Kada je 20. srpnja 2022. umro Viktor Žmegač, prva uspomena na njega koja mi je izronila iz sjećanja bila je čudesna večer u jednom zagrebačkom stanu kod dragih prijatelja Zlatka i Slaveka. I slika koju sam, krišom, kao da sam na liturgiji u nekom od najsvetijih glazbenih hramova, tada snimio mobitelom. Na njoj su bila dvojica slušatelja lica ozarenih glazbom i čudom koje je iz nedokučivih sfera, svirajući Wagnera i Chopina na gitari, tankoćutnim prstima i bićem među nama ozvukotvorio Petrit Çeku.
U prvom planu na toj slici, zaneseno udubljen u čudo koje sluša, sjedi Viktor Žmegač. U taj trenutak i u tu sliku ponovno me vodi smrt. Njene bi ruke, kao u svim pjesmama o njoj, morale biti grobno ledene. Ali, taj trenutak toliko je pun sveprožimajuće ljepote i topline da i ruka koja me u njega vodi postaje topla.
Gdje je, smrti, žalac tvoj i pobjeda tvoja, pjevat će se uskoro u crkvama na uskrsnim bdijenjima. Tako i ja pitam, gdje je, smrti, tvoj zagrobni zadah i studen dok nam odnosiš drago biće?
Zlatko Madžar, drugi ozareni slušatelj glazbe s te moje fotografije, bio je takav čovjek da ga je smrt, u rano jutro ovog mladog proljeća, mogla samo nježno obgrliti, bivajući i sama ozarena, nasmiješena, razblažena i ugrijana toplinom njegova bića i svim glazbama u njemu.
Rekao bi čovjek umro je s njim čitav jedan svijet, kao što je davno umrla ona gospođa, ruska emigrantica, o kojoj mi je Zlatko pričao kao o onoj koja ga je prva darivala gramofonskim pločama i glazbom Čajkovskog, Beethovena, Mozarta, Bacha… Čitav je taj svijet petnaestogodišnji dječačić, rođen 1955., otputovavši u glazbenu školu, ponio u koferu i srcu iz Knina u Zagreb. To blago bilo je samo začetak riznice koju je nastavio skupljati, graditi, obogaćivati i dijeliti. Nema te smrti koja čitav taj svijet može u trenutku ugasiti i zatrti, barem dok je svih nas koji smo iz te riznice bili darivani.
“Preminuo je moj dragi prijatelj, moja konstantna potpora u borbi s vjetrenjačama, borac za muzički život Zagreba, sjajan moderator i urednik. Falit ćeš nam”, napisala je u oproštajnoj poruci na Facebooku Dunja Vejzović.
“Dragi Zlatko, bez tebe glazbeni svijet više nije isti… Hvala ti na svemu!”, dometnula je Ljerka Očić.
Kao prijatelj se povlačim u drugi plan i prenosim glasove i svjedočanstva poput onog Krešimira Starčevića. On vjerno i istinito sažima raznovrsne načine na koje je Zlatko Madžar osvajao i zaduživao ljude, a napose mlade glazbenike, u kojima je iskru genijalnosti znao među prvima prepoznati i strastveno podržavati, ne tražeći ništa zauzvrat.
“Hvala ti za sav tvoj nemjerljiv doprinos hrvatskoj glazbi i kulturi, posebno kroz radijske emisije, organizacije koncerata, sudjelovanja u mnogim drugim vrijednim događanjima, zapise o glazbi… Tvoja legendarna ‘Klasična večer zagrebačkih šišmiša’ jedna je od najboljih radijskih emisija ikada; to je emisija koja me odgojila i oblikovala kao glazbenika i osobu. Falit će nam svima tvoj vedar duh, plemeniti baritonski glas u eteru, neiscrpna energija, istinska ljubav prema glazbi, umjetnosti i životu. Ne samo da si ju ljubio, ti si umjetnost u potpunosti razumio i živio. Hvala ti za svaki razgovor, ohrabrenje, podršku, dolazak na koncert, dragocjen savjet, poučnu kritiku, anegdotu iz tvog prebogatog glazbenog života, lekciju iz povijesti glazbe kakvu je teško dobiti od ikog drugog”, piše Starčević. I zaključuje riječima koje potvrđuju i moju prvu i posljednju misao o Zlatko Madžaru kao čovjeku koji je živio u glazbi, iz glazbe i za glazbu:
“U našem posljednjem razgovoru, svjestan da se bliži kraj, rekao si: ‘Nemam se što žaliti, živio sam dulje od Mozarta, Schuberta, Beethovena pa i Bacha!’ Otišao je još jedan erudit i nesuđeni akademik. No prvenstveno, Čovjek i borac za najviše ideale”, piše pijanist koji je i sam u međuvremenu postao sjajan glazbeni pisac.
Sjećajući se početka svog poznanstva, suradnje i prijateljstva sa Zlatkom Madžarom, mogu samo ponoviti da je bio moj kolega i suborac iz ratne devedesetprve kada smo zagrebački radijski eter svake noći punili glazbom. “Šišmiše klasičare” on će dalje, godinama, seleći s jedne radijske postaje na drugu, održavati na životu kao pravi mali radijsko-glazbeni i kulturni kult.
“Pokušat ću sročiti nešto, iako neću nikada moći napisati nešto dostojno čovjeka tako jedinstvenog i meni važnog”, odgovorio mi je Petrit Çeku na molbu da mi pošalje ako mu iz duše nešto navre o našem prijatelju i domaćinu one opisane čudesne večeri.
Napisao mi je: “Zlatko je imao pozitivan utjecaj na mnoge, ne samo zvog jedinstvene radijske emisije, organizacije koncerata, pisanja članaka i ostalog, nego iznad svega zbog toga što je imao tu moć da regenerira ljubav i strast prema glazbi, a to je ključ održavanja ove naše kulture…Slušati glazbu uz njega, u njegovom prisustvu, bio je toliko upečatljiv događaj, da je uvelike utjecao na moje slušanje i doživljavanje glazbe, nešto što će ostati sa mnom zauvijek.”
Svaki kamenčić ovog malog mozaika uspomena i zahvala velik je kao katedrala jedne kulture, pa makar i ona bila na umoru. Tako i ovaj Katarine Livljanić:
“Danas ne mogu zamisliti svoj glazbeni put bez suradnje s pijanistom Danijelom Detonijem. Da nije bilo Zlatka Madžara, do te suradnje ne bi bilo došlo, kao ni do divnog ciklusa pjesama za glas i klavir koje je na Zlatkov poticaj, za nas skladao Davorin Kempf. A o Zlatku i njegovoj pronicljivosti, inteligenciji, vjernom prijateljstvu, beskrajnom smislu za humor i kreativnosti, bolje je ne prosipati riječi koje nikada neće moći toliko zasjati kao Zlatkova prisutnost. Neka ga otprate Andrićeve riječi iz jedne od Kempfovih pjesama čijem je rođenju kumovao: ‘Posljednji izraz svih misli i najjednostavniji oblik svih nastojanja je – šutnja. Zavolio sam je za sav život, a kad umine život položiće mi šutnja, dobra majka, blijede ruke na oči i utonuće u tami sva ova jadovita priča, kao što umire kratak i nerazumljiv zvuk u tišini.'”
Amen.
Zlatka Madžara i njegov svijet smrt nije ugasila. Poznavajući dragocjenost šutnje i tišine, on se i dalje smije, pjeva i svira u tisućama ruku, glasova i sjećanja, kao i u svakom cvjetiću tepiha ljubičica prostrtih njegovim rodnim krajem i ovog mladog proljeća. Jače je to i od umiranja ove hrvatske kulture u kojoj je Zlatko Madžar postojao, živio i darivao.
Šutnja i glazba Zlatka Madžara
Kada je 20. srpnja 2022. umro Viktor Žmegač, prva uspomena na njega koja mi je izronila iz sjećanja bila je čudesna večer u jednom zagrebačkom stanu kod dragih prijatelja Zlatka i Slaveka. I slika koju sam, krišom, kao da sam na liturgiji u nekom od najsvetijih glazbenih hramova, tada snimio mobitelom. Na njoj su bila dvojica slušatelja lica ozarenih glazbom i čudom koje je iz nedokučivih sfera, svirajući Wagnera i Chopina na gitari, tankoćutnim prstima i bićem među nama ozvukotvorio Petrit Çeku.
U prvom planu na toj slici, zaneseno udubljen u čudo koje sluša, sjedi Viktor Žmegač. U taj trenutak i u tu sliku ponovno me vodi smrt. Njene bi ruke, kao u svim pjesmama o njoj, morale biti grobno ledene. Ali, taj trenutak toliko je pun sveprožimajuće ljepote i topline da i ruka koja me u njega vodi postaje topla.
Gdje je, smrti, žalac tvoj i pobjeda tvoja, pjevat će se uskoro u crkvama na uskrsnim bdijenjima. Tako i ja pitam, gdje je, smrti, tvoj zagrobni zadah i studen dok nam odnosiš drago biće?
Zlatko Madžar, drugi ozareni slušatelj glazbe s te moje fotografije, bio je takav čovjek da ga je smrt, u rano jutro ovog mladog proljeća, mogla samo nježno obgrliti, bivajući i sama ozarena, nasmiješena, razblažena i ugrijana toplinom njegova bića i svim glazbama u njemu.
Rekao bi čovjek umro je s njim čitav jedan svijet, kao što je davno umrla ona gospođa, ruska emigrantica, o kojoj mi je Zlatko pričao kao o onoj koja ga je prva darivala gramofonskim pločama i glazbom Čajkovskog, Beethovena, Mozarta, Bacha… Čitav je taj svijet petnaestogodišnji dječačić, rođen 1955., otputovavši u glazbenu školu, ponio u koferu i srcu iz Knina u Zagreb. To blago bilo je samo začetak riznice koju je nastavio skupljati, graditi, obogaćivati i dijeliti. Nema te smrti koja čitav taj svijet može u trenutku ugasiti i zatrti, barem dok je svih nas koji smo iz te riznice bili darivani.
“Preminuo je moj dragi prijatelj, moja konstantna potpora u borbi s vjetrenjačama, borac za muzički život Zagreba, sjajan moderator i urednik. Falit ćeš nam”, napisala je u oproštajnoj poruci na Facebooku Dunja Vejzović.
“Dragi Zlatko, bez tebe glazbeni svijet više nije isti… Hvala ti na svemu!”, dometnula je Ljerka Očić.
Kao prijatelj se povlačim u drugi plan i prenosim glasove i svjedočanstva poput onog Krešimira Starčevića. On vjerno i istinito sažima raznovrsne načine na koje je Zlatko Madžar osvajao i zaduživao ljude, a napose mlade glazbenike, u kojima je iskru genijalnosti znao među prvima prepoznati i strastveno podržavati, ne tražeći ništa zauzvrat.
“Hvala ti za sav tvoj nemjerljiv doprinos hrvatskoj glazbi i kulturi, posebno kroz radijske emisije, organizacije koncerata, sudjelovanja u mnogim drugim vrijednim događanjima, zapise o glazbi… Tvoja legendarna ‘Klasična večer zagrebačkih šišmiša’ jedna je od najboljih radijskih emisija ikada; to je emisija koja me odgojila i oblikovala kao glazbenika i osobu. Falit će nam svima tvoj vedar duh, plemeniti baritonski glas u eteru, neiscrpna energija, istinska ljubav prema glazbi, umjetnosti i životu. Ne samo da si ju ljubio, ti si umjetnost u potpunosti razumio i živio. Hvala ti za svaki razgovor, ohrabrenje, podršku, dolazak na koncert, dragocjen savjet, poučnu kritiku, anegdotu iz tvog prebogatog glazbenog života, lekciju iz povijesti glazbe kakvu je teško dobiti od ikog drugog”, piše Starčević. I zaključuje riječima koje potvrđuju i moju prvu i posljednju misao o Zlatko Madžaru kao čovjeku koji je živio u glazbi, iz glazbe i za glazbu:
“U našem posljednjem razgovoru, svjestan da se bliži kraj, rekao si: ‘Nemam se što žaliti, živio sam dulje od Mozarta, Schuberta, Beethovena pa i Bacha!’ Otišao je još jedan erudit i nesuđeni akademik. No prvenstveno, Čovjek i borac za najviše ideale”, piše pijanist koji je i sam u međuvremenu postao sjajan glazbeni pisac.
Sjećajući se početka svog poznanstva, suradnje i prijateljstva sa Zlatkom Madžarom, mogu samo ponoviti da je bio moj kolega i suborac iz ratne devedesetprve kada smo zagrebački radijski eter svake noći punili glazbom. “Šišmiše klasičare” on će dalje, godinama, seleći s jedne radijske postaje na drugu, održavati na životu kao pravi mali radijsko-glazbeni i kulturni kult.
“Pokušat ću sročiti nešto, iako neću nikada moći napisati nešto dostojno čovjeka tako jedinstvenog i meni važnog”, odgovorio mi je Petrit Çeku na molbu da mi pošalje ako mu iz duše nešto navre o našem prijatelju i domaćinu one opisane čudesne večeri.
Napisao mi je: “Zlatko je imao pozitivan utjecaj na mnoge, ne samo zvog jedinstvene radijske emisije, organizacije koncerata, pisanja članaka i ostalog, nego iznad svega zbog toga što je imao tu moć da regenerira ljubav i strast prema glazbi, a to je ključ održavanja ove naše kulture…Slušati glazbu uz njega, u njegovom prisustvu, bio je toliko upečatljiv događaj, da je uvelike utjecao na moje slušanje i doživljavanje glazbe, nešto što će ostati sa mnom zauvijek.”
Svaki kamenčić ovog malog mozaika uspomena i zahvala velik je kao katedrala jedne kulture, pa makar i ona bila na umoru. Tako i ovaj Katarine Livljanić:
“Danas ne mogu zamisliti svoj glazbeni put bez suradnje s pijanistom Danijelom Detonijem. Da nije bilo Zlatka Madžara, do te suradnje ne bi bilo došlo, kao ni do divnog ciklusa pjesama za glas i klavir koje je na Zlatkov poticaj, za nas skladao Davorin Kempf. A o Zlatku i njegovoj pronicljivosti, inteligenciji, vjernom prijateljstvu, beskrajnom smislu za humor i kreativnosti, bolje je ne prosipati riječi koje nikada neće moći toliko zasjati kao Zlatkova prisutnost. Neka ga otprate Andrićeve riječi iz jedne od Kempfovih pjesama čijem je rođenju kumovao: ‘Posljednji izraz svih misli i najjednostavniji oblik svih nastojanja je – šutnja. Zavolio sam je za sav život, a kad umine život položiće mi šutnja, dobra majka, blijede ruke na oči i utonuće u tami sva ova jadovita priča, kao što umire kratak i nerazumljiv zvuk u tišini.'”
Amen.
Zlatka Madžara i njegov svijet smrt nije ugasila. Poznavajući dragocjenost šutnje i tišine, on se i dalje smije, pjeva i svira u tisućama ruku, glasova i sjećanja, kao i u svakom cvjetiću tepiha ljubičica prostrtih njegovim rodnim krajem i ovog mladog proljeća. Jače je to i od umiranja ove hrvatske kulture u kojoj je Zlatko Madžar postojao, živio i darivao.