23. mart, pismo Basari, objavljeno u Nedeljniku i na Velikim pričama
Postoje, druže moj Basara, neke zanimljive sitnice, uglavnom iz žanra opskurnosti, skurilnosti, zavirivanje drugim ljudima u donji već, sitnice do kojih dolazimo kad počnemo na svijet gledati iz perspektive vaški i stjenica, koje počesto prešutimo, naprosto zato što su nedostojne. Ali hajde da ovaj put ne prešutim: Nebojša Slijepčević nije Srbin! Samo po nekoj poetskoj pravdi i sudbini nosi ime koje tako zvuči. A kao što u Srba postoje, ili su postojali, ljudi koji su nosili prezime Pavelić, Luburić, Artuković, a kod Hrvata ima – i to ne malo! – Mihajlovića i Mihailovića, a prezime Milošević im je među frekventnijima, i kako su izrazito malobrojna prezimena koja naša dva plemena bratski ne dijele – ovog mi trenutka na um padaju samo dva takva: Karađorđević i Tuđman – tako je, slučajno to znam, Nebojša Slijepčević Hrvat sa dna kace. Premda, s druge strane, stvari s imenima i nisu tako jednostavne. Ime je u nas znak i amblem, pa često nije važno ni šta si i šta su ti bili babe i đedovi, nego je važno šta drugi u tvom imenu čuju. Pa htio ne htio ti dijelom sebe postaješ ono što oni misle da jesi. Ili, tačnije rečeno, upoznaješ se, metodom vlastite kože, ili iskušenjima i pogrešnim čitanjima vlastitog imena, šta znači biti onaj Drugi. I to je nešto što je, čini mi se, veoma važno u slučaju Nebojše Slijepčevića. Prije sedam godina prikazan je njegov dugometražni dokumentarac, naslova “Srbenka”, koji također trebaš pogledati, ako već nisi, jer je riječ o jednom od najvažnijih filmova o temama naših identiteta i posljedicama koje iz tih identiteta na koncu proisteknu. Vjerujem da Nebojša Slijepčević ne bi snimao ovakve filmove da se, recimo, zove Hrvoje Horvat i da kao Hrvat živi u Zagrebu. Premda bi Hrvoje Horvat mogao biti i Srbin, koji živi u Beogradu. Recimo, državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, kadar Samostalne demokratske srpske stranke Milorada Pupovca, zove se Mile Horvat. I Srbin je, jedan kroz jedan.
Ali o nečemu drugom sam ti danas htio pričati. O jednom drugom Mili i ženi mu Ivani. Taj Mile stari je zagrebački panker, rodom iz Tuzle, ali je kao gastarbajtersko dijete odrastao u Njemačkoj. U neku ruku tipična sudbina iz naših krajeva. Cijelu je vječnost imao taj svoj bend, s kojim se pomalo furao na mitologiju i pripovijedanje u pjesmama Zabranjenog pušenja i sarajevskih novoprimitivaca, pokušavajući stvoriti i neku takvu zagrebačku kvartovsku i generacijsku mitologiju, iz koje će onda proizlaziti pjevane priče. U Hrvatskoj su postali popularni među nekom kvalitetnijom omladinom, solidno su se afirmirali i u zemljama bivše Jugoslavije, u Beogradu imaju ozbiljnu i brojnu publiku.
A Milina žena Ivana zagrebačka je psihijatrica, rodom iz Hrvatskog zagorja, iz neke jako brojne i siromašne porodice, baš kao iz priča Ivana Cankara ili Augusta Cesarca, koja je, kao što i treba, jednom bila mala pankerica, koja se zaljubila u tipa s pozornice. Na kraju se za njega i udala. On je nastavio svirati i pjevati, ona je stvarala neku ozbiljnu profesionalnu karijeru i pomalo su se, usput, oboje bavili društvenim i političkim aktivizmom. Premda socijalni i kulturni autsajderi u Zagrebu i Hrvatskoj, djeca provincije i predgrađa, vođeni su tom duhovno-aristokratskom čežnjom za boljim životom. Duhovna aristokracija se od postkomunističkog ološa posvuda razlikuje samo po jednom: i jedni i drugi žude za prosperitetom, samo što je ološu granica prosperiteta na vlastitome kućnom pragu, ili unutar vlastitoga porodičnog, partijskog ili partijsko-mafijaškog klana. Duhovna aristokracija, pak, na svoj svijet i dom, na svoju zajednicu, gleda šire. Ono što je ološu kućni prag, to je njima crta horizonta.
Prema Ivaninom i Milinom društvenom i političkom aktivizmu ja lično imam pomalo ciničan stav. Kao mlad čovjek radio sam neko vrijeme u glasilu ljevičarskih moralnih vertikala, i družio sam se s tom zlatnom teladi hrvatskog antifašizma i sveopćih ljudskih prava, pa mi je od njih ostala doživotna muka. Ali jebeš muku: ja znam da su ti ljudi na onome što su tada radili zaradili goleme novce, da su žeženim zlatom optočili svoje kućne pragove i da su zarad ličnog bogatstva i afirmacije spremno paktirali i s najgorim gangsterima i s najcrnjim filoustašama. Ili, prosto govoreći, znam da su te hrvatske antifašističkei moralne vertikale iz vremena tuđmanizma također mračni ološ. Što, naravno, ne znači da svaki aktivizam u tome nužno završava.
