Knjigu pjesama “Preko zaleđenog mosta” objavio sam 1996. Bilo mi je trideset. Već sam neko vrijeme živio u Zagrebu. Teme mojih budućih porodičnih knjiga bile su, uglavnom, zadane. Uskoro ću dovršiti i objaviti prvu od njih, knjigu priča “Mama Leone”.
Jedna od pjesama iz zbirke “Preko zaleđenog mosta” tematski je vezana za “Rod”, do kojeg treba proći sedamnaest godina. Te 1995, kada je pjesma napisana, dvoumio sam, svaki put kada bih prolazio autoputem koji je tad vodio od Zagreba do Lipovca, hoću li skrenuti prema Donjim Andrijevcima. O tome je pjesma.
Zemlja hrasta, zemlja mraka
Tuđa sela i gradovi, svjetla u dubini krajolika Iza zastora lusteri od kristala, od imitacije kristala Putovi na koje skrene sitni auto onoga koji živi ondje U tmini njegov je zavičaj, gdje Hegel i Swedenborg, Plotin I Heraklit Mračni ispune prazninu onih koji autoputom plove I ne skrenu nikad, i ništa osim svjetla u dubini Izvjesno im nije, ovo je zemlja hrastova, govorim O tome znam iz škole, ovo je zemlja mraka, u njoj jedan je grob Nikad ga vidio nisam, kao što hrast prepoznao ne bih U grobu je mladić, pedeset i dvije godine leži, u uniformi Okupatorskog vojnika, ali okupatorski vojnik nije, on pjeva Otkako je Banja Luka postala, moj ujak devetnaest godina star U uniformi okupatorskog vojnika, u zemlji hrastova leži On čita knjigu o Budinu životu, u knjizi ostavlja jedan hrastov list Knjiga je stigla s viješću o njegovoj smrti, list Pedeset i dvije godine star danas je mrtva uspomena, tuđa sela I gradovi, svjetla u dubini krajolika, kroz zemlju hrastova Nosi me autoput, u mraku jedan je grob, u grobu skelet U okupatorskoj uniformi leži, deset sam godina stariji Od duše što ga je činila, otkako je Banja Luka postala Takva tmina za mnom nije ostala, Buda i hrastov list, i moji stari U grobovima svojim svjetlijim od ovog, svaku će tugu Stići njena smrt, nijedna od smrti starija nije, svaku će zemlju Obasjati aurora, nijedna zemlja kao ova nije
Zemlja hrasta, zemlja mraka
Knjigu pjesama “Preko zaleđenog mosta” objavio sam 1996. Bilo mi je trideset. Već sam neko vrijeme živio u Zagrebu. Teme mojih budućih porodičnih knjiga bile su, uglavnom, zadane. Uskoro ću dovršiti i objaviti prvu od njih, knjigu priča “Mama Leone”.
Jedna od pjesama iz zbirke “Preko zaleđenog mosta” tematski je vezana za “Rod”, do kojeg treba proći sedamnaest godina. Te 1995, kada je pjesma napisana, dvoumio sam, svaki put kada bih prolazio autoputem koji je tad vodio od Zagreba do Lipovca, hoću li skrenuti prema Donjim Andrijevcima. O tome je pjesma.
Zemlja hrasta, zemlja mraka
Tuđa sela i gradovi, svjetla u dubini krajolika
Iza zastora lusteri od kristala, od imitacije kristala
Putovi na koje skrene sitni auto onoga koji živi ondje
U tmini njegov je zavičaj, gdje Hegel i Swedenborg, Plotin
I Heraklit Mračni ispune prazninu onih koji autoputom plove
I ne skrenu nikad, i ništa osim svjetla u dubini
Izvjesno im nije, ovo je zemlja hrastova, govorim
O tome znam iz škole, ovo je zemlja mraka, u njoj jedan je grob
Nikad ga vidio nisam, kao što hrast prepoznao ne bih
U grobu je mladić, pedeset i dvije godine leži, u uniformi
Okupatorskog vojnika, ali okupatorski vojnik nije, on pjeva
Otkako je Banja Luka postala, moj ujak devetnaest godina star
U uniformi okupatorskog vojnika, u zemlji hrastova leži
On čita knjigu o Budinu životu, u knjizi ostavlja jedan hrastov list
Knjiga je stigla s viješću o njegovoj smrti, list
Pedeset i dvije godine star danas je mrtva uspomena, tuđa sela
I gradovi, svjetla u dubini krajolika, kroz zemlju hrastova
Nosi me autoput, u mraku jedan je grob, u grobu skelet
U okupatorskoj uniformi leži, deset sam godina stariji
Od duše što ga je činila, otkako je Banja Luka postala
Takva tmina za mnom nije ostala, Buda i hrastov list, i moji stari
U grobovima svojim svjetlijim od ovog, svaku će tugu
Stići njena smrt, nijedna od smrti starija nije, svaku će zemlju
Obasjati aurora, nijedna zemlja kao ova nije