Baba Tere ide putem uz more, za sobom poteže magarca, i psuje. Psuje strašno, sve one oko sebe i sve one iznad sebe. Po redu, onako kako joj dođu u priči, u jadanju njenom, a jada se magarcu, koji se star skoro kao ona. I kako opsuje Boga ili Majku Božju, ili nekog sveca, svetoga Antu ili Iliju proroka, brzo izgovara, upravo kao da Mu naređuje, oprosti mi Bože, i nastavlja dalje, bez zaustavljanja, kao da je već pomalo s uma sišla.
Početak je rujna 1971, toplo je vrijeme, turista na plaži još ima. Dižu pogled kako je čuju, sitnu, pognutu staricu u crnoj monduri, sa crnom maramom na glavi, vječnu udovicu, kako se gnjevi na sve nebesko i sve zemaljsko, pa im se na licima vidi jesu li stranci ili su domaći. Domaći, uglavnom Sarajlije i Beograđani, smješkaju se, jer razumiju njezine psovke i razumiju magarca koji sa strpljenjem kakve biblijske živine prati svoju gospodaricu ukorak, i zadovoljni su pomalo što oni nisu ti ispsovani, dok stranci, Nijemci, Austrijanci i Holandezi, uplašeno zagledaju tu folklornu avet, sve pomišljajući je li opasna možda.
Ni jedni ni drugi, međutim, ne znaju ništa o njoj. Pobjegla od doma za Mijom, mladim ribarom divovskog rasta, rodom iz Brista, koji je radeći za tršćanskog gazdu, vlasnika triju makarskih trabakula, osvijestio u svojoj visokoj glavi pojam socijalne pravde i postao vatreni komunist. Dvije godine je za njim išla u stroju, ako je to bio stroj, po brdima i planinama bosanskim, uglavnom se s brigadom sklanjajući od bolje naoružanih vojski talijanskih, ustaških i njemačkih, kao i od četnika koji i nisu nastupali kao vojska, a napadajući uvijek ranim jutrom, iz zasjede i na juriš, iznenada i nakratko zaposjevši zaturene varoši i kasabe, iz kojih bi se povlačili prije sljedećeg jutra. Jedan je Mijin korak bio njezina tri, ali ga je stizala s mišlju da je on njezin čovjek, a on se za njom osvrtao uzdajući se da je Tere njegova žena.
I tako do Sutjeske.
Nije se stigla za njega udati, ali je po Mijinoj junačkoj smrti navukla crninu doživotnog udovištva, po kojoj se poznaju naše babe, i nikad je više nije skinula. Prije tridesete je već bila baba Tere, i dok su se mlade partizanske udovice protiv svih pravila i običaja nanovo udavale, preskačući iz jednoga u drugi život, kao da je to moguće i dopušteno, nedirnuta, negrljena, s ordenom za hrabrost u škafetinu, psovala je nebo i zemlju, i čuvala se za dan kad će se na onome tamo svitu, visoko, visoko iznad Biokova i Vitera, sresti sa svojim Mijom.
Baba Tere
Baba Tere ide putem uz more, za sobom poteže magarca, i psuje. Psuje strašno, sve one oko sebe i sve one iznad sebe. Po redu, onako kako joj dođu u priči, u jadanju njenom, a jada se magarcu, koji se star skoro kao ona. I kako opsuje Boga ili Majku Božju, ili nekog sveca, svetoga Antu ili Iliju proroka, brzo izgovara, upravo kao da Mu naređuje, oprosti mi Bože, i nastavlja dalje, bez zaustavljanja, kao da je već pomalo s uma sišla.
Početak je rujna 1971, toplo je vrijeme, turista na plaži još ima. Dižu pogled kako je čuju, sitnu, pognutu staricu u crnoj monduri, sa crnom maramom na glavi, vječnu udovicu, kako se gnjevi na sve nebesko i sve zemaljsko, pa im se na licima vidi jesu li stranci ili su domaći. Domaći, uglavnom Sarajlije i Beograđani, smješkaju se, jer razumiju njezine psovke i razumiju magarca koji sa strpljenjem kakve biblijske živine prati svoju gospodaricu ukorak, i zadovoljni su pomalo što oni nisu ti ispsovani, dok stranci, Nijemci, Austrijanci i Holandezi, uplašeno zagledaju tu folklornu avet, sve pomišljajući je li opasna možda.
Ni jedni ni drugi, međutim, ne znaju ništa o njoj. Pobjegla od doma za Mijom, mladim ribarom divovskog rasta, rodom iz Brista, koji je radeći za tršćanskog gazdu, vlasnika triju makarskih trabakula, osvijestio u svojoj visokoj glavi pojam socijalne pravde i postao vatreni komunist. Dvije godine je za njim išla u stroju, ako je to bio stroj, po brdima i planinama bosanskim, uglavnom se s brigadom sklanjajući od bolje naoružanih vojski talijanskih, ustaških i njemačkih, kao i od četnika koji i nisu nastupali kao vojska, a napadajući uvijek ranim jutrom, iz zasjede i na juriš, iznenada i nakratko zaposjevši zaturene varoši i kasabe, iz kojih bi se povlačili prije sljedećeg jutra. Jedan je Mijin korak bio njezina tri, ali ga je stizala s mišlju da je on njezin čovjek, a on se za njom osvrtao uzdajući se da je Tere njegova žena.
I tako do Sutjeske.
Nije se stigla za njega udati, ali je po Mijinoj junačkoj smrti navukla crninu doživotnog udovištva, po kojoj se poznaju naše babe, i nikad je više nije skinula. Prije tridesete je već bila baba Tere, i dok su se mlade partizanske udovice protiv svih pravila i običaja nanovo udavale, preskačući iz jednoga u drugi život, kao da je to moguće i dopušteno, nedirnuta, negrljena, s ordenom za hrabrost u škafetinu, psovala je nebo i zemlju, i čuvala se za dan kad će se na onome tamo svitu, visoko, visoko iznad Biokova i Vitera, sresti sa svojim Mijom.