Ivana i Mile tako su izašli na parlamentarne izbore s aktivističkom platformom Možemo, i na tim su izborima u Zagrebu odlično prošli. Naročito Mile, jer su ga prepoznali kao zvijezdu. On se, međutim, odrekao stečene političke pozicije i vratio se pjesmama, ali ona je ušla u politiku, glavačke je uskočila u taj strašni brlog, i započela svoju životnu borbu koja, iskustvo nam govori, na kraju mora završiti porazom. Ili će iz brloga biti ispljunuta, ili će se pretvoriti u one koji se prirodno u brlogu osjećaju! Prolazili su zatim mjeseci i godine, aktivistička se platforma Možemo pretvorila u političku, lijevu, liberalno-zelenu platformu, koja je ovladala Zagrebom i postala druga najjača opozicijska antinacionalistička snaga u Hrvatskoj. U svom tom vremenu Ivana je dobro nastupala. Pametna, srčana i jaka ko zemlja! Sitno neko čeljade, nemaš je šta vidjeti, a jako ko zemlja! Nastupa slobodno, a ne radi greške. Tako se kandidirala i za predsjednicu Republike! Znalo se da ne može pobijediti, ali je njezina kandidatura značila mnogo za onaj već vrlo širok društveni sloj koji je podržava.
I tada se događa sljedeće: Miletu, starom pankeru, zazvoni telefon u džepu, Mile se javi, s druge strane je, kaže, Nikica, ali ne Nikica mafijaš, nego Nikica nogometaš, pa bi želio da se nađu na kavi. Panker Mile slabo ima veze s nogometom, ne zna on ni kako izgleda Nikica nogometaš, ali mu pomalo možda i imponira što se ljudi tako zanimaju za njega. Ili ima previše vremena. U svakom slučaju, ode on u taj kafić, sjedne i dočeka Nikicu. Ali kojeg Nikicu!
Prema davnoj optužnici, godine 1995. Nikica je usred Zagreba iz puškomitraljeza pokušao likvidirati Vjeku, vođu drugoga mafijaškog klana, a godine 1999. prema istoj je optužnici na Vjekin auto ispalio protuoklopnu raketu, čuvenu zolju, koja se zatim odbila od blindiranog džipa i ubila slučajnog prolaznika Zorana Dominija. (Njega ću ti spomenuti imenom i prezimenom, jer je samo to ime i prezime od čovjeka i ostalo.) Optužnica je pred zagrebačkim sudom, naravno, odbijena, jer se svjedoci ničega više nisu sjećali, a nisu više bili pri pameti. Pravo govoreći, ni tužiteljima nije bilo ni do čega. I tako je Nikica mafijaš izašao na slobodu, da bi od tog trenutka bio spominjan samo kao kontroverzni zagrebački poduzetnik. Zolja kojom je ubijen Zoran Domini ispaljena je u Preradovićevoj ulici, kod čuvene Knjižnice Bogdan Ogrizović, u mrtvom centru Zagreba, na mjestu koje pomalo podsjeća na Ulicu Vuka Karadžića, tamo oko restorana Vuk, ili tamo iza, na Caffe Galeriju, gdje ste se kod pokojnog Dragana Kapičića nekad okupljali. Pokušaj, dragi moj, zamisliti zolju ispaljenu na tom mjestu, a onda pokušaj zamisliti kako se zagrebačka politička, društvena i akademska elita miri sa tom zoljom i s umom iz kojeg je ona ispaljena. Važno mi je da to vrlo precizno zamisliš! I još nešto: taj vođa konkurentskog mafijaškog klana Vjeko dvije godina kasnije, a nekoliko desetaka metara sjeverozapadno od mjesta na kojem je ispaljena zolja, ubijen je hicem u glavu, koji je iz blizine ispalio James Cappiau, belgijski državljanin. Ne moram ti ni reći da hrvatska policija nikada nije otkrila tko je ubojstvo naručio.
I, dakle, nakon svega toga, i još koječega drugog što bismo sad radi dramaturgije preskočili, pred starog pankera Mileta, koji je tolike godine pokušavao stvoriti neki svoj mitski Zagreb, čiju će mitologiju ispisivati u svojim pjesmama, izlazi Nikica, koji je preko telefona u šali za sebe rekao da nije mafijaš, nego je nogometaš. A mi ćemo hrvatski korektno reći da je kontroverzni poduzetnik. Nekoliko je minuta starom pankeru bilo potrebno da pobjegne s lica mjesta, ali prethodno je sve već bilo obavljeno. Zabilježeno je tamo gdje i treba biti da se suprug predsjedničke kandidatkinje Ivane, blizak zagrebačkim vlastima, sastao s Nikicom.
