Živio na Sepetarevcu, bio sam podstanar u sobi kod jedne Dalmatinke, dizao se noću oko dva, i išao na posao u toplanu. Radno vrijeme bilo mi je od tri do devet ujutro, i tako svaki dan, sedam dana u tjednu. Tako je išlo prve tri godine, a poslije smo radili svaki četvrti vikend. Tad je već bilo lakše, iako meni ni prije nije bilo teško. Živio sam neki svoj život, mimo Sarajeva i sarajevskog turčijata, ni sa kim se nisam družio, nikoga upoznavao.
Danju bih spavao, ili bih pomagao časnima. Kod njih sam i upoznao Ljubicu, moju prvu ženu, s kojom nisam mogao imati djece i koja je, nesretnica, poslije umrla od leukemije. Ta vas priča ne zanima, nema veze s mojim ratnim putem, ni s onim što će poslije toga doći. Ne znam zašto nismo mogli imati djece. Doktori su rekli da je s oboma sve u najboljem redu, ali, eto, nije išlo. Bog nam nije dao. Čim bismo legli i čim bi se Ljubica, da prostiš, skinula, meni bi pred oči došla gola, zasrana i zapišana Katarina Šulmajster, pa sam tražio da ugasi svjetlo. A ona nikako da se nauči, nego svaki put ispočetka. Gasi, gasi, gasi!
Nikad joj nisam rekao što me muči. Sad mi je žao što nisam. Bezbeli jadnica ona mislila da s njome nešto nije u redu. Je li tako, ti si žena, ti to znaš? Ali ovo svakako izbaci iz priče. Nikakve veze nema, a i ružno bi bilo da ljudi čuju.
Ne, Evangelinu nisam sreo kod časnih. Nije ona bila pobožna. Sad jest, ali u ono vrijeme nije bila. Radila je u kiosku odmah ispred bolnice, pekla i prodavala kranjske kobasice, i tako. Godinama sam svako jutro doručkovao na pultu njezinog kioska dvije kobasice sa senfom, u dobro umočenom somunu. Tako smo se, bit će, zagledali jedno u drugo. Ama, drvo pred drvo da tako svakoga jutra dolazi, zagledalo bi se jedno u drugo.
Bog je tako odredio da Evangelina peče kranjske baš ispred sporednog ulaza u bolnicu, onog kojim mrtvace razvoze iz prosekture i kojim ložači dolaze na posao u toplanu, možda tuda prođu još samo kuharice iz centralne menze i poneko s nefrologije, i niko više.
Isto je tako Bog odredio da mene časne zaposle u toplani, pa da se oženim, pa da mi žena umre, i da se konačno zagledam u onu kod koje kupujem kobasice.
Kako sam vidio da nešto između nas postoji?
Tako što Evangelina nije radila nedjeljom, naprosto kiosk bio zatvoren, a ona bi otiđi kod svojih na Sokolac. U prva doba mislio sam da mi nedjeljom fali kranjska, ali onda sam skonto da mi ne fali kranjska, nego mi fali Evangelina. Ništa joj nisam rekao, samo sam ju jednoga jutra, dok mi je pružala kusur kroz onaj prozorčić na kiosku, uhvatio za šaku. Šta ti je, bolan ne bio? nasmijala se. I kako se nasmijala, tako sam znao da će nešto između nas biti.
Da nije tako, da i ja njoj nisam bio omilio, naljutila bi se, trgnula bi ruku, a ne ovako. Vjenčali smo se na Ilidži, a nju sam krstio na Stupu, jer je na Stupu bio svećenik koji niti je pitao zašto djevojka nije ranije krštena, niti je pitao je li možda krštena u pravoslavnoj crkvi.
Za njega, kao ni za mene, to i nije bila crkva. A ti sad ovu rečenicu izreži, ako ti smeta, ali samo da znaš da je takvo moje mišljenje.
On ju je nabrzinu krstio, priveo pravoj vjeri, tako da nikad više ne pođe na Sokolac. Nije joj bilo lako, gore joj bila petorica braće, otac, mater, velika familija, sve njezina krv, ali moja ti je Evangelina između mene i krvi izabrala mene. Eto, to je za mene bila najveća sreća u životu. Za mene sreća, za njih nesreća. Treba i to shvatiti.
