Najtužnija vijest u novinama ovoga je puta objavljena na posljednjoj stranici, tamo gdje se inače tiskaju neprovjerene bizarnosti, šašave agencijske zanimljivosti, crtice u zadnji čas prepisane s interneta, tek da se do kraja popuni ta posljednja, neobavezna i opraštajuća stranica, kojom bi nekada, dok se više držalo do čitatelja nego do oglašivača, novine na pozdrav domahnule onome koji ih je upravo dočitao i sklopio.
Vrlo često bila je to stranica na kojoj su bile ispisivane same suštine, smisao života sažet u kratku i možda izmišljenu vijest, u kojima bi bila sadržana i filozofija lista, i filozofija života, pa bi se, u ta dobra novinska vremena, kada je Hrvatska bila nešto više plasirana na stvarnim i izmišljenim top-listama novinskih i novinarskih sloboda, na posljednjoj stranici našlo ono što je u novinama najvažnije.
Ta je stranica bila nada, utjeha i upozorenje, neka vrsta sekularnog Svetog pisma, s koje bi progovarali Miki Maus, Hogar Strašni, Ico Voljevica i Otto Reisinger. Oni su bili horoskop onoga vremena kada su ljudi imali malo više razloga da vjeruju u sebe, a ne u zvijezde. Tada tužnije vijesti nisu bile takva rijetkost na posljednjoj stranici.
U ovoj vijesti od neki dan piše kako se neimenovani mladi Bolivijac zasad spasio da ne bude deportiran iz Velike Britanije. Otišao je u dućan s kućnim ljubimcima i kupio mačka. Po britanskim zakonima on je tako postao njegov skrbnik, pa je nemoguće protjerati Bolivijca, a ne protjerati i njegovog mačka.
Međutim, u zakonu o zaštiti životinja piše i to da nije dopušteno da mačka prisilno mijenja životne uvjete, dakle da je se premješta, tjera ili iseljava mimo njezine, mačje volje. Nema sumnje da je ovaj zakon plemenit prema mačkama, toliko plemenit da, zapravo, svaka mačka biva državljankom Ujedinjenog Kraljevstva čim se na kraljičinom teritoriju zatekne, pa je samim tim moguće, makar privremeno, da jedan britanski mačak, u nekom višem, dubljem i ljudskijem smislu, adoptira, usvoji i prirodi jednoga nebritanskog mladića.
Vjerojatno će se okrutne imigracijske vlasti domisliti kako da razdvoje čovjeka od mačka i kako da zaštite mačja prava jednoga Britanca, a da istovremeno deportiraju Bolivijca koji u Velikoj Britaniji, po logici svoga pasoša, nema nikakvih prava, ni ljudskih, ni mačjih, ali ostat će činjenica, upamćena i negdje zapisana, kako je nekoliko dana, tjedana ili mjeseci života u miru i blagostanju jedan obespravljeni čovjek dugovao mački. Da nije obespravljen, sigurno ne bi toliko htio ostati u zemlji koja ga ne želi.
Naravno, ne pomišljajte da ćemo se sada povesti logikom onih histeričnih baba i seljaka koji su bježali u gradove pred domaćim životinjama, što su se zgražali nad tom najtužnijom viješću s posljednje stranice jer mačke u Velikoj Britaniji imaju veća prava od stranca iz siromašne zemlje. Uopće nije u tome stvar. Niti su gladni u svijetu gladni zato što susjedov dalmatiner s osmoga kata svake nedjelje ruča biftek sa svojim dvonožnim prijateljem, niti bi prava Bolivijaca u Velikoj Britaniji bila išta veća kada bi obespravili mačke.
U brizi za životinje i u prijateljevanju s njima nema ničega licemjernog. Ili barem ničega licemjernijeg od prijateljevanja s ljudima. A tužno u toj priči je to što živimo u takvome svijetu u kojemu životinje, za razliku od stranaca, imaju svoje zagovornike pred zakonodavcem. I onda mačak spašava čovjeka.
