Svaka moć, a onda i svaka vlast, pokazuje se i dokazuje postavljanjem granica. U državi i između država, u prirodi i društvu, u moralu i etici, u religiji i crkvi, u znanosti i obrazovanju, u umjetnosti i kulturi, u jeziku i između jezika. Ograničenja koja čovjek sam sebi postavlja, radi sebe i radi drugih, mogu se tumačiti i filozofski se tumače kao izraz slobode, a ograničenja koja mi postavlja netko drugi, pogotovo ako to čini s nepropitane pozicije moći, pa i vlasti, ne mogu ne biti ograničavanje slobode i uvijek su, više ili manje, nasilje. – To je sažetak jednog rukavca mojih iskustava i razmišljanja iz proljeća, a sada već i ljeta 2020. godine koja je bila i zauvijek će biti obilježena pandemijom koronavirusa; onog rukavca koji se prvenstveno tiče slobode kretanja i odgovarajućeg postavljanja granica.
O biopolitičkom nadziranju, discipliniranju, kontroliranju i pokoravanju već sam pisao i govorio u ožujku, travnju i svibnju 2020. godine, ali nisam o osjećaju, osobnom i fizičkom osjećaju ograničenosti, onom koji je, s jedne strane, najneposredniji, ali je, s druge strane, po svojim posljedicama, najpodmukliji i najviše ponižava biće u njegovoj slobodi. – Možda ne bih taj osjećaj na takav način doživio, proživio, mislio i promislio da sam oduvijek i zauvijek, jedino i isključivo žitelj Zagreba ili bilo kojeg drugog jednog grada, koliko god on bio premrežen recentnim pandemijsko-policijskim granicama. Međutim, nisam. Moje je bivanje i prebivanje na Zemlji – što slučajem, što odlukom – raspolućeno između Zagreba i Bihaća, Hrvatske i Bosne, tako da sam najnoviju zabranu sjedinjavanja tih dviju polutaka u mom životu doživio kao ekstremno nasilje, jednako kao i u ratnom periodu, kad se između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine bila uglavila još i Republika Srpska Krajina.
Da sam jedino i isključivo stanovnik Zagreba (koji je, da ne bude zabune, moj grad i ja sam njegov žitelj, što slučajem, što odlukom, kao što sam sužitelj Bihaća, usprkos izmještenosti) te da sam jedino i isključivo stanovnik Hrvatske (koja je, da ne bude zabune, moja zemlja i ja sam njezin žitelj, što slučajem, što odlukom, kao što sam sužitelj Bosne, usprkos izmještenosti), lakše bi mi pala državno-policijska ograničenja kretanja u proteklih nekoliko mjeseci, jer bih se, zamišljam, mogao zadovoljiti kretanjem u poznatome i bliskome te pomnijim istraživanjem poznatoga i bliskoga. To sam, istina, i činio, zagrebačko-hrvatski: upoznao sam ili bolje upoznao Zagreb i njegovu nemalenu okolicu, skupa s okolicama Zaprešića, Samobora i Velike Gorice, čim je to bilo moguće, a čim je bilo moguće obilazili smo i Karlobag, Podgorje i Liku, kao i Pakrac i okolni mu dio Slavonije, gdje se također osjećamo domaćima, te smo putovali po najbližim nam i najdražim krajevima Slovenije. Posebnu smo pažnju poklanjali dostupnim rijekama i potocima (od Vrapčaka i drugih medvedničkih potoka, preko previđanih rijeka Krapine, Sutle i Pakre, do zanemarenih rijeka Save i Kupe), jer duši koja teži slobodi nema ukusnije hrane od tekućih voda, ali u liječenju pandemije pomogle su nam i beskrajne planine i beskrajno more, čim su se krajevi oslobodili. – Tako smo se oslobađali: sloboda se ne da iskorijeniti, sloboda se opire; ako se sudara s izvanjskim granicama, širi se na unutrašnjem planu.
