuzetke, srpska kinematografija i serijalna produkcija ili su proizvodnja estetski nepodnošljive stvarnosti ili estetsko nasilje nad stvarnošću. Imajući to na umu, a uprkos provereno dobroj reputaciji producenta, autora, kompletne ekipe uopšte, osećao sam nelagodu i pre nego što sam pogledao “Tomu”. Sve, naime, da film bude urađen i najprofesionalnije, mislio sam – kako je i urađen, u šta sam se brzo uverio – šanse da mi se dopadne bile su minimalne. Što ne znači da je film tehnički morao biti loš – tema, naprosto, nije bila za mene. Melodrame, makar i najbolje, muka su mi duhu, ne volim novokomponovanu narodnu muziku – i od nje dobijam valunge – a biografija/hagiografija Tome Zdravkovića. koju nipošto ne treba mešati sa njegovim stvarnim životom, neiscrpno je skladište materijala za filmsku priču viskoziteta i slatkosti sirupa za kašalj.
Međutim, samo nekoliko minuta posle početka projekcije dogodilo se nešto što mi se odavno nije dogodilo: već je prvih nekoliko kadrova probilo barijeru mojih predrasuda i skepticizma i u trenu od mene načinilo aktivnog (sa)učesnika, ne pasivnog posmatrača zbivanja na filmskom platnu, što je i inače svojstvo uspelih umetničkih dela. Ostaće za mene tajna – i neka ostane tajna – kako se to dododilo uprkos hiljadu i jednoj mani i ponekom kuhinjskom otiraču utakanom u zasenujuću celinu. Magija filma, nemam drugog objašnjenja. Osvrnuo sam se oko sebe i u polumraku video (bogme i čuo) da se to nije dogodilo samo meni. Pre nego što se priča uopšte razvila, manje-više svima u velikoj dvorani zasuzile su oči, i to ne samo damskom delu publike. Bilo je očigledno da je “Toma” dotakao i aktivirao nešto u individualnim nesvesnim posmatrača, decenijama prigušivanim terorom agresivne kolektivne nesvesnosti. Naknadno tumačenje masovne provale emocija već otrcanim fenomenom jugonostalgije ne drži vodu – najmanje 3/4 prisutnih – starije osobe retko idu u bioskop – bili su premladi da bi pamtili Jugoslaviju, dok je približno polovina rođena u postjugoslovenskom haosu. Nešto više vode drži teorija o takozvanom protetičkom sećanju – importu, aproprijaciji i “uživljavanju” u lično nedoživljena (i neproživljena) “stara, dobra vremena”. Ko, uostalom, od nas rođenih u drugoj polovini XX. veka (i mnogo kasnije) nije osetio nepatvoreni duh belle epoque posmatrajući Klimova platna ili čitajući romane Jospeha Rotha. Ali epoha Jugoslavije u svakom slučaju nije bila ni približno belle kao bečka i K.u.K. – pitanje je koliko je i ta bila belle – a da je tako uverljivo svedoče filmovi tzv. crnog talasa (o kojima sam ovde ranije pisao).
Kako se onda dogodilo da film “Toma” – inače direktni naslednik tehnika i poetika crnog talasa – jedan isečak jugoslovenske stvarnosti uverljivo prikaže kao pomalo tužan, ali ipak belle. Učinio je to, po mome mišljenju, tako što je – stvar ovde nezapamćena – potpuno denacionalizovao, depolitizovao i deizdeologizovao ne samo filmsku priču, nego i (inače odličnu) scenografiju. Filmski Beograd iz šezdesetih jeste Beograd iz šezdesetih, onaj iz sedamdesetih je verna kopija onoga iz sedamdesetih, Dom sindikata iz sedamdesetih je Dom sindikata iz sedamdesetih, ali – osim par Titovih slika, koje tu više služe kao kemp – nigde traga svudaprisutne socijalitičke ikonografije. Pritom u svemu tome nema ni natruhe tako popularnog naknadnog brisanja i poricanja Jugoslavije. Srpske varoši i kafane, Beograd, Bosna, Čikago – sva ukratko mesta na kojima je Toma Zdravković za života boravio – u dalekoj su pozadini i senci hiljadama puta ispričane priče o siromašnome momku iz duboke provincije koji se, ne bez muke i ne bez trnja, uspinje do zvezda, koji je uspešan u svemu osim u ljubavi (i kartama) i koji na kraju tragično završava.