Poslije, kada se zaratilo i kada su Srbi uzeli Sarajevo u obruč i krenuli da ga dave, sva petorica Evangelinine braće završiše u topništvu, u artiljeriji, kako to oni kažu.
Mene ako pitaš, išli su sestru da osvete.
I kako god bih od nekog čuo da je pogođena neka sarajevska crkva, da su granatirani naši samostani, da je pucalo po Stupu, ja bih tako znao da to njih petorica osvećuju izgubljenu sestru, jedinicu. Je li to stvarno bilo ili mi se tako pričinjalo? Niko to više ne može znati, ali ja sam tako vjerovao. A po mom sudu i mjerilu, važno je ono u što čovjek vjeruje. Ne bi ni njih petorica znali zašto su pucali po našim crkvama i samostanima, e da ih sad pitaš. Ne pamti čovjek zašto je išao u rat, jer novi razlozi stalno sustižu i pretječu one stare. Tako je to u mom slučaju, pa računam da drukčije nije ni u njihovom.
I ako je tako, da nastavimo kako smo počeli.
Dok su petorica Evangelinine braće opsađivala Sarajevo, ja sam s njom nosećom već bio vani. Jest, zatrudnila je u Sarajevu, što mi je i dan-danas čudo. Pa kad gledam mog Herkula, sve mi se čini da to nije moguće, i da se nije moglo dogoditi da sina začmem u Sarajevu. Ali, eto, jest se dogodilo, Bog je tako htio, Bog mi je njega dao, pa ako je Bog namislio da plod zametnem u Sarajevu, onda je znao zašto tako čini.
Poslije mi se, nakon rata i svega što se zatim događalo, kada Evangelina više nije mogla zanijeti i kada smo obilazili doktore po Zagrebu i Beču, stalno vraćalo da nas dvoje, možda, možemo dijete začeti samo u Sarajevu i nigdje više. Možda se tako namjestilo, kao što se jeguljama namjestilo da putuju do Sargaškog mora, i da nam je jedini način da pođemo u Sarajevo, umjesto da obilazimo doktore. Šta ako je tako?
Susret s Evangelinom
Ulomak iz “Herkula”
Živio na Sepetarevcu, bio sam podstanar u sobi kod jedne Dalmatinke, dizao se noću oko dva, i išao na posao u toplanu. Radno vrijeme bilo mi je od tri do devet ujutro, i tako svaki dan, sedam dana u tjednu. Tako je išlo prve tri godine, a poslije smo radili svaki četvrti vikend. Tad je već bilo lakše, iako meni ni prije nije bilo teško. Živio sam neki svoj život, mimo Sarajeva i sarajevskog turčijata, ni sa kim se nisam družio, nikoga upoznavao.
Danju bih spavao, ili bih pomagao časnima. Kod njih sam i upoznao Ljubicu, moju prvu ženu, s kojom nisam mogao imati djece i koja je, nesretnica, poslije umrla od leukemije. Ta vas priča ne zanima, nema veze s mojim ratnim putem, ni s onim što će poslije toga doći. Ne znam zašto nismo mogli imati djece. Doktori su rekli da je s oboma sve u najboljem redu, ali, eto, nije išlo. Bog nam nije dao. Čim bismo legli i čim bi se Ljubica, da prostiš, skinula, meni bi pred oči došla gola, zasrana i zapišana Katarina Šulmajster, pa sam tražio da ugasi svjetlo. A ona nikako da se nauči, nego svaki put ispočetka. Gasi, gasi, gasi!
Nikad joj nisam rekao što me muči. Sad mi je žao što nisam. Bezbeli jadnica ona mislila da s njome nešto nije u redu. Je li tako, ti si žena, ti to znaš? Ali ovo svakako izbaci iz priče. Nikakve veze nema, a i ružno bi bilo da ljudi čuju.
Ne, Evangelinu nisam sreo kod časnih. Nije ona bila pobožna. Sad jest, ali u ono vrijeme nije bila. Radila je u kiosku odmah ispred bolnice, pekla i prodavala kranjske kobasice, i tako. Godinama sam svako jutro doručkovao na pultu njezinog kioska dvije kobasice sa senfom, u dobro umočenom somunu. Tako smo se, bit će, zagledali jedno u drugo. Ama, drvo pred drvo da tako svakoga jutra dolazi, zagledalo bi se jedno u drugo.
