Mršav i sijed, maneken u mladosti, muž tete Minke, likvidatorice u Službi društvenog knjigovodstva, sve sredovječne i starije žene, uglavnom udate i s djecom, u njega su bile nesretno zaljubljene, pa kad bi se koja s mužem posvađala govorila je pogledaj gospodina Radoja, a pogledaj sebe. Njemu su sve bile gospođe i gospodične, a bilo je to u vrijeme drugova i drugarica, rodom odnekud iz Hrvatske, govorio je kao da je jučer stigao iz Zagreba, što je bio još jedan razlog da se svaka na daljinu i na nevolju svoju zaljubi u njega.
Muškarac iz parka kod škole zvao se Radoje. Mislio sam da nikad to nikome neću reći, ali danas je svejedno. Kada vrijeme prođe, sve biva svejedno što nije povijest.
Prve godine rata, išao Titovom i tresnu mina, desetak metara od njega. Nijedan ga geler nije zakačio, ali mu se razlilo lijevo oko. Na desno je bio od rođenja slijep.
Žena ga i kći pazile i tetošile.
Jednom, pođe djevojka po humanitarnu pomoć, lijepa, ljepšom ju je mogla učiniti samo zla sudbina, i ne vrati se.
Tog dana, tog mjeseca, te godine.
Našli joj nakon rata donju čeljust u jami pod vrhom Trebevića. Prepoznao je zubar po plombiranim šesticama.
Mater bi je znala čuti, kako ih doziva sa stubišta, pa bi u po noći istrčavala iz stana i dozivala je.
Odveli je na psihijatriju, zatvorili trajno.
Njega, slijepog, preko veze smjestili u starački dom. Pobrinuli se ljudi. Naši su ljudi takvi, dok se život po redu živi – svakakvi, ali kad se dever uzdevera, skupljaju sevape.
Tako je, uz višak mudrosti i turcizama, da prikrije stvarnost, govorila moja majka.
Koja će mi pred smrt reći, ono što nije rekla nikom:
Muškarac iz parka kod škole bio je Radoje, nesretne Minke muž.
Širio je kišnu kabanicu, pod kojom je bio potpuno gol.
Pred tri curice, koje su u neko svibanjsko predvečerje, prolazile u modrim školskim kutama. Jedna je na kuti oko vrata imala ručni vez
Mati je moja slučajno naišla iza njih.
I nikome nije ništa rekla.
Ovakav mu je bio, pokazivala je rukama, iz postelje iz koje se neće više dići.
Manijak
Muškarac iz parka kod škole zvao se Radoje.
Mršav i sijed, maneken u mladosti, muž tete Minke, likvidatorice u Službi društvenog knjigovodstva, sve sredovječne i starije žene, uglavnom udate i s djecom, u njega su bile nesretno zaljubljene, pa kad bi se koja s mužem posvađala govorila je pogledaj gospodina Radoja, a pogledaj sebe. Njemu su sve bile gospođe i gospodične, a bilo je to u vrijeme drugova i drugarica, rodom odnekud iz Hrvatske, govorio je kao da je jučer stigao iz Zagreba, što je bio još jedan razlog da se svaka na daljinu i na nevolju svoju zaljubi u njega.
Muškarac iz parka kod škole zvao se Radoje. Mislio sam da nikad to nikome neću reći, ali danas je svejedno. Kada vrijeme prođe, sve biva svejedno što nije povijest.
Prve godine rata, išao Titovom i tresnu mina, desetak metara od njega. Nijedan ga geler nije zakačio, ali mu se razlilo lijevo oko. Na desno je bio od rođenja slijep.
Žena ga i kći pazile i tetošile.
Jednom, pođe djevojka po humanitarnu pomoć, lijepa, ljepšom ju je mogla učiniti samo zla sudbina, i ne vrati se.
Tog dana, tog mjeseca, te godine.
Našli joj nakon rata donju čeljust u jami pod vrhom Trebevića. Prepoznao je zubar po plombiranim šesticama.
Mater bi je znala čuti, kako ih doziva sa stubišta, pa bi u po noći istrčavala iz stana i dozivala je.
Odveli je na psihijatriju, zatvorili trajno.
Njega, slijepog, preko veze smjestili u starački dom. Pobrinuli se ljudi. Naši su ljudi takvi, dok se život po redu živi – svakakvi, ali kad se dever uzdevera, skupljaju sevape.
Tako je, uz višak mudrosti i turcizama, da prikrije stvarnost, govorila moja majka.
Koja će mi pred smrt reći, ono što nije rekla nikom:
Muškarac iz parka kod škole bio je Radoje, nesretne Minke muž.
Širio je kišnu kabanicu, pod kojom je bio potpuno gol.
Pred tri curice, koje su u neko svibanjsko predvečerje, prolazile u modrim školskim kutama. Jedna je na kuti oko vrata imala ručni vez
Mati je moja slučajno naišla iza njih.
I nikome nije ništa rekla.
Ovakav mu je bio, pokazivala je rukama, iz postelje iz koje se neće više dići.