Za dve hiljade godina postojanja hrišćanstvo je doživljavalo svakakve interpretacije i reinterpretacije i nimalo ne treba da nas čudi to što se događa poslednjih decenija. A događa se da je internet, u svom najvulgarnijem i najpopulističkijem vidu, duboko prodro u svest i identitet današnjih hrišćana. Naravno, ne svih hrišćana, kao što, naravno, i sav internet nije stavljen u službu prodornog i beskrupuloznog populizma. Ali, ako na događanja gledamo očima statističara, moramo priznati da „pobeđuje“ novo viđenje hrišćanstva u kome za izvorne poruke jevanđelja ima sve manje mesta.
Najpre pada u oči da je hrišćanstvo postalo deo političkog diskursa današnje ekstremne desnice i autoritarnih režima širom sveta, a ponekad i ekstremne levice koja sa ekstremnom desnicom, paradoksalno, ima zajedničkog neprijatelja. U toj situaciji novo mesto nalaze i „hrišćanske vrednosti“. To novo mesto su društvene mreže na internetu.
Danas najčešće pominjana „tradicionalna vrednost“ je porodica, u odnosu na nju se određuje ko je prijatelj i zaštitnik, a ko neprijatelj hrišćana. Uz porodicu kao vrednost gotovo uvek ide i „pravilna seksualna orijentacija“. Sve druge vrednosti su daleko, daleko iza ovih. Neka nam internetni hrišćanin sada odgovori na pitanje: šta je u jevanđeljima Hristos govorio o braku i porodici? Šta, ćuti? Njegov „izvor“ znanja o hrišćanstvu nisu jevanđelja, nego društvene mreže. Dakle, kad je reč o jevanđeljima, ni na jednom mestu Hristos o braku ne govori kao o vrednosti, nego kao o manjem zlu. Proverite, videćete. Ideal nikako nije „pravilan“, tj. porodični seksualni život, nego potpuno uzdržavanje, tj. bezbračnost. Ako ste slabi pa ne možete drukčije, onda se ženite i udavajte, tako kaže Gospod, a najbolje bi bilo da to ne radite. Slično je i sa heteroseksualnim životom: nije predmet ni jedne jedine pohvale u jevanđeljima. Niti Isus govori o homoseksualnim odnosima. Ni jedno ni drugo mu nije bilo bitno. Bitno je bilo Bogu kada je tek stvorio svet i pred sobom imao jedan jedincati par ljudi – Adama i Evu. Njima je rekao da idu i množe se. Danas se planeta guši pod pritiskom milijardi stanovnika. Začuđuje koliko danas o seksu govore monasi, koji su se zavetovali da se do kraja života uzdržavaju. Šta time kompenzuju? Zar su baš toliko zainteresovani za proizvodnju topovskog mesa?
A sada da vidimo i odakle nam dolazi ovaj i ovakav govor o „tradicionalnim vrednostima“. Dvojica najmoćnijih svetskih vlastodržaca redovno se zaklinju u hrišćanske vrednosti, u porodicu pre svega. Obojica su poznati po katastrofalnom porodičnom životu. Po vanbračnim odnosima, za koje se ni jedan ni drugi nikada nije pokajao, a prilika je bilo, čak i pred sudom. Toliko o braku i porodici. Kad je reč o homoseksualnim odnosima: predsednica ekstremno desničarske, homofobne i „konzervativne“, ka „tradicionalnim vrednostima“ orijentisane Alternative za Nemačku živi u zajednici sa – ženom (baš kao i predsednica srpskog parlamenta, inače slične političke orijentacije). Predstavnik Orbanove „ultrakonzervativne“ Mađarske u Evropskoj uniji kroz prozor je bežao od policije, jer je sa još 25 muškaraca učestvovao u homoseksualnim orgijama, i to u vreme opšte zabrane skupova, zbog kovid epidemije. Pristalicama internet hrišćanstva je sve to potpuno promaklo, oni se i dalje raduju političkom usponu „tradicionalnih ideja“, bez obzira ko i kako ih promoviše.
Ako porodica i heteroseksualni odnosi nisu na listi vrednosti koje u jevanđeljima ističe Isus Hristos, o kakvim vrednostima on tamo govori? Batalite internet i društvene mreže, makar jednom ozbiljno pročitajte Novi Zavet i videćete da najčešće govori o potpuno novoj društvenoj hijerarhiji. Gospod je, kako svojim rečima, tako i svojim delima, izvršio najradikalniju aksiološku revoluciju u istoriji, izokretanje uobičajene piramide ljudskih odnosa. Ko hoće da vlada, govori on, treba svima da je sluga. Prvi će biti samo i uvek onaj ko sebe stavlja na poslednje mesto. America first? U ovoj krilatici umesto Amerike možete staviti bilo koju drugu državu i naciju, recimo Nemačku za koju se zauzima Alternativa. Kako, u skladu sa Hristovim učenjem, postići da neko uvek bude prvi? Pa, samo tako što će dotični čovek ili dotična nacija pomagati ugroženima, ma ko oni bili i ma gde se oni nalazili. To je hrišćanska vrednost, a ne stright sexual relation. Dakle, solidarnost, služenje drugima. Vide li to internet hrišćani kojima su na prvom mestu sopstveno blagostanje i sebični interesi? Borba protiv drugoga, ugroženog drugoga, gladnog i bez posla, postala je danas glavni slogan populističke politike ne samo u Americi, nego i u drugim autokratskim državama i pokretima, od Rusije, Mađarske i Slovačke, do Turske, Srbije, ili stranaka poput „Alternative za nemačku“, „Zlatne zore“ i drugih neonaci pokreta u današnjem svetu. Užasavajuće je kada takve slogane uzvikuju hrišćani, makar i internetni. I kada smatraju da je reč o vrednostima, hrišćanskim, tradicionalnim.