No sve sam to činio s mutnim osjećajem nedovršenosti: nisam smio i mogao u Bihać i Bosnu, i na rijeku mi Unu, iako sam, paradoksalno, u određenim momentima, usprkos pandemijskoj histeriji, smio i mogao putovati do polarnog kruga i do tropskih krajeva. A kada sam konačno – „milošću više sile“ kojoj, ipak, ne želim izražavati zahvalnost – smio i mogao te uspio prestupiti geopolitičku i pandemijsko-policijsku granicu, putujući iz Zagreba u Bihać kao da prelazim iz Meke u Medinu, posve jasno sam shvatio i fizički osjetio što je to granica.
Medvednički potoci, Sava i ušća Sutle i Krapine u nju, vode pokupskog i zapadnoslavonskog kraja, ono podvelebitsko more, a na koncu i rijeka Una – rekli su mi da rijeke nemaju granica, ni pejzaži, ni more. To je zatočeniku utjeha, ali i znak da smo u svojoj umišljenoj ljudskoj veličini zastrašujuće maleni, uski i ograničeni. Mi ljudi, ipak, stalno postavljamo granice, iako sve granice koje postavljamo kvare odnose među nama i uništavaju samu sposobnost – vjerujem, prirodno danu – da se ljudski odnosi razvijaju prekogranično i bezgranično.
Naravno, spomenute moje muke neznatne su spram mukā brojnih ili bezbrojnih ljudi koje zovemo migrantima, a kojima su sve naše ljudske granice prevelike, previsoke i preteške. Njih u svakoj misli moramo prizivati, a pogotovo u ovakvoj koja ih se izravno tiče. Ali svakome je, razumljivo, njegova muka najveća, najviša i najteža, tako da se nisam ustručavao da iznesem svoju – naravno, mnogo manju, nižu i lakšu od migrantske.
Sve prethodno rečeno zapravo je uvod u pjesmu koju sam čitao, iščitavao i naposljetku – vjerojatno nespretno – preveo tokom i između spomenutih putešestvija, jer ona najšire opisuje moje granične misli i osjećaje te najpreciznije pogađa njihovu srž, kao što bi to učinila pjesma „Vatra i mjera“ Petra Gudelja da sam je u džepu nosio. Radi se, naime, o petom dijelu poeme „Von einem Land, einem Fluß und den Seen“ (O zemlji, rijeci i moru) austrijske pjesnikinje Ingeborg Bachmann, koja je izvorno objavljena u knjizi „Anrufung des Großen Bären“ (Zazivanje Velikoga medvjeda) iz 1956., a ovdje je taj fragment preveden prema izdanju: Ingeborg Bachmann, „Sämtliche Gedichte“, München, Zürich: Piper, 2004., str. 98–99.
Tko zna kada razgraničiše zemlju i žilet-žicom borove ogradiše? Gorski potok izbježe fitilju, lisci bombu iz brloga izbaciše.
Kakvom li su vrhuncu težili? Možda onoj riječi koja bješe u nas? Ljepša nam je kad je dvojezična: umnaža se čak i kad utihne nam glas.
Dok drugdje padaju brklje na drumove, ovdje se selami i dijeli se kruh. Svak nosi sa sobom zeru neba, zemlje, cijeleći granicu i liječeći duh.
Sve pobrka, čitav svijet, Babilonska kula, tvoj jezik razvezan, a moj je uvijen, uza labijale i uz aspirate, progovara i duh, judejski razvijen.
Imena nas vazda priljube uz stvari, mi znakove dajemo, a znak nas uzima, i snijeg nije samo bijeli zimski kargo, snijeg je i tišina što nas obuzima.
Da ništa nas ne bi dijelilo nadalje svak mora da osjeti i diobu duše. Koje bi granice htjele da zarastu? Tek zelene, zračne, kad vjetar zapuše.
Mi bismo ovdje o granicama malo, al’ granice cijepaju svaku našu riječ: preko njih, a ipak prije domotužja, da baš svugdje domaći mi budemo već.
