Svadba na Kordunu

Na Kordunu, u jedno od onih pustih sela prema granici s Bosnom u tridesetak automobila stiže svadba iz Srbije.

Mladoženja i mlada rođeni su Beograđani, ali njihovi su u kolovozu 1995. došli iz ovih krajeva. Protjerani po svim pravilima starozavjetne osvete, gonjeni susjedskim gnjevom i ravnodušnošću Gospodinovom, nastavili su živjeti u Srbiji, po beogradskim predgrađima i vojvođanskim salašima, u kućama iz kojih je u istom ovom, ili u nekom od prethodnih ratova, protjeran neki drugi svijet. Gnjev je uvijek isti, i ljetna ravnodušnost Gospodinova.

Čovjek iz susjednog sela, Đorđe, kojeg svi zovu Ključar, jer su u njega ključevi svih kuća u selu, onih cijelih i onih razrušenih, otvorio im je vrata nekadašnjeg Društvenog doma. 

Tu su, među ciglenim zidovima i pod vedrim nebom, bez krova koji bi ih dijelio od zvijezda, postavili daske preko natrule rakijske buradi, i prostrli trpezu.

Mlada je, u radničkim rukavicama, počupala korov i draču.

Mladoženja je stajao sa strane i uplašeno dobacivao:

Pazi se zmija.

Zmija, međutim, nije bilo.

Što to radite? – iz crnog je džipa provirio muškarac u uniformi.

Ženimo se! – rekla je mlada, glasom spremnim na svađu.

Pola sata kasnije na desnom je ramenu iz džipa iznio drvenu bačvicu, i svalio je pred uplašenog mladoženju.

Ne boj se ništa, rekao mu je, ovo je jutros bila voda.

Tako je rekao, i otišao.

Svadbari su poslije vijećali oko bačve, svađali se što da učine. A onda su dugo šutjeli, nemoćni i zdvojni.

Da bi zatim poteklo sve po redu, i priča se nastavila onako kako je i trebala biti ispričana. 

 

Miljenko Jergović 15. 07. 2020.