Tatari

Tatari, Mijat i Kata, bolovali oboje od iste srčane bolesti.

Tako se i upoznali, u čekaonici doma zdravlja, on stari momak, ona udovica bez djece.

Mijat je honorarno radio kao knjigovođa u Hotel Pošti, a Mijatovica, tako smo Katu zvali, štopala je ljudima čarape.

Doktor joj rekao nemoj, štopanje čarapa, vez i pletenje najveći su napor za srce.

Nije mu povjerovala, pa je tako i umrla. 

Ona joj je drvena gljiva ispala iz ruke i zakotrljala se po parketu.

Mijat bi svaku onu veliku bijelu bilježnicu najprije iscrtao tankom grafitnom olovkom u trideset linija, i onda bi nalivperom i crnom tintom upisivao poslovno stanje.

Umro je u po godine. Kad god umro, knjigovođa umire u po neke godine.

Pozvao me direktor hotela, pita mogu li dovršiti Mijatov posao.

Mogu, rekoh, ako mi nabavite bočicu crne tinte.

Pisao sam niz Mijatove crte, a kada sam prešao na drugu bilježnicu, u kojoj više nije bilo crta, nastavio sam od oka i po nekome svom osjećaju za ravno.

Uto mi je srce počelo preskakati.

Po Mijatu.

Miljenko Jergović 10. 07. 2020.