Recept za osrednji uspeh, nema šta, uvek će to proći. Ali “Toma”, uprkos mnoštvu mana, pa i brljotina, nije osrednji film, naprotiv. Izvanredan je. Jeste to priča ispričana hiljadama puta – to je i bio razlog moje pretprojekcione nelagode – ali ne pamtim da je neka ispričana ovako lako i ležerno, a ipak poduboko i ozbiljno, ubedljivo, a neprentenciozno, emotivno, iako ne sladunjavo. Na tom poslu autorskoj ekipi filma mnogo je pomoglo lucidno iščitavanje Tomina života, da opet napomenem – ne biografije. Toma Zdravković je bio jedan od onih (uglavnom anonimnih) velikana autodestrukcije, propadanja i raskućivanja, kojima se Emil Cioran toliko divio. Tipičan, dakle, antijunak, čovek sa margine, kojoj se Zdravković – uprkos velikim uspesima – neprestano vraćao u neprestanoj potrazi za patnjom. Ne patnjom radi patnje – nije on bio mazohista – nego patnjom radi poetske sublimacije patnje, na način na koji su mistici prizivali patnju radi prosvetljenja. Netipično za Balkan, u suprotnosti sa psihologijom obdašnjih macho menova, Toma Zdravković je patio otvoreno, javno, na sav glas, ništa nije krio, zato mu niko ništa nije ni mogao. Sama po sebi – i u nevičnim rukama – bila bi to još jedna osrednja priča o pustahiji, da u faktografsku priču o Tomi nisu na majstorski način upleteni diskretni fikcionalni elementi koji su, s ostalim elemetima filmske umetnosti, učinili da film ne bude manje ili više verna rekonstrukcija stvarnosti, nego konstrukcija filmske stvarnosti stvarnije od one koja se nepovratno ratsvorila u zahuktalom vremenu.
Toliko je ta kreacija stvarnosti uspela da sam dan nakon gledanja filma telefonom zvao moje prijatelje, lekare, da se raspitam ko je u početku nabustiti, potom nežni doktor koji leči Tomu od bolesti od koje Toma ne želi da se izleči i da li su poznavali doktorovu suprugu Ljiljanu, kojoj je Toma posvetio istoimenu pesmu, da bih saznao da Tomu neko jeste lečio, ali da je filmski doktor izmišljen lik, a da pesma za Ljiljanu nije inspirisana stvarnom Ljiljanom, nego je poslužila za kreaciju filmskog lika. Nisam više posle hteo da se raspitujem da li je Toma zaista smrtno bolestan išao na poslednju turneju po, takođe smrtno bolesnoj Jugoslaviji, i da li je zaista pred prepunom Skenderijom pevao sa Kemalom Montenom i Davorinom Popovićem. Bilo me je strah da ću nešto pokvariti.
***
Miljenko Jergović:
Bajka o jugoslavenskom Cyranu
Iz nekog razloga, nikako da odem u kino i pogledam film. Za to vrijeme ljudi oko mene pričaju, opredjeljuju se vrlo žestoko, ispovijedaju svoj ukus i estetske prosudbe, a ja ih slušam, nastojim nešto shvatiti iz onoga što govore, i bivam sve zbunjeniji. Oni kojima vjerujem, ozbiljni, obrazovani i talentirani, govore da je film nešto dosad neviđeno. Drugi, pak, kojima također vjerujem, ozbiljni su, obrazovani i talentirani, groze se i kažu da film ne valja ništa. I nema pravila: “Tomu” hvale, nad “Tomom” se groze oni koji se razumiju u kafansku muziku i prethodno su slušali Tomu Zdravkovića, jednako kao i oni koji u sebi nisu savladali vječni otpor prema narodnjacima. Kada jedni hvale, a drugi kude, obično na osnovu njihovih karaktera, ako ne i argumenata, mogu naslutiti kakva je neka knjiga, film, televizijska serija, longplejka. Ovaj put ništa mi nije jasno, u kino ulazim a da zapravo nemam pojma što me čeka.
Skoro dva i pol sata kasnije iz kina izlazim kao s neke velike stare melodrame. U Zagrebu smo, pa ljudi popravljaju i namještaju lica prije nego što se popale svjetla, žene u rukave tiskaju papirnate maramice, muškarci su nešto zamišljeni… A kako je meni? E, pa ovako: ako bih se pravio važan, makar pritom riskirao da ispadnem glup, filmu Dragana Bjelogrlića mogao bih naći stotinu i jednu manu. Mogao bih reći da se “Toma” rodio iz duha frizeraja, da se film guši u perikama, da se epizodisti sačinjeni po stvarnim likovima međusobno razlikuju po frizurama i zulufima, da je tu netko imao fetiš kose… A onda bih, dublje, mogao nastaviti o tome što sve u scenariju ne funkcionira, gdje su sve faktografske greške u odnosu na epohu, i mogao bih se baš najviše izrugati armijskim barikadama na ulazu u Sarajevo, postavljenim u ljeto 1991. Onda bih mogao nastaviti o diletantizmu Bjelogrlićevog filmskog pripovijedanja, te na kraju ono što je moglo biti već na samom početku: o nosu nalijepljenom na lice glavnoga glumca. I, općenito, o ulozi nosa u priči o Tomi Zdravkoviću i njegovim ljubavima.