Prije nekoliko tjedana Slobodna Dalmacija objavila je priču o jednoj dalmatinskoj obitelji koja se bavi uzgojem ovaca. Imali su pastira, muslimana pristiglog iz Bosne, negdje od Zenice, koji je u njih radio na crno. Onda su se pojavili ovlašteni državni kerberi i, sve po zakonu, protjerali pastira.
Ljudi su pozvali novinara da mu se pojadaju, da mu kažu koliko im je teško i tužno, jer nisu izgubili samo pastira nego i kućnog prijatelja. Govorili su o njemu tako lijepo, idealizirali su ga baš kao da vjeruju kako država čita novine i kako će se sažaliti nad njihovom pričom, pa će vratiti pastira u njihov dom i uz njihovo stado.
Na žalost tako neće biti, jer otkako je s krajem Prvoga svjetskog rata pasoš postao fetišem suvremenog svijeta, i naša ljudska vrijednost i smisao mjere se vrijednošću putnih isprava, za egzilante i ilegalne emigrante nema milosti. Bosanski pastir i bolivijski mačkov prijatelj jedan su rod i jedan svijet.
Životinjama je lakše, jer država, posve krivo, misli kako životinje ništa ne znaju. Osim toga, država će se zakititi nekom posebnom životinjskom vrstom, dok joj stranci nisu ni od kakve koristi. Tako je, recimo, i Hrvatska posvojila bosanskoga psa ovčara, slavnoga tornjaka, i sada ga smatra svojim.
Zanimljivo da baš nikome od pobornika čiste hrvatske rase na um ne pada da vraća tornjaka odakle je i došao, jer tornjak nije naš, nego je Bosanac. Mene koji, pak, nisam pas, nego sam samo pasji prijatelj i čovjek, svako malo netko će u psovki, prijetnji ili novinskoj potjernici vraćati tamo odakle smo nas dvojica došli. A psi, doista, znaju sve, samo što ne priznaju državne granice.
Ovih dana u Zagrebu gostuje cirkus. Malo je na svijetu još cirkusa sa životinjama. Svake večeri ispred cirkusa demonstriraju borci za prava životinja. Oni smatraju da su njihova životinjska prava ugrožena. Danas je mondeno imati takvo mišljenje o cirkuskim životinjama. Istina je, međutim, da cirkusanti žive s njima, spavaju u istim leglima, srode se s njima i pate kad životinje umiru.
Životinje žive kraće od ljudi. Osim što uz njih zarađuju svoj kruh, nalaze smisao svojoj profesiji i svojoj nomadskoj, ljudskoj sudbini, oni su prijatelji svojih životinja. Cirkusanti su, također, ljudi bez domovine. Na svakom su mjestu privremeno. Demonstriranje protiv njih je krivo, jer te životinje nisu njihovo roblje, niti žive u uvjetima koji bi bili neljudski i neživotinjski. Demonstriranje protiv cirkuskih životinja samo je korak od demonstriranja protiv pasa vodiča slijepih.
O sudbini mladoga Bolivijca, vrlo vjerojatno, više nikada nećemo čitati u novinama. On će nestati u anonimnosti svoga egzila i bezdomništva, i malo tko će pamtiti tužnu vijest s posljednje stranice novina.
Premda, mogu se egzilantske priče i sretnije završiti. Enzo Bettiza najveći je živi Splićanin, slavni talijanski pisac i novinar, koji se nikada nije odrekao sjećanja na grad koji mu je jednom prestao pripadati. Imao je sreće da se sjećanja nije morao odricati. Imao je sreće i da nije imao gorčine koja će mu razjesti svako sjećanje. Trebalo je za to mudrosti. Prijatelj i veliki splitski fotograf Feđa Klarić poslao mi je ovu fotografiju, da je gledam i da mi se nađe. Doručkuju gospodin Bettiza i njegov mačak. Jedan su drugome spas i nada. Može i tako u životu biti.
