Ova knjiga nazvana „Moje knjige“ zapravo sam ja, moja duhovna autobiografija.
Knjige koje sam čitao i o njima ostavio zapis, prvo na portalu Ajfelov most, moja su pritoka i objašnjenje mog života.
Ljudi koje sam spominjao, moje su pritoke, na kraju – eto mene ovakvog kakav jesam, širi, jači, bitniji. Tako ova autobiografija po knjigama i ljudima nije tek memoarska literatura, nego moj duhovni život.
Ona je puna sjećanja ovog mene koji sam knjigu ispisao da bih sebe oblikovao a ne da se u sjećanju junačim i pravdam. Ništa u njoj nije bilo ispisano ranije, nastajalo je nedavno i oslanjalo se na sjećanje, na zapise, na ponovna čitanja i preispitivanja. To je bio veliki užitak. Bart misli da је то tjelesni užitak, što mi prija.
Otkrivanje novog kontinenta koji se smjestio u meni i tu se oglasio.
Čitam i tražim u pročitanom sebe i svoje vrijeme, da bi se to pročitano u meni osjećalo prijatno, kao u novom gnijezdu.
Sada sam jedva doticao ta djela, tek toliko da bih naglasio neka mjesta i da bih čitaoca podsjetio na njih u vremenu kada sam ih prvi put susreo, kada smo se prvi put susreli i prepoznali. U međuvremenu, o njima su mnogi pisali, hvala im, mimo mene, imali su dobru literaturu, dobru lektiru.
Knjiga iz neškolske i školske lektire treba da se čita više puta u životu, da bi bila tvoja, da biste se sprijateljili do kraja. Bez obzira na to da li je riječ o Montenju ili Meši Selimoviću, i tako redom.
Ne upoređujem ih, bitna je istina koju njihova djela donose, inače su samo blijeda kopija nekog života. Naprotiv, ako su prava istina onda je naš život pomalo i kopija djela koje čitamo. Bezbroj je takvih knjiga, ja sam se sada opredijelio za ove jer su me izabrale u vremenu za mene bitnom za napredovanje. Izbor izgleda slučajan, ali on je u suštini sudbinski.
Kako? E, o tome sam baš pisao. Inače bi to bio spisak najznačajnijih svjetskih knjiga. A veliki klasici obično se pozivaju na njih. Naprotiv, neke od ovdje navedenih mojih knjiga mnogima nisu uopšte značajna djela. Oni imaju svoje značajna djela.
Ponavljam, značajan je njihov učinak u mome životu, naročito u ranim godinama, kada tražiš pravi put a nemaš pri sebi ni kompasa ni vodiča. Ove knjige i njihovi tvorci moj su kompas i moje putovođe.
Kako sam im samo zahvalan. Da njih nije bilo vjerovatno ni mene ne bi bilo ovakav kakav jesam.
O tome razmišljaj, čitaoče.
Ovo ti ne govori Bodler na početku Cvijeća zla, nego krajnje prijateljski tebi naklonjen ovaj pisac. Izvinjavam se Bodleru, on je pun života i toliko godina poslije svoje fizičke smrti.
Tako idemo skupa redom, da bismo otkrili sebe. Jer čitalac ove knjige treba u svakom tekstu da vidi sebe. Ja sam mu samo trenutni orijentir kao što su ove knjige bile moji orijentiri.
Proslov
Ova knjiga nazvana „Moje knjige“ zapravo sam ja, moja duhovna autobiografija.
Knjige koje sam čitao i o njima ostavio zapis, prvo na portalu Ajfelov most, moja su pritoka i objašnjenje mog života.
Ljudi koje sam spominjao, moje su pritoke, na kraju – eto mene ovakvog kakav jesam, širi, jači, bitniji. Tako ova autobiografija po knjigama i ljudima nije tek memoarska literatura, nego moj duhovni život.
Ona je puna sjećanja ovog mene koji sam knjigu ispisao da bih sebe oblikovao a ne da se u sjećanju junačim i pravdam. Ništa u njoj nije bilo ispisano ranije, nastajalo je nedavno i oslanjalo se na sjećanje, na zapise, na ponovna čitanja i preispitivanja. To je bio veliki užitak. Bart misli da је то tjelesni užitak, što mi prija.
Otkrivanje novog kontinenta koji se smjestio u meni i tu se oglasio.
Čitam i tražim u pročitanom sebe i svoje vrijeme, da bi se to pročitano u meni osjećalo prijatno, kao u novom gnijezdu.
Sada sam jedva doticao ta djela, tek toliko da bih naglasio neka mjesta i da bih čitaoca podsjetio na njih u vremenu kada sam ih prvi put susreo, kada smo se prvi put susreli i prepoznali. U međuvremenu, o njima su mnogi pisali, hvala im, mimo mene, imali su dobru literaturu, dobru lektiru.
Knjiga iz neškolske i školske lektire treba da se čita više puta u životu, da bi bila tvoja, da biste se sprijateljili do kraja. Bez obzira na to da li je riječ o Montenju ili Meši Selimoviću, i tako redom.
Ne upoređujem ih, bitna je istina koju njihova djela donose, inače su samo blijeda kopija nekog života. Naprotiv, ako su prava istina onda je naš život pomalo i kopija djela koje čitamo. Bezbroj je takvih knjiga, ja sam se sada opredijelio za ove jer su me izabrale u vremenu za mene bitnom za napredovanje. Izbor izgleda slučajan, ali on je u suštini sudbinski.
Kako? E, o tome sam baš pisao. Inače bi to bio spisak najznačajnijih svjetskih knjiga. A veliki klasici obično se pozivaju na njih. Naprotiv, neke od ovdje navedenih mojih knjiga mnogima nisu uopšte značajna djela. Oni imaju svoje značajna djela.
Ponavljam, značajan je njihov učinak u mome životu, naročito u ranim godinama, kada tražiš pravi put a nemaš pri sebi ni kompasa ni vodiča. Ove knjige i njihovi tvorci moj su kompas i moje putovođe.
Kako sam im samo zahvalan. Da njih nije bilo vjerovatno ni mene ne bi bilo ovakav kakav jesam.
O tome razmišljaj, čitaoče.
Ovo ti ne govori Bodler na početku Cvijeća zla, nego krajnje prijateljski tebi naklonjen ovaj pisac. Izvinjavam se Bodleru, on je pun života i toliko godina poslije svoje fizičke smrti.
Tako idemo skupa redom, da bismo otkrili sebe. Jer čitalac ove knjige treba u svakom tekstu da vidi sebe. Ja sam mu samo trenutni orijentir kao što su ove knjige bile moji orijentiri.
Krenimo, onda, dragi čitaoče, moj dvojniče, moj brate.