Današnje crkve se retko usuđuju da o tome govore. Činjenica je da ni jedna hrišćanska crkva ne čisti svoje redove od vlastodržaca koji su ojadili ne samo sugrađane, nego i stotine miliona ljudi u svetu. Ne čuje se ni da se ograđuju od mutivoda i profitera, mnogo gorih od onih kakve je Hristos bičem isterao iz hrama. Crkve uporno ćute o „vernicima“ koji se bogate iskorišćavajući dečiji ropski rad u Bangladešu ili Africi, ili o onima koji su se obogatili korupcijom i krađom. Ili, što je još gore od ćutanja, ovakvi često od crkava dobijaju ne samo telo i krv Hristovu, nego i zahvalnice, povelje i ordenje. Zahvalnice za šta? Za to što su crkvi udelili nešto u krvi stečenog novca.
Iako je stvar sa zahvalnicama i ordenjem jasan politički čin, tj. učešće u populističkoj propagandi, opet i opet slušamo da crkve ne mogu i ne treba da se bave politikom, da se ne smeju stavljati na stranu ove ili one partije i ideologije. Pa dobro, neka je i tako, ne mogu i ne smeju. Ali, hrišćanska crkva ne sme i ne može ostati vrednosno neutralna. Ne bi smela zastupati izjednačavanje nasilnika i žrtve. Kada to čini, stavlja se na stranu nasilnika. Ako već ne može ili neće da poimence stigmatizuje kršitelje jevanđeljskih vrednosti, može da se pomoli uopšteno. Na primer: Gospode, pomiluj svoj svet i izbavi ga od pohlepnih, vlastoljubivih, slavoljubivih i na druge načine zlih ljudi. Ne treba govoriti imena. Gospod zna na koga se to odnosi.
Populističko internet hrišćanstvo i tradicionalne vrednosti
Za dve hiljade godina postojanja hrišćanstvo je doživljavalo svakakve interpretacije i reinterpretacije i nimalo ne treba da nas čudi to što se događa poslednjih decenija. A događa se da je internet, u svom najvulgarnijem i najpopulističkijem vidu, duboko prodro u svest i identitet današnjih hrišćana. Naravno, ne svih hrišćana, kao što, naravno, i sav internet nije stavljen u službu prodornog i beskrupuloznog populizma. Ali, ako na događanja gledamo očima statističara, moramo priznati da „pobeđuje“ novo viđenje hrišćanstva u kome za izvorne poruke jevanđelja ima sve manje mesta.
Najpre pada u oči da je hrišćanstvo postalo deo političkog diskursa današnje ekstremne desnice i autoritarnih režima širom sveta, a ponekad i ekstremne levice koja sa ekstremnom desnicom, paradoksalno, ima zajedničkog neprijatelja. U toj situaciji novo mesto nalaze i „hrišćanske vrednosti“. To novo mesto su društvene mreže na internetu.
Danas najčešće pominjana „tradicionalna vrednost“ je porodica, u odnosu na nju se određuje ko je prijatelj i zaštitnik, a ko neprijatelj hrišćana. Uz porodicu kao vrednost gotovo uvek ide i „pravilna seksualna orijentacija“. Sve druge vrednosti su daleko, daleko iza ovih. Neka nam internetni hrišćanin sada odgovori na pitanje: šta je u jevanđeljima Hristos govorio o braku i porodici? Šta, ćuti? Njegov „izvor“ znanja o hrišćanstvu nisu jevanđelja, nego društvene mreže. Dakle, kad je reč o jevanđeljima, ni na jednom mestu Hristos o braku ne govori kao o vrednosti, nego kao o manjem zlu. Proverite, videćete. Ideal nikako nije „pravilan“, tj. porodični seksualni život, nego potpuno uzdržavanje, tj. bezbračnost. Ako ste slabi pa ne možete drukčije, onda se ženite i udavajte, tako kaže Gospod, a najbolje bi bilo da to ne radite. Slično je i sa heteroseksualnim životom: nije predmet ni jedne jedine pohvale u jevanđeljima. Niti Isus govori o homoseksualnim odnosima. Ni jedno ni drugo mu nije bilo bitno. Bitno je bilo Bogu kada je tek stvorio svet i pred sobom imao jedan jedincati par ljudi – Adama i Evu. Njima je rekao da idu i množe se. Danas se planeta guši pod pritiskom milijardi stanovnika. Začuđuje koliko danas o seksu govore monasi, koji su se zavetovali da se do kraja života uzdržavaju. Šta time kompenzuju? Zar su baš toliko zainteresovani za proizvodnju topovskog mesa?
