Tri pjesme

Dan prvi

Pećnica, hoklica i vlaga na zidu
kolačići ko hanumice mirišu.
na vanilice, urmašice, baklavice
i tulumbice mislim…
ušerbetio sam se
Bože
Amin! 

Slatko testo se rastapa u ustima,
Ne mogu žvakati.
Oko mene gore voštanice
u vosak sam se pretvorio
a majka peče bakine kolače,
grehota je majko
kad bake nema
rahmet joj duši
napaćenoj
Amin! 

Koje crno amin
Viče otac iz sušnice
Oko njega meso suho,
Pečenice, slaninice, pršutice,
Neozbiljna čeljadijo
Đetinju vam majku jebem!
Koje crno Amin!
Usolio sam se
Kao kulen posut tucanom paprikom.
Umrtvio se kao dim u sušnici
Kojim kadi otac mesinu.
Prođe dan.
Dan prvi.
Sjutra će drugi doći…
Inšalah! 

***

Lesni brežuljci

Gdje li se tako može grliti
žena
kao u ovoj varoši na granici
između jave i sna

kuckanje dopire iz kujundžinice,
ostarjeli derviš niže brojanice,
miriše na kovilje koje raste
po lesnim brežuljcima

gdje li se tako može
žeđati
kao u ovoj varoši
pustoj

u mahalama koje mirišu na loj
gdje ezan doziva akšam
i čuje se grlica poj

gdje kušam kruh i sol
i umjesto da se prekrižim
nastavljam hodati dalje

zavirujem u bašče,
teturam tesnim sokacima,
slutim na razvrat i znoj

pa ugledam nju
kako spušta se niz skaline
njišući
i osjetim joj razdražujući
vonj

trnci me tada podiđu
i skrušen
zapjevam
kao pred boj

***

Lipar u lipnju

Lipe u lipnju
Lipar je lep u svibnju
ali ti ni ne znaš gde je Lipar

njega krase skeleti socijalističke fabričke gradnje
betonski mamuti
ravnica, švapske kuće,
bakute, žene mlade
mame
dede
i gonak hladni,
kotobanja bez klipa kukuruza u njoj
kad padne magla

njega krase laste u proleće,
kiše u zimu
i guste dlake međunožja
oznojene seljanke što plevi papriku
a sa teških dojki joj kaplje kap po kap
navodnjava, krepi bakarnu zemlju

osvežava
Lipe u lipnju
Lipar u svibnju

Maš Džodžor i tajna jevrejske kuće Ernesta Rihtera
u Kondžićevoj pripovetki,
Handkeov esej “Kroz sela”
na polici

svibanj u lipnju

devojčica šapuće pužu golaću
“di si bio do sad?”
i sama odgovara u igri
“nije bitno di sam bio, bitno je da sam svuda
ostavio vlažan trag”

 

Srđan Sekulić 15. 04. 2020.