Štefica Ć. živi u jednom selu u Slavoniji. Jedna je od rijetkih koja je još na svom. Bori se, šta će. Sin i ćerka su već odavno u Irskoj. Živi od onoga što joj njih dvoje pošalju. Zaželila se unuka, nije ih vidjela, evo sad će i dvije godine. Ona je prestara za tu avanturu, a i gdje bi bez svoje domaje. Mora neko i ostati. Svjesna je da je potreban samo trenutak nepažnje, pa da dušmani opet rovare i pljačkaju državu. Zato, kaže ona, voli Plenkovića i HDZ. Uvijek će imati njen glas.
Stanija V. živi u jednom selu u Vojvodini. Jedna od rijetkih koja je još na svom. Bori se, šta će. Dva sina su već odavno u Beču. Živi od onoga što joj njih dvojica pošalju. Zaželila se unuka, nije ih vidjela, evo sad će i dvije godine. Ona je prestara za tu avanturu, a i gdje bi bez svoje otadžbine. Mora neko i ostati. Svjesna je da je potreban samo trenutak nepažnje, pa da dušmani opet rovare i pljačkaju državu. Zato, veli ona, voli Vučića i SNS. Uvijek će imati njen glas.
Štefica i Stanija su se jučer, nakon poduže diskusije, složile da je “američki narandžasti majmun” (tako su ga one nazvale) zapravo kriv za sve njihove nevolje. Proklinjale su ga na sve strane.
Njihova prepiska se odigrala na jednoj stranici koja se bavi kulinarstvom. Tačnije u komentarima ispod recepta za salnjake.
Stariji su nam rekli
Kad je, nama neiskusnim mladim roditeljima, beba sa četiri mjeseca dobila neki osip, stariji su nam rekli:
– To je “crvenjak!” Treba nabaviti kukuruz “bjelčić”. (Zaboravili smo šta je trebalo uraditi s njim).
Kad nam je mališan malo očvrkn’o, savatala ga bila neka blaža temperatura. Stariji su nam rekli:
– Prepoloviti krompir uzduž, turiti na tabane dole, pa navući čarape preko. Krompir će izvući vrućicu!
Kad nam se nasljednik malo prehladio, pa zaredom nekoliko dana mokrio u krevet, stariji su nam rekli:
– Naći šupalj kamen, pa nek se popiški kroz njega. Neće nikad više posteljinu uneredit’!
Kad nam je maksumče dobilo zatvor, nije moglo nikako kakati, stariji su nam rekli:
– Odlomiti komadić sapuna, pa gurnuti u dječiju guzu! To će pomoći garant! I vama je pomagalo!
Kad nam je mali sa pet godina fasovao upalu grla, stariji su nam rekli:
– Natopiti rakijom krpu, pa mu staviti obloge oko vrata. Rakija će riješiti problem.
Kad nam je pred školu dijete navuklo malo na pluća, ništa ozbiljno, ali ipak… Stariji su nam rekli:
– Namazati dnevne novine svinjskom mašću, izbockati čačkalicom na mnogo mjesta, pa direkt na prsa!
(Na naše naivno pitanje zašto izbockati, nisu nam mogli dati adekvatan odgovor).
Nešto se mislimo jutros uz kafu ja i moja žena u mene….da službe za skrb nad djecom i socijalne ustanove ovdje u Americi znaju za pola stvari koje smo po savjetu starijih i mudrijih trebali uraditi, davno bi nam djecu oduzeli.
Vatreno krštenje
Mlađi sin je nedavno napunio dvadeset jednu. To ga je konačno kvalifikovalo da sam sebi (ne mora više tata) kupi alkoholno piće.
Počeo je upoznavati čari noćnog života. Prošli vikend je sa društvom izašao u bar.
Sutradan ujutro, za doručkom, pitam ga kako je bilo.
– I….šta si ti pio?
– Viski!
– Koliko sad košta viski, vjerujem jedno 7-8 dolara.
– Ovaj što sam ja pio bio je dvadeset tri!
– Majku ti bogovu, jest sve poskupilo…
– Nije to ništa, moj drugar je naručio viski i platio ga sto četrdeset tri dolara!
– Misliš… cijelu bocu… sedam deci?
– Ma ne… jedno piće. Doduše… nije znao cijenu kad je naručio… tek kasnije…
– Koji je to?
– Nejt!
– Nejt, onaj najbolji student u vašoj generaciji?
– Da, taj!
– Pa što nije vratio kad je shvatio šta je naručio?
– Pa nije mogao, kad je skont’o već ga je skoro skroz popio.
(Jedemo jaja sa šunkom, razmišljam o ovome što mi sin ispriča, taj Nejt će za deset godina voditi ovu zemlju, ako je bude vodio ovako kako naručuje piće…)
– A ti tata… šta si ti popio za svoje “vatreno krštenje”, kad si prvi put izašao u bar?
(Šta ovdje sad da kažem, ja sam pivo počeo redovno piti sa petnaest, “žešću” nešto kasnije… sa dvadeset jednom sam već pomišljao da ostavim alkohol…)
– Pivo! Pivo sam pio…
– Koje pivo?
– Ah koje… nije bilo tu… dođeš u kafić i kažeš konobaru “daj mi pivo!” I šta ti on donese, to ti je.
– A joj, jadni vi. U komunizmu nije bila mogućnost izbora.
– Kako nije bila?
– Pa sad si rek’o samo jedna vrsta piva.
– Da, ali bilo je izbora.
– Kako?
– Pa… konobar me pitao hoću li veliko ili malo!
