Nitko za sebe ne može niti bi smio reći da je pjesnik. Može, ali to ništa ne znači ako ono što piše netko drugi ne osjeća kao pjesmu. Ostalo je za ladice. S obzirom na književnost kao neizbježnu okladu s vremenom i ulaganje u vječnost moguće je da netko zna da je ono što piše za uvijek i za poslije, ali do dodira s čitateljem to ostaje tek “para iznad šolje čaja”. Može se izmišljati, može se služiti dokumentima, komplicirati zaplete i prikrivati citate, postaviti što više prepreka između sebe i razumijevanja drugih, ali ja više ne želim čitati takve knjige. Poslužit ću se zato tekstom Marka Vešovića o Dariju Džamonji kako bih obrazložio sebe i ono što objavljujem.
Ja nemam više vremena jer me nema više ni za jednu suvišnu pjesmu, ne trpim suvišnu riječ, nema me više na vrijeme nikad i vaše je manje važno i smijem se, a samo kad sam s njom, kad me upozori i osjećam se jadno, dođe mi da se ubijem al neću jer bi nesretni bili oni koji me vole.
U naslovu pjesme engleske pjesnikinje Stevie Smith vidim bit pjesništva i života. Pjesma se zove “Not Waving but Drowning” – nekima se čini da mašeš, a neki su uvjereni da se daviš, a ti možda samo plivaš i pozdravljaš. Literatura nije odnos s javnošću, nije sredstvo za ostvarivanje društvenog uspjeha, nije ništa manje nego evolucijski cilj naše vrste. Pjesme ne smatram svojim osim što sam ih dao, odnosno pokušao što točnije zapisati diktat učiteljice koja je jezik baš kao u prvim osnovnoškolskim razredima. Vešović kaže za Džamonju da je “biografski pisac” i da oni njeguju “narcistički stav: “zaljubljenost u vlastito iskustvo, opsjednutost sopstvenim životom, čini se da je temelj svega što pišu. Pravo je jedino što se događa meni, istinito je jedino što osjećam ja. Pravi smisao je moj smisao, i pravi besmisao je također samo moj.” No činjenica ostaje da jedino želim čitati kad netko piše istinu o sebi, ne precjenjuje svoj ljudski slučaj i vlastito prisutstvo u svijetu. Želim čitati iskrene, bez predumišljaja nastale izvještaje iz rovova, s prve crte postojanja dok se uokolo gine, lete udovi i pljušte minobacačke granate. Meni je trebalo kombiniranih sedam godina komune i rudnika da slomim metaforički i doslovno vlastitu duhovnu i karakternu kičmu pa da shvatim što pojedinačnije pišem to univerzalnije bude. Onaj koji druge gnjavi riječima i uzima si pravo da govori mora vlastitu ljudsku nedovoljnost smatrati polaznom pretpostavkom i sebi suditi nemilosrdnije negoli itko drugi. “Reći golu istinu, to je najviše i jedino iskupljenje za ono šta je i kako živiš. Ne lagati ni onda kad bi to bilo bolje po umjetnost.” Reći ono što ostali jedni drugima nikad ne kažu. Reći sve, a zapravo ništa riječima u kojima se sve nalazi ali se ništa ne može naći. One ne govore kako je svijetu nego kako je sa mnom, oko mene, u meni. Književnost koju pišeš po mjeri čovjekovoj i pjesnik si onoliko koliko si uspio da kažeš istine o samom sebi. To je ono što pokušavam i jedino što vrijedi jer nitko ne piše ono što želi nego samo ono što može. Pjesme nisu zakoni, ne kažnjavaju i ne broje paragrafe, ne propisuju, naizgled nikakvu praktičnu vrijednost nemaju i čini se da su uzaludne, ali pamte za sve nas – svaku nepravdu, svako poniženje, svaku uvredu, svaku bastilju, zimski dvorac, svaku stubicu i svakog tahija, svaki goloruki juriš, komunu i ustanak, svaki prvi maj, poljubac i zagrljaj, svaku barikadu i svaki drhtaj srca jer pjevajmo ih kao uspavanku našoj djeci, kao zalog i kao nadu da je blizu dan kad ćemo za grkljan ščepati sijače jada i poravnati milenije neplaćenih računa. Do tada ostaju nam stihovi i dječji snovi.
