Prilično je mračno u svjetlovitom ovom pročelju
Što sazidao si korak u jednost da ti slakša,
Obmanom orobljen da u najposlijem nekom razdjelu
Pripašće ti slovo i nedogledna r’ječ mudrijaška.
No beščasna ta r’ječ je koju sričeš u okolnosti,
I nisam je ni počuo, a već gnusobom grca,
Moraćeš preporađat’ je u prekrasnoj mogućnosti
Obraćanja pogledom lovačkim i rastvorom srca.
Poprilično je mračno u sjenovitome dometu
Patiska r’ječi one u početku što ne bješe,
Pa uzmi me za ruku sve u padajućem poletu
Pjesme koja nečujna je, a ipak čulnost pokreće. I proživjećemo postanak podvojenog svemira Potvrdivog tačno time što samog sebe negira.
Zemlja (Dvojnik četrdeset i treći)
Čovjek se straši visina i strahote na ravnoj stazi… (Propovjednik 12,5)
Raskošna je žerava kojoj misli svoje darivaš,
Samotničkom smrću pjevca kada hvastaš se i iskriš,
No prokazuje mi vjetar da s proroštvom se salivaš,
Razumjevši tek svjetove koje okom sv’jeta vidiš.
I poodmakla noć je već i ta svjetlosna joj kr’jesta,
Nazr’jeta jedvito u pretkazanju što sam disao:
Utonut u svemoć, ti do nemoći previđaš pr’jelaz,
Okrnjen za smisao da i smrt je samo misao!
Pa razmnožen uzdahom tako u bajoslovan vazduh,
Hiljadiš prostranstvima šumorenja reskih si ht’jenje,
No mističnost sva tvoja više mi spominje na razum
I ranjenika teškoga posljednje zemljano bd’jenje. I put te tu i dovodi da smrt ti put izobrazi, Uzdrhtalom i visine i drhata na ravnoj stazi.
Tajna koja promišlja sve (Dvojnik šezdeset i deveti)
Sagrađujuć’ oblik sv’jeta što tek jedan je i jadan,
Služiš se vjerom da on je sve što sam u njemu nisi,
Služiš se kredom b’jelom, dok boje si ostao gladan,
No božanski je upravo to, koliko grešan li si.
Jer oslobađajuć’ sv’jet sebe, oslobađaš i sebe
I sloboda je sa lutanjem bezgranična fuzija –
Skoro pa vjera lišena posve strahova potrebe – Majstorija ćutilna – aluzija i iluzija!
Kojem djelu stvoritelj si, a kojem ktitor tek,
Sv’jetu je dato da sudi, a nikada ne prosudi,
Ja svojim stvoriteljstvom dokazujem da jesi čovjek
Sa licem božanskim, koje gotovo je da posudi Zemlji tajnu, što ne otkriva se, nego tek se desi – Tajnu koja promišlja sve – da ti nisi, a ja jesi.
Dvojnik Besmrtnik (Dvojnik sedamdeseti)
Između tebe tamnoga i plamnoga ovog mene
I sve tame kojom plamtim i plamena kojim tamiš,
Sakrivena bogovjetna je dubina vaseljene
Iz koje pripadnuti padamo u besplaman magliš,
Gdje odjekuje svjetlošću tek tišina nam skrovišta,
Gdje sjaji se raspjevan tek još prećućen strasnosti huk,
I u toj sraslosti vatre i izgorenog ognjišta
Čovjek raskoćen jedan,u osami ugiba dvostruk.
I trostruk i stostruk i storuk i s ruku onoliko
Koliko stotina je strukova urušenih zv’jezda,
I koliko zvjerstvu je nalik ovo čovjekoliko
Stranstvovanje u dalekosti od čovječ’jega gn’jezda. I zato i dolaziš mi, da pjesma čovjekom me krsti I plamen njegov smrtnički tamom oslobađaš od smrti.
Alhemija (Dvojnik sto dvadeset i šesti)
Treba da se vinemo prema Jednom, da mu ništa više ne pridajemo, već da se sasvim zaustavimo u strahu i od najmanje udaljenosti od njega i od napredovanja prema dvojstvu. (Plotin)
Kadgod bi’ magijskim pečatom probao u crnilo
Pror’jeti da nečisti zgorenoj ujeknem ti ml’ječnost,
Duša tvoja demonska okamenjena u bunilo
Propuštala nije pjesmu moju ni vazduh ni tečnost.
U miru tom skrnavnom koji podsjeća na furiju,
Ti raščinjen si svemira koji prorokom te čini,I kao umir krvi te prošikljale iz ustiju
Ti lokotom se zavraćaš hermetičan u grčini.
No u smaragdu nebesnome čovjeku nema kraja
I retorta gdje krvariš neisušivo je vrelo
Dragocjenih nam svjetlosti, svih gutljaja i grcaja
Na uviru u beskrajnost Duha i Veliko Djelo! Na izviru iz t’jela sajedinjen sa Djelom – čekaću te krunjen Konačan beskonačno i konačno beskonačan – Božanski Crven
Dvojnici
Postanak
(Dvojnik prvi)
Prilično je mračno u svjetlovitom ovom pročelju
Što sazidao si korak u jednost da ti slakša,
Obmanom orobljen da u najposlijem nekom razdjelu
Pripašće ti slovo i nedogledna r’ječ mudrijaška.