Politički život ljudi i mačaka
Jutarnji list 22.10.2009.
Najtužnija vijest u novinama ovoga je puta objavljena na posljednjoj stranici, tamo gdje se inače tiskaju neprovjerene bizarnosti, šašave agencijske zanimljivosti, crtice u zadnji čas prepisane s interneta, tek da se do kraja popuni ta posljednja, neobavezna i opraštajuća stranica, kojom bi nekada, dok se više držalo do čitatelja nego do oglašivača, novine na pozdrav domahnule onome koji ih je upravo dočitao i sklopio.
Vrlo često bila je to stranica na kojoj su bile ispisivane same suštine, smisao života sažet u kratku i možda izmišljenu vijest, u kojima bi bila sadržana i filozofija lista, i filozofija života, pa bi se, u ta dobra novinska vremena, kada je Hrvatska bila nešto više plasirana na stvarnim i izmišljenim top-listama novinskih i novinarskih sloboda, na posljednjoj stranici našlo ono što je u novinama najvažnije.
Ta je stranica bila nada, utjeha i upozorenje, neka vrsta sekularnog Svetog pisma, s koje bi progovarali Miki Maus, Hogar Strašni, Ico Voljevica i Otto Reisinger. Oni su bili horoskop onoga vremena kada su ljudi imali malo više razloga da vjeruju u sebe, a ne u zvijezde. Tada tužnije vijesti nisu bile takva rijetkost na posljednjoj stranici.
U ovoj vijesti od neki dan piše kako se neimenovani mladi Bolivijac zasad spasio da ne bude deportiran iz Velike Britanije. Otišao je u dućan s kućnim ljubimcima i kupio mačka. Po britanskim zakonima on je tako postao njegov skrbnik, pa je nemoguće protjerati Bolivijca, a ne protjerati i njegovog mačka.
Međutim, u zakonu o zaštiti životinja piše i to da nije dopušteno da mačka prisilno mijenja životne uvjete, dakle da je se premješta, tjera ili iseljava mimo njezine, mačje volje. Nema sumnje da je ovaj zakon plemenit prema mačkama, toliko plemenit da, zapravo, svaka mačka biva državljankom Ujedinjenog Kraljevstva čim se na kraljičinom teritoriju zatekne, pa je samim tim moguće, makar privremeno, da jedan britanski mačak, u nekom višem, dubljem i ljudskijem smislu, adoptira, usvoji i prirodi jednoga nebritanskog mladića.
Vjerojatno će se okrutne imigracijske vlasti domisliti kako da razdvoje čovjeka od mačka i kako da zaštite mačja prava jednoga Britanca, a da istovremeno deportiraju Bolivijca koji u Velikoj Britaniji, po logici svoga pasoša, nema nikakvih prava, ni ljudskih, ni mačjih, ali ostat će činjenica, upamćena i negdje zapisana, kako je nekoliko dana, tjedana ili mjeseci života u miru i blagostanju jedan obespravljeni čovjek dugovao mački. Da nije obespravljen, sigurno ne bi toliko htio ostati u zemlji koja ga ne želi.
Naravno, ne pomišljajte da ćemo se sada povesti logikom onih histeričnih baba i seljaka koji su bježali u gradove pred domaćim životinjama, što su se zgražali nad tom najtužnijom viješću s posljednje stranice jer mačke u Velikoj Britaniji imaju veća prava od stranca iz siromašne zemlje. Uopće nije u tome stvar. Niti su gladni u svijetu gladni zato što susjedov dalmatiner s osmoga kata svake nedjelje ruča biftek sa svojim dvonožnim prijateljem, niti bi prava Bolivijaca u Velikoj Britaniji bila išta veća kada bi obespravili mačke.
U brizi za životinje i u prijateljevanju s njima nema ničega licemjernog. Ili barem ničega licemjernijeg od prijateljevanja s ljudima. A tužno u toj priči je to što živimo u takvome svijetu u kojemu životinje, za razliku od stranaca, imaju svoje zagovornike pred zakonodavcem. I onda mačak spašava čovjeka.