Bila je to ljupka i zapravo neprikrivena namještaljka, kojom je HDZ nastojao kompromitirati ne samo svoje političke protivnike, nego one među tim protivnicima koji su, sa stanovišta zakona i morala, savršeno ispravni. Iritantno intaktni! U doživljaju javnosti bilo je to povezano s prethodnom aferom, od prije nekoliko mjeseci, u kojoj je europska tužiteljica Laura Codruța Kövesi razotkrila aferu hrvatskog ministra zdravstva, koji je, udružen s capom di tutti capi svih balkanskih mafija, pljačkao europski novac. Rečeni ministar kultna je figura HDZ-a, neka vrsta feminiziranog debeljuškastog princa tame, koji je na izravnoj vezi sa svetim Petrom, tako da je akcija likvidiranja štete koju je proizvela Laura Codruța Kövesi prerasla u vjerojatno najveći vojnoredarstveni i propagandni poduhvat u Hrvatskoj od ljeta 1995. Dio je akcije bio je i pokušaj da se kao suradnici mafije kompromitiraju stari panker Mile i njegova žena, neugasiva zagrebačka urbana tribunka i psihijatrica Ivana. Sa stanovišta glumačkog casta, meni je najzanimljivije bilo kako je kontroverzni poduzetnik Nikica, koji prema sudskom pravorijeku nije pucao iz puškomitraljeza na vođu suparničke mafije Vjeka, niti je zoljom ubio Zorana Dominija, pristao da za potrebe igrokaza odigra opasnog vođu mafije za kojeg oprezni i uplašeni dio javnosti vjeruje da je učinio ono što nije učinio. Ako bih, pak, ja trebao reći je li Nikica kontroverzni poduzetnik ili je mafijaš, ja bih rekao da je Nikica hadezeovac. Ili, još preciznije, on je čovjek Partije koja je ponikla iz revolucije. HDZ je ponikao iz crne revolucije, kao što je SKJ ponikla iz crvene revolucije. Takve partije prirodno privuku ljude kakav je Nikica.
Nakon što je obavljena javna kompromitacija starog pankera Mile i žene mu, psihijatrice Ivane, slijedi njihova dalja obrada, u kojoj sudjeluju mediji i zajednica, a glavni megafon je, kao što to često u Hrvata biva – sud. Naime, čim je Mile javno pokušao demantirati da ima ikakve veze s kontroverznim poduzetnikom Nikicom, i čim je Ivana javno rekla ono što su svi prethodno već znali, a to je da je riječ o navlakuši i o klopki za naivce, Nikica je Ivanu i Mileta tužio sudu. Kao njegov advokat pojavio se Anto Nobilo, legendarni javni tužitelj u procesu protiv Andrije Artukovića, dobrodržeći sedamdesetpetogodišnji majstor borilačkih vještina i jedan od odistinski najuglednijih hrvatskih advokata. Prononsirani ljevičar, uzdanica maločas spomenutih moralnih vertikala hrvatskoga novinstva, antifašist, dugogodišnji pro bono odvjetnik preživjelih članova pobijene zagrebačke srpske obitelji Zec, čovjek na čiji kult ni sam nisam bio posve imun. Nobilo s Nikicom drži konferencije za štampu, govori kao njegov odvjetnik i ovlašteni jamac istinitosti svakeNikičine riječi, i malo pomalo, tokom još uvijek žive predsjedničke kampanje, nastoji uništiti javni ugled to dvoje društvenih autsajdera i alternativaca, starog punkera Mileta i psihijatrice Ivane. U tome mu, naravno, pomažu etablirani zagrebački mediji, HRT, stoka s društvenih mreža. A Miletov i Ivanin obiteljski život malo se pomalo pretvara u pakao. Njih dvoje, naime, imaju i djecu, a kada imaš djecu, tada je tvoj strah od kontroverznih poduzetnika još mnogo veći. Stižu im prijetnje, jer to je u Hrvatskoj manira: čim te nanjuše da nisi njihov i da si sam i nezaštićen, obavezno ti prijete smrću i koječim drugim. O tome bih ti, dragi moj, mogao iz vrlo bogatog ličnog iskustva!
U sljedećoj fazi procesa jedne zagrebačke novine otkrivaju malverzacije obitelji Kekin pri izgradnji njihove obiteljske vile. Inače, ta vila je, sudeći po fotografijama, nešto poput onoga tvog dvorca u Beški. A malverzacija je u sljedećem: nakon što su od privatnika kupili zemlju za kuću, Kekini su, kako to često biva, svojim posjedom blokirali disfunkcionalni komadić zemlje u općinskom vlasništvu. Pravilo je da se, po zahtjevu privatnog lica, tada organizira javna dražba, na koju se javi samo onaj čiji je posjed blokirao općinsko zemljište, koje mu onda na dražbi biva za male novce prodano. Pretpostavljam da se isto događa i u Srbiji. Da općina Buje Kekinima nije prodala to malo zemljice, do nje bi se kao vlasnik mogla spustiti samo helikopterom. Ustvari, ne bi mogla ni to, jer je rečeni komadić grdna uzbrdica. Eto, nadam se da sam dobro opisao cijelu stvar.
E, tada se u priču uključuje Državno odvjetništvo ili, srpskim jezikom rečeno, Republičko javno tužilaštvo, koje najavljuje istragu. Na čelu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od prije nekog vremena je Ivan Turudić. Hadezeovac iz radničko-seljačke obitelji, navodni dragovoljac domovinskog rata, koji je najprije, kao stranački kadar, 1999. bio pomoćnik ministra pravosuđa, da bi ga zatim namjestili za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, odakle je godinama mračio i vedrio u kojekakvim sudskim slučajevima, te se naročito istakao u podstrekavanju progona novinara i suzbijanju prevelike slobode govora u Republici Hrvatskoj. Ali ništa od toga nije Turudića izdvajalo od standarda idealnog hrvatskog pravosudnog djelatnika, tužitelja ili suca. Ono po čemu je otpočetka bio jedinstven jesu njegovi učestali politički intervjui, krajnje brutalni i stranački angažirani, te njegovo druženje i javno zastupanje praktično svih viđenijih i uglednijih kriminalaca u državi. Recimo, veliki je on prijatelj sa Zdravkom Mamićem, gospodarom nogometnog kluba Dinamo i Hrvatskog nogometnog saveza, u jednom vrlo dugom razdoblju, te navodnim Kolindinim zagondžijom. Ovo za Kolindu, možda, i nije tačno, ali je tačno da je Mamić organizirao čuvenu Kolindinu proslavu rođendana, pa je zbog curenja informacija o tome Kolinda smjenjivala i progonila glavnog obavještajca u državi. Turudić je, pretpostavljam, bio i na tom rođendanu, jer je posvuda gdje su ugledni Hrvati.
