Pećnica, hoklica i vlaga na zidu kolačići ko hanumice mirišu. na vanilice, urmašice, baklavice i tulumbice mislim… ušerbetio sam se Bože Amin!
Slatko testo se rastapa u ustima, Ne mogu žvakati. Oko mene gore voštanice u vosak sam se pretvorio a majka peče bakine kolače, grehota je majko kad bake nema rahmet joj duši napaćenoj Amin!
Koje crno amin Viče otac iz sušnice Oko njega meso suho, Pečenice, slaninice, pršutice, Neozbiljna čeljadijo Đetinju vam majku jebem! Koje crno Amin! Usolio sam se Kao kulen posut tucanom paprikom. Umrtvio se kao dim u sušnici Kojim kadi otac mesinu. Prođe dan. Dan prvi. Sjutra će drugi doći… Inšalah!
***
Lesni brežuljci
Gdje li se tako može grliti žena kao u ovoj varoši na granici između jave i sna
kuckanje dopire iz kujundžinice, ostarjeli derviš niže brojanice, miriše na kovilje koje raste po lesnim brežuljcima
gdje li se tako može žeđati kao u ovoj varoši pustoj
u mahalama koje mirišu na loj gdje ezan doziva akšam i čuje se grlica poj
gdje kušam kruh i sol i umjesto da se prekrižim nastavljam hodati dalje
zavirujem u bašče, teturam tesnim sokacima, slutim na razvrat i znoj
pa ugledam nju kako spušta se niz skaline njišući i osjetim joj razdražujući vonj
trnci me tada podiđu i skrušen zapjevam kao pred boj
***
Lipar u lipnju
Lipe u lipnju Lipar je lep u svibnju ali ti ni ne znaš gde je Lipar
njega krase skeleti socijalističke fabričke gradnje betonski mamuti ravnica, švapske kuće, bakute, žene mlade mame dede i gonak hladni, kotobanja bez klipa kukuruza u njoj kad padne magla
njega krase laste u proleće, kiše u zimu i guste dlake međunožja oznojene seljanke što plevi papriku a sa teških dojki joj kaplje kap po kap navodnjava, krepi bakarnu zemlju
osvežava Lipe u lipnju Lipar u svibnju
Maš Džodžor i tajna jevrejske kuće Ernesta Rihtera u Kondžićevoj pripovetki, Handkeov esej “Kroz sela” na polici
svibanj u lipnju
devojčica šapuće pužu golaću “di si bio do sad?” i sama odgovara u igri “nije bitno di sam bio, bitno je da sam svuda ostavio vlažan trag”
Tri pjesme
Dan prvi
Pećnica, hoklica i vlaga na zidu
kolačići ko hanumice mirišu.
na vanilice, urmašice, baklavice
i tulumbice mislim…
ušerbetio sam se
Bože
Amin!
Slatko testo se rastapa u ustima,
Ne mogu žvakati.
Oko mene gore voštanice
u vosak sam se pretvorio
a majka peče bakine kolače,
grehota je majko
kad bake nema
rahmet joj duši
napaćenoj
Amin!
Koje crno amin
Viče otac iz sušnice
Oko njega meso suho,
Pečenice, slaninice, pršutice,
Neozbiljna čeljadijo
Đetinju vam majku jebem!
Koje crno Amin!
Usolio sam se
Kao kulen posut tucanom paprikom.
Umrtvio se kao dim u sušnici
Kojim kadi otac mesinu.
Prođe dan.
Dan prvi.
Sjutra će drugi doći…
Inšalah!
***
Lesni brežuljci
Gdje li se tako može grliti
žena
kao u ovoj varoši na granici
između jave i sna
kuckanje dopire iz kujundžinice,
ostarjeli derviš niže brojanice,
miriše na kovilje koje raste
po lesnim brežuljcima
gdje li se tako može
žeđati
kao u ovoj varoši
pustoj
u mahalama koje mirišu na loj
gdje ezan doziva akšam
i čuje se grlica poj
gdje kušam kruh i sol
i umjesto da se prekrižim
nastavljam hodati dalje
zavirujem u bašče,
teturam tesnim sokacima,
slutim na razvrat i znoj
pa ugledam nju
kako spušta se niz skaline
njišući
i osjetim joj razdražujući
vonj
trnci me tada podiđu
i skrušen
zapjevam
kao pred boj
***
Lipar u lipnju
Lipe u lipnju
Lipar je lep u svibnju
ali ti ni ne znaš gde je Lipar
njega krase skeleti socijalističke fabričke gradnje
betonski mamuti
ravnica, švapske kuće,
bakute, žene mlade
mame
dede
i gonak hladni,
kotobanja bez klipa kukuruza u njoj
kad padne magla
njega krase laste u proleće,
kiše u zimu
i guste dlake međunožja
oznojene seljanke što plevi papriku
a sa teških dojki joj kaplje kap po kap
navodnjava, krepi bakarnu zemlju
osvežava
Lipe u lipnju
Lipar u svibnju
Maš Džodžor i tajna jevrejske kuće Ernesta Rihtera
u Kondžićevoj pripovetki,
Handkeov esej “Kroz sela”
na polici
svibanj u lipnju
devojčica šapuće pužu golaću
“di si bio do sad?”
i sama odgovara u igri
“nije bitno di sam bio, bitno je da sam svuda
ostavio vlažan trag”