Prije nekoliko tjedana Slobodna Dalmacija objavila je priču o jednoj dalmatinskoj obitelji koja se bavi uzgojem ovaca. Imali su pastira, muslimana pristiglog iz Bosne, negdje od Zenice, koji je u njih radio na crno. Onda su se pojavili ovlašteni državni kerberi i, sve po zakonu, protjerali pastira.
Ljudi su pozvali novinara da mu se pojadaju, da mu kažu koliko im je teško i tužno, jer nisu izgubili samo pastira nego i kućnog prijatelja. Govorili su o njemu tako lijepo, idealizirali su ga baš kao da vjeruju kako država čita novine i kako će se sažaliti nad njihovom pričom, pa će vratiti pastira u njihov dom i uz njihovo stado.
Na žalost tako neće biti, jer otkako je s krajem Prvoga svjetskog rata pasoš postao fetišem suvremenog svijeta, i naša ljudska vrijednost i smisao mjere se vrijednošću putnih isprava, za egzilante i ilegalne emigrante nema milosti. Bosanski pastir i bolivijski mačkov prijatelj jedan su rod i jedan svijet.
Životinjama je lakše, jer država, posve krivo, misli kako životinje ništa ne znaju. Osim toga, država će se zakititi nekom posebnom životinjskom vrstom, dok joj stranci nisu ni od kakve koristi. Tako je, recimo, i Hrvatska posvojila bosanskoga psa ovčara, slavnoga tornjaka, i sada ga smatra svojim.
Zanimljivo da baš nikome od pobornika čiste hrvatske rase na um ne pada da vraća tornjaka odakle je i došao, jer tornjak nije naš, nego je Bosanac. Mene koji, pak, nisam pas, nego sam samo pasji prijatelj i čovjek, svako malo netko će u psovki, prijetnji ili novinskoj potjernici vraćati tamo odakle smo nas dvojica došli. A psi, doista, znaju sve, samo što ne priznaju državne granice.
Ovih dana u Zagrebu gostuje cirkus. Malo je na svijetu još cirkusa sa životinjama. Svake večeri ispred cirkusa demonstriraju borci za prava životinja. Oni smatraju da su njihova životinjska prava ugrožena. Danas je mondeno imati takvo mišljenje o cirkuskim životinjama. Istina je, međutim, da cirkusanti žive s njima, spavaju u istim leglima, srode se s njima i pate kad životinje umiru.
Životinje žive kraće od ljudi. Osim što uz njih zarađuju svoj kruh, nalaze smisao svojoj profesiji i svojoj nomadskoj, ljudskoj sudbini, oni su prijatelji svojih životinja. Cirkusanti su, također, ljudi bez domovine. Na svakom su mjestu privremeno. Demonstriranje protiv njih je krivo, jer te životinje nisu njihovo roblje, niti žive u uvjetima koji bi bili neljudski i neživotinjski. Demonstriranje protiv cirkuskih životinja samo je korak od demonstriranja protiv pasa vodiča slijepih.
O sudbini mladoga Bolivijca, vrlo vjerojatno, više nikada nećemo čitati u novinama. On će nestati u anonimnosti svoga egzila i bezdomništva, i malo tko će pamtiti tužnu vijest s posljednje stranice novina.
Premda, mogu se egzilantske priče i sretnije završiti. Enzo Bettiza najveći je živi Splićanin, slavni talijanski pisac i novinar, koji se nikada nije odrekao sjećanja na grad koji mu je jednom prestao pripadati. Imao je sreće da se sjećanja nije morao odricati. Imao je sreće i da nije imao gorčine koja će mu razjesti svako sjećanje. Trebalo je za to mudrosti. Prijatelj i veliki splitski fotograf Feđa Klarić poslao mi je ovu fotografiju, da je gledam i da mi se nađe. Doručkuju gospodin Bettiza i njegov mačak. Jedan su drugome spas i nada. Može i tako u životu biti.