Plenković i HDZ postavili su ga za glavnog državnog odvjetnika iz dva razloga: da bi stopirao procese koje europska tužiteljica povede u Hrvatskoj i da bi na sve načine kompromitirao i progonio opoziciju. Obje stvari Turudić zasad savršeno obavlja, nimalo ne skrivajući svoje poslove i namjere. Pritom otvoreno vrijeđa predsjednika Republike, prijeti novinarima i najavljuje njihove nove progone, ruga se opoziciji. Nastupa u duhu revolucionarnog pokreta koji ga je na to mjesto postavio. I sad taj Turudić po medijima igra igricu s istragom protiv Kekina, čiji smisao nije, naravno, u tome da itko i za što bude osuđen, jer ni u Staljinovom Sovjetskom Savezu, ni u Pol Potovoj Kampučiji nitko ih za ovo ne bi mogao osuditi, ali kako se bliže lokalni izbori, na kojima se odlučuje o tome tko će vladati glavnim gradom i koliko će se po Hrvatskoj raširiti utjecaj psihijatrice Ivane i njezinih aktivističkih drugova, koji su se, eto, počeli baviti politikom, Turudić obavlja zadatak kakav u Srbiji dopadne urednike Pinka i Informera. Zaista, dragi Basara, ono što u Srbiji rade Pink i Informer, to u Hrvatskoj radi glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, skupa s gospodom građanima i pripadnicima kojekakvih javnih elita.
Zašto ja tebi ovo sve pričam? Zato što pokušavam ono što sam si zadao otpočetka ovoga našeg dopisivanja, što će reći još prije tri knjige i prije već skoro hiljadu stranica, a to je da te uvjerim kako se u naše dvije zemlje stvari, strukturno gledano, odvijaju na jednak način, u neprestanoj borbi između potisnute manjine koja svoju dobrobit mjeri horizontom i agresivnog revolucionarnog ološa koji dobrobit mjeri vlastitim kućnim pragom, dok se golema većina ljudi u obje zemlje nemušto i beslovesno povija pod naletima košave – kod vas, ili juga – kod nas, i pod milim bogom ne misli ništa. Pobjeđuju uvijek oni koji uspijevaju sebi privući nemisleće. Ne treba nas više čuditi da kod nas u pravilu pobjeđuje ološ, jer je tako, čini se, i kod onih prema kojima je historija bila nešto milostivija i umjerenija.
Zato mi se sviđaju srpske studenti, navijam za njih, premda u tome nastojim biti krajnje diskretan, jer ne mislim ni da je korisno ni da je pristojno to mimikrijsko komšijsko glumljenje kako smo svi skupa u nekoj zajedničkoj borbi za slobodu i pravdu. Nismo i ne možemo to biti, jer nismo dio istoga fiskalnog okvira, ne plaćamo istom haračliji harač! Ali volim ono što studenti rade, navijam za njih, jer mi se čini – a ti me sad pokušaj ismijati ili mi se narugati! – da studenti danas u Srbiji igraju onakvu ulogu kakvu je nekad davno, davno igrao Dositej Obradović. Njihov pothvat je prosvjetiteljski u odnosu na zajednicu i društvo, i na generacije njihovih roditelja, ali to je i čin vlastitoga naraštajnog samoprosvjećenja. Zato me ne impresioniraju zanovijetanja ovdašnjih, hoću reći hrvatskih, političkih analitičara i balkanskih euromakroa, koji govore kako studenti nemaju svoju stranku ni političku agendu. Pa nemaju je, jer u ovoj priči i nije riječ o vlastima i njihovoj promociji, demokratskoj ili antidemokratskoj, diktatorskoj ili parlamentarnoj, nego je riječ o pravilima ponašanja, riječ je o tome je li okej da petnaest ljudi izgine jer im nadstrešnica padne na glavu, je li okej da se to dogodi zato što je netko uzeo novac koji mu ne pripada. O tome je, koliko ja razumijem, riječ, a ne o sastavu parlamenta i o premijeru i predsjedniku. Ili, prevedeno na hrvatske prilike, nije riječ o tome hoće li na vlasti i dalje biti klerikalna konzervativna desnica, na čelu s Andrejem Plenkovićem, kojeg je Milanović duhovito i tačno nazvao Plenkošenkom, budući da se Plenković prema Bruxellesu odnosi otprilike onako kako se Lukašenko odnosi prema Moskvi, nego je riječ o tome hoće li radnike po hrvatskim trajektnim pristaništima ubijati neispravne rampe na trajektima, jer je Plenkošenkov stranački drug i prijatelj negdje maznuo neku lovu, riječ je o tome hoće li se vlast koristiti uslugama certificiranih mafijaških vođa u kompromitiranju svojih kritičara i protivnika. A nervira me još nešto: taj osjećaj hrvatske nadmoći kad preko taraba pogledaju u srpsku avliju. Nema sumnje da bi me nešto tome slično nerviralo kod Srba, kad bih živio među njihovom većinom.