Manifest ili poetika i da li sam pjesnik
Nitko za sebe ne može niti bi smio reći da je pjesnik. Može, ali to ništa ne znači ako ono što piše netko drugi ne osjeća kao pjesmu. Ostalo je za ladice. S obzirom na književnost kao neizbježnu okladu s vremenom i ulaganje u vječnost moguće je da netko zna da je ono što piše za uvijek i za poslije, ali do dodira s čitateljem to ostaje tek “para iznad šolje čaja”. Može se izmišljati, može se služiti dokumentima, komplicirati zaplete i prikrivati citate, postaviti što više prepreka između sebe i razumijevanja drugih, ali ja više ne želim čitati takve knjige. Poslužit ću se zato tekstom Marka Vešovića o Dariju Džamonji kako bih obrazložio sebe i ono što objavljujem.
Ja nemam više vremena jer me nema više ni za jednu suvišnu pjesmu, ne trpim suvišnu riječ, nema me više na vrijeme nikad i vaše je manje važno i smijem se, a samo kad sam s njom, kad me upozori i osjećam se jadno, dođe mi da se ubijem al neću jer bi nesretni bili oni koji me vole.
U naslovu pjesme engleske pjesnikinje Stevie Smith vidim bit pjesništva i života. Pjesma se zove “Not Waving but Drowning” – nekima se čini da mašeš, a neki su uvjereni da se daviš, a ti možda samo plivaš i pozdravljaš. Literatura nije odnos s javnošću, nije sredstvo za ostvarivanje društvenog uspjeha, nije ništa manje nego evolucijski cilj naše vrste. Pjesme ne smatram svojim osim što sam ih dao, odnosno pokušao što točnije zapisati diktat učiteljice koja je jezik baš kao u prvim osnovnoškolskim razredima. Vešović kaže za Džamonju da je “biografski pisac” i da oni njeguju “narcistički stav: “zaljubljenost u vlastito iskustvo, opsjednutost sopstvenim životom, čini se da je temelj svega što pišu. Pravo je jedino što se događa meni, istinito je jedino što osjećam ja. Pravi smisao je moj smisao, i pravi besmisao je također samo moj.” No činjenica ostaje da jedino želim čitati kad netko piše istinu o sebi, ne precjenjuje svoj ljudski slučaj i vlastito prisutstvo u svijetu. Želim čitati iskrene, bez predumišljaja nastale izvještaje iz rovova, s prve crte postojanja dok se uokolo gine, lete udovi i pljušte minobacačke granate. Meni je trebalo kombiniranih sedam godina komune i rudnika da slomim metaforički i doslovno vlastitu duhovnu i karakternu kičmu pa da shvatim što pojedinačnije pišem to univerzalnije bude. Onaj koji druge gnjavi riječima i uzima si pravo da govori mora vlastitu ljudsku nedovoljnost smatrati polaznom pretpostavkom i sebi suditi nemilosrdnije negoli itko drugi. “Reći golu istinu, to je najviše i jedino iskupljenje za ono šta je i kako živiš. Ne lagati ni onda kad bi to bilo bolje po umjetnost.” Reći ono što ostali jedni drugima nikad ne kažu. Reći sve, a zapravo ništa riječima u kojima se sve nalazi ali se ništa ne može naći. One ne govore kako je svijetu nego kako je sa mnom, oko mene, u meni. Književnost koju pišeš po mjeri čovjekovoj i pjesnik si onoliko koliko si uspio da kažeš istine o samom sebi. To je ono što pokušavam i jedino što vrijedi jer nitko ne piše ono što želi nego samo ono što može. Pjesme nisu zakoni, ne kažnjavaju i ne broje paragrafe, ne propisuju, naizgled nikakvu praktičnu vrijednost nemaju i čini se da su uzaludne, ali pamte za sve nas – svaku nepravdu, svako poniženje, svaku uvredu, svaku bastilju, zimski dvorac, svaku stubicu i svakog tahija, svaki goloruki juriš, komunu i ustanak, svaki prvi maj, poljubac i zagrljaj, svaku barikadu i svaki drhtaj srca jer pjevajmo ih kao uspavanku našoj djeci, kao zalog i kao nadu da je blizu dan kad ćemo za grkljan ščepati sijače jada i poravnati milenije neplaćenih računa. Do tada ostaju nam stihovi i dječji snovi.