Sve što bih, tako govoreći, rekao, vjerojatno bi bilo tačno. I možda bi bilo tačnije od onoga što ću ovako reći. Ali, isto tako, sve što bih rekao, kada bih želio ostati pametan i na nivou, potpuno bi iznevjerilo sam doživljaj filma. Naime, sve loše što se u “Tomi” moglo vidjeti, ja sam dobro vidio, ali ne samo da mi nije smetalo, nego sam bio tako ponesen da sam i očigledne greške, pretjerivanja, nedostatke i naivnosti integrirao u svoj doživljaj kao elemente specifičnoga jezika, stila i načina u ovome filmu. Iz kina sam izašao potresen i preobražen, izašao sam u sebi uplakan, u jednom od elementarnih stanja čovjeka koji izlazi iz starinskog kina, i to je moja istina o “Tomi”. Ono drugo nije istina naprosto zato što je ovo prvo jače. Ne bi valjalo vlastitu bezosjećajnost prodavati kao veliku pamet. (Što, naravno, ne znači da sve one, meni drage i bliske, kojima je “Toma” grozan nužno smatram bezosjećajnim. Ali me, ipak, zbunjuju.)
“Toma” nije biografski film, kao što smo mogli čuti, “Toma” je bajka o jugoslavenskom Cyranu de Bergeracu, koji, za razliku od onoga francuskog, Rostandovog, nije bio ratni junak, ali je bio pučki pjesnik, boem i kavanski čovjek, dobričina zaljubljive naravi, tragični stradalnik s kraja jedne epohe. Taj Cyrano, prevelikog nosa, koji djeluje lažno kao i svaki siranovski prevelik nos, uključujući i onaj pravi Depardieuov, ponijet će na svojoj duši svu nevolju doba. Iskupit će naša sjećanja i nevelike naše nosiće. U bajci o Tomi Zdravkoviću, dijelom zasnovanoj na njegovu životu i podloženoj njegovim pjesmama, tri su ljubavne priče. Prva je sudbinska, druga će pjevača upropastiti, treća će ga u bolesti čuvati i sahraniti. Sve tri su uzdignute do razine mita. Glavna je, naravno, ona sudbinska priča o Tomi i Silvani.
“Toma” je muzička bajka, u koju su upričane pripovijesti, fikcionalne ili autentične, o nekoliko pjesama Tome Zdravkovića. Bjelogrlić i njegovi scenaristi vrlo su mudro odustali od faktografskih istina, onih malih, biografskih, kao i onih velikih, povijesnih. Ništa bajci toliko ne smeta, ništa čaroliju tako ne raščarava kao sitna i krupna čovjekova istina o onom što se dogodilo. U bajci se do konačne istine, koja je tamo iza sedam gora i sedam mora, stiže preko priče koja je u potpunosti izmišljena, smještane u svijet koji nema veze s fizičkim svijetom, ali je blizak svjetovima djetinjih ljudskih duša.
“Toma” je bajka sa zajamčenim tužnim završetkom. Smisao savršenog hepienda u tome je što hepienda nema, ili što se on zbiva preko junakova groba, u glavama i srcima svijeta koji upravo sluša njegove pjesme. Pritom, slučaj je htio da je Toma Zdravković umro gotovo u isti dan kada je umrla i Jugoslavija. Njegova drama dok teče, teče i drama njegove zemlje. Bio je krajnje nemaran prema svojoj bolesti, fatalist koji se ničemu nije nadao, nego je pjevao svoje pjesme, držao koncerte i nastupao bez obzira na posljedice. Za to su vrijeme s televizijskih ekrana i iz radio-aparata dopirale vijesti o raspadu zemlje. Starijim gledateljima te vijesti su usred tužne bajke svojevrsni podsjetnik na ono što su doista doživjeli i postoji u njihovim sjećanjima. Mlađima, koji se ne sjećaju, raspad Jugoslavije povijesni je događaj iz udžbenika i televizijskih kalendara. Ali i jednima i drugima Cyranovo umiranje u ovoj srcu bliskoj i prepoznatljivoj balkanskoj bajci, dok se svud oko njega raspada svijet, nešto je što ih se najdublje tiče, u što su upisani njihovi kulturno-emocionalni arhetipovi. Pritom, niti žale pjevača Tomu Zdravkovića, niti žale zemlju Jugoslaviju. A ne žale ni sebe i svoju prohujalu mladost. Oni žale ono od čega su načinjeni.