Granice
Svaka moć, a onda i svaka vlast, pokazuje se i dokazuje postavljanjem granica. U državi i između država, u prirodi i društvu, u moralu i etici, u religiji i crkvi, u znanosti i obrazovanju, u umjetnosti i kulturi, u jeziku i između jezika. Ograničenja koja čovjek sam sebi postavlja, radi sebe i radi drugih, mogu se tumačiti i filozofski se tumače kao izraz slobode, a ograničenja koja mi postavlja netko drugi, pogotovo ako to čini s nepropitane pozicije moći, pa i vlasti, ne mogu ne biti ograničavanje slobode i uvijek su, više ili manje, nasilje. – To je sažetak jednog rukavca mojih iskustava i razmišljanja iz proljeća, a sada već i ljeta 2020. godine koja je bila i zauvijek će biti obilježena pandemijom koronavirusa; onog rukavca koji se prvenstveno tiče slobode kretanja i odgovarajućeg postavljanja granica.
O biopolitičkom nadziranju, discipliniranju, kontroliranju i pokoravanju već sam pisao i govorio u ožujku, travnju i svibnju 2020. godine, ali nisam o osjećaju, osobnom i fizičkom osjećaju ograničenosti, onom koji je, s jedne strane, najneposredniji, ali je, s druge strane, po svojim posljedicama, najpodmukliji i najviše ponižava biće u njegovoj slobodi. – Možda ne bih taj osjećaj na takav način doživio, proživio, mislio i promislio da sam oduvijek i zauvijek, jedino i isključivo žitelj Zagreba ili bilo kojeg drugog jednog grada, koliko god on bio premrežen recentnim pandemijsko-policijskim granicama. Međutim, nisam. Moje je bivanje i prebivanje na Zemlji – što slučajem, što odlukom – raspolućeno između Zagreba i Bihaća, Hrvatske i Bosne, tako da sam najnoviju zabranu sjedinjavanja tih dviju polutaka u mom životu doživio kao ekstremno nasilje, jednako kao i u ratnom periodu, kad se između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine bila uglavila još i Republika Srpska Krajina.
Da sam jedino i isključivo stanovnik Zagreba (koji je, da ne bude zabune, moj grad i ja sam njegov žitelj, što slučajem, što odlukom, kao što sam sužitelj Bihaća, usprkos izmještenosti) te da sam jedino i isključivo stanovnik Hrvatske (koja je, da ne bude zabune, moja zemlja i ja sam njezin žitelj, što slučajem, što odlukom, kao što sam sužitelj Bosne, usprkos izmještenosti), lakše bi mi pala državno-policijska ograničenja kretanja u proteklih nekoliko mjeseci, jer bih se, zamišljam, mogao zadovoljiti kretanjem u poznatome i bliskome te pomnijim istraživanjem poznatoga i bliskoga. To sam, istina, i činio, zagrebačko-hrvatski: upoznao sam ili bolje upoznao Zagreb i njegovu nemalenu okolicu, skupa s okolicama Zaprešića, Samobora i Velike Gorice, čim je to bilo moguće, a čim je bilo moguće obilazili smo i Karlobag, Podgorje i Liku, kao i Pakrac i okolni mu dio Slavonije, gdje se također osjećamo domaćima, te smo putovali po najbližim nam i najdražim krajevima Slovenije. Posebnu smo pažnju poklanjali dostupnim rijekama i potocima (od Vrapčaka i drugih medvedničkih potoka, preko previđanih rijeka Krapine, Sutle i Pakre, do zanemarenih rijeka Save i Kupe), jer duši koja teži slobodi nema ukusnije hrane od tekućih voda, ali u liječenju pandemije pomogle su nam i beskrajne planine i beskrajno more, čim su se krajevi oslobodili. – Tako smo se oslobađali: sloboda se ne da iskorijeniti, sloboda se opire; ako se sudara s izvanjskim granicama, širi se na unutrašnjem planu.
