Odavno je netko to rekao: ja sam ono čega se sjećam! Sve drugo je netko drugi, ili bi mogao biti netko drugi, sve drugo je krhka i ranjiva čovjekova konstrukcija, sve drugo su anatomija i posljedice anatomije, sve drugo je svijest čovjekova, usmjerena i svedena na jedan jedini, trajno neostvarivi cilj: da zaštiti i održi svoje fizičko postojanje.
Sjećanje, međutim, jedinstveno je. Ne postoji dvoje ljudi koji bi se na jednak način sjećali istog događaja, koliko god on jednostavan bio. Razlika nastaje, možda, u onome što jedno od nas zapazi, a drugome promakne, ali mnogo važnije je, ipak, naše razlikovanje po onome što zaboravljamo. Tako da bi, možda, bolje bilo reći: ja sam ono što nisam zaboravio!
Eseji, pripovijesti, kronike, koje mi je, pod zajedničkim nadnaslovom, koji će postati naslov ove knjige, slao Ranko Risojević, da ih pročitam, a zatim objavim na ajfelovom mostu, digitalnoj časopisnoj platformi, koju smo, upravo u ime sjećanja, sagradili pri mojoj autorskoj web stranici, otpočetka su, od prvog teksta posvećenog Mladenu Oljači, bili posvećeni sjećanju. Pišući o knjigama, pisac je, ustvari, pisao o sebi i o onom u životu glavnom što je stalno izmicalo zaboravu i zaboravljanju.
Uskoro sam, kako su jedan za drugim, u vrlo urednom, matematičkom ritmu, tekstovi pristizali, počeo Ranka zamišljati kako tumara po kući, obilazi i prebire kućnu biblioteku, izvlači knjige i vraća ih natrag, prisjeća se, piše. Putopis po vlastitoj biblioteci, stvarnoj i imaginarnoj, za svoju pretpostavku, vjerujem, ima najduže putovanje na koje će se čovjek otputiti. Put po kućnoj biblioteci, čak i onoj skromnijih razmjera, koja je stvarana pa rasturana kroz cijeli jedan život, višestruko je putovanje oko Zemlje, pa onda do Mjeseca i Marsa, te na kraju kroz daleke šopovske galaksije.
Na kraju, Ranko je svoju biblioteku sveo na četrdesetak, ili tek malo više knjiga, i na isto toliko pisaca. Možda je izbor mogao biti i drukčiji, da se uputio drugim pravcem. Ili da ga je život, dok se tako kretao po kućnoj biblioteci, drukčije okrenuo i usmjerio. Čovjek je sačinjen od nebrojeno mnogo sjećanja, i njihovih varijacija u nepreglednom nizu spojeva, međusobnih veza, memorijskih fuga i simfonija… Knjige koje je u životu pročitao na više načina formatiraju i arhiviraju sjećanja onoga koji ih čita i posjeduje. U svakoj važnoj knjizi koju smo pročitali po jedan je svijet, usporediv s onim sveprisutnim svijetom našega sjećanja. Knjiga je svijet u tom svijetu. A pritom, svaka doista važna knjiga arhiva je – ili memory stick! – sjećanja na beskonačan broj okolnosti i događaja iz vremena njezina čitanja, ili iz vremena koje se iz nekog razloga pomiješalo s vremenom čitanja. U sjećanju prestaje razlika između fikcije i zbilje, između onoga što se stvarno dogodilo, i onoga što je u kroz sjećanje dopisano. I tako, pripovijedajući o knjigama i njihovim piscima, putujući samo jednim od mogućih puteva po svojoj kućnoj biblioteci, Ranko Risojević zapravo piše najprecizniju svoju autobiografiju. Roman o jednom životu, o jedinstvenom sjećanju i zaboravu koji taj život čine.
Vrijeme u kojem čovjek poživi svoj vlastiti, jedinstven i neponovljiv život, nikada nije samo njegovo vrijeme. Pogotovo ako to vrijeme izrazimo u knjigama. Pogotovo ako smo, poput pisca, u tom vremenu uglavnom čitali pa živjeli, a ne obrnuto. U Rankovom životopisu tako se živo prepoznaje duh epohe, optimizam poslijeratnog siromaštva u Jugoslaviji, europske književne mode iz vremena kada je sjećanje na rat bilo još veoma živo, i kada su se, čitajući, vlastite traume uspoređivale i sravnjivale s traumama zajednice preživjelih Europljana. Bilo bi tako dobro, bilo bi ljekovito, kada bi ovu knjigu ljudi mogli čitati i kao svojevrsno uputstvo za snalaženje u vlastitom životu i vremenu. Uputstvo za mir i sabranost, za onu blagost do koje se ne stiže nikakvim sazrijevanjem, programiranim opraštanjem, samonametnutom dobrotom, za blagost do koje se stiže radoznalošću čitanja, potrebom da se sazna i shvati kako je onome drugom. Čitanje se u velikoj mjeri svodi na neprestano usvajanje novih saznanja kako je drugome.
Da bi se čovjek održao u onome što jest, u onome čega se sjeća, potrebno mu je da ima na umu ono čega se sjeća onaj drugi, a što je uvijek različito. Da nije različito, život bi bio nepodnošljiv. O tome pripovijeda Ranko Risojević, pripovijedajući o svojim knjigama.
Riječ čitaoca
Odavno je netko to rekao: ja sam ono čega se sjećam! Sve drugo je netko drugi, ili bi mogao biti netko drugi, sve drugo je krhka i ranjiva čovjekova konstrukcija, sve drugo su anatomija i posljedice anatomije, sve drugo je svijest čovjekova, usmjerena i svedena na jedan jedini, trajno neostvarivi cilj: da zaštiti i održi svoje fizičko postojanje.
Sjećanje, međutim, jedinstveno je. Ne postoji dvoje ljudi koji bi se na jednak način sjećali istog događaja, koliko god on jednostavan bio. Razlika nastaje, možda, u onome što jedno od nas zapazi, a drugome promakne, ali mnogo važnije je, ipak, naše razlikovanje po onome što zaboravljamo. Tako da bi, možda, bolje bilo reći: ja sam ono što nisam zaboravio!
Eseji, pripovijesti, kronike, koje mi je, pod zajedničkim nadnaslovom, koji će postati naslov ove knjige, slao Ranko Risojević, da ih pročitam, a zatim objavim na ajfelovom mostu, digitalnoj časopisnoj platformi, koju smo, upravo u ime sjećanja, sagradili pri mojoj autorskoj web stranici, otpočetka su, od prvog teksta posvećenog Mladenu Oljači, bili posvećeni sjećanju. Pišući o knjigama, pisac je, ustvari, pisao o sebi i o onom u životu glavnom što je stalno izmicalo zaboravu i zaboravljanju.
Uskoro sam, kako su jedan za drugim, u vrlo urednom, matematičkom ritmu, tekstovi pristizali, počeo Ranka zamišljati kako tumara po kući, obilazi i prebire kućnu biblioteku, izvlači knjige i vraća ih natrag, prisjeća se, piše. Putopis po vlastitoj biblioteci, stvarnoj i imaginarnoj, za svoju pretpostavku, vjerujem, ima najduže putovanje na koje će se čovjek otputiti. Put po kućnoj biblioteci, čak i onoj skromnijih razmjera, koja je stvarana pa rasturana kroz cijeli jedan život, višestruko je putovanje oko Zemlje, pa onda do Mjeseca i Marsa, te na kraju kroz daleke šopovske galaksije.
Na kraju, Ranko je svoju biblioteku sveo na četrdesetak, ili tek malo više knjiga, i na isto toliko pisaca. Možda je izbor mogao biti i drukčiji, da se uputio drugim pravcem. Ili da ga je život, dok se tako kretao po kućnoj biblioteci, drukčije okrenuo i usmjerio. Čovjek je sačinjen od nebrojeno mnogo sjećanja, i njihovih varijacija u nepreglednom nizu spojeva, međusobnih veza, memorijskih fuga i simfonija… Knjige koje je u životu pročitao na više načina formatiraju i arhiviraju sjećanja onoga koji ih čita i posjeduje. U svakoj važnoj knjizi koju smo pročitali po jedan je svijet, usporediv s onim sveprisutnim svijetom našega sjećanja. Knjiga je svijet u tom svijetu. A pritom, svaka doista važna knjiga arhiva je – ili memory stick! – sjećanja na beskonačan broj okolnosti i događaja iz vremena njezina čitanja, ili iz vremena koje se iz nekog razloga pomiješalo s vremenom čitanja. U sjećanju prestaje razlika između fikcije i zbilje, između onoga što se stvarno dogodilo, i onoga što je u kroz sjećanje dopisano. I tako, pripovijedajući o knjigama i njihovim piscima, putujući samo jednim od mogućih puteva po svojoj kućnoj biblioteci, Ranko Risojević zapravo piše najprecizniju svoju autobiografiju. Roman o jednom životu, o jedinstvenom sjećanju i zaboravu koji taj život čine.
Vrijeme u kojem čovjek poživi svoj vlastiti, jedinstven i neponovljiv život, nikada nije samo njegovo vrijeme. Pogotovo ako to vrijeme izrazimo u knjigama. Pogotovo ako smo, poput pisca, u tom vremenu uglavnom čitali pa živjeli, a ne obrnuto. U Rankovom životopisu tako se živo prepoznaje duh epohe, optimizam poslijeratnog siromaštva u Jugoslaviji, europske književne mode iz vremena kada je sjećanje na rat bilo još veoma živo, i kada su se, čitajući, vlastite traume uspoređivale i sravnjivale s traumama zajednice preživjelih Europljana. Bilo bi tako dobro, bilo bi ljekovito, kada bi ovu knjigu ljudi mogli čitati i kao svojevrsno uputstvo za snalaženje u vlastitom životu i vremenu. Uputstvo za mir i sabranost, za onu blagost do koje se ne stiže nikakvim sazrijevanjem, programiranim opraštanjem, samonametnutom dobrotom, za blagost do koje se stiže radoznalošću čitanja, potrebom da se sazna i shvati kako je onome drugom. Čitanje se u velikoj mjeri svodi na neprestano usvajanje novih saznanja kako je drugome.
Da bi se čovjek održao u onome što jest, u onome čega se sjeća, potrebno mu je da ima na umu ono čega se sjeća onaj drugi, a što je uvijek različito. Da nije različito, život bi bio nepodnošljiv. O tome pripovijeda Ranko Risojević, pripovijedajući o svojim knjigama.