Nikada je nije ni vidio ni čuo, ali kada mu je telefonom tetka ponudila da se useli u njezin stan, Ćipo je objeručke prihvatio. Pet soba, čovječe, nijedan razbijen prozor, plinsko grijanje i špajza puna hrane. Sve u svemu, Ćipo nikada nije bolje ni živio. Nakon što je prije desetak godina otac otišao u Kanadu, a majka se izgubila u nekoj birtiji na šabačkoj magistrali, lutao je od podruma do podruma, žicao lovu, istovarivao ugalj i za koju stotinu maraka prenosio nekakve paketiće preko granice na Ljubelju.
U početku nije znao što će s tolikim sobama, svake je noći spavao u drugoj, topeći se u dubokim perinama u kojima te, kad se jednom u njih uvučeš, nikakav geler ne može pronaći. No u tako velikom stanu čovjeka na koncu mora ugnjaviti samoća. Samo budala u toliko soba može živjeti sama, mislio je, i počeo se baviti planovima o popunjavanju svake praznine i naseljavanju svih pustih ćoškova. Najprije je doveo nekog psa lutalicu koji se uneredio po svim ćilimima, a onda uginuo nasred hodnika. Potom je donio mačku, i ona nakon dva dana pobjegla, ali je tada sreo Mujesiru, sedamnaestogodišnju djevojčicu iz Foče, koja je tko zna kojim putevima, mimo frontova i četničkih zasjeda, ostavivši svu poklanu rodbinu, osvanula u Sarajevu. Pokazao joj je gdje će spavati, napomenuo da joj nije pametno započinjati nikakvu priču niti ga za bilo što pitati jer je prijek i nervozan i zaprijetio joj da nikada, bez obzira na moguće razloge, ne zalazi u njegov dio stana.
Mujesira je očistila pasja govna sa ćilima, ispremještala namještaj u svojoj sobi, ugodila stan prema ženskom oku i unijela, makar sa strane, malo života u Ćipinu čamotinju. On ju je poprijeko gledao, nikada nije progovarao riječi, a kada su nakon petnaestak dana uslijedila uobičajena pitanja, odgovarao je osorno i gotovo s mržnjom. Mujesira ga je trpjela onako kako se već trpe muškarci koji su na svoju ruku, ne tražeći objašnjenja ni tamo gdje bi ih svaka žena na ovome svijetu tražila. O Ćipi nije znala ništa, odakle je stigao, je li ovo njegov stan i gdje je radio da ga je ovako lijepo i skupo mogao opremiti. Ponekad bi se upitala, pogotovu kasno noću, u vrijeme straha i strepnje, čiji je zapravo on, naš ili njihov, i da nije možda kakav pritajeni snajperist ili špijun, zašto toliko skriva svaki i najsitniji detalj o sebi, zašto barem nije rekao kako se zove, jer Ćipo sigurno nije, takvih imena nema ni u Srba, ni u Hrvata, ni u Muslimana. Pokušavala je otvoriti ga nasmijanim pogledima i sitnom nježnošću, prinosila bi mu kavu i nabavljala alkohol na pijaci, ali je Ćipo ostajao jednako osoran.
— A smetam li ja tebi? Dugo sam već tu i možda je vrijeme da se iselim — spomenula je jednoga jutra.
On ju je prezirno pogledao, pljucnuo ustranu i procijedio:
— A gdje ćeš, jadna ne bila?
Izišao je iz kuće ne čekajući odgovor. Mujesira je ostala otvorenih usta, dok su joj se po glavi rojila razna objašnjenja i male ženske podlosti kojima bi mogla da ga razmekša i konačno navede da pokaže svoje lice onakvim kakvim ga je pokazivao drugim ljudima i ženama, a sigurno je, mislila je, u njegovom životu bilo i drugih. Nije valjda pao s mjeseca, sigurno je imao oca i majku, možda i prijatelje, ženu i djecu. No kada se popodne vratio kući više se nije usudila progovoriti ni riječi. Osjećala je, ako ga nešto upita, Ćipo će eksplodirati i tko zna što će se onda dogoditi, tko zna kako bi se opet, iznenada i naizgled bez razloga, mogao rasuti svijet kao što se rasuo prije nekoliko mjeseci u Foči.
Jednom ju je u prolazu, valjda slučajno, dodirnuo. Ona se stresla i posrnula, Ćipo se osvrnuo i opet je nimalo toplije pogledao. Jednom je, dok je bio vani, povirila u njegovu sobu. Na zidu je bio ogroman križ i još neke kršćanske relikvije. To je dakle to, pomislila je, i narednih nekoliko dana vjerovala kako o Ćipi zna sve. On je, znači, katolik, i zato je mrzi. Ali, vidiš, katolici su ipak bolji od pravoslavnih. Puste te u kuću umjesto da te ubiju, samo što te ružno gledaju.
Ćipo se dugo mučio što činiti s tom djevojčicom. Učinila mu se lijepa, ali u isto vrijeme i tako tuđa. U njegovim prijeratnim podrumima takvoga bića nije moglo biti, a evo sad, u tetkinom stanu, usred rata, zatekla se, kao dar s neba, kao čista i otvorena ponuda nekog drugog, čestitijeg i boljeg života, koji je, opet, s jedne strane djelovao tako obećavajuće, a s druge strane bio duboko odvratan. To fočansko dijete uvuklo mu se, protiv njegove volje, pod kožu, kao najava nove, još žešće i bolnije nesreće. Htio je dodirivati ju, ali mu se svaki mogući dodir činio kao otvorena najava konačnog životnog gubitka, onoga nakon kojeg ne ostaje više ništa, osim da poludiš, da se ubiješ, ili da se postaviš nasred Tršćanske ulice i čekaš dok te ne pokosi četnički snajper s Jevrejskoga groblja.