A sada da vidimo i odakle nam dolazi ovaj i ovakav govor o „tradicionalnim vrednostima“. Dvojica najmoćnijih svetskih vlastodržaca redovno se zaklinju u hrišćanske vrednosti, u porodicu pre svega. Obojica su poznati po katastrofalnom porodičnom životu. Po vanbračnim odnosima, za koje se ni jedan ni drugi nikada nije pokajao, a prilika je bilo, čak i pred sudom. Toliko o braku i porodici. Kad je reč o homoseksualnim odnosima: predsednica ekstremno desničarske, homofobne i „konzervativne“, ka „tradicionalnim vrednostima“ orijentisane Alternative za Nemačku živi u zajednici sa – ženom (baš kao i predsednica srpskog parlamenta, inače slične političke orijentacije). Predstavnik Orbanove „ultrakonzervativne“ Mađarske u Evropskoj uniji kroz prozor je bežao od policije, jer je sa još 25 muškaraca učestvovao u homoseksualnim orgijama, i to u vreme opšte zabrane skupova, zbog kovid epidemije. Pristalicama internet hrišćanstva je sve to potpuno promaklo, oni se i dalje raduju političkom usponu „tradicionalnih ideja“, bez obzira ko i kako ih promoviše.
Ako porodica i heteroseksualni odnosi nisu na listi vrednosti koje u jevanđeljima ističe Isus Hristos, o kakvim vrednostima on tamo govori? Batalite internet i društvene mreže, makar jednom ozbiljno pročitajte Novi Zavet i videćete da najčešće govori o potpuno novoj društvenoj hijerarhiji. Gospod je, kako svojim rečima, tako i svojim delima, izvršio najradikalniju aksiološku revoluciju u istoriji, izokretanje uobičajene piramide ljudskih odnosa. Ko hoće da vlada, govori on, treba svima da je sluga. Prvi će biti samo i uvek onaj ko sebe stavlja na poslednje mesto. America first? U ovoj krilatici umesto Amerike možete staviti bilo koju drugu državu i naciju, recimo Nemačku za koju se zauzima Alternativa. Kako, u skladu sa Hristovim učenjem, postići da neko uvek bude prvi? Pa, samo tako što će dotični čovek ili dotična nacija pomagati ugroženima, ma ko oni bili i ma gde se oni nalazili. To je hrišćanska vrednost, a ne stright sexual relation. Dakle, solidarnost, služenje drugima. Vide li to internet hrišćani kojima su na prvom mestu sopstveno blagostanje i sebični interesi? Borba protiv drugoga, ugroženog drugoga, gladnog i bez posla, postala je danas glavni slogan populističke politike ne samo u Americi, nego i u drugim autokratskim državama i pokretima, od Rusije, Mađarske i Slovačke, do Turske, Srbije, ili stranaka poput „Alternative za nemačku“, „Zlatne zore“ i drugih neonaci pokreta u današnjem svetu. Užasavajuće je kada takve slogane uzvikuju hrišćani, makar i internetni. I kada smatraju da je reč o vrednostima, hrišćanskim, tradicionalnim.
Današnje crkve se retko usuđuju da o tome govore. Činjenica je da ni jedna hrišćanska crkva ne čisti svoje redove od vlastodržaca koji su ojadili ne samo sugrađane, nego i stotine miliona ljudi u svetu. Ne čuje se ni da se ograđuju od mutivoda i profitera, mnogo gorih od onih kakve je Hristos bičem isterao iz hrama. Crkve uporno ćute o „vernicima“ koji se bogate iskorišćavajući dečiji ropski rad u Bangladešu ili Africi, ili o onima koji su se obogatili korupcijom i krađom. Ili, što je još gore od ćutanja, ovakvi često od crkava dobijaju ne samo telo i krv Hristovu, nego i zahvalnice, povelje i ordenje. Zahvalnice za šta? Za to što su crkvi udelili nešto u krvi stečenog novca.
Iako je stvar sa zahvalnicama i ordenjem jasan politički čin, tj. učešće u populističkoj propagandi, opet i opet slušamo da crkve ne mogu i ne treba da se bave politikom, da se ne smeju stavljati na stranu ove ili one partije i ideologije. Pa dobro, neka je i tako, ne mogu i ne smeju. Ali, hrišćanska crkva ne sme i ne može ostati vrednosno neutralna. Ne bi smela zastupati izjednačavanje nasilnika i žrtve. Kada to čini, stavlja se na stranu nasilnika. Ako već ne može ili neće da poimence stigmatizuje kršitelje jevanđeljskih vrednosti, može da se pomoli uopšteno. Na primer: Gospode, pomiluj svoj svet i izbavi ga od pohlepnih, vlastoljubivih, slavoljubivih i na druge načine zlih ljudi. Ne treba govoriti imena. Gospod zna na koga se to odnosi.