Dragan Bjelogrlić mitskom se Jugoslavijom bavio i u ranijim svojim televizijskim serijama. Ta izmišljena zemlja, koja se samo marginalno, te u slikovnim, zvučnim i narativnim senzacijama, tiče zemlje u kojoj smo jednom živjeli ili o kojoj čitamo u povijesnim monografijama i memoarskim knjigama, Bjelogrlićeva je opsesivna tema. Možda ga se stvarno toliko tiče to šareno carstvo, a možda se Jugoslavijom toliko bavi iz poslovnih razloga: zato što filmove i serije snima za publiku od dvadesetak milijuna ljudi. No, čak i ako je samo biznis u pitanju, to ostavlja posljedice na stil, estetiku i emocije njegovih radova. S “Tomom” dosegnuo je vlastito savršenstvo.
Naravno da je svega tu previše. Pozornica je pretrpana svim i svačim. Promiču njome na desetine poznatih, po frizurama prepoznatih lica i figura. Odigravaju se poznate priče iz sentimentalne povijesti našega svijeta. Sve je šareno i pretrpano kao u stripovima Francisca Ibáñeza, a Bjelogrlić iz scene u scenu, na stotinu načina, manipulira osjećajima publike. Razumijem da to ljudima ide na živce. I da im smeta što on u tome nije pretjerano profinjen, nego poput slikara naivca na svoju sliku utrpa baš sve, uključujući i mondeni evergrin talijanskih partizana, pjesmu “O bella ciao”. I onda nešto upali, a nešto baš i ne upali. Ali ništa ničemu ne smeta.
Cyrana jugoslavenskih kafana, tragičnog pjesnika i pjevača, iznio je Milan Marić. Veliki glumac, sa snagom mladog De Nira, srođen s onim umjetnim nosom i s viškom kose, igrao je tim nevjerojatnim očima i smiješkom. Silvanu Armenulić jednako je uvjerljivo odigrala Tamara Dragičević, a doktora Petar Benčina. Između njih troje dogodi se ono najvažnije u filmu. Doktor se, kako to biva u bajci, od antagoniste pretvori u pratitelja glavnog junaka, u šofera na posljednjoj njegovoj turneji. Tako se, umjesto da vodi Tomino liječenje, uči mirenju sa smrću. Prilog je to balkanskom fatalizmu, i mali esej o razlici u doživljaju smrti između našega onodobnog svijeta i bijeloga svijeta kojemu nikako da dorastemo. U vremenu o kojem govori ovaj film postojala jedna je fraza koja je opisivala nemoć medicine pred smrću: “otvorilo ga je, pa zatvorilo”. To je prije magnetnih rezonanci, pet-skenova i ultrazvuka na kojima se vidi sve što je unutra…
I onda, što da kažem onim bliskim i pametnim ljudima koji su razočarani “Tomom”? Zapravo, ništa. Bajke ni melodrame nikad ne pogađaju svakog. I bajka i melodrama u nama pogode nešto iz prethodnih naših života.
(Oba teksta objavljena su u Expressu 12.11.2021. i zabranjeno ih je kopirati po portalima)
Dva gledanja jednog filma
“Toma” Dragana Bjelogrlića
Svetislav Basara:
Toma, potraga za patnjom
Uvek kad krenem u bioskop s namerom da pogledam neki srpski film – a iz navike (možda i mazohizma) ne propuštam ni jedan – osetim izvesnu nelagodu, sličnu otprilike nelagodi turiste sa zapada na orijentalnoj pijaci koji – čak i kad mu se posreći da povoljno pazari persijski tepih – uvek podozreva da je za previše para kupio kuhinjski otirač. Nije ta strepnja bez osnova. Malo je kinematografija na svetu koje su za velike pare prodale toliko kuhinjskih otirača predstavljajući ih kao persijske tepihe. Čak i kad se dogodi – a dogodi se češće nego što bi se moglo pomsliti – da se neki srpski film vine do figurativnog persijskog tepiha, uvek se u njemu nađe ponešto od kuhinjskog otirača.
Jednom je to amaterski ton i loša sinhronizacija, drugi put diletantska rasveta, treći opet put tradicionalno najslabija tačka srpske kinematografije – loša pozorišna kostimografija. Mogao bih nabrajati zanatske kinematografske diletantizme i brljotine do u nedogled, sve do, recimo, digitalnog Seiko sata na ruci kosovskog junaka, ali ovde prestajem da nabrajam.
Ako bi ih sve nabrojao, našlo bi se tu hiljadu mana, a hiljada mana je privilegija dobrih filmova.