No beščasna ta r’ječ je koju sričeš u okolnosti,
I nisam je ni počuo, a već gnusobom grca,
Moraćeš preporađat’ je u prekrasnoj mogućnosti
Obraćanja pogledom lovačkim i rastvorom srca.
Poprilično je mračno u sjenovitome dometu
Patiska r’ječi one u početku što ne bješe,
Pa uzmi me za ruku sve u padajućem poletu
Pjesme koja nečujna je, a ipak čulnost pokreće.
I proživjećemo postanak podvojenog svemira
Potvrdivog tačno time što samog sebe negira.
Zemlja
(Dvojnik četrdeset i treći)
Čovjek se straši visina i strahote na ravnoj stazi…
(Propovjednik 12,5)
Raskošna je žerava kojoj misli svoje darivaš,
Samotničkom smrću pjevca kada hvastaš se i iskriš,
No prokazuje mi vjetar da s proroštvom se salivaš,
Razumjevši tek svjetove koje okom sv’jeta vidiš.
I poodmakla noć je već i ta svjetlosna joj kr’jesta,
Nazr’jeta jedvito u pretkazanju što sam disao:
Utonut u svemoć, ti do nemoći previđaš pr’jelaz,
Okrnjen za smisao da i smrt je samo misao!
Pa razmnožen uzdahom tako u bajoslovan vazduh,
Hiljadiš prostranstvima šumorenja reskih si ht’jenje,
No mističnost sva tvoja više mi spominje na razum
I ranjenika teškoga posljednje zemljano bd’jenje.
I put te tu i dovodi da smrt ti put izobrazi,
Uzdrhtalom i visine i drhata na ravnoj stazi.
Tajna koja promišlja sve
(Dvojnik šezdeset i deveti)
Sagrađujuć’ oblik sv’jeta što tek jedan je i jadan,
Služiš se vjerom da on je sve što sam u njemu nisi,
Služiš se kredom b’jelom, dok boje si ostao gladan,
No božanski je upravo to, koliko grešan li si.
Jer oslobađajuć’ sv’jet sebe, oslobađaš i sebe
I sloboda je sa lutanjem bezgranična fuzija –
Skoro pa vjera lišena posve strahova potrebe –
Majstorija ćutilna – aluzija i iluzija!
Kojem djelu stvoritelj si, a kojem ktitor tek,
Sv’jetu je dato da sudi, a nikada ne prosudi,
Ja svojim stvoriteljstvom dokazujem da jesi čovjek
Sa licem božanskim, koje gotovo je da posudi
Zemlji tajnu, što ne otkriva se, nego tek se desi –
Tajnu koja promišlja sve – da ti nisi, a ja jesi.
Dvojnik Besmrtnik
(Dvojnik sedamdeseti)
Između tebe tamnoga i plamnoga ovog mene
I sve tame kojom plamtim i plamena kojim tamiš,
Sakrivena bogovjetna je dubina vaseljene
Iz koje pripadnuti padamo u besplaman magliš,
Gdje odjekuje svjetlošću tek tišina nam skrovišta,
Gdje sjaji se raspjevan tek još prećućen strasnosti huk,
I u toj sraslosti vatre i izgorenog ognjišta
Čovjek raskoćen jedan, u osami ugiba dvostruk.
I trostruk i stostruk i storuk i s ruku onoliko
Koliko stotina je strukova urušenih zv’jezda,
I koliko zvjerstvu je nalik ovo čovjekoliko
Stranstvovanje u dalekosti od čovječ’jega gn’jezda.
I zato i dolaziš mi, da pjesma čovjekom me krsti
I plamen njegov smrtnički tamom oslobađaš od smrti.
Alhemija
(Dvojnik sto dvadeset i šesti)
Treba da se vinemo prema Jednom,
da mu ništa više ne pridajemo, već da se sasvim zaustavimo
u strahu i od najmanje udaljenosti od njega
i od napredovanja prema dvojstvu.
(Plotin)
Kadgod bi’ magijskim pečatom probao u crnilo
Pror’jeti da nečisti zgorenoj ujeknem ti ml’ječnost,
Duša tvoja demonska okamenjena u bunilo
Propuštala nije pjesmu moju ni vazduh ni tečnost.
U miru tom skrnavnom koji podsjeća na furiju,
Ti raščinjen si svemira koji prorokom te čini,I kao umir krvi te prošikljale iz ustiju
Ti lokotom se zavraćaš hermetičan u grčini.
No u smaragdu nebesnome čovjeku nema kraja
I retorta gdje krvariš neisušivo je vrelo
Dragocjenih nam svjetlosti, svih gutljaja i grcaja
Na uviru u beskrajnost Duha i Veliko Djelo!
Na izviru iz t’jela sajedinjen sa Djelom – čekaću te krunjen
Konačan beskonačno i konačno beskonačan – Božanski Crven