Ivana i Mile
23. mart, pismo Basari, objavljeno u Nedeljniku i na Velikim pričama
Postoje, druže moj Basara, neke zanimljive sitnice, uglavnom iz žanra opskurnosti, skurilnosti, zavirivanje drugim ljudima u donji već, sitnice do kojih dolazimo kad počnemo na svijet gledati iz perspektive vaški i stjenica, koje počesto prešutimo, naprosto zato što su nedostojne. Ali hajde da ovaj put ne prešutim: Nebojša Slijepčević nije Srbin! Samo po nekoj poetskoj pravdi i sudbini nosi ime koje tako zvuči. A kao što u Srba postoje, ili su postojali, ljudi koji su nosili prezime Pavelić, Luburić, Artuković, a kod Hrvata ima – i to ne malo! – Mihajlovića i Mihailovića, a prezime Milošević im je među frekventnijima, i kako su izrazito malobrojna prezimena koja naša dva plemena bratski ne dijele – ovog mi trenutka na um padaju samo dva takva: Karađorđević i Tuđman – tako je, slučajno to znam, Nebojša Slijepčević Hrvat sa dna kace. Premda, s druge strane, stvari s imenima i nisu tako jednostavne. Ime je u nas znak i amblem, pa često nije važno ni šta si i šta su ti bili babe i đedovi, nego je važno šta drugi u tvom imenu čuju. Pa htio ne htio ti dijelom sebe postaješ ono što oni misle da jesi. Ili, tačnije rečeno, upoznaješ se, metodom vlastite kože, ili iskušenjima i pogrešnim čitanjima vlastitog imena, šta znači biti onaj Drugi. I to je nešto što je, čini mi se, veoma važno u slučaju Nebojše Slijepčevića. Prije sedam godina prikazan je njegov dugometražni dokumentarac, naslova “Srbenka”, koji također trebaš pogledati, ako već nisi, jer je riječ o jednom od najvažnijih filmova o temama naših identiteta i posljedicama koje iz tih identiteta na koncu proisteknu. Vjerujem da Nebojša Slijepčević ne bi snimao ovakve filmove da se, recimo, zove Hrvoje Horvat i da kao Hrvat živi u Zagrebu. Premda bi Hrvoje Horvat mogao biti i Srbin, koji živi u Beogradu. Recimo, državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, kadar Samostalne demokratske srpske stranke Milorada Pupovca, zove se Mile Horvat. I Srbin je, jedan kroz jedan.
Ali o nečemu drugom sam ti danas htio pričati. O jednom drugom Mili i ženi mu Ivani. Taj Mile stari je zagrebački panker, rodom iz Tuzle, ali je kao gastarbajtersko dijete odrastao u Njemačkoj. U neku ruku tipična sudbina iz naših krajeva. Cijelu je vječnost imao taj svoj bend, s kojim se pomalo furao na mitologiju i pripovijedanje u pjesmama Zabranjenog pušenja i sarajevskih novoprimitivaca, pokušavajući stvoriti i neku takvu zagrebačku kvartovsku i generacijsku mitologiju, iz koje će onda proizlaziti pjevane priče. U Hrvatskoj su postali popularni među nekom kvalitetnijom omladinom, solidno su se afirmirali i u zemljama bivše Jugoslavije, u Beogradu imaju ozbiljnu i brojnu publiku.
A Milina žena Ivana zagrebačka je psihijatrica, rodom iz Hrvatskog zagorja, iz neke jako brojne i siromašne porodice, baš kao iz priča Ivana Cankara ili Augusta Cesarca, koja je, kao što i treba, jednom bila mala pankerica, koja se zaljubila u tipa s pozornice. Na kraju se za njega i udala. On je nastavio svirati i pjevati, ona je stvarala neku ozbiljnu profesionalnu karijeru i pomalo su se, usput, oboje bavili društvenim i političkim aktivizmom. Premda socijalni i kulturni autsajderi u Zagrebu i Hrvatskoj, djeca provincije i predgrađa, vođeni su tom duhovno-aristokratskom čežnjom za boljim životom. Duhovna aristokracija se od postkomunističkog ološa posvuda razlikuje samo po jednom: i jedni i drugi žude za prosperitetom, samo što je ološu granica prosperiteta na vlastitome kućnom pragu, ili unutar vlastitoga porodičnog, partijskog ili partijsko-mafijaškog klana. Duhovna aristokracija, pak, na svoj svijet i dom, na svoju zajednicu, gleda šire. Ono što je ološu kućni prag, to je njima crta horizonta.
Prema Ivaninom i Milinom društvenom i političkom aktivizmu ja lično imam pomalo ciničan stav. Kao mlad čovjek radio sam neko vrijeme u glasilu ljevičarskih moralnih vertikala, i družio sam se s tom zlatnom teladi hrvatskog antifašizma i sveopćih ljudskih prava, pa mi je od njih ostala doživotna muka. Ali jebeš muku: ja znam da su ti ljudi na onome što su tada radili zaradili goleme novce, da su žeženim zlatom optočili svoje kućne pragove i da su zarad ličnog bogatstva i afirmacije spremno paktirali i s najgorim gangsterima i s najcrnjim filoustašama. Ili, prosto govoreći, znam da su te hrvatske antifašističke i moralne vertikale iz vremena tuđmanizma također mračni ološ. Što, naravno, ne znači da svaki aktivizam u tome nužno završava.