No sve sam to činio s mutnim osjećajem nedovršenosti: nisam smio i mogao u Bihać i Bosnu, i na rijeku mi Unu, iako sam, paradoksalno, u određenim momentima, usprkos pandemijskoj histeriji, smio i mogao putovati do polarnog kruga i do tropskih krajeva. A kada sam konačno – „milošću više sile“ kojoj, ipak, ne želim izražavati zahvalnost – smio i mogao te uspio prestupiti geopolitičku i pandemijsko-policijsku granicu, putujući iz Zagreba u Bihać kao da prelazim iz Meke u Medinu, posve jasno sam shvatio i fizički osjetio što je to granica.
Medvednički potoci, Sava i ušća Sutle i Krapine u nju, vode pokupskog i zapadnoslavonskog kraja, ono podvelebitsko more, a na koncu i rijeka Una – rekli su mi da rijeke nemaju granica, ni pejzaži, ni more. To je zatočeniku utjeha, ali i znak da smo u svojoj umišljenoj ljudskoj veličini zastrašujuće maleni, uski i ograničeni. Mi ljudi, ipak, stalno postavljamo granice, iako sve granice koje postavljamo kvare odnose među nama i uništavaju samu sposobnost – vjerujem, prirodno danu – da se ljudski odnosi razvijaju prekogranično i bezgranično.
Naravno, spomenute moje muke neznatne su spram mukā brojnih ili bezbrojnih ljudi koje zovemo migrantima, a kojima su sve naše ljudske granice prevelike, previsoke i preteške. Njih u svakoj misli moramo prizivati, a pogotovo u ovakvoj koja ih se izravno tiče. Ali svakome je, razumljivo, njegova muka najveća, najviša i najteža, tako da se nisam ustručavao da iznesem svoju – naravno, mnogo manju, nižu i lakšu od migrantske.
Sve prethodno rečeno zapravo je uvod u pjesmu koju sam čitao, iščitavao i naposljetku – vjerojatno nespretno – preveo tokom i između spomenutih putešestvija, jer ona najšire opisuje moje granične misli i osjećaje te najpreciznije pogađa njihovu srž, kao što bi to učinila pjesma „Vatra i mjera“ Petra Gudelja da sam je u džepu nosio. Radi se, naime, o petom dijelu poeme „Von einem Land, einem Fluß und den Seen“ (O zemlji, rijeci i moru) austrijske pjesnikinje Ingeborg Bachmann, koja je izvorno objavljena u knjizi „Anrufung des Großen Bären“ (Zazivanje Velikoga medvjeda) iz 1956., a ovdje je taj fragment preveden prema izdanju: Ingeborg Bachmann, „Sämtliche Gedichte“, München, Zürich: Piper, 2004., str. 98–99.
Tko zna kada razgraničiše zemlju
i žilet-žicom borove ogradiše?
Gorski potok izbježe fitilju,
lisci bombu iz brloga izbaciše.
Kakvom li su vrhuncu težili?
Možda onoj riječi koja bješe u nas?
Ljepša nam je kad je dvojezična:
umnaža se čak i kad utihne nam glas.
Dok drugdje padaju brklje na drumove,
ovdje se selami i dijeli se kruh.
Svak nosi sa sobom zeru neba, zemlje,
cijeleći granicu i liječeći duh.
Sve pobrka, čitav svijet, Babilonska kula,
tvoj jezik razvezan, a moj je uvijen,
uza labijale i uz aspirate,
progovara i duh, judejski razvijen.
Imena nas vazda priljube uz stvari,
mi znakove dajemo, a znak nas uzima,
i snijeg nije samo bijeli zimski kargo,
snijeg je i tišina što nas obuzima.
Da ništa nas ne bi dijelilo nadalje
svak mora da osjeti i diobu duše.
Koje bi granice htjele da zarastu?
Tek zelene, zračne, kad vjetar zapuše.
Mi bismo ovdje o granicama malo,
al’ granice cijepaju svaku našu riječ:
preko njih, a ipak prije domotužja,
da baš svugdje domaći mi budemo već.