Na Kordunu, u jedno od onih pustih sela prema granici s Bosnom u tridesetak automobila stiže svadba iz Srbije.
Mladoženja i mlada rođeni su Beograđani, ali njihovi su u kolovozu 1995. došli iz ovih krajeva. Protjerani po svim pravilima starozavjetne osvete, gonjeni susjedskim gnjevom i ravnodušnošću Gospodinovom, nastavili su živjeti u Srbiji, po beogradskim predgrađima i vojvođanskim salašima, u kućama iz kojih je u istom ovom, ili u nekom od prethodnih ratova, protjeran neki drugi svijet. Gnjev je uvijek isti, i ljetna ravnodušnost Gospodinova.
Čovjek iz susjednog sela, Đorđe, kojeg svi zovu Ključar, jer su u njega ključevi svih kuća u selu, onih cijelih i onih razrušenih, otvorio im je vrata nekadašnjeg Društvenog doma.
Tu su, među ciglenim zidovima i pod vedrim nebom, bez krova koji bi ih dijelio od zvijezda, postavili daske preko natrule rakijske buradi, i prostrli trpezu.
Mlada je, u radničkim rukavicama, počupala korov i draču.
Mladoženja je stajao sa strane i uplašeno dobacivao:
Pazi se zmija.
Zmija, međutim, nije bilo.
Što to radite? – iz crnog je džipa provirio muškarac u uniformi.
Ženimo se! – rekla je mlada, glasom spremnim na svađu.
Pola sata kasnije na desnom je ramenu iz džipa iznio drvenu bačvicu, i svalio je pred uplašenog mladoženju.
Ne boj se ništa, rekao mu je, ovo je jutros bila voda.
Tako je rekao, i otišao.
Svadbari su poslije vijećali oko bačve, svađali se što da učine. A onda su dugo šutjeli, nemoćni i zdvojni.
Da bi zatim poteklo sve po redu, i priča se nastavila onako kako je i trebala biti ispričana.
Svadba na Kordunu
Na Kordunu, u jedno od onih pustih sela prema granici s Bosnom u tridesetak automobila stiže svadba iz Srbije.
Mladoženja i mlada rođeni su Beograđani, ali njihovi su u kolovozu 1995. došli iz ovih krajeva. Protjerani po svim pravilima starozavjetne osvete, gonjeni susjedskim gnjevom i ravnodušnošću Gospodinovom, nastavili su živjeti u Srbiji, po beogradskim predgrađima i vojvođanskim salašima, u kućama iz kojih je u istom ovom, ili u nekom od prethodnih ratova, protjeran neki drugi svijet. Gnjev je uvijek isti, i ljetna ravnodušnost Gospodinova.
Čovjek iz susjednog sela, Đorđe, kojeg svi zovu Ključar, jer su u njega ključevi svih kuća u selu, onih cijelih i onih razrušenih, otvorio im je vrata nekadašnjeg Društvenog doma.
Tu su, među ciglenim zidovima i pod vedrim nebom, bez krova koji bi ih dijelio od zvijezda, postavili daske preko natrule rakijske buradi, i prostrli trpezu.
Mlada je, u radničkim rukavicama, počupala korov i draču.
Mladoženja je stajao sa strane i uplašeno dobacivao:
Pazi se zmija.
Zmija, međutim, nije bilo.
Što to radite? – iz crnog je džipa provirio muškarac u uniformi.
Ženimo se! – rekla je mlada, glasom spremnim na svađu.
Pola sata kasnije na desnom je ramenu iz džipa iznio drvenu bačvicu, i svalio je pred uplašenog mladoženju.
Ne boj se ništa, rekao mu je, ovo je jutros bila voda.
Tako je rekao, i otišao.
Svadbari su poslije vijećali oko bačve, svađali se što da učine. A onda su dugo šutjeli, nemoćni i zdvojni.
Da bi zatim poteklo sve po redu, i priča se nastavila onako kako je i trebala biti ispričana.