Ivana i Mile tako su izašli na parlamentarne izbore s aktivističkom platformom Možemo, i na tim su izborima u Zagrebu odlično prošli. Naročito Mile, jer su ga prepoznali kao zvijezdu. On se, međutim, odrekao stečene političke pozicije i vratio se pjesmama, ali ona je ušla u politiku, glavačke je uskočila u taj strašni brlog, i započela svoju životnu borbu koja, iskustvo nam govori, na kraju mora završiti porazom. Ili će iz brloga biti ispljunuta, ili će se pretvoriti u one koji se prirodno u brlogu osjećaju! Prolazili su zatim mjeseci i godine, aktivistička se platforma Možemo pretvorila u političku, lijevu, liberalno-zelenu platformu, koja je ovladala Zagrebom i postala druga najjača opozicijska antinacionalistička snaga u Hrvatskoj. U svom tom vremenu Ivana je dobro nastupala. Pametna, srčana i jaka ko zemlja! Sitno neko čeljade, nemaš je šta vidjeti, a jako ko zemlja! Nastupa slobodno, a ne radi greške. Tako se kandidirala i za predsjednicu Republike! Znalo se da ne može pobijediti, ali je njezina kandidatura značila mnogo za onaj već vrlo širok društveni sloj koji je podržava.
I tada se događa sljedeće: Miletu, starom pankeru, zazvoni telefon u džepu, Mile se javi, s druge strane je, kaže, Nikica, ali ne Nikica mafijaš, nego Nikica nogometaš, pa bi želio da se nađu na kavi. Panker Mile slabo ima veze s nogometom, ne zna on ni kako izgleda Nikica nogometaš, ali mu pomalo možda i imponira što se ljudi tako zanimaju za njega. Ili ima previše vremena. U svakom slučaju, ode on u taj kafić, sjedne i dočeka Nikicu. Ali kojeg Nikicu!
Prema davnoj optužnici, godine 1995. Nikica je usred Zagreba iz puškomitraljeza pokušao likvidirati Vjeku, vođu drugoga mafijaškog klana, a godine 1999. prema istoj je optužnici na Vjekin auto ispalio protuoklopnu raketu, čuvenu zolju, koja se zatim odbila od blindiranog džipa i ubila slučajnog prolaznika Zorana Dominija. (Njega ću ti spomenuti imenom i prezimenom, jer je samo to ime i prezime od čovjeka i ostalo.) Optužnica je pred zagrebačkim sudom, naravno, odbijena, jer se svjedoci ničega više nisu sjećali, a nisu više bili pri pameti. Pravo govoreći, ni tužiteljima nije bilo ni do čega. I tako je Nikica mafijaš izašao na slobodu, da bi od tog trenutka bio spominjan samo kao kontroverzni zagrebački poduzetnik. Zolja kojom je ubijen Zoran Domini ispaljena je u Preradovićevoj ulici, kod čuvene Knjižnice Bogdan Ogrizović, u mrtvom centru Zagreba, na mjestu koje pomalo podsjeća na Ulicu Vuka Karadžića, tamo oko restorana Vuk, ili tamo iza, na Caffe Galeriju, gdje ste se kod pokojnog Dragana Kapičića nekad okupljali. Pokušaj, dragi moj, zamisliti zolju ispaljenu na tom mjestu, a onda pokušaj zamisliti kako se zagrebačka politička, društvena i akademska elita miri sa tom zoljom i s umom iz kojeg je ona ispaljena. Važno mi je da to vrlo precizno zamisliš! I još nešto: taj vođa konkurentskog mafijaškog klana Vjeko dvije godina kasnije, a nekoliko desetaka metara sjeverozapadno od mjesta na kojem je ispaljena zolja, ubijen je hicem u glavu, koji je iz blizine ispalio James Cappiau, belgijski državljanin. Ne moram ti ni reći da hrvatska policija nikada nije otkrila tko je ubojstvo naručio.
I, dakle, nakon svega toga, i još koječega drugog što bismo sad radi dramaturgije preskočili, pred starog pankera Mileta, koji je tolike godine pokušavao stvoriti neki svoj mitski Zagreb, čiju će mitologiju ispisivati u svojim pjesmama, izlazi Nikica, koji je preko telefona u šali za sebe rekao da nije mafijaš, nego je nogometaš. A mi ćemo hrvatski korektno reći da je kontroverzni poduzetnik. Nekoliko je minuta starom pankeru bilo potrebno da pobjegne s lica mjesta, ali prethodno je sve već bilo obavljeno. Zabilježeno je tamo gdje i treba biti da se suprug predsjedničke kandidatkinje Ivane, blizak zagrebačkim vlastima, sastao s Nikicom.