Pred spavanje bi se zagledao u onaj križ i ponovio u sebi: “Ja sam, Bože, ovdje, ne mogu pomoći ni sebi ni njoj, a ti si tu, pa nam pomozi!” To mu je tako zvučalo kao molitva.
Nekako pred kraj ljeta, na samom ulazu u zgradu, Mujesiri je granata odbila obje noge. Dva dana umirala je u bolnici, liječnici su već digli ruke od nje, a Ćipo je ispod prozora ponavljao da se orio bolnički krug: “Vrati mi se, hanumice moja!” Vidio ga poznat svijet kako plače. Pitali se što je imao s tom malom, i onda ga prozvali Hanumica.
Hanumica
Iz Sarajevskog Marlbora
Nikada je nije ni vidio ni čuo, ali kada mu je telefonom tetka ponudila da se useli u njezin stan, Ćipo je objeručke prihvatio. Pet soba, čovječe, nijedan razbijen prozor, plinsko grijanje i špajza puna hrane. Sve u svemu, Ćipo nikada nije bolje ni živio. Nakon što je prije desetak godina otac otišao u Kanadu, a majka se izgubila u nekoj birtiji na šabačkoj magistrali, lutao je od podruma do podruma, žicao lovu, istovarivao ugalj i za koju stotinu maraka prenosio nekakve paketiće preko granice na Ljubelju.
U početku nije znao što će s tolikim sobama, svake je noći spavao u drugoj, topeći se u dubokim perinama u kojima te, kad se jednom u njih uvučeš, nikakav geler ne može pronaći. No u tako velikom stanu čovjeka na koncu mora ugnjaviti samoća. Samo budala u toliko soba može živjeti sama, mislio je, i počeo se baviti planovima o popunjavanju svake praznine i naseljavanju svih pustih ćoškova. Najprije je doveo nekog psa lutalicu koji se uneredio po svim ćilimima, a onda uginuo nasred hodnika. Potom je donio mačku, i ona nakon dva dana pobjegla, ali je tada sreo Mujesiru, sedamnaestogodišnju djevojčicu iz Foče, koja je tko zna kojim putevima, mimo frontova i četničkih zasjeda, ostavivši svu poklanu rodbinu, osvanula u Sarajevu. Pokazao joj je gdje će spavati, napomenuo da joj nije pametno započinjati nikakvu priču niti ga za bilo što pitati jer je prijek i nervozan i zaprijetio joj da nikada, bez obzira na moguće razloge, ne zalazi u njegov dio stana.
Mujesira je očistila pasja govna sa ćilima, ispremještala namještaj u svojoj sobi, ugodila stan prema ženskom oku i unijela, makar sa strane, malo života u Ćipinu čamotinju. On ju je poprijeko gledao, nikada nije progovarao riječi, a kada su nakon petnaestak dana uslijedila uobičajena pitanja, odgovarao je osorno i gotovo s mržnjom. Mujesira ga je trpjela onako kako se već trpe muškarci koji su na svoju ruku, ne tražeći objašnjenja ni tamo gdje bi ih svaka žena na ovome svijetu tražila. O Ćipi nije znala ništa, odakle je stigao, je li ovo njegov stan i gdje je radio da ga je ovako lijepo i skupo mogao opremiti. Ponekad bi se upitala, pogotovu kasno noću, u vrijeme straha i strepnje, čiji je zapravo on, naš ili njihov, i da nije možda kakav pritajeni snajperist ili špijun, zašto toliko skriva svaki i najsitniji detalj o sebi, zašto barem nije rekao kako se zove, jer Ćipo sigurno nije, takvih imena nema ni u Srba, ni u Hrvata, ni u Muslimana. Pokušavala je otvoriti ga nasmijanim pogledima i sitnom nježnošću, prinosila bi mu kavu i nabavljala alkohol na pijaci, ali je Ćipo ostajao jednako osoran.
— A smetam li ja tebi? Dugo sam već tu i možda je vrijeme da se iselim — spomenula je jednoga jutra.
On ju je prezirno pogledao, pljucnuo ustranu i procijedio:
— A gdje ćeš, jadna ne bila?
Izišao je iz kuće ne čekajući odgovor. Mujesira je ostala otvorenih usta, dok su joj se po glavi rojila razna objašnjenja i male ženske podlosti kojima bi mogla da ga razmekša i konačno navede da pokaže svoje lice onakvim kakvim ga je pokazivao drugim ljudima i ženama, a sigurno je, mislila je, u njegovom životu bilo i drugih. Nije valjda pao s mjeseca, sigurno je imao oca i majku, možda i prijatelje, ženu i djecu. No kada se popodne vratio kući više se nije usudila progovoriti ni riječi. Osjećala je, ako ga nešto upita, Ćipo će eksplodirati i tko zna što će se onda dogoditi, tko zna kako bi se opet, iznenada i naizgled bez razloga, mogao rasuti svijet kao što se rasuo prije nekoliko mjeseci u Foči.
Jednom ju je u prolazu, valjda slučajno, dodirnuo. Ona se stresla i posrnula, Ćipo se osvrnuo i opet je nimalo toplije pogledao. Jednom je, dok je bio vani, povirila u njegovu sobu. