Od Tolise do Fojnice putovao je punih petnaest dana, a u hodniku fojničkog samostana dočekao ga je muslimanski vojnik, koji, od suza, ništa nije vidio ispred sebe. Ni fra Ambrozija na podu, ni mrtvoga gvardijana kraj njega, ni trojicu svojih kolega koji su izbezumljeno šetkali kraj njih, raznoseći stopama krv što se iz velike lokve širila na sve strane.
Pokušavao je zaustaviti svoj smijeh, ali ga je fra Ambrozije svakim novim odgovorom samo poticao na njega. Smijao se, u stvari, od muke što njegove odgovore nikako ne razumije, što je svećenik s njima stalno u nekoj prednosti, ne samo u odnosu na njega kao svjedoka, već i u odnosu na znatiželjne i uporne ispitivače. Branio se od te prednosti smijehom, nemoćni ispitivači svakojakim pitanjima, a, povremeno, i udarcima nogama, koje je fra Ambrozije primao bez jauka i nakon kojih je na njihova pitanja odgovarao još zagonetnije, uvećavajući svoju prednost, a umanjujući njihove namjere da je barbarstvom smanje.
-Pa, čovječe, čuješ li ti u gradu grmljavinu topova? – nemoćan, obraćao mu se Huso po tko zna koji put s istim pitanjem. – Ovdje je rat, a ti si se pojavio bez ijedne isprave, s tvrdnjom kako te nisu htjeli ni metak ni geler… Zar da ti vjerujemo samo na riječ? U toj odjeći, možeš biti i firaun i špijun, moramo znati ’ko si?
-Fra Ambrozije Martić. Došao sam ocu i majci…
-I jesu li živi, jarane? – pitao ga je Jusuf, koji je, zaustavljen kraj vrata, pripaljivao novu cigaretu.
-Nisam ih našao, u kući su izbjeglice…
-Izbjeglice? Ma, kakve izbjeglice. Nisu tvoji roditelji u toj kući nikada ni živjeli. Ako si ti, kako nam tvrdiš, iz Asiza, iz Italije, onda ne mogu ni oni biti odavde. A nemaš nijedne isprave – govorio je Ibro nervozno hodajući ispred Jusufa.
-Isprave su mi oduzeli u logoru. Tamo je ubijen i jedan vaš hodža…
-Ma, koji hodža? Reci nam, konačno, njegovo ime, pa ćemo ti vjerovati – opominjao ga je Huso.
-Otkud znam. Prerezali su mu vrat i naredili mi da držim njegovu glavu…
-Sve ti to izmišljaš – protivio se Ibro – i taj svoj logor, i to gdje si rođen, otkad ovdje živiš. Sve!
-Moj jarane – cijedio je kroz zube Jusuf – znamo mi što četnici rade u ovoj zemlji, ali nisu ni oni baš takvi. Ovdje ih, bolan, i nema. Ovdje su ustaše naši četnici. Čuješ li njihove vebeerove, sve razaraju.
-Ma, razara me, jarane, i ovaj naš sa svojim smijehom – siktao je Huso. – Dokle će?
-Ne znam. Njega su, jadnička, ovi vebeerovi skroz rasturili. Vidiš da je od straha dibidus pošandrcao – objašnjavao je Jusuf smijeh svoga preplašenog kolege. – A i ne smije se samo zato…
-Nego zašto?
-Neka ti kaže Ibro!
-Hajde, Ibro, kaži!
-Ma, nisi ti ovdje bio kad je on počeo. Bio si s gvardijanom u jednoj od soba, u kojoj je rekao da ima hrane i pića. Od vebeerova prosto je drhtao. I stalno me je pitao: Znaš li ti, Ibro, što su to na nas tako krvnički navalili prvo Srbi, a sad i Hrvati? Valjda je i tada, tako, gurao od sebe te vebeerove, kao i sada.
-I što si mu rekao?
-Da imaju više oružja od nas, pa misle da nas mogu uništiti u ovoj zemlji.
-Možda ima u tome i neke istine, ali to nije smiješno. To je žalosno.
-A može li se čovjek smijati i kad mu je nešto žalosno?
-Može. Oduvijek smo u ovoj zemlji živjeli i sa Srbima i s Hrvatima zajedno, što ne bismo i dalje. Žalosno je što sad i Hrvati tvrde da ne možemo.
-A ’ko nas to zavadi s njima?
-Kako to misliš: zavadi?
-Pa, do jučer smo se zajedno borili protiv istog neprijatelja, sada se međusobno ubijamo.
-Mnogo me pitaš, jarane.
-Pitao sam to i onog tamo, a on meni ovako: Nisu na nas, Ibro, navalili i Srbi i Hrvati zato što imaju viška oružja, već zato što u svom imenu imaju manjak slova u odnosu na nas. Kakav manjak slova, zbunjen, upitao sam ga odmah. Ovako: Srbi – četiri slova, Hrvati – šest slova, ukupno deset, a mi, Muslimani, sami, devet. Zbog toga su oni na nas bijesni, odgovorio mi je.
-Ali, ne zovemo se mi više Muslimani, već Bošnjaci. Zar mu to još nije ušlo u glavu?
-Pa, i ja sam mu to pripomenuo… Ali, on opet po svome. I kao Bošnjaci, moj Ibro, mi imamo viška slova. U odnosu na Srbe tri, a u odnosu na Hrvate jedno. Pojedinačno su opet od nas slabiji.
-Ja, budale! Otkud mu takva računica u glavi usred ove grmljavine?
-E, ta je računica, od muke, i mene natjerala u smijeh. I dok sam se smijao, banuo je taj što tvrdi da mu je skoro osam stotina godina, nalik na sablast, i ja se uplašio. Opalila je moja puška u onoga jadnika kraj njega, usred srca, kad si se pojavio s njim na hodniku, a mogla je i u tebe. Od tada ja, evo, ne znam što ću sa sobom, više od toga njegova smijeha, nego od nevine krvi.
-Prestani, budalo, već jednom! – izderao se Jusuf na vojnika. – Ne čujem od tebe niti jednu riječ ovoga ovdje s manjkom tih slova u imenu.
-A ako će nam taj tu, moj Jusufe, opet govoriti ono što je govorio, onda ću i ja u smijeh. Od muke. Huso ga možda nešto i razumije, ja ništa, a vjerujem ni ti. Dok mi popušimo po jednu, neka ga Huso propita, pa ćemo vidjeti što ćemo dalje. Hajde, dođi ovamo!
Stojeći iznad fra Ambrozija, Huso je odmah započeo s propitivanjem:
-Jesi li, jarane, za to da sve još jednom ponovimo? Od onoga: kako ti je ime, gdje si rođen, kad si rođen, odakle si došao ovamo i zašto… Kao kad si ovdje banuo, sve ispočetka. Ali, bez izmotavanja.
Fra Ambrozije je gledao preda se, između potočića krvi koji su se ispod gvardijanova habita širili sporo, u različitim smjerovima, i nikako nije znao kako da ih izbjegne. Kud god je pomicao oči, susretao se s njima, čak i kad ih je podizao svome ispitivaču, jer su i tada bili u njima, kao neke nestalne, svaki put drukčije žilice života, koji se gasi dižući se od poda prema nebu. I nikako nije mogao odgonetnuti zašto je svome ispitivaču nametnuo jezik koji ga je zbunjivao, iznova dvoumeći hoće li tim jezikom i nastaviti razgovor s njime. Otkad se za njega čvrsto opredijelio, ispitivaču je uporno ponavljao jedno te isto, ali kao da ništa nije prihvaćalo njegovo uho…
A sve je započelo upravo onoga trenutka kad je, boraveći nakratko, u Mostaru čuo da je srušen stari most, i kad su mu i njegova braća ispričala o zlu u Ahmićima i Stupnom Dolu…Onda je puška opalila i onda je ugledao gvardijana kako se ruši na pod… Pričinilo mu se, u stvari, da pucanj ne ruši samo nevina čovjeka, već i povijest čiji je simbol bio i u čijem se jeziku oduvijek dobro snalazio. Izabrao ga je kao obranu, kao mogućnost da se i od onoga zla u Mostaru, Ahmićima i Stupnom Dolu, kao i od toga čovjeka i od te povijesti oprosti na svoj način…
Ali, ni taj izbor kao da nije bio njegov: čim su gvardijana dovukli do kuta hodnika, potrčali su k njemu…Sve njihove udarce podnosio je s bolom, ali je pao tek kad je već bio u blizini mrtvoga brata…
I to ga je podsjetilo na nešto što je nepravedno, što nisu zaslužili ni on ni gvardijan. Sjetio se logora, potom i one ružne scene na ruševini šomartske crkve i učinilo mu se da se sve ponavlja… Upravo je tada i počeo da se pita: zašto nam to zločinci čine baš u zemlji u kojoj smo najstariji, najblaži i najstrpljiviji? Zar nitko ništa nije od našega nauka primio i zar su sve naše riječi i molitve bile uzaludne? Jesu li to, uistinu, zaboravili tko smo, i smijemo li i dalje pristajati na taj njihov zaborav, baš s blagošću i baš sa strpljenjem, s kojima smo se već sasvim istanjili, pa i kao simbol? Nešto se u njemu, do samoga apsurda, pobunilo protiv svega toga već s prvim pitanjem njegovog ispitivača koji mu je tražio izgubljene isprave, pitao za ime i prezime i zašto je tu. Ako mu na sva ta pitanja ni njegov habit nije ništa odgovarao, onda je apsurd i on trebao potaći da svoje korito dubi upravo jezikom povijesti, o kojoj on ništa nije znao…
-Jarane, jesi li spreman? – vratio ga je Huso koritu toga apsurda, iz čijih voda još nije mogao, stalno zapitan zašto je uopće u njima. – Sve ispočetka!
-Ime mi je fra Ambrozije Martić – odlučio je da plivajući dođe do odgovora koliko će još dugo ostati u vodama i toga svoga metaforičnog govora.
-Dobro.
-Mome ocu je ime Marko, a majci Sofija.
-Dobro.
-Kako sam vam već rekao, oni su rođeni ovdje, a ja u Asizu, u Italiji, 24. veljače 1209. godine, ujutro.(*)
-Opet ti na svoju kajdu…Ma, bolan, zar nisi rođen ovdje, gdje i otac i majka?
-Oni su rođeni ovdje, ranije, a ja u Asizu, kasnije.
-Kada?
-Pa, rekao sam. Zar niste čuli?
-Ma, kad su rođeni tvoji roditelji ovdje? To mi još nisi rekao.
-Mnogo prije.
-Koliko prije?
-Još u sedmom stoljeću, kad su Hrvati ovdje primili katoličanstvo…
-Pet stoljeća prije tebe? Hajde, ne bulazni!
-Ali, tako ispada.
Preplašeni vojnik je opet prasnuo u smijeh, ali ispitivač mu, ovaj put, nije obraćao pozornost. Bio je spreman i na takve fra Ambrozijeve odgovore, nadajući se da će ga i oni dovesti nekoj jasnoći. Pomalo se, zapravo, već navikavao i na taj njegov nerazumljivi govor, pa se i na ono što mu je u njemu bilo i strano i daleko počinjao osvrtati kao na nešto što mu je i poznato i blisko.
-U redu, jarane. Danas je 13. XI. 1993. Koliko je, onda, godina tebi?
-Sedam stotina osamdeset četiri godine, tri mjeseca i sedamnaest dana.
-Da nisi malo premlad?- pokušao je Huso šalom rasteretiti samog sebe.
-Ja sam u Bosni najstariji – bio je uporan fra Ambrozije..
Vojnikov smijeh nije se stišao ni kad ga je Huso ponovno prekorio prijetećim pogledom. Dižući, potom, svoje oči stropu, ispitivač je zavapio: Allahu, dragi, što li ovaj sa mnom razgovara ovako? Nemoćan, vratio se fra Ambroziju da i na njegovom licu provjeri je li te njegove riječi čuo. On ga je gledao tako kao da i sam traži odgovor na neko slično pitanje, ali jednako bezuspješno. Kao da stanje u kojemu je bio nikako nije smio iznevjeriti i kao da mu u njemu i nije bilo baš toliko loše da ga je valjalo mijenjati. Vladao je svojim stanjem dobro i imao je u njemu svoj tron, čvrst i neosvojiv, prastar a stabilan, na kojemu je uživao i s kojega mu je slao istine čija su značenja bila dostupna samo njemu.
-Pa, dobro, čovječe, ima li u ovoj zemlji živ još ne’ko s toliko godina kao ti? – vrisnuo je iznenada Huso. – Nije ova zemlja, valjda, stara samo toliko godina?
-U ovoj zemlji nemam ni ja godina koliko ih ima ona. U njoj živim tek od 1291. godine.(**)
-Onda nisi najstariji. Ne’ko je, eto, u njoj živio i prije tebe?
-Slaveni, Rimljani, heretici, katolici, pa pravoslavni i muslimani…Moji roditelji…
Ljutit, Huso je svoju glavu opet podigao stropu, onda je s nje zgrabio šapku, gurnuo je u džep zimske jakne i nastavio:
-Znači, ovako: rođen si u Asizu 1209. godine, ovdje si došao 1291. S koliko to godina?
-Kad sam imao osamdeset dvije godine.
-A tvoji roditelji?
-Što moji roditelji?
-Rekao si da su oni ovdje rođeni ranije.
-Rekao sam.
-I koliko su oni danas stari?
-Onoliko koliko je danas stara Bosna.
-Mnogo.
-Nije mnogo.
-Ako su još živi, a ti kažeš da jesu, baš mnogo. Ne smijem ni izgovoriti koliko. Mnogo.
-Ljudi su, po Bibliji, živjeli i duže. Ma, nije mnogo.
Ni o Bibliji Huso nije mnogo znao, pa je zašutio. Oslonjen na vrata hodnika razmišljao je hoće li ispitivanje prekinuti, ili će ga nastaviti? Od zbrke u koju je bio uvučen nikako nije znao kako da se odvoji, jer je u njezinu središtu bilo nešto veliko, preteško za njegovu pamet, ali on to ni pred sobom ni pred svojim kolegama još nije smio priznati. Odvojivši se od vrata, prošetao je ispred fra Ambrozija kao čovjek koji svog sugovornika i u toj zbrci shvaća, ali od kojega i dalje traži objašnjenje svakoga detalja u njegovoj neobičnoj ispovijedi, prekinutoj samo na trenutak.
-A jesu li se tvoji roditelji – pitao ga je u hodu udarajući kundakom puške o pod – iznenadili kad si im rekao da si njihov sin, rođen u Asizu, i to bez njihova znanja? Jesu li te, uopće, u tim godinama, odmah prepoznali?
-Oni su bili bosanski krstjani, krivovjerci. Heretici. Odmah su me prepoznali.
-Iako su tada bili stari punih pet stotina godina?
-Onoliko koliko je tada bila stara Bosna.
Podigao je pušku na desno rame, i, približivši se fra Ambroziju na korak-dva, upitao:
-Pa, pobogu, čovječe, koliko je tada bila stara Bosna? Zar samo toliko? I jesu li se tvoji roditelji, stari koliko je tada bila stara Bosna, čudili da imaju sina stara osamdeset dvije godine, i to rođena u Italiji, mimo njihove volje, i to u drugoj vjeri?
-U drugoj vjeri? Drugu vjeru ja nisam ni jednom spomenuo.
-Ma, kako nisi? Rekao si: Oni su bili bosanski krstjani, krivovjerci, heretici…Zar to ne znači da si ti bio nešto drugo?
-Ne znači. Pripadali smo istoj vjeri, samo različitim crkvama. Ja rimskoj, oni bosanskoj.
Zaustavivši se ispred Jusufa i Ibre, ispitivač je duboko uzdahnuo, potom se hitro okrenuo fra Ambroziju i pomirljivo nastavio:
-U redu. Onda ste se valjda i ujedinili?
-Nismo odmah.
-Kada?
-Prije dolaska Turaka već smo bili kao jedna obitelj.
-I svi živi? I ti i roditelji?
-Svi.
-I danas?
-I danas.
-Samo što danas svoje roditelje nisi zatekao kod kuće, pa si pošao ovamo, da provjeriš jesu li ovdje. Je li tako, jarane? U kući si, kažeš, zatekao izbjeglice.
-Jesam. U kući sam zatekao izbjeglice. I pošao sam ovamo da vidim jesu li moji roditelji kod gvardijana, ali i da se sklonim od granata.
-Onda si ovdje banuo kad je opalila puška. I pošandrcao?
-Nisam pošandrcao.
-Jesi! – izderao se Huso. – Pošandrcao si kao i mi. Slučajno je Ibri opalila puška, baš kad si ti banuo. Gvardijan bi sada bio živ da nije bilo tako. Nije ga namjerno ubio, valjda si sve vidio… I mi smo od toga pošandrcali.
-Nisam ja ni rekao da ga je namjerno ubio…
-Nisi, ali se bojiš da ne ubijemo i tebe. I vučeš nas za nos. Lupetaš koješta, jer si preplašen kao i onaj naš što se stalno smije… Na cijeloj kugli zemaljskoj ne živi čovjek s toliko godina kao ti. Sedam stotina osamdeset četiri, odnosno, sedam stotina dvije, ’ko će tolike godine uopće izbrojiti? Uglavnom, predugo živiš, a predugo nas i ismijavaš… Gvardijan se kraj tebe već ohladio, a tebi do šale.
-O, nije meni do šale. Govorim ozbiljno. I nije se ni gvardijan nadao ovako dugu životu kad je sa mnom došao iz Asiza u Bosnu.
Iznenađen, ispitivač je fra Ambrozija gledao tako kao da ga nije dobro čuo.
-I on?- provjeravao je pokazujući mu svoje zblenuto lice.
-I on. Pa, gvardijan je moj parosnik.
Na silu osmjehnut, jedva je procijedio kroz zube:
-A meni izgleda starije. Valjda me od umora ne varaju oči.
-Možda i varaju. Pogledajte ga bolje!
-Ma, što da gledam mrtvaca? – vrisnuo je. – Misliš li da mi je drago što je ovaj čovjek ubijen? – nastavio je još dok se njegov glas sudarao sa zidovima hodnika. – Bio je dobar, možda bolji i od tebe. Odmah nas je ponudio i hranom i pićem i nije nas mučio kao ti… Kad smo se ovdje pojavili, bio je sam, uplašen i bez nade. Rekli smo mu da ćemo uz njega ostati samo dok traje pucnjava, a on navalio da nešto pojedemo i popijemo, govoreći nam da smo s njim na sigurnom.
-Ni on, ni ja, ni ostala braća, otkad smo u ovoj zemlji, nismo na sigurnom. Niti smo se nadali ovako dugu životu… Turci su rušili naše bogomolje skoro pet stotina godina, ali smo opet preživjeli. Nije nam bila sklona ni Austro-Ugarska, ni Karađorđević u prvoj Jugoslaviji, ali smo opet preživjeli. Preživjeli smo i Tita…
Poražen, raširivši ruke, Huso se ponovno zaustavio ispred Ibre i Jusufa i tako im stavio do znanja da mu je potreban predah.
-A ’ko to ”vi”, jarane? – požurio je Ibro da preuzme ulogu ispitivača.
-Mi, franjevci. Moja braća i ja.
-Otkud ti sad i braća? Rekao si nam da si jedinac – čudio se Jusuf čučeći uz zid iznad potočića krvi iz gvardijanova tijela, kao i Ibro.
-Ma, upucaj ga, Jusufe! – iznenada je zagrmio Ibro. – Dosta je meni tog njegovog izmotavanja!
-Gluho bilo!- uzvratio mu je Jusuf provjeravajući je li cijev njegove puške, čiji je kundak držao na čizmama, okrenuta stropu. – Tebi kao da se ubijanje skroz osladilo.
-Ma, ne mogu ga više ni gledat ni slušat! – govorio je Ibro, dižući se iz čučnja i odvajajući leđa od zida na koji su bila naslonjena. – Turke smo ovdje zatekli mi, bogumili. Toliko i ja znam o povijesti svoje zemlje.
-Nisu ovdje živjeli nikakvi bogumili – proturječio je fra Ambrozije još dok se razbjesnjeli vojnik ubrzanim korakom približavao njemu.
-I ti mi kažeš da nisu – siktao je Ibro udarajući ga nogom . -Ti? Da se nisi pojavio, ne bi taj tu sada ni bio na mojoj duši. A odakle si se pojavio, hajde, reci! Odakle?
-Putovao sam preko Save, kroz istočnu Slavoniju, bio sam u Zagrebu i Samoboru, putovao sam i jadranskom obalom, bio sam u Mostaru, a i u Kiseljaku…
-Bio si u Mostaru, tamo ste nam srušili Stari most, u Stupnom Dolu i Ahmićima sve pobili i spalili. Pričaš koješta, a ne o tome… Ma, treba tebe ubiti! Odmah!
-Stani, Ibro! Stani! – dreknuo je Huso nekoliko koraka udaljen od vojnika koji se opet smijao. – Polako! Čovjek je pošandrcao, kao i ovaj naš.
-Ma, i ja sam pošandrcao…Što su nam sve uradili, a zašto? Što to prešućuje, zar je ljudski?
-Ja se toga stidim, pa zato o tome i ne govorim. Stidim se i ove smrti ovdje, i volio bih umrijeti što prije.
-Lažeš, gade!- udario ga je Ibro nogom. – Ti se smrti bojiš, kao i onaj naš.
-Ali, stani! Moramo ga pustiti da predahne! – glasom smorena čovjeka, zaustavljen kraj Ibre, završio je Huso.
-Ma, izbezumi me, jarane. Pravi nas budalama – skoro plačući, žalio mu se prijatelj kao nekome tko dobro razumije uzroke i tog njegovog iznenadnog bijesa.
-Neka! Potreban je predah i meni, da prokontam što nam to poručuje. Možda i ne govori gluposti…- uzevši ga ispod miške, tješio ga je Huso, udaljavajući se s njim od fra Ambrozija.
-Meni se od njegova govora, jarane, sve nešto muti u glavi…
-A kao da se meni ne muti. Skinuo sam šapku, a kosa mi opet skroz mokra.
-Ma, o čemu on to govori? Je li on pri sebi?
-O čemu? S učenim je ljudima tako, imaju svoj jezik. A ovaj je učen, za mene i za tebe malo i previše – objašnjavao mu je Huso vodeći ga prema Jusufu koji se kraj zida s velikim prozorom još nije dizao iz čučnja. – A možda i nije pri sebi. Možda mu i nije do života, pa nas namjerno izaziva. Kao da računa da će puška opet opaliti slučajno, a to nam se ne smije desiti. Nikako.
-Gluho bilo! Što mi bi pa rekoh ono Jusufu…
-Što si rekao-rekao…To nam se više ne smije desiti ni slučajno. Sve četvorica smo mladi, a on je star. Da imam godina koliko on, možda bih se i ja ponašao tako… Ali, treba nam kao tvoj svjedok.
-Nema ni šezdeset, a melje li melje: sedam stotina osamdeset četiri, sedam stotina i dvije godine… Posve me je zbunio…
-Prešao je on dug put, moj Ibro, ’ko zna što mu se dešavalo od Tolise dovde… Nije našao roditelje, dočekao ga mrtvac… Moraš ga razumjeti!
-A što on ne razumije nas? Što nas tim svojim jezikom stalno vuče za nos? Do ludila.
-Neka, Ibro! Ako je malo prije potvrdio da nisi namjerno ubio, tako će i na sudu. Njegovom će se jeziku na sudu više vjerovati nego našem. On ne može ni lagat kao običan čovjek.
-Ali može kao učen, a to je još opasnije. Može na sudu reći i da sam namjerno ubio…I što ja imam od toga što on neće lagat, ako sam već ubio?
-Nisi namjerno… To je ono najvažnije. I smiri se! A mora se smiriti i on. Izgubljen je i umoran, nešto mi ga i žao…Hajde, jarane, – rekao je Huso prolazeći kraj Jusufa – u gvardijanovoj sobi ima još pića i hrane, možda i cigareta. Idemo tamo!
-I što ako i pred vojnim sucem počne ovako kao s nama? – mučilo je Ibru dok se s prijateljima sve više udaljavao od fra Ambrozija i mrtvoga gvardijana.
-Ma, pribrat će se – smirivao ga je Huso u laganom hodu. – Tamo ima i hrane i pića, ali više ne znam u kojoj sam sobi s gvardijanom bio, toliko sam ja zbunjen. Bit će u onoj prvoj… Taman smo pošli da vas pozovemo da nešto pojedete, a ti opali. Što opali, moj Ibro, mogao si i u mene?
-Što? Kao da ja to znam objasniti… Dok me je onaj naš nasmijavao s nekim manjkom slova, pojavio se kao avet… Puška preduhitrila pamet, eto što. Od toga i drhtim, moj jarane.
-Pa, drhtim i ja. A gladan sam i neispavan…Tri noći nisam spavao. Potom me dotuče i ovo ispitivanje… I leđa su mi u znoju.
Iz prve sobe izašli su brzo, a u drugoj su ostali sve do novog pucnja…
Oslonjen na zid i tupo zagledan u mrtvoga gvardijana, čiju je hladnu ruku držao u svome krilu, fra Ambrozije je njihov nestanak pozdravio suzom. Konačno mu je bilo jasno da je s vojnicima razgovarao pogrešno, jer nikako nije uspijevao samom sebi objasniti zašto se pred njima ponašao tako kao da su oni krivci za sve nepravde koje je u svojoj duši još uvijek osjećao, i zato se kajao. U svom kajanju njih je oslobađao svega, a sebe optuživao i za nepromišljenost i za neodmjerenost, još ne prepoznajući sile koje su ga na toj izletničkoj stazi tako dugo držale, namećući mu prkos umjesto poniznosti, razmetljivost uma i duha umjesto skromnosti.
… Kada su mu, nakon pucnja, naredili da digne ruke iznad glave, prisjetio se nečega što je već bio potpuno zaboravio: onoga trenutka kada je srpski časnik naredio kapetanu i vozaču da njega i sestru Valentinu odvedu u kampanjolu. Prisjetio se i razgovora s njim o povijesti Bosne, kao obrane pameti od ludila i kao potrebe da se bude istinit i častan kad je najteže…
Ni s mrtvom gvardijanovom rukom u svome krilu, nije znao objasniti taj svoj bijeg od vremena u kojemu je gvardijan još umirao, a da mu nije bilo dopušteno ni da mu se približi… Suočen sa smrću nevinoga brata, odnekud su ga, potom, zapljusnule i one Lucijine riječi o znatiželji Jakova Bračuljića kako će mu biti Gore, i tek kad su ga počeli ispitivati tko je i otkuda dolazi, osjetio je potrebu da im odgovara baš onako kako bi i Jakov, baš onako kako je i o povijesti razgovarao s časnikom…
… I sve što je od tada govorila njegova pamet kao da je uistinu oblikovao duh Jakova Bračuljića. Učinilo mu se da će se tako najlakše oprijeti samoj misli da je već toliko zla učinjeno u ovoj zemlji i da je gvardijan mrtav, jezikom koji će biti i njegov i koji će sažeti sve što ti jadni i neuki ratnici odbijaju da uče i kao svoje…
Kajući se što je taj jezik izabrao za razgovor baš s neukima, sve glasnijim plačem ušutkavao je smijeh vojnika s kojim je dijelio tragičnu stvarnost samostanskog hodnika. Oštreći plačem svijest o toj stvarnosti, stidio se zbrke u koju ga je stvarnost uvukla i svake riječi izgovorene u toj zbrci. U stvari, kao da se budio iz nekoga ružnog sna, još mu nije bilo jasno ni o čemu je to s vojnicima pričao, niti u što ih je to uvjeravao, kroz koje je to hodnike vremena s njima već prošao, bježeći od zbilje, čija se krv širila i ispod njegova tijela.
Osjećao se umorno, kao putnik koji je na putu već nekoliko stoljeća, osjećao je strah i slutnju da se i to njegovo stoljetno putovanje, kao i gvardijanovo, bliži svome svršetku. Nemoćan, škropio je suzama sve staze svoga života, i one koje su isijavale njegovu ljepotu, i one koje su čuvale njegovu ružnoću. Svojim suzama, u stvari, zahvaljivao je Bogu što je na tim stazama izdržao tako dugo, vjerujući u čovjeka, koliko i u njega, s ljubavlju i dobrotom, opraštajući mu u njegovo ime sve što je nerazumno činio na zemlji. Svojim je suzama slavio čistoću života svoga brata, sestre Valentine, hodže, i svih drugih, sličnih njima, čije je smrti i u tim trenucima svoje ljudske slabosti, svoga oproštaja od svijeta, doživljavao samo kao uskrsnuće, ne kao kraj.
…I, eto, od te misli rastavio ga je iznenadni pucanj, nakon kojega su na hodniku ponovno oživjeli koraci vojnika i odjeknule njihove riječi zaprepaštenja:
-Što to uradi, šejtane šejtanski? – prvo je na hodniku zavapio Jusufov glas. – Ubio si meleka…
-Svjedočio bi protiv Ibre da je ubio namjerno… Pokrštavao je bogumile, a ja sam bogumil – odgovorio mu je vojnik jedva obuzdavajući smijeh u svome grlu.
-Bogumil? – čudio se Ibro držeći flašu u ruci.
-Dobri krstjanin, heretik… Ono što je on rekao – smijao se vojnik.
-A u što ti vjeruješ, firaune? – pitao ga je Huso, također s flašom u ruci.
-U Allaha.
-A dobri krstjanin, heretik…jesi li pri sebi? Ubio si meleka, pravog meleka, šejtane šejtanski – bijesnio je Jusuf. – Ne vjeruješ ti u Allaha.
-Ne bih da nije plakao. Raširio krvave ruke i pošao prema meni, a ja pucao…
-Pa, što, jarane? – skoro plačući pitao ga je Huso. – Ostavio si nam Ibru bez glavnog svjedoka.
-Ne bih da je stao. Ne bih da me nije pitao: zašto, zašto, zašto? Nekoliko sam ga puta upozorio da stane, ali nije stao. Išao je prema meni i izgledao je strašno. Baš kao da je star osam stotina godina, i kao da mu i nije do života.
-Allahu dragi, što je ovo? Kakav je ovo rat? – vrisnuo je Ibro teturajući s flašom ispred vojnika. – Otkud znaš da bi svjedočio protiv mene?
-Znam. On bi svjedočio protiv tebe.
Iznenada, Ibro je zateturao, ispustio flašu iz ruke i na njezine komadiće stakla pao. Prenijeli su ga u sobu u kojoj su pronašli piće, i u kojoj su dočekali noć, a potom i san.
Sjedeći na stolicama, glava položenih na stol između ruku, nabrzinu opijeni, prvi su zaspali Huso i Jusuf, a posljednji ubojice. Njihov je san došao tek pred zoru, a bio je isprekidan i tada, Ibrin nekim nerazumnim riječima, vojnikov uzdasima i jekom. Sve do prvog jutarnjeg oglašavanja topništva u gradu, budili su se na smjenu, čas jedan, čas drugi, jer ih ni san nije mogao odvojiti od istine da su i oni postali zločinci, makar i bez svjedoka. Njihova tijela natopljena alkoholom stalno su s njom održavala vezu, kao s nekim novim tijelom, čiji je život bio potpuno autonoman i čije se pulsiranje nije smirivalo ni kad su nakratko uspijevali pobjeći od njegove stvarnosti.
Dok su kunjajući iščekivali svoj san, zbunjivala ih je noć bez ijedna pucnja, bez ijedne eksplozije, nestvarna u svojoj tajanstvenoj mirnoći, povremeno zapljusnuta samo Husinim i Jusufovim hrkanjem. Zbunjivali su ih i nečiji koraci na hodniku, iako su znali da je samostan prazan. Pazeći da ne probude kolege, šaptali su jedan drugome u uho i tako pokušavali odjeke koraka potisnuti u stranu.
-Vojniče, jesi li i ti pijan?
-Valjda jesam. Ispio sam pola flaše.
-I opet ne možeš da zaspeš?
-Ne mogu. Kako ću? Stalno mi na umu onaj moj. Dok sam pucao, plakao sam i ja.
-Ili si se smijao?
-Nisam se smijao.
-A, u stvari, zašto si se onoliko smijao?
-Ne znam. Od smrti onoga tvoga sam se ukočio, od riječi onoga moga sam se otkočio. Nisam ništa razumio, ni jedno ni drugo. Pa sam se smijao…
-Ja mislim da je i onaj tvoj onako govorio zato što ništa nije razumio. Zbunio ga onaj moj u lokvi, stalno mi je na umu…
Husino i Jusufovo hrkanje, neko vrijeme, bilo je jedini odgovor na ove Ibrine riječi. Onda ga je vojnik, zijevajući, upitao:
-A o kakvom je hodži govorio onaj moj? Nismo ga ni saslušali.
-Izmislio ga je kao i one svoje godine, to ti ja jamčim. Bježao je od smrti onoga moga i onom svojom pričom o logoru. Bar tako ja kontam.
Pritisnuti sve težim mislima o svome zlu, ponovno su zašutjeli. Ibri se prvom učinilo da ga od tih misli najbolje brani riječ, ali se vojniku obratio glasom koji je podrhtavao:
-A što je ovo ovako mirno? Nešto mi neprirodno.
-Ne znam. Da ova dvojica ovako ne hrču i da nema tih koraka na hodniku, bilo bi kao u grobu.
-Blago njima! Još nemaju nikoga na duši… A i ti, znači, čuješ nečije korake na hodniku? Nikako od njih da zaspim.
-Čujem.
Njihovom jekom bili su sve više zbunjeni. Neočekivano, tom jekom kao da je bilo ušutkano i Husino i Jusufovo hrkanje. Misterij noći samo su razarali koraci, čineći ga sve strašnijim.
-’Ko bi to mogao biti?- oprezno kružeći mrakom i pospanim očima, šaptao je Ibro. – Samostan je prazan.
-Možda se u njemu skriva još ne’ko – odgovorio je vojnik boreći se sa snom. – Nismo stigli ni pregledati sve sobe.
Koraci su bili sve jači i jači, pa su prekinuli i šapat. Kraj vrata su se zaustavili, potom su opet zazvonili. Oslabili su u dubini hodnika, gdje su se sasvim i ugasili. Još drhtavijim glasom Ibro je požurio upitati vojnika:
-Da nisu roditelji onoga što si ga ubio? Možda nam je gvardijan lagao da je ovdje sam, da su svi njegovi s konvojem, na humanitarnom putu.
-Hajde da provjerimo! Mene već plaše – kao mjesečar, pokušao je vojnik da se pridigne na noge, brzo procijenivši da mu je na stolici ipak najsigurnije.
-Nemoj dok ne svane! Nema struje, a nemamo ni bateriju. Valjda će do jutra prestati. Tad će nam možda ne’ko iz komande donijeti i cigarete i hranu.
-Oni su na nas, moj jarane, posve zaboravili – promrmljao je vojnik kunjajući. – A da nas ovamo ne poslaše da čuvamo ovu zindaniju, ne bi se ništa ni desilo… Gladan sam, a više ničega ni ovdje. Huso i Jusuf sve pojedoše i zahrkaše.
-Ne brini, doći će! Ali, što ćemo tad? Stavit će nam lisice na ruke, i zbogom rate.
Nakratko, Husino i Jusufovo hrkanje udaljilo ih je od jeke koraka na hodniku. Bilo je jače od njih samo minut-dva.
-Ma, čuješ li ti? Opet? – promrmljao je panično vojnik, pokušavši da pijano tijelo odvoji od stolice.
-Čujem. Tresu se i vrata.
-Da nisu oni njegovi što su stari sedam stotina i osamdeset…?- od muke, počeo je vojnik ponovno sa smijehom.
-Ili im je on pošao u susret.. Iz ovoga vremena u ono njihovo – prihvatio je Ibro obranu od nepoznatog u istom stilu.
-Odoh ja provjeriti… Raspametit će me.
Hodajući na prstima, vojnik se nekoliko puta zaljuljao prije nego što je rukom napipao ručku od vrata. Pažljivo ih je otvorio, pažljivo je kroz njih i izašao na hodnik, ali se iz njega vratio u sobu ne izdržavši na nogama. Pao je mucajući:
-Njih nnnnema…
-Kako nema? – čudio se Ibro vukući ga prema stolici. – Hajde, priberi se. Mrtvaci ne hodaju.
-Njih nema, jarane. Idi i pogledaj! Nnnnema tamo ni živih ni mrtvih tijela..
Poslušao ga je i provjerio. Zatvorivši vrata, sjeo je kraj vojnika, ne znajući što da mu kaže.
-Je li istina? – pitao ga je vojnik čija su se usta sušila i od čijeg je nepca jedva odvojio tih nekoliko riječi. – Ili se meni pri…či…nilo?
-Nije ti se pričinilo – odgovorio mu je Ibro, pitajući se što se to, zapravo, dešava u toj ogromnoj zgradi, potonuloj u mrak. – Nema ih.
-Ako ih nnnema, ujjjutro ćemo oppprati onu lokvu, i miii smo slobodni – mucao je vojnik. – Možda ćemo tad i zaspati…
-Čekaj! – uzviknuo je Ibro kao da je konačno odgonetnuo i taj misteriozni nestanak mrtvih tijela s hodnika.
-Što je?
-Pade mi nešto na um. Nešto dobro. Možda će nas to osloboditi obojicu.
-Ma, umoran sam. Pada mi samo san na oči. Nisam ni ja spavao i više od tri noći.
-Ako je onaj tvoj govorio o povijesti Bosne, onda mi nismo ubili ni njega, ni onoga moga.
-Vraga nismo… Ja onog svog, bogme, jesam. Makar je i nestao s hodnika.
-Ubili smo povijest Bosne – konačno je Ibro saopćio vojniku svoje veliko i spasonosno otkriće.
-I zato ih i nema na hodniku? – približivši preko stola Ibrinim očima svoje lice, pitao ga je vojnik ohrabren naglim sjajem u njima.
-Zato.
-Pa, mirno spavaj, jarane! – kliknuo je vojnik. – Neka ih i nema!
-Ti si dobro procijenio, svjedočio bi on protiv mene, a ne u moju korist.
-Svjedočio bi sto posto. O tom svjedočenju dogovorit ćemo se mi bez njega.
-A Huso mi ga umalo ne uvali za svjedoka, baš je lud.
-Onda se napi i zahrka, kao i Jusuf.
-A povijest? Baš nas briga za povijest…
-Ma, jašta… Neka joj je rahmet…
-Pokojnica. Izmuči nas obojicu… I onog mog i onog tvog…
-Ta je pokojnica, izgleda, i bila njihova. Kao metuzalem stara. Skroz istrošena. I neka ih, tamo, zajedno! Spavaj!
Ali nisu zaspali. Koraci su ih vraćali svojoj javi kad god su, na trenutak, napuštali njezine virove, u kojima su bili pravi početnici kao plivači. Pred zoru su koraci nestali, ali pred zoru je opet zagrmjelo topništvo u gradu.
(Zapisao u Sarajevu onaj koji se osmjehuje i u plaču, prema priči jednoga od onih koji mu je također tvrdio da je u Bosnu došao kad je imao osamdeset dvije godine, nakon rođenja u Asizu 24. veljače 1209. godine, ujutro. Da znaju svi koji vole istinu o njemu, njegovoj braći, i o ovoj zemlji.)
*Toga jutra nastao je franjevački pokret u talijanskom gradu Asizu.
Franjevac, 5
XVI.
Od Tolise do Fojnice putovao je punih petnaest dana, a u hodniku fojničkog samostana dočekao ga je muslimanski vojnik, koji, od suza, ništa nije vidio ispred sebe. Ni fra Ambrozija na podu, ni mrtvoga gvardijana kraj njega, ni trojicu svojih kolega koji su izbezumljeno šetkali kraj njih, raznoseći stopama krv što se iz velike lokve širila na sve strane.
Pokušavao je zaustaviti svoj smijeh, ali ga je fra Ambrozije svakim novim odgovorom samo poticao na njega. Smijao se, u stvari, od muke što njegove odgovore nikako ne razumije, što je svećenik s njima stalno u nekoj prednosti, ne samo u odnosu na njega kao svjedoka, već i u odnosu na znatiželjne i uporne ispitivače. Branio se od te prednosti smijehom, nemoćni ispitivači svakojakim pitanjima, a, povremeno, i udarcima nogama, koje je fra Ambrozije primao bez jauka i nakon kojih je na njihova pitanja odgovarao još zagonetnije, uvećavajući svoju prednost, a umanjujući njihove namjere da je barbarstvom smanje.
-Pa, čovječe, čuješ li ti u gradu grmljavinu topova? – nemoćan, obraćao mu se Huso po tko zna koji put s istim pitanjem. – Ovdje je rat, a ti si se pojavio bez ijedne isprave, s tvrdnjom kako te nisu htjeli ni metak ni geler… Zar da ti vjerujemo samo na riječ? U toj odjeći, možeš biti i firaun i špijun, moramo znati ’ko si?
-Fra Ambrozije Martić. Došao sam ocu i majci…
-I jesu li živi, jarane? – pitao ga je Jusuf, koji je, zaustavljen kraj vrata, pripaljivao novu cigaretu.
-Nisam ih našao, u kući su izbjeglice…
-Izbjeglice? Ma, kakve izbjeglice. Nisu tvoji roditelji u toj kući nikada ni živjeli. Ako si ti, kako nam tvrdiš, iz Asiza, iz Italije, onda ne mogu ni oni biti odavde. A nemaš nijedne isprave – govorio je Ibro nervozno hodajući ispred Jusufa.
-Isprave su mi oduzeli u logoru. Tamo je ubijen i jedan vaš hodža…
-Ma, koji hodža? Reci nam, konačno, njegovo ime, pa ćemo ti vjerovati – opominjao ga je Huso.
-Otkud znam. Prerezali su mu vrat i naredili mi da držim njegovu glavu…
-Sve ti to izmišljaš – protivio se Ibro – i taj svoj logor, i to gdje si rođen, otkad ovdje živiš. Sve!
-Moj jarane – cijedio je kroz zube Jusuf – znamo mi što četnici rade u ovoj zemlji, ali nisu ni oni baš takvi. Ovdje ih, bolan, i nema. Ovdje su ustaše naši četnici. Čuješ li njihove vebeerove, sve razaraju.
-Ma, razara me, jarane, i ovaj naš sa svojim smijehom – siktao je Huso. – Dokle će?
-Ne znam. Njega su, jadnička, ovi vebeerovi skroz rasturili. Vidiš da je od straha dibidus pošandrcao – objašnjavao je Jusuf smijeh svoga preplašenog kolege. – A i ne smije se samo zato…
-Nego zašto?
-Neka ti kaže Ibro!
-Hajde, Ibro, kaži!
-Ma, nisi ti ovdje bio kad je on počeo. Bio si s gvardijanom u jednoj od soba, u kojoj je rekao da ima hrane i pića. Od vebeerova prosto je drhtao. I stalno me je pitao: Znaš li ti, Ibro, što su to na nas tako krvnički navalili prvo Srbi, a sad i Hrvati? Valjda je i tada, tako, gurao od sebe te vebeerove, kao i sada.
-I što si mu rekao?
-Da imaju više oružja od nas, pa misle da nas mogu uništiti u ovoj zemlji.
-Možda ima u tome i neke istine, ali to nije smiješno. To je žalosno.
-A može li se čovjek smijati i kad mu je nešto žalosno?
-Može. Oduvijek smo u ovoj zemlji živjeli i sa Srbima i s Hrvatima zajedno, što ne bismo i dalje. Žalosno je što sad i Hrvati tvrde da ne možemo.
-A ’ko nas to zavadi s njima?
-Kako to misliš: zavadi?
-Pa, do jučer smo se zajedno borili protiv istog neprijatelja, sada se međusobno ubijamo.
-Mnogo me pitaš, jarane.
-Pitao sam to i onog tamo, a on meni ovako: Nisu na nas, Ibro, navalili i Srbi i Hrvati zato što imaju viška oružja, već zato što u svom imenu imaju manjak slova u odnosu na nas. Kakav manjak slova, zbunjen, upitao sam ga odmah. Ovako: Srbi – četiri slova, Hrvati – šest slova, ukupno deset, a mi, Muslimani, sami, devet. Zbog toga su oni na nas bijesni, odgovorio mi je.
-Ali, ne zovemo se mi više Muslimani, već Bošnjaci. Zar mu to još nije ušlo u glavu?
-Pa, i ja sam mu to pripomenuo… Ali, on opet po svome. I kao Bošnjaci, moj Ibro, mi imamo viška slova. U odnosu na Srbe tri, a u odnosu na Hrvate jedno. Pojedinačno su opet od nas slabiji.
-Ja, budale! Otkud mu takva računica u glavi usred ove grmljavine?
-E, ta je računica, od muke, i mene natjerala u smijeh. I dok sam se smijao, banuo je taj što tvrdi da mu je skoro osam stotina godina, nalik na sablast, i ja se uplašio. Opalila je moja puška u onoga jadnika kraj njega, usred srca, kad si se pojavio s njim na hodniku, a mogla je i u tebe. Od tada ja, evo, ne znam što ću sa sobom, više od toga njegova smijeha, nego od nevine krvi.
-Prestani, budalo, već jednom! – izderao se Jusuf na vojnika. – Ne čujem od tebe niti jednu riječ ovoga ovdje s manjkom tih slova u imenu.
-A ako će nam taj tu, moj Jusufe, opet govoriti ono što je govorio, onda ću i ja u smijeh. Od muke. Huso ga možda nešto i razumije, ja ništa, a vjerujem ni ti. Dok mi popušimo po jednu, neka ga Huso propita, pa ćemo vidjeti što ćemo dalje. Hajde, dođi ovamo!
Stojeći iznad fra Ambrozija, Huso je odmah započeo s propitivanjem:
-Jesi li, jarane, za to da sve još jednom ponovimo? Od onoga: kako ti je ime, gdje si rođen, kad si rođen, odakle si došao ovamo i zašto… Kao kad si ovdje banuo, sve ispočetka. Ali, bez izmotavanja.
Fra Ambrozije je gledao preda se, između potočića krvi koji su se ispod gvardijanova habita širili sporo, u različitim smjerovima, i nikako nije znao kako da ih izbjegne. Kud god je pomicao oči, susretao se s njima, čak i kad ih je podizao svome ispitivaču, jer su i tada bili u njima, kao neke nestalne, svaki put drukčije žilice života, koji se gasi dižući se od poda prema nebu. I nikako nije mogao odgonetnuti zašto je svome ispitivaču nametnuo jezik koji ga je zbunjivao, iznova dvoumeći hoće li tim jezikom i nastaviti razgovor s njime. Otkad se za njega čvrsto opredijelio, ispitivaču je uporno ponavljao jedno te isto, ali kao da ništa nije prihvaćalo njegovo uho…
A sve je započelo upravo onoga trenutka kad je, boraveći nakratko, u Mostaru čuo da je srušen stari most, i kad su mu i njegova braća ispričala o zlu u Ahmićima i Stupnom Dolu…Onda je puška opalila i onda je ugledao gvardijana kako se ruši na pod… Pričinilo mu se, u stvari, da pucanj ne ruši samo nevina čovjeka, već i povijest čiji je simbol bio i u čijem se jeziku oduvijek dobro snalazio. Izabrao ga je kao obranu, kao mogućnost da se i od onoga zla u Mostaru, Ahmićima i Stupnom Dolu, kao i od toga čovjeka i od te povijesti oprosti na svoj način…
Ali, ni taj izbor kao da nije bio njegov: čim su gvardijana dovukli do kuta hodnika, potrčali su k njemu…Sve njihove udarce podnosio je s bolom, ali je pao tek kad je već bio u blizini mrtvoga brata…
I to ga je podsjetilo na nešto što je nepravedno, što nisu zaslužili ni on ni gvardijan. Sjetio se logora, potom i one ružne scene na ruševini šomartske crkve i učinilo mu se da se sve ponavlja… Upravo je tada i počeo da se pita: zašto nam to zločinci čine baš u zemlji u kojoj smo najstariji, najblaži i najstrpljiviji? Zar nitko ništa nije od našega nauka primio i zar su sve naše riječi i molitve bile uzaludne? Jesu li to, uistinu, zaboravili tko smo, i smijemo li i dalje pristajati na taj njihov zaborav, baš s blagošću i baš sa strpljenjem, s kojima smo se već sasvim istanjili, pa i kao simbol? Nešto se u njemu, do samoga apsurda, pobunilo protiv svega toga već s prvim pitanjem njegovog ispitivača koji mu je tražio izgubljene isprave, pitao za ime i prezime i zašto je tu. Ako mu na sva ta pitanja ni njegov habit nije ništa odgovarao, onda je apsurd i on trebao potaći da svoje korito dubi upravo jezikom povijesti, o kojoj on ništa nije znao…
-Jarane, jesi li spreman? – vratio ga je Huso koritu toga apsurda, iz čijih voda još nije mogao, stalno zapitan zašto je uopće u njima. – Sve ispočetka!
-Ime mi je fra Ambrozije Martić – odlučio je da plivajući dođe do odgovora koliko će još dugo ostati u vodama i toga svoga metaforičnog govora.
-Dobro.
-Mome ocu je ime Marko, a majci Sofija.
-Dobro.
-Kako sam vam već rekao, oni su rođeni ovdje, a ja u Asizu, u Italiji, 24. veljače 1209. godine, ujutro.(*)
-Opet ti na svoju kajdu…Ma, bolan, zar nisi rođen ovdje, gdje i otac i majka?
-Oni su rođeni ovdje, ranije, a ja u Asizu, kasnije.
-Kada?
-Pa, rekao sam. Zar niste čuli?
-Ma, kad su rođeni tvoji roditelji ovdje? To mi još nisi rekao.
-Mnogo prije.
-Koliko prije?
-Još u sedmom stoljeću, kad su Hrvati ovdje primili katoličanstvo…
-Pet stoljeća prije tebe? Hajde, ne bulazni!
-Ali, tako ispada.
Preplašeni vojnik je opet prasnuo u smijeh, ali ispitivač mu, ovaj put, nije obraćao pozornost. Bio je spreman i na takve fra Ambrozijeve odgovore, nadajući se da će ga i oni dovesti nekoj jasnoći. Pomalo se, zapravo, već navikavao i na taj njegov nerazumljivi govor, pa se i na ono što mu je u njemu bilo i strano i daleko počinjao osvrtati kao na nešto što mu je i poznato i blisko.
-U redu, jarane. Danas je 13. XI. 1993. Koliko je, onda, godina tebi?
-Sedam stotina osamdeset četiri godine, tri mjeseca i sedamnaest dana.
-Da nisi malo premlad?- pokušao je Huso šalom rasteretiti samog sebe.
-Ja sam u Bosni najstariji – bio je uporan fra Ambrozije..
Vojnikov smijeh nije se stišao ni kad ga je Huso ponovno prekorio prijetećim pogledom. Dižući, potom, svoje oči stropu, ispitivač je zavapio: Allahu, dragi, što li ovaj sa mnom razgovara ovako? Nemoćan, vratio se fra Ambroziju da i na njegovom licu provjeri je li te njegove riječi čuo. On ga je gledao tako kao da i sam traži odgovor na neko slično pitanje, ali jednako bezuspješno. Kao da stanje u kojemu je bio nikako nije smio iznevjeriti i kao da mu u njemu i nije bilo baš toliko loše da ga je valjalo mijenjati. Vladao je svojim stanjem dobro i imao je u njemu svoj tron, čvrst i neosvojiv, prastar a stabilan, na kojemu je uživao i s kojega mu je slao istine čija su značenja bila dostupna samo njemu.
-Pa, dobro, čovječe, ima li u ovoj zemlji živ još ne’ko s toliko godina kao ti? – vrisnuo je iznenada Huso. – Nije ova zemlja, valjda, stara samo toliko godina?
-U ovoj zemlji nemam ni ja godina koliko ih ima ona. U njoj živim tek od 1291. godine.(**)
-Onda nisi najstariji. Ne’ko je, eto, u njoj živio i prije tebe?
-Slaveni, Rimljani, heretici, katolici, pa pravoslavni i muslimani…Moji roditelji…
Ljutit, Huso je svoju glavu opet podigao stropu, onda je s nje zgrabio šapku, gurnuo je u džep zimske jakne i nastavio:
-Znači, ovako: rođen si u Asizu 1209. godine, ovdje si došao 1291. S koliko to godina?
-Kad sam imao osamdeset dvije godine.
-A tvoji roditelji?
-Što moji roditelji?
-Rekao si da su oni ovdje rođeni ranije.
-Rekao sam.
-I koliko su oni danas stari?
-Onoliko koliko je danas stara Bosna.
-Mnogo.
-Nije mnogo.
-Ako su još živi, a ti kažeš da jesu, baš mnogo. Ne smijem ni izgovoriti koliko. Mnogo.
-Ljudi su, po Bibliji, živjeli i duže. Ma, nije mnogo.
Ni o Bibliji Huso nije mnogo znao, pa je zašutio. Oslonjen na vrata hodnika razmišljao je hoće li ispitivanje prekinuti, ili će ga nastaviti? Od zbrke u koju je bio uvučen nikako nije znao kako da se odvoji, jer je u njezinu središtu bilo nešto veliko, preteško za njegovu pamet, ali on to ni pred sobom ni pred svojim kolegama još nije smio priznati. Odvojivši se od vrata, prošetao je ispred fra Ambrozija kao čovjek koji svog sugovornika i u toj zbrci shvaća, ali od kojega i dalje traži objašnjenje svakoga detalja u njegovoj neobičnoj ispovijedi, prekinutoj samo na trenutak.
-A jesu li se tvoji roditelji – pitao ga je u hodu udarajući kundakom puške o pod – iznenadili kad si im rekao da si njihov sin, rođen u Asizu, i to bez njihova znanja? Jesu li te, uopće, u tim godinama, odmah prepoznali?
-Oni su bili bosanski krstjani, krivovjerci. Heretici. Odmah su me prepoznali.
-Iako su tada bili stari punih pet stotina godina?
-Onoliko koliko je tada bila stara Bosna.
Podigao je pušku na desno rame, i, približivši se fra Ambroziju na korak-dva, upitao:
-Pa, pobogu, čovječe, koliko je tada bila stara Bosna? Zar samo toliko? I jesu li se tvoji roditelji, stari koliko je tada bila stara Bosna, čudili da imaju sina stara osamdeset dvije godine, i to rođena u Italiji, mimo njihove volje, i to u drugoj vjeri?
-U drugoj vjeri? Drugu vjeru ja nisam ni jednom spomenuo.
-Ma, kako nisi? Rekao si: Oni su bili bosanski krstjani, krivovjerci, heretici…Zar to ne znači da si ti bio nešto drugo?
-Ne znači. Pripadali smo istoj vjeri, samo različitim crkvama. Ja rimskoj, oni bosanskoj.
Zaustavivši se ispred Jusufa i Ibre, ispitivač je duboko uzdahnuo, potom se hitro okrenuo fra Ambroziju i pomirljivo nastavio:
-U redu. Onda ste se valjda i ujedinili?
-Nismo odmah.
-Kada?
-Prije dolaska Turaka već smo bili kao jedna obitelj.
-I svi živi? I ti i roditelji?
-Svi.
-I danas?
-I danas.
-Samo što danas svoje roditelje nisi zatekao kod kuće, pa si pošao ovamo, da provjeriš jesu li ovdje. Je li tako, jarane? U kući si, kažeš, zatekao izbjeglice.
-Jesam. U kući sam zatekao izbjeglice. I pošao sam ovamo da vidim jesu li moji roditelji kod gvardijana, ali i da se sklonim od granata.
-Onda si ovdje banuo kad je opalila puška. I pošandrcao?
-Nisam pošandrcao.
-Jesi! – izderao se Huso. – Pošandrcao si kao i mi. Slučajno je Ibri opalila puška, baš kad si ti banuo. Gvardijan bi sada bio živ da nije bilo tako. Nije ga namjerno ubio, valjda si sve vidio… I mi smo od toga pošandrcali.
-Nisam ja ni rekao da ga je namjerno ubio…
-Nisi, ali se bojiš da ne ubijemo i tebe. I vučeš nas za nos. Lupetaš koješta, jer si preplašen kao i onaj naš što se stalno smije… Na cijeloj kugli zemaljskoj ne živi čovjek s toliko godina kao ti. Sedam stotina osamdeset četiri, odnosno, sedam stotina dvije, ’ko će tolike godine uopće izbrojiti? Uglavnom, predugo živiš, a predugo nas i ismijavaš… Gvardijan se kraj tebe već ohladio, a tebi do šale.
-O, nije meni do šale. Govorim ozbiljno. I nije se ni gvardijan nadao ovako dugu životu kad je sa mnom došao iz Asiza u Bosnu.
Iznenađen, ispitivač je fra Ambrozija gledao tako kao da ga nije dobro čuo.
-I on?- provjeravao je pokazujući mu svoje zblenuto lice.
-I on. Pa, gvardijan je moj parosnik.
Na silu osmjehnut, jedva je procijedio kroz zube:
-A meni izgleda starije. Valjda me od umora ne varaju oči.
-Možda i varaju. Pogledajte ga bolje!
-Ma, što da gledam mrtvaca? – vrisnuo je. – Misliš li da mi je drago što je ovaj čovjek ubijen? – nastavio je još dok se njegov glas sudarao sa zidovima hodnika. – Bio je dobar, možda bolji i od tebe. Odmah nas je ponudio i hranom i pićem i nije nas mučio kao ti… Kad smo se ovdje pojavili, bio je sam, uplašen i bez nade. Rekli smo mu da ćemo uz njega ostati samo dok traje pucnjava, a on navalio da nešto pojedemo i popijemo, govoreći nam da smo s njim na sigurnom.
-Ni on, ni ja, ni ostala braća, otkad smo u ovoj zemlji, nismo na sigurnom. Niti smo se nadali ovako dugu životu… Turci su rušili naše bogomolje skoro pet stotina godina, ali smo opet preživjeli. Nije nam bila sklona ni Austro-Ugarska, ni Karađorđević u prvoj Jugoslaviji, ali smo opet preživjeli. Preživjeli smo i Tita…
Poražen, raširivši ruke, Huso se ponovno zaustavio ispred Ibre i Jusufa i tako im stavio do znanja da mu je potreban predah.
-A ’ko to ”vi”, jarane? – požurio je Ibro da preuzme ulogu ispitivača.
-Mi, franjevci. Moja braća i ja.
-Otkud ti sad i braća? Rekao si nam da si jedinac – čudio se Jusuf čučeći uz zid iznad potočića krvi iz gvardijanova tijela, kao i Ibro.
-Ma, upucaj ga, Jusufe! – iznenada je zagrmio Ibro. – Dosta je meni tog njegovog izmotavanja!
-Gluho bilo!- uzvratio mu je Jusuf provjeravajući je li cijev njegove puške, čiji je kundak držao na čizmama, okrenuta stropu. – Tebi kao da se ubijanje skroz osladilo.
-Ma, ne mogu ga više ni gledat ni slušat! – govorio je Ibro, dižući se iz čučnja i odvajajući leđa od zida na koji su bila naslonjena. – Turke smo ovdje zatekli mi, bogumili. Toliko i ja znam o povijesti svoje zemlje.
-Nisu ovdje živjeli nikakvi bogumili – proturječio je fra Ambrozije još dok se razbjesnjeli vojnik ubrzanim korakom približavao njemu.
-I ti mi kažeš da nisu – siktao je Ibro udarajući ga nogom . -Ti? Da se nisi pojavio, ne bi taj tu sada ni bio na mojoj duši. A odakle si se pojavio, hajde, reci! Odakle?
-Putovao sam preko Save, kroz istočnu Slavoniju, bio sam u Zagrebu i Samoboru, putovao sam i jadranskom obalom, bio sam u Mostaru, a i u Kiseljaku…
-Bio si u Mostaru, tamo ste nam srušili Stari most, u Stupnom Dolu i Ahmićima sve pobili i spalili. Pričaš koješta, a ne o tome… Ma, treba tebe ubiti! Odmah!
-Stani, Ibro! Stani! – dreknuo je Huso nekoliko koraka udaljen od vojnika koji se opet smijao. – Polako! Čovjek je pošandrcao, kao i ovaj naš.
-Ma, i ja sam pošandrcao…Što su nam sve uradili, a zašto? Što to prešućuje, zar je ljudski?
-Ja se toga stidim, pa zato o tome i ne govorim. Stidim se i ove smrti ovdje, i volio bih umrijeti što prije.
-Lažeš, gade!- udario ga je Ibro nogom. – Ti se smrti bojiš, kao i onaj naš.
-Ali, stani! Moramo ga pustiti da predahne! – glasom smorena čovjeka, zaustavljen kraj Ibre, završio je Huso.
-Ma, izbezumi me, jarane. Pravi nas budalama – skoro plačući, žalio mu se prijatelj kao nekome tko dobro razumije uzroke i tog njegovog iznenadnog bijesa.
-Neka! Potreban je predah i meni, da prokontam što nam to poručuje. Možda i ne govori gluposti…- uzevši ga ispod miške, tješio ga je Huso, udaljavajući se s njim od fra Ambrozija.
-Meni se od njegova govora, jarane, sve nešto muti u glavi…
-A kao da se meni ne muti. Skinuo sam šapku, a kosa mi opet skroz mokra.
-Ma, o čemu on to govori? Je li on pri sebi?
-O čemu? S učenim je ljudima tako, imaju svoj jezik. A ovaj je učen, za mene i za tebe malo i previše – objašnjavao mu je Huso vodeći ga prema Jusufu koji se kraj zida s velikim prozorom još nije dizao iz čučnja. – A možda i nije pri sebi. Možda mu i nije do života, pa nas namjerno izaziva. Kao da računa da će puška opet opaliti slučajno, a to nam se ne smije desiti. Nikako.
-Gluho bilo! Što mi bi pa rekoh ono Jusufu…
-Što si rekao-rekao…To nam se više ne smije desiti ni slučajno. Sve četvorica smo mladi, a on je star. Da imam godina koliko on, možda bih se i ja ponašao tako… Ali, treba nam kao tvoj svjedok.
-Nema ni šezdeset, a melje li melje: sedam stotina osamdeset četiri, sedam stotina i dvije godine… Posve me je zbunio…
-Prešao je on dug put, moj Ibro, ’ko zna što mu se dešavalo od Tolise dovde… Nije našao roditelje, dočekao ga mrtvac… Moraš ga razumjeti!
-A što on ne razumije nas? Što nas tim svojim jezikom stalno vuče za nos? Do ludila.
-Neka, Ibro! Ako je malo prije potvrdio da nisi namjerno ubio, tako će i na sudu. Njegovom će se jeziku na sudu više vjerovati nego našem. On ne može ni lagat kao običan čovjek.
-Ali može kao učen, a to je još opasnije. Može na sudu reći i da sam namjerno ubio…I što ja imam od toga što on neće lagat, ako sam već ubio?
-Nisi namjerno… To je ono najvažnije. I smiri se! A mora se smiriti i on. Izgubljen je i umoran, nešto mi ga i žao…Hajde, jarane, – rekao je Huso prolazeći kraj Jusufa – u gvardijanovoj sobi ima još pića i hrane, možda i cigareta. Idemo tamo!
-I što ako i pred vojnim sucem počne ovako kao s nama? – mučilo je Ibru dok se s prijateljima sve više udaljavao od fra Ambrozija i mrtvoga gvardijana.
-Ma, pribrat će se – smirivao ga je Huso u laganom hodu. – Tamo ima i hrane i pića, ali više ne znam u kojoj sam sobi s gvardijanom bio, toliko sam ja zbunjen. Bit će u onoj prvoj… Taman smo pošli da vas pozovemo da nešto pojedete, a ti opali. Što opali, moj Ibro, mogao si i u mene?
-Što? Kao da ja to znam objasniti… Dok me je onaj naš nasmijavao s nekim manjkom slova, pojavio se kao avet… Puška preduhitrila pamet, eto što. Od toga i drhtim, moj jarane.
-Pa, drhtim i ja. A gladan sam i neispavan…Tri noći nisam spavao. Potom me dotuče i ovo ispitivanje… I leđa su mi u znoju.
Iz prve sobe izašli su brzo, a u drugoj su ostali sve do novog pucnja…
Oslonjen na zid i tupo zagledan u mrtvoga gvardijana, čiju je hladnu ruku držao u svome krilu, fra Ambrozije je njihov nestanak pozdravio suzom. Konačno mu je bilo jasno da je s vojnicima razgovarao pogrešno, jer nikako nije uspijevao samom sebi objasniti zašto se pred njima ponašao tako kao da su oni krivci za sve nepravde koje je u svojoj duši još uvijek osjećao, i zato se kajao. U svom kajanju njih je oslobađao svega, a sebe optuživao i za nepromišljenost i za neodmjerenost, još ne prepoznajući sile koje su ga na toj izletničkoj stazi tako dugo držale, namećući mu prkos umjesto poniznosti, razmetljivost uma i duha umjesto skromnosti.
… Kada su mu, nakon pucnja, naredili da digne ruke iznad glave, prisjetio se nečega što je već bio potpuno zaboravio: onoga trenutka kada je srpski časnik naredio kapetanu i vozaču da njega i sestru Valentinu odvedu u kampanjolu. Prisjetio se i razgovora s njim o povijesti Bosne, kao obrane pameti od ludila i kao potrebe da se bude istinit i častan kad je najteže…
Ni s mrtvom gvardijanovom rukom u svome krilu, nije znao objasniti taj svoj bijeg od vremena u kojemu je gvardijan još umirao, a da mu nije bilo dopušteno ni da mu se približi… Suočen sa smrću nevinoga brata, odnekud su ga, potom, zapljusnule i one Lucijine riječi o znatiželji Jakova Bračuljića kako će mu biti Gore, i tek kad su ga počeli ispitivati tko je i otkuda dolazi, osjetio je potrebu da im odgovara baš onako kako bi i Jakov, baš onako kako je i o povijesti razgovarao s časnikom…
… I sve što je od tada govorila njegova pamet kao da je uistinu oblikovao duh Jakova Bračuljića. Učinilo mu se da će se tako najlakše oprijeti samoj misli da je već toliko zla učinjeno u ovoj zemlji i da je gvardijan mrtav, jezikom koji će biti i njegov i koji će sažeti sve što ti jadni i neuki ratnici odbijaju da uče i kao svoje…
Kajući se što je taj jezik izabrao za razgovor baš s neukima, sve glasnijim plačem ušutkavao je smijeh vojnika s kojim je dijelio tragičnu stvarnost samostanskog hodnika. Oštreći plačem svijest o toj stvarnosti, stidio se zbrke u koju ga je stvarnost uvukla i svake riječi izgovorene u toj zbrci. U stvari, kao da se budio iz nekoga ružnog sna, još mu nije bilo jasno ni o čemu je to s vojnicima pričao, niti u što ih je to uvjeravao, kroz koje je to hodnike vremena s njima već prošao, bježeći od zbilje, čija se krv širila i ispod njegova tijela.
Osjećao se umorno, kao putnik koji je na putu već nekoliko stoljeća, osjećao je strah i slutnju da se i to njegovo stoljetno putovanje, kao i gvardijanovo, bliži svome svršetku. Nemoćan, škropio je suzama sve staze svoga života, i one koje su isijavale njegovu ljepotu, i one koje su čuvale njegovu ružnoću. Svojim suzama, u stvari, zahvaljivao je Bogu što je na tim stazama izdržao tako dugo, vjerujući u čovjeka, koliko i u njega, s ljubavlju i dobrotom, opraštajući mu u njegovo ime sve što je nerazumno činio na zemlji. Svojim je suzama slavio čistoću života svoga brata, sestre Valentine, hodže, i svih drugih, sličnih njima, čije je smrti i u tim trenucima svoje ljudske slabosti, svoga oproštaja od svijeta, doživljavao samo kao uskrsnuće, ne kao kraj.
…I, eto, od te misli rastavio ga je iznenadni pucanj, nakon kojega su na hodniku ponovno oživjeli koraci vojnika i odjeknule njihove riječi zaprepaštenja:
-Što to uradi, šejtane šejtanski? – prvo je na hodniku zavapio Jusufov glas. – Ubio si meleka…
-Svjedočio bi protiv Ibre da je ubio namjerno… Pokrštavao je bogumile, a ja sam bogumil – odgovorio mu je vojnik jedva obuzdavajući smijeh u svome grlu.
-Bogumil? – čudio se Ibro držeći flašu u ruci.
-Dobri krstjanin, heretik… Ono što je on rekao – smijao se vojnik.
-A u što ti vjeruješ, firaune? – pitao ga je Huso, također s flašom u ruci.
-U Allaha.
-A dobri krstjanin, heretik…jesi li pri sebi? Ubio si meleka, pravog meleka, šejtane šejtanski – bijesnio je Jusuf. – Ne vjeruješ ti u Allaha.
-Ne bih da nije plakao. Raširio krvave ruke i pošao prema meni, a ja pucao…
-Pa, što, jarane? – skoro plačući pitao ga je Huso. – Ostavio si nam Ibru bez glavnog svjedoka.
-Ne bih da je stao. Ne bih da me nije pitao: zašto, zašto, zašto? Nekoliko sam ga puta upozorio da stane, ali nije stao. Išao je prema meni i izgledao je strašno. Baš kao da je star osam stotina godina, i kao da mu i nije do života.
-Allahu dragi, što je ovo? Kakav je ovo rat? – vrisnuo je Ibro teturajući s flašom ispred vojnika. – Otkud znaš da bi svjedočio protiv mene?
-Znam. On bi svjedočio protiv tebe.
Iznenada, Ibro je zateturao, ispustio flašu iz ruke i na njezine komadiće stakla pao. Prenijeli su ga u sobu u kojoj su pronašli piće, i u kojoj su dočekali noć, a potom i san.
Sjedeći na stolicama, glava položenih na stol između ruku, nabrzinu opijeni, prvi su zaspali Huso i Jusuf, a posljednji ubojice. Njihov je san došao tek pred zoru, a bio je isprekidan i tada, Ibrin nekim nerazumnim riječima, vojnikov uzdasima i jekom. Sve do prvog jutarnjeg oglašavanja topništva u gradu, budili su se na smjenu, čas jedan, čas drugi, jer ih ni san nije mogao odvojiti od istine da su i oni postali zločinci, makar i bez svjedoka. Njihova tijela natopljena alkoholom stalno su s njom održavala vezu, kao s nekim novim tijelom, čiji je život bio potpuno autonoman i čije se pulsiranje nije smirivalo ni kad su nakratko uspijevali pobjeći od njegove stvarnosti.
Dok su kunjajući iščekivali svoj san, zbunjivala ih je noć bez ijedna pucnja, bez ijedne eksplozije, nestvarna u svojoj tajanstvenoj mirnoći, povremeno zapljusnuta samo Husinim i Jusufovim hrkanjem. Zbunjivali su ih i nečiji koraci na hodniku, iako su znali da je samostan prazan. Pazeći da ne probude kolege, šaptali su jedan drugome u uho i tako pokušavali odjeke koraka potisnuti u stranu.
-Vojniče, jesi li i ti pijan?
-Valjda jesam. Ispio sam pola flaše.
-I opet ne možeš da zaspeš?
-Ne mogu. Kako ću? Stalno mi na umu onaj moj. Dok sam pucao, plakao sam i ja.
-Ili si se smijao?
-Nisam se smijao.
-A, u stvari, zašto si se onoliko smijao?
-Ne znam. Od smrti onoga tvoga sam se ukočio, od riječi onoga moga sam se otkočio. Nisam ništa razumio, ni jedno ni drugo. Pa sam se smijao…
-Ja mislim da je i onaj tvoj onako govorio zato što ništa nije razumio. Zbunio ga onaj moj u lokvi, stalno mi je na umu…
Husino i Jusufovo hrkanje, neko vrijeme, bilo je jedini odgovor na ove Ibrine riječi. Onda ga je vojnik, zijevajući, upitao:
-A o kakvom je hodži govorio onaj moj? Nismo ga ni saslušali.
-Izmislio ga je kao i one svoje godine, to ti ja jamčim. Bježao je od smrti onoga moga i onom svojom pričom o logoru. Bar tako ja kontam.
Pritisnuti sve težim mislima o svome zlu, ponovno su zašutjeli. Ibri se prvom učinilo da ga od tih misli najbolje brani riječ, ali se vojniku obratio glasom koji je podrhtavao:
-A što je ovo ovako mirno? Nešto mi neprirodno.
-Ne znam. Da ova dvojica ovako ne hrču i da nema tih koraka na hodniku, bilo bi kao u grobu.
-Blago njima! Još nemaju nikoga na duši… A i ti, znači, čuješ nečije korake na hodniku? Nikako od njih da zaspim.
-Čujem.
Njihovom jekom bili su sve više zbunjeni. Neočekivano, tom jekom kao da je bilo ušutkano i Husino i Jusufovo hrkanje. Misterij noći samo su razarali koraci, čineći ga sve strašnijim.
-’Ko bi to mogao biti?- oprezno kružeći mrakom i pospanim očima, šaptao je Ibro. – Samostan je prazan.
-Možda se u njemu skriva još ne’ko – odgovorio je vojnik boreći se sa snom. – Nismo stigli ni pregledati sve sobe.
Koraci su bili sve jači i jači, pa su prekinuli i šapat. Kraj vrata su se zaustavili, potom su opet zazvonili. Oslabili su u dubini hodnika, gdje su se sasvim i ugasili. Još drhtavijim glasom Ibro je požurio upitati vojnika:
-Da nisu roditelji onoga što si ga ubio? Možda nam je gvardijan lagao da je ovdje sam, da su svi njegovi s konvojem, na humanitarnom putu.
-Hajde da provjerimo! Mene već plaše – kao mjesečar, pokušao je vojnik da se pridigne na noge, brzo procijenivši da mu je na stolici ipak najsigurnije.
-Nemoj dok ne svane! Nema struje, a nemamo ni bateriju. Valjda će do jutra prestati. Tad će nam možda ne’ko iz komande donijeti i cigarete i hranu.
-Oni su na nas, moj jarane, posve zaboravili – promrmljao je vojnik kunjajući. – A da nas ovamo ne poslaše da čuvamo ovu zindaniju, ne bi se ništa ni desilo… Gladan sam, a više ničega ni ovdje. Huso i Jusuf sve pojedoše i zahrkaše.
-Ne brini, doći će! Ali, što ćemo tad? Stavit će nam lisice na ruke, i zbogom rate.
Nakratko, Husino i Jusufovo hrkanje udaljilo ih je od jeke koraka na hodniku. Bilo je jače od njih samo minut-dva.
-Ma, čuješ li ti? Opet? – promrmljao je panično vojnik, pokušavši da pijano tijelo odvoji od stolice.
-Čujem. Tresu se i vrata.
-Da nisu oni njegovi što su stari sedam stotina i osamdeset…?- od muke, počeo je vojnik ponovno sa smijehom.
-Ili im je on pošao u susret.. Iz ovoga vremena u ono njihovo – prihvatio je Ibro obranu od nepoznatog u istom stilu.
-Odoh ja provjeriti… Raspametit će me.
Hodajući na prstima, vojnik se nekoliko puta zaljuljao prije nego što je rukom napipao ručku od vrata. Pažljivo ih je otvorio, pažljivo je kroz njih i izašao na hodnik, ali se iz njega vratio u sobu ne izdržavši na nogama. Pao je mucajući:
-Njih nnnnema…
-Kako nema? – čudio se Ibro vukući ga prema stolici. – Hajde, priberi se. Mrtvaci ne hodaju.
-Njih nema, jarane. Idi i pogledaj! Nnnnema tamo ni živih ni mrtvih tijela..
Poslušao ga je i provjerio. Zatvorivši vrata, sjeo je kraj vojnika, ne znajući što da mu kaže.
-Je li istina? – pitao ga je vojnik čija su se usta sušila i od čijeg je nepca jedva odvojio tih nekoliko riječi. – Ili se meni pri…či…nilo?
-Nije ti se pričinilo – odgovorio mu je Ibro, pitajući se što se to, zapravo, dešava u toj ogromnoj zgradi, potonuloj u mrak. – Nema ih.
-Ako ih nnnema, ujjjutro ćemo oppprati onu lokvu, i miii smo slobodni – mucao je vojnik. – Možda ćemo tad i zaspati…
-Čekaj! – uzviknuo je Ibro kao da je konačno odgonetnuo i taj misteriozni nestanak mrtvih tijela s hodnika.
-Što je?
-Pade mi nešto na um. Nešto dobro. Možda će nas to osloboditi obojicu.
-Ma, umoran sam. Pada mi samo san na oči. Nisam ni ja spavao i više od tri noći.
-Ako je onaj tvoj govorio o povijesti Bosne, onda mi nismo ubili ni njega, ni onoga moga.
-Vraga nismo… Ja onog svog, bogme, jesam. Makar je i nestao s hodnika.
-Ubili smo povijest Bosne – konačno je Ibro saopćio vojniku svoje veliko i spasonosno otkriće.
-I zato ih i nema na hodniku? – približivši preko stola Ibrinim očima svoje lice, pitao ga je vojnik ohrabren naglim sjajem u njima.
-Zato.
-Pa, mirno spavaj, jarane! – kliknuo je vojnik. – Neka ih i nema!
-Ti si dobro procijenio, svjedočio bi on protiv mene, a ne u moju korist.
-Svjedočio bi sto posto. O tom svjedočenju dogovorit ćemo se mi bez njega.
-A Huso mi ga umalo ne uvali za svjedoka, baš je lud.
-Onda se napi i zahrka, kao i Jusuf.
-A povijest? Baš nas briga za povijest…
-Ma, jašta… Neka joj je rahmet…
-Pokojnica. Izmuči nas obojicu… I onog mog i onog tvog…
-Ta je pokojnica, izgleda, i bila njihova. Kao metuzalem stara. Skroz istrošena. I neka ih, tamo, zajedno! Spavaj!
Ali nisu zaspali. Koraci su ih vraćali svojoj javi kad god su, na trenutak, napuštali njezine virove, u kojima su bili pravi početnici kao plivači. Pred zoru su koraci nestali, ali pred zoru je opet zagrmjelo topništvo u gradu.
(Zapisao u Sarajevu onaj koji se osmjehuje i u plaču, prema priči jednoga od onih koji mu je također tvrdio da je u Bosnu došao kad je imao osamdeset dvije godine, nakon rođenja u Asizu 24. veljače 1209. godine, ujutro. Da znaju svi koji vole istinu o njemu, njegovoj braći, i o ovoj zemlji.)
*Toga jutra nastao je franjevački pokret u talijanskom gradu Asizu.
** Od te godine franjevci djeluju i u Bosni.