(Sin gleda u mene, ne zna da li ga zezam. A ja ozbiljan. Mislim se u sebi… mamicu ti tvoju poljubim… mene si našao…)
Tri humoreske
Ispod recepta za salnjake
Štefica Ć. živi u jednom selu u Slavoniji. Jedna je od rijetkih koja je još na svom. Bori se, šta će. Sin i ćerka su već odavno u Irskoj. Živi od onoga što joj njih dvoje pošalju. Zaželila se unuka, nije ih vidjela, evo sad će i dvije godine. Ona je prestara za tu avanturu, a i gdje bi bez svoje domaje. Mora neko i ostati. Svjesna je da je potreban samo trenutak nepažnje, pa da dušmani opet rovare i pljačkaju državu. Zato, kaže ona, voli Plenkovića i HDZ. Uvijek će imati njen glas.
Stanija V. živi u jednom selu u Vojvodini. Jedna od rijetkih koja je još na svom. Bori se, šta će. Dva sina su već odavno u Beču. Živi od onoga što joj njih dvojica pošalju. Zaželila se unuka, nije ih vidjela, evo sad će i dvije godine. Ona je prestara za tu avanturu, a i gdje bi bez svoje otadžbine. Mora neko i ostati. Svjesna je da je potreban samo trenutak nepažnje, pa da dušmani opet rovare i pljačkaju državu. Zato, veli ona, voli Vučića i SNS. Uvijek će imati njen glas.
Štefica i Stanija su se jučer, nakon poduže diskusije, složile da je “američki narandžasti majmun” (tako su ga one nazvale) zapravo kriv za sve njihove nevolje. Proklinjale su ga na sve strane.
Njihova prepiska se odigrala na jednoj stranici koja se bavi kulinarstvom. Tačnije u komentarima ispod recepta za salnjake.
Stariji su nam rekli
Kad je, nama neiskusnim mladim roditeljima, beba sa četiri mjeseca dobila neki osip, stariji su nam rekli:
– To je “crvenjak!” Treba nabaviti kukuruz “bjelčić”. (Zaboravili smo šta je trebalo uraditi s njim).
Kad nam je mališan malo očvrkn’o, savatala ga bila neka blaža temperatura. Stariji su nam rekli:
– Prepoloviti krompir uzduž, turiti na tabane dole, pa navući čarape preko. Krompir će izvući vrućicu!
Kad nam se nasljednik malo prehladio, pa zaredom nekoliko dana mokrio u krevet, stariji su nam rekli:
– Naći šupalj kamen, pa nek se popiški kroz njega. Neće nikad više posteljinu uneredit’!
Kad nam je maksumče dobilo zatvor, nije moglo nikako kakati, stariji su nam rekli:
– Odlomiti komadić sapuna, pa gurnuti u dječiju guzu! To će pomoći garant! I vama je pomagalo!
Kad nam je mali sa pet godina fasovao upalu grla, stariji su nam rekli:
– Natopiti rakijom krpu, pa mu staviti obloge oko vrata. Rakija će riješiti problem.
Kad nam je pred školu dijete navuklo malo na pluća, ništa ozbiljno, ali ipak… Stariji su nam rekli:
– Namazati dnevne novine svinjskom mašću, izbockati čačkalicom na mnogo mjesta, pa direkt na prsa!
(Na naše naivno pitanje zašto izbockati, nisu nam mogli dati adekvatan odgovor).
Nešto se mislimo jutros uz kafu ja i moja žena u mene….da službe za skrb nad djecom i socijalne ustanove ovdje u Americi znaju za pola stvari koje smo po savjetu starijih i mudrijih trebali uraditi, davno bi nam djecu oduzeli.
Vatreno krštenje
Mlađi sin je nedavno napunio dvadeset jednu. To ga je konačno kvalifikovalo da sam sebi (ne mora više tata) kupi alkoholno piće.
Počeo je upoznavati čari noćnog života. Prošli vikend je sa društvom izašao u bar.
Sutradan ujutro, za doručkom, pitam ga kako je bilo.
– I….šta si ti pio?
– Viski!
– Koliko sad košta viski, vjerujem jedno 7-8 dolara.
– Ovaj što sam ja pio bio je dvadeset tri!
– Majku ti bogovu, jest sve poskupilo…
– Nije to ništa, moj drugar je naručio viski i platio ga sto četrdeset tri dolara!
– Misliš… cijelu bocu… sedam deci?
– Ma ne… jedno piće. Doduše… nije znao cijenu kad je naručio… tek kasnije…
– Koji je to?
– Nejt!
– Nejt, onaj najbolji student u vašoj generaciji?
– Da, taj!
– Pa što nije vratio kad je shvatio šta je naručio?
– Pa nije mogao, kad je skont’o već ga je skoro skroz popio.
(Jedemo jaja sa šunkom, razmišljam o ovome što mi sin ispriča, taj Nejt će za deset godina voditi ovu zemlju, ako je bude vodio ovako kako naručuje piće…)
– A ti tata… šta si ti popio za svoje “vatreno krštenje”, kad si prvi put izašao u bar?
(Šta ovdje sad da kažem, ja sam pivo počeo redovno piti sa petnaest, “žešću” nešto kasnije… sa dvadeset jednom sam već pomišljao da ostavim alkohol…)
– Pivo! Pivo sam pio…
– Koje pivo?
– Ah koje… nije bilo tu… dođeš u kafić i kažeš konobaru “daj mi pivo!” I šta ti on donese, to ti je.
– A joj, jadni vi. U komunizmu nije bila mogućnost izbora.
– Kako nije bila?
– Pa sad si rek’o samo jedna vrsta piva.
– Da, ali bilo je izbora.
– Kako?
– Pa… konobar me pitao hoću li veliko ili malo!
(Sin gleda u mene, ne zna da li ga zezam. A ja ozbiljan. Mislim se u sebi… mamicu ti tvoju poljubim… mene si našao…)