Bila je to ljupka i zapravo neprikrivena namještaljka, kojom je HDZ nastojao kompromitirati ne samo svoje političke protivnike, nego one među tim protivnicima koji su, sa stanovišta zakona i morala, savršeno ispravni. Iritantno intaktni! U doživljaju javnosti bilo je to povezano s prethodnom aferom, od prije nekoliko mjeseci, u kojoj je europska tužiteljica Laura Codruța Kövesi razotkrila aferu hrvatskog ministra zdravstva, koji je, udružen s capom di tutti capi svih balkanskih mafija, pljačkao europski novac. Rečeni ministar kultna je figura HDZ-a, neka vrsta feminiziranog debeljuškastog princa tame, koji je na izravnoj vezi sa svetim Petrom, tako da je akcija likvidiranja štete koju je proizvela Laura Codruța Kövesi prerasla u vjerojatno najveći vojnoredarstveni i propagandni poduhvat u Hrvatskoj od ljeta 1995. Dio je akcije bio je i pokušaj da se kao suradnici mafije kompromitiraju stari panker Mile i njegova žena, neugasiva zagrebačka urbana tribunka i psihijatrica Ivana. Sa stanovišta glumačkog casta, meni je najzanimljivije bilo kako je kontroverzni poduzetnik Nikica, koji prema sudskom pravorijeku nije pucao iz puškomitraljeza na vođu suparničke mafije Vjeka, niti je zoljom ubio Zorana Dominija, pristao da za potrebe igrokaza odigra opasnog vođu mafije za kojeg oprezni i uplašeni dio javnosti vjeruje da je učinio ono što nije učinio. Ako bih, pak, ja trebao reći je li Nikica kontroverzni poduzetnik ili je mafijaš, ja bih rekao da je Nikica hadezeovac. Ili, još preciznije, on je čovjek Partije koja je ponikla iz revolucije. HDZ je ponikao iz crne revolucije, kao što je SKJ ponikla iz crvene revolucije. Takve partije prirodno privuku ljude kakav je Nikica.
Nakon što je obavljena javna kompromitacija starog pankera Mile i žene mu, psihijatrice Ivane, slijedi njihova dalja obrada, u kojoj sudjeluju mediji i zajednica, a glavni megafon je, kao što to često u Hrvata biva – sud. Naime, čim je Mile javno pokušao demantirati da ima ikakve veze s kontroverznim poduzetnikom Nikicom, i čim je Ivana javno rekla ono što su svi prethodno već znali, a to je da je riječ o navlakuši i o klopki za naivce, Nikica je Ivanu i Mileta tužio sudu. Kao njegov advokat pojavio se Anto Nobilo, legendarni javni tužitelj u procesu protiv Andrije Artukovića, dobrodržeći sedamdesetpetogodišnji majstor borilačkih vještina i jedan od odistinski najuglednijih hrvatskih advokata. Prononsirani ljevičar, uzdanica maločas spomenutih moralnih vertikala hrvatskoga novinstva, antifašist, dugogodišnji pro bono odvjetnik preživjelih članova pobijene zagrebačke srpske obitelji Zec, čovjek na čiji kult ni sam nisam bio posve imun. Nobilo s Nikicom drži konferencije za štampu, govori kao njegov odvjetnik i ovlašteni jamac istinitosti svake Nikičine riječi, i malo pomalo, tokom još uvijek žive predsjedničke kampanje, nastoji uništiti javni ugled to dvoje društvenih autsajdera i alternativaca, starog punkera Mileta i psihijatrice Ivane. U tome mu, naravno, pomažu etablirani zagrebački mediji, HRT, stoka s društvenih mreža. A Miletov i Ivanin obiteljski život malo se pomalo pretvara u pakao. Njih dvoje, naime, imaju i djecu, a kada imaš djecu, tada je tvoj strah od kontroverznih poduzetnika još mnogo veći. Stižu im prijetnje, jer to je u Hrvatskoj manira: čim te nanjuše da nisi njihov i da si sam i nezaštićen, obavezno ti prijete smrću i koječim drugim. O tome bih ti, dragi moj, mogao iz vrlo bogatog ličnog iskustva!
U sljedećoj fazi procesa jedne zagrebačke novine otkrivaju malverzacije obitelji Kekin pri izgradnji njihove obiteljske vile. Inače, ta vila je, sudeći po fotografijama, nešto poput onoga tvog dvorca u Beški. A malverzacija je u sljedećem: nakon što su od privatnika kupili zemlju za kuću, Kekini su, kako to često biva, svojim posjedom blokirali disfunkcionalni komadić zemlje u općinskom vlasništvu. Pravilo je da se, po zahtjevu privatnog lica, tada organizira javna dražba, na koju se javi samo onaj čiji je posjed blokirao općinsko zemljište, koje mu onda na dražbi biva za male novce prodano. Pretpostavljam da se isto događa i u Srbiji. Da općina Buje Kekinima nije prodala to malo zemljice, do nje bi se kao vlasnik mogla spustiti samo helikopterom. Ustvari, ne bi mogla ni to, jer je rečeni komadić grdna uzbrdica. Eto, nadam se da sam dobro opisao cijelu stvar.
E, tada se u priču uključuje Državno odvjetništvo ili, srpskim jezikom rečeno, Republičko javno tužilaštvo, koje najavljuje istragu. Na čelu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od prije nekog vremena je Ivan Turudić. Hadezeovac iz radničko-seljačke obitelji, navodni dragovoljac domovinskog rata, koji je najprije, kao stranački kadar, 1999. bio pomoćnik ministra pravosuđa, da bi ga zatim namjestili za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, odakle je godinama mračio i vedrio u kojekakvim sudskim slučajevima, te se naročito istakao u podstrekavanju progona novinara i suzbijanju prevelike slobode govora u Republici Hrvatskoj. Ali ništa od toga nije Turudića izdvajalo od standarda idealnog hrvatskog pravosudnog djelatnika, tužitelja ili suca. Ono po čemu je otpočetka bio jedinstven jesu njegovi učestali politički intervjui, krajnje brutalni i stranački angažirani, te njegovo druženje i javno zastupanje praktično svih viđenijih i uglednijih kriminalaca u državi. Recimo, veliki je on prijatelj sa Zdravkom Mamićem, gospodarom nogometnog kluba Dinamo i Hrvatskog nogometnog saveza, u jednom vrlo dugom razdoblju, te navodnim Kolindinim zagondžijom. Ovo za Kolindu, možda, i nije tačno, ali je tačno da je Mamić organizirao čuvenu Kolindinu proslavu rođendana, pa je zbog curenja informacija o tome Kolinda smjenjivala i progonila glavnog obavještajca u državi. Turudić je, pretpostavljam, bio i na tom rođendanu, jer je posvuda gdje su ugledni Hrvati.