Pomenuta nelagoda dodatno se pojačava u situacijama kad treba da pogledam neki od filmova na takozvane velike nacionalne i istorijske teme, a ni takve ne propuštam, opet delom iz mazohizma, delom da bih napisao ubitačnu kritiku. Tu već počinje zona filmskog sumraka, ni sumrak filma nije prejaka reč. Naručioci, naime, posla – da baš ne kažem preduzimači – izvršitelji radova, producenti, autori – u izvesnom smislu i sam film – nadobudno očekuju (ponekad vrlo agresivno) da “veličina” i istorijski značaj teme (ili junaka) filmskom uratku po automatizmu obezbedi status remek-dela. Antologijski je recentni primer gromoglasno najavljivane, na sva zvona reklamirane, unapred i “na neviđeno” u zvezde okovane TV serije “Nemanjići – rađanje kraljevine”, kojoj u bezbroju mana nedostaju samo dve ili tri da bi ostala zabeležena kao remek-delo pompeznog kiča, pretencioznog zanatskog neumeća, nesuvislosti, logičke nekonzistentnosti hronologijske dezorijentacije i šlampavog pokušaja šverca sadašnjeg trenutka u daleku prošlost o kojoj, inače, niko od umešanih u rabotu nije imao pojma.
Ja sam odgledao jednu i po epizodu “Nemanjića” – više nisam mogao, dobio sam valunge – čisto sumnjam da je iko u Srbiji odgledao sve. Svi su, međutim, počev od ultradesničara, kojima su Nemanjići objekat opskurnog kulta, zaključno sa levičarima i najuzdržanijim komentatorima i novinarima, uključujući režimske, bili saglasni da su Nemanjići katastrofalni promašaj, vizuelno krivično delo. Svejedno. Producent serije, direktor RTS-a, Bujošević, hladnokrvo je izjavio da su te ocene “zlonamerne” i da je serija izvanredna. Ta izjava je dobila prećutno podršku sa “najvišeg mesta”. Nemanjići su zvanično ostali izvanredna serija.
To je tome tako: uz časne izuzetke, srpska kinematografija i serijalna produkcija ili su proizvodnja estetski nepodnošljive stvarnosti ili estetsko nasilje nad stvarnošću. Imajući to na umu, a uprkos provereno dobroj reputaciji producenta, autora, kompletne ekipe uopšte, osećao sam nelagodu i pre nego što sam pogledao “Tomu”. Sve, naime, da film bude urađen i najprofesionalnije, mislio sam – kako je i urađen, u šta sam se brzo uverio – šanse da mi se dopadne bile su minimalne. Što ne znači da je film tehnički morao biti loš – tema, naprosto, nije bila za mene. Melodrame, makar i najbolje, muka su mi duhu, ne volim novokomponovanu narodnu muziku – i od nje dobijam valunge – a biografija/hagiografija Tome Zdravkovića. koju nipošto ne treba mešati sa njegovim stvarnim životom, neiscrpno je skladište materijala za filmsku priču viskoziteta i slatkosti sirupa za kašalj.
Međutim, samo nekoliko minuta posle početka projekcije dogodilo se nešto što mi se odavno nije dogodilo: već je prvih nekoliko kadrova probilo barijeru mojih predrasuda i skepticizma i u trenu od mene načinilo aktivnog (sa)učesnika, ne pasivnog posmatrača zbivanja na filmskom platnu, što je i inače svojstvo uspelih umetničkih dela. Ostaće za mene tajna – i neka ostane tajna – kako se to dododilo uprkos hiljadu i jednoj mani i ponekom kuhinjskom otiraču utakanom u zasenujuću celinu. Magija filma, nemam drugog objašnjenja. Osvrnuo sam se oko sebe i u polumraku video (bogme i čuo) da se to nije dogodilo samo meni. Pre nego što se priča uopšte razvila, manje-više svima u velikoj dvorani zasuzile su oči, i to ne samo damskom delu publike. Bilo je očigledno da je “Toma” dotakao i aktivirao nešto u individualnim nesvesnim posmatrača, decenijama prigušivanim terorom agresivne kolektivne nesvesnosti. Naknadno tumačenje masovne provale emocija već otrcanim fenomenom jugonostalgije ne drži vodu – najmanje 3/4 prisutnih – starije osobe retko idu u bioskop – bili su premladi da bi pamtili Jugoslaviju, dok je približno polovina rođena u postjugoslovenskom haosu. Nešto više vode drži teorija o takozvanom protetičkom sećanju – importu, aproprijaciji i “uživljavanju” u lično nedoživljena (i neproživljena) “stara, dobra vremena”. Ko, uostalom, od nas rođenih u drugoj polovini XX. veka (i mnogo kasnije) nije osetio nepatvoreni duh belle epoque posmatrajući Klimova platna ili čitajući romane Jospeha Rotha. Ali epoha Jugoslavije u svakom slučaju nije bila ni približno belle kao bečka i K.u.K. – pitanje je koliko je i ta bila belle – a da je tako uverljivo svedoče filmovi tzv. crnog talasa (o kojima sam ovde ranije pisao).