Bog je tako odredio da Evangelina peče kranjske baš ispred sporednog ulaza u bolnicu, onog kojim mrtvace razvoze iz prosekture i kojim ložači dolaze na posao u toplanu, možda tuda prođu još samo kuharice iz centralne menze i poneko s nefrologije, i niko više.
Isto je tako Bog odredio da mene časne zaposle u toplani, pa da se oženim, pa da mi žena umre, i da se konačno zagledam u onu kod koje kupujem kobasice.
Kako sam vidio da nešto između nas postoji?
Tako što Evangelina nije radila nedjeljom, naprosto kiosk bio zatvoren, a ona bi otiđi kod svojih na Sokolac. U prva doba mislio sam da mi nedjeljom fali kranjska, ali onda sam skonto da mi ne fali kranjska, nego mi fali Evangelina. Ništa joj nisam rekao, samo sam ju jednoga jutra, dok mi je pružala kusur kroz onaj prozorčić na kiosku, uhvatio za šaku. Šta ti je, bolan ne bio? nasmijala se. I kako se nasmijala, tako sam znao da će nešto između nas biti.
Da nije tako, da i ja njoj nisam bio omilio, naljutila bi se, trgnula bi ruku, a ne ovako. Vjenčali smo se na Ilidži, a nju sam krstio na Stupu, jer je na Stupu bio svećenik koji niti je pitao zašto djevojka nije ranije krštena, niti je pitao je li možda krštena u pravoslavnoj crkvi.
Za njega, kao ni za mene, to i nije bila crkva. A ti sad ovu rečenicu izreži, ako ti smeta, ali samo da znaš da je takvo moje mišljenje.
On ju je nabrzinu krstio, priveo pravoj vjeri, tako da nikad više ne pođe na Sokolac. Nije joj bilo lako, gore joj bila petorica braće, otac, mater, velika familija, sve njezina krv, ali moja ti je Evangelina između mene i krvi izabrala mene. Eto, to je za mene bila najveća sreća u životu. Za mene sreća, za njih nesreća. Treba i to shvatiti.
Poslije, kada se zaratilo i kada su Srbi uzeli Sarajevo u obruč i krenuli da ga dave, sva petorica Evangelinine braće završiše u topništvu, u artiljeriji, kako to oni kažu.
Mene ako pitaš, išli su sestru da osvete.
I kako god bih od nekog čuo da je pogođena neka sarajevska crkva, da su granatirani naši samostani, da je pucalo po Stupu, ja bih tako znao da to njih petorica osvećuju izgubljenu sestru, jedinicu. Je li to stvarno bilo ili mi se tako pričinjalo? Niko to više ne može znati, ali ja sam tako vjerovao. A po mom sudu i mjerilu, važno je ono u što čovjek vjeruje. Ne bi ni njih petorica znali zašto su pucali po našim crkvama i samostanima, e da ih sad pitaš. Ne pamti čovjek zašto je išao u rat, jer novi razlozi stalno sustižu i pretječu one stare. Tako je to u mom slučaju, pa računam da drukčije nije ni u njihovom.
I ako je tako, da nastavimo kako smo počeli.
Dok su petorica Evangelinine braće opsađivala Sarajevo, ja sam s njom nosećom već bio vani. Jest, zatrudnila je u Sarajevu, što mi je i dan-danas čudo. Pa kad gledam mog Herkula, sve mi se čini da to nije moguće, i da se nije moglo dogoditi da sina začmem u Sarajevu. Ali, eto, jest se dogodilo, Bog je tako htio, Bog mi je njega dao, pa ako je Bog namislio da plod zametnem u Sarajevu, onda je znao zašto tako čini.
Poslije mi se, nakon rata i svega što se zatim događalo, kada Evangelina više nije mogla zanijeti i kada smo obilazili doktore po Zagrebu i Beču, stalno vraćalo da nas dvoje, možda, možemo dijete začeti samo u Sarajevu i nigdje više. Možda se tako namjestilo, kao što se jeguljama namjestilo da putuju do Sargaškog mora, i da nam je jedini način da pođemo u Sarajevo, umjesto da obilazimo doktore. Šta ako je tako?
Naravno da nisam otišao. Ali sam tako mislio.