Plenković i HDZ postavili su ga za glavnog državnog odvjetnika iz dva razloga: da bi stopirao procese koje europska tužiteljica povede u Hrvatskoj i da bi na sve načine kompromitirao i progonio opoziciju. Obje stvari Turudić zasad savršeno obavlja, nimalo ne skrivajući svoje poslove i namjere. Pritom otvoreno vrijeđa predsjednika Republike, prijeti novinarima i najavljuje njihove nove progone, ruga se opoziciji. Nastupa u duhu revolucionarnog pokreta koji ga je na to mjesto postavio. I sad taj Turudić po medijima igra igricu s istragom protiv Kekina, čiji smisao nije, naravno, u tome da itko i za što bude osuđen, jer ni u Staljinovom Sovjetskom Savezu, ni u Pol Potovoj Kampučiji nitko ih za ovo ne bi mogao osuditi, ali kako se bliže lokalni izbori, na kojima se odlučuje o tome tko će vladati glavnim gradom i koliko će se po Hrvatskoj raširiti utjecaj psihijatrice Ivane i njezinih aktivističkih drugova, koji su se, eto, počeli baviti politikom, Turudić obavlja zadatak kakav u Srbiji dopadne urednike Pinka i Informera. Zaista, dragi Basara, ono što u Srbiji rade Pink i Informer, to u Hrvatskoj radi glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, skupa s gospodom građanima i pripadnicima kojekakvih javnih elita.
Zašto ja tebi ovo sve pričam? Zato što pokušavam ono što sam si zadao otpočetka ovoga našeg dopisivanja, što će reći još prije tri knjige i prije već skoro hiljadu stranica, a to je da te uvjerim kako se u naše dvije zemlje stvari, strukturno gledano, odvijaju na jednak način, u neprestanoj borbi između potisnute manjine koja svoju dobrobit mjeri horizontom i agresivnog revolucionarnog ološa koji dobrobit mjeri vlastitim kućnim pragom, dok se golema većina ljudi u obje zemlje nemušto i beslovesno povija pod naletima košave – kod vas, ili juga – kod nas, i pod milim bogom ne misli ništa. Pobjeđuju uvijek oni koji uspijevaju sebi privući nemisleće. Ne treba nas više čuditi da kod nas u pravilu pobjeđuje ološ, jer je tako, čini se, i kod onih prema kojima je historija bila nešto milostivija i umjerenija.
Zato mi se sviđaju srpske studenti, navijam za njih, premda u tome nastojim biti krajnje diskretan, jer ne mislim ni da je korisno ni da je pristojno to mimikrijsko komšijsko glumljenje kako smo svi skupa u nekoj zajedničkoj borbi za slobodu i pravdu. Nismo i ne možemo to biti, jer nismo dio istoga fiskalnog okvira, ne plaćamo istom haračliji harač! Ali volim ono što studenti rade, navijam za njih, jer mi se čini – a ti me sad pokušaj ismijati ili mi se narugati! – da studenti danas u Srbiji igraju onakvu ulogu kakvu je nekad davno, davno igrao Dositej Obradović. Njihov pothvat je prosvjetiteljski u odnosu na zajednicu i društvo, i na generacije njihovih roditelja, ali to je i čin vlastitoga naraštajnog samoprosvjećenja. Zato me ne impresioniraju zanovijetanja ovdašnjih, hoću reći hrvatskih, političkih analitičara i balkanskih euromakroa, koji govore kako studenti nemaju svoju stranku ni političku agendu. Pa nemaju je, jer u ovoj priči i nije riječ o vlastima i njihovoj promociji, demokratskoj ili antidemokratskoj, diktatorskoj ili parlamentarnoj, nego je riječ o pravilima ponašanja, riječ je o tome je li okej da petnaest ljudi izgine jer im nadstrešnica padne na glavu, je li okej da se to dogodi zato što je netko uzeo novac koji mu ne pripada. O tome je, koliko ja razumijem, riječ, a ne o sastavu parlamenta i o premijeru i predsjedniku. Ili, prevedeno na hrvatske prilike, nije riječ o tome hoće li na vlasti i dalje biti klerikalna konzervativna desnica, na čelu s Andrejem Plenkovićem, kojeg je Milanović duhovito i tačno nazvao Plenkošenkom, budući da se Plenković prema Bruxellesu odnosi otprilike onako kako se Lukašenko odnosi prema Moskvi, nego je riječ o tome hoće li radnike po hrvatskim trajektnim pristaništima ubijati neispravne rampe na trajektima, jer je Plenkošenkov stranački drug i prijatelj negdje maznuo neku lovu, riječ je o tome hoće li se vlast koristiti uslugama certificiranih mafijaških vođa u kompromitiranju svojih kritičara i protivnika. A nervira me još nešto: taj osjećaj hrvatske nadmoći kad preko taraba pogledaju u srpsku avliju. Nema sumnje da bi me nešto tome slično nerviralo kod Srba, kad bih živio među njihovom većinom.
Pozdravljam te,
m