Kako se onda dogodilo da film “Toma” – inače direktni naslednik tehnika i poetika crnog talasa – jedan isečak jugoslovenske stvarnosti uverljivo prikaže kao pomalo tužan, ali ipak belle. Učinio je to, po mome mišljenju, tako što je – stvar ovde nezapamćena – potpuno denacionalizovao, depolitizovao i deizdeologizovao ne samo filmsku priču, nego i (inače odličnu) scenografiju. Filmski Beograd iz šezdesetih jeste Beograd iz šezdesetih, onaj iz sedamdesetih je verna kopija onoga iz sedamdesetih, Dom sindikata iz sedamdesetih je Dom sindikata iz sedamdesetih, ali – osim par Titovih slika, koje tu više služe kao kemp – nigde traga svudaprisutne socijalitičke ikonografije. Pritom u svemu tome nema ni natruhe tako popularnog naknadnog brisanja i poricanja Jugoslavije. Srpske varoši i kafane, Beograd, Bosna, Čikago – sva ukratko mesta na kojima je Toma Zdravković za života boravio – u dalekoj su pozadini i senci hiljadama puta ispričane priče o siromašnome momku iz duboke provincije koji se, ne bez muke i ne bez trnja, uspinje do zvezda, koji je uspešan u svemu osim u ljubavi (i kartama) i koji na kraju tragično završava.
Recept za osrednji uspeh, nema šta, uvek će to proći. Ali “Toma”, uprkos mnoštvu mana, pa i brljotina, nije osrednji film, naprotiv. Izvanredan je. Jeste to priča ispričana hiljadama puta – to je i bio razlog moje pretprojekcione nelagode – ali ne pamtim da je neka ispričana ovako lako i ležerno, a ipak poduboko i ozbiljno, ubedljivo, a neprentenciozno, emotivno, iako ne sladunjavo. Na tom poslu autorskoj ekipi filma mnogo je pomoglo lucidno iščitavanje Tomina života, da opet napomenem – ne biografije. Toma Zdravković je bio jedan od onih (uglavnom anonimnih) velikana autodestrukcije, propadanja i raskućivanja, kojima se Emil Cioran toliko divio. Tipičan, dakle, antijunak, čovek sa margine, kojoj se Zdravković – uprkos velikim uspesima – neprestano vraćao u neprestanoj potrazi za patnjom. Ne patnjom radi patnje – nije on bio mazohista – nego patnjom radi poetske sublimacije patnje, na način na koji su mistici prizivali patnju radi prosvetljenja. Netipično za Balkan, u suprotnosti sa psihologijom obdašnjih macho menova, Toma Zdravković je patio otvoreno, javno, na sav glas, ništa nije krio, zato mu niko ništa nije ni mogao. Sama po sebi – i u nevičnim rukama – bila bi to još jedna osrednja priča o pustahiji, da u faktografsku priču o Tomi nisu na majstorski način upleteni diskretni fikcionalni elementi koji su, s ostalim elemetima filmske umetnosti, učinili da film ne bude manje ili više verna rekonstrukcija stvarnosti, nego konstrukcija filmske stvarnosti stvarnije od one koja se nepovratno ratsvorila u zahuktalom vremenu.
Toliko je ta kreacija stvarnosti uspela da sam dan nakon gledanja filma telefonom zvao moje prijatelje, lekare, da se raspitam ko je u početku nabustiti, potom nežni doktor koji leči Tomu od bolesti od koje Toma ne želi da se izleči i da li su poznavali doktorovu suprugu Ljiljanu, kojoj je Toma posvetio istoimenu pesmu, da bih saznao da Tomu neko jeste lečio, ali da je filmski doktor izmišljen lik, a da pesma za Ljiljanu nije inspirisana stvarnom Ljiljanom, nego je poslužila za kreaciju filmskog lika. Nisam više posle hteo da se raspitujem da li je Toma zaista smrtno bolestan išao na poslednju turneju po, takođe smrtno bolesnoj Jugoslaviji, i da li je zaista pred prepunom Skenderijom pevao sa Kemalom Montenom i Davorinom Popovićem. Bilo me je strah da ću nešto pokvariti.
***
Miljenko Jergović:
Bajka o jugoslavenskom Cyranu
Iz nekog razloga, nikako da odem u kino i pogledam film. Za to vrijeme ljudi oko mene pričaju, opredjeljuju se vrlo žestoko, ispovijedaju svoj ukus i estetske prosudbe, a ja ih slušam, nastojim nešto shvatiti iz onoga što govore, i bivam sve zbunjeniji. Oni kojima vjerujem, ozbiljni, obrazovani i talentirani, govore da je film nešto dosad neviđeno. Drugi, pak, kojima također vjerujem, ozbiljni su, obrazovani i talentirani, groze se i kažu da film ne valja ništa. I nema pravila: “Tomu” hvale, nad “Tomom” se groze oni koji se razumiju u kafansku muziku i prethodno su slušali Tomu Zdravkovića, jednako kao i oni koji u sebi nisu savladali vječni otpor prema narodnjacima. Kada jedni hvale, a drugi kude, obično na osnovu njihovih karaktera, ako ne i argumenata, mogu naslutiti kakva je neka knjiga, film, televizijska serija, longplejka. Ovaj put ništa mi nije jasno, u kino ulazim a da zapravo nemam pojma što me čeka.
Skoro dva i pol sata kasnije iz kina izlazim kao s neke velike stare melodrame. U Zagrebu smo, pa ljudi popravljaju i namještaju lica prije nego što se popale svjetla, žene u rukave tiskaju papirnate maramice, muškarci su nešto zamišljeni… A kako je meni? E, pa ovako: ako bih se pravio važan, makar pritom riskirao da ispadnem glup, filmu Dragana Bjelogrlića mogao bih naći stotinu i jednu manu. Mogao bih reći da se “Toma” rodio iz duha frizeraja, da se film guši u perikama, da se epizodisti sačinjeni po stvarnim likovima međusobno razlikuju po frizurama i zulufima, da je tu netko imao fetiš kose… A onda bih, dublje, mogao nastaviti o tome što sve u scenariju ne funkcionira, gdje su sve faktografske greške u odnosu na epohu, i mogao bih se baš najviše izrugati armijskim barikadama na ulazu u Sarajevo, postavljenim u ljeto 1991. Onda bih mogao nastaviti o diletantizmu Bjelogrlićevog filmskog pripovijedanja, te na kraju ono što je moglo biti već na samom početku: o nosu nalijepljenom na lice glavnoga glumca. I, općenito, o ulozi nosa u priči o Tomi Zdravkoviću i njegovim ljubavima.
Sve što bih, tako govoreći, rekao, vjerojatno bi bilo tačno. I možda bi bilo tačnije od onoga što ću ovako reći. Ali, isto tako, sve što bih rekao, kada bih želio ostati pametan i na nivou, potpuno bi iznevjerilo sam doživljaj filma. Naime, sve loše što se u “Tomi” moglo vidjeti, ja sam dobro vidio, ali ne samo da mi nije smetalo, nego sam bio tako ponesen da sam i očigledne greške, pretjerivanja, nedostatke i naivnosti integrirao u svoj doživljaj kao elemente specifičnoga jezika, stila i načina u ovome filmu. Iz kina sam izašao potresen i preobražen, izašao sam u sebi uplakan, u jednom od elementarnih stanja čovjeka koji izlazi iz starinskog kina, i to je moja istina o “Tomi”. Ono drugo nije istina naprosto zato što je ovo prvo jače. Ne bi valjalo vlastitu bezosjećajnost prodavati kao veliku pamet. (Što, naravno, ne znači da sve one, meni drage i bliske, kojima je “Toma” grozan nužno smatram bezosjećajnim. Ali me, ipak, zbunjuju.)
“Toma” nije biografski film, kao što smo mogli čuti, “Toma” je bajka o jugoslavenskom Cyranu de Bergeracu, koji, za razliku od onoga francuskog, Rostandovog, nije bio ratni junak, ali je bio pučki pjesnik, boem i kavanski čovjek, dobričina zaljubljive naravi, tragični stradalnik s kraja jedne epohe. Taj Cyrano, prevelikog nosa, koji djeluje lažno kao i svaki siranovski prevelik nos, uključujući i onaj pravi Depardieuov, ponijet će na svojoj duši svu nevolju doba. Iskupit će naša sjećanja i nevelike naše nosiće. U bajci o Tomi Zdravkoviću, dijelom zasnovanoj na njegovu životu i podloženoj njegovim pjesmama, tri su ljubavne priče. Prva je sudbinska, druga će pjevača upropastiti, treća će ga u bolesti čuvati i sahraniti. Sve tri su uzdignute do razine mita. Glavna je, naravno, ona sudbinska priča o Tomi i Silvani.
“Toma” je muzička bajka, u koju su upričane pripovijesti, fikcionalne ili autentične, o nekoliko pjesama Tome Zdravkovića. Bjelogrlić i njegovi scenaristi vrlo su mudro odustali od faktografskih istina, onih malih, biografskih, kao i onih velikih, povijesnih. Ništa bajci toliko ne smeta, ništa čaroliju tako ne raščarava kao sitna i krupna čovjekova istina o onom što se dogodilo. U bajci se do konačne istine, koja je tamo iza sedam gora i sedam mora, stiže preko priče koja je u potpunosti izmišljena, smještane u svijet koji nema veze s fizičkim svijetom, ali je blizak svjetovima djetinjih ljudskih duša.
“Toma” je bajka sa zajamčenim tužnim završetkom. Smisao savršenog hepienda u tome je što hepienda nema, ili što se on zbiva preko junakova groba, u glavama i srcima svijeta koji upravo sluša njegove pjesme. Pritom, slučaj je htio da je Toma Zdravković umro gotovo u isti dan kada je umrla i Jugoslavija. Njegova drama dok teče, teče i drama njegove zemlje. Bio je krajnje nemaran prema svojoj bolesti, fatalist koji se ničemu nije nadao, nego je pjevao svoje pjesme, držao koncerte i nastupao bez obzira na posljedice. Za to su vrijeme s televizijskih ekrana i iz radio-aparata dopirale vijesti o raspadu zemlje. Starijim gledateljima te vijesti su usred tužne bajke svojevrsni podsjetnik na ono što su doista doživjeli i postoji u njihovim sjećanjima. Mlađima, koji se ne sjećaju, raspad Jugoslavije povijesni je događaj iz udžbenika i televizijskih kalendara. Ali i jednima i drugima Cyranovo umiranje u ovoj srcu bliskoj i prepoznatljivoj balkanskoj bajci, dok se svud oko njega raspada svijet, nešto je što ih se najdublje tiče, u što su upisani njihovi kulturno-emocionalni arhetipovi. Pritom, niti žale pjevača Tomu Zdravkovića, niti žale zemlju Jugoslaviju. A ne žale ni sebe i svoju prohujalu mladost. Oni žale ono od čega su načinjeni.
Dragan Bjelogrlić mitskom se Jugoslavijom bavio i u ranijim svojim televizijskim serijama. Ta izmišljena zemlja, koja se samo marginalno, te u slikovnim, zvučnim i narativnim senzacijama, tiče zemlje u kojoj smo jednom živjeli ili o kojoj čitamo u povijesnim monografijama i memoarskim knjigama, Bjelogrlićeva je opsesivna tema. Možda ga se stvarno toliko tiče to šareno carstvo, a možda se Jugoslavijom toliko bavi iz poslovnih razloga: zato što filmove i serije snima za publiku od dvadesetak milijuna ljudi. No, čak i ako je samo biznis u pitanju, to ostavlja posljedice na stil, estetiku i emocije njegovih radova. S “Tomom” dosegnuo je vlastito savršenstvo.
Naravno da je svega tu previše. Pozornica je pretrpana svim i svačim. Promiču njome na desetine poznatih, po frizurama prepoznatih lica i figura. Odigravaju se poznate priče iz sentimentalne povijesti našega svijeta. Sve je šareno i pretrpano kao u stripovima Francisca Ibáñeza, a Bjelogrlić iz scene u scenu, na stotinu načina, manipulira osjećajima publike. Razumijem da to ljudima ide na živce. I da im smeta što on u tome nije pretjerano profinjen, nego poput slikara naivca na svoju sliku utrpa baš sve, uključujući i mondeni evergrin talijanskih partizana, pjesmu “O bella ciao”. I onda nešto upali, a nešto baš i ne upali. Ali ništa ničemu ne smeta.
Cyrana jugoslavenskih kafana, tragičnog pjesnika i pjevača, iznio je Milan Marić. Veliki glumac, sa snagom mladog De Nira, srođen s onim umjetnim nosom i s viškom kose, igrao je tim nevjerojatnim očima i smiješkom. Silvanu Armenulić jednako je uvjerljivo odigrala Tamara Dragičević, a doktora Petar Benčina. Između njih troje dogodi se ono najvažnije u filmu. Doktor se, kako to biva u bajci, od antagoniste pretvori u pratitelja glavnog junaka, u šofera na posljednjoj njegovoj turneji. Tako se, umjesto da vodi Tomino liječenje, uči mirenju sa smrću. Prilog je to balkanskom fatalizmu, i mali esej o razlici u doživljaju smrti između našega onodobnog svijeta i bijeloga svijeta kojemu nikako da dorastemo. U vremenu o kojem govori ovaj film postojala jedna je fraza koja je opisivala nemoć medicine pred smrću: “otvorilo ga je, pa zatvorilo”. To je prije magnetnih rezonanci, pet-skenova i ultrazvuka na kojima se vidi sve što je unutra…
I onda, što da kažem onim bliskim i pametnim ljudima koji su razočarani “Tomom”? Zapravo, ništa. Bajke ni melodrame nikad ne pogađaju svakog. I bajka i melodrama u nama pogode nešto iz prethodnih naših života.
(Oba teksta objavljena su u Expressu 12.11.2021. i zabranjeno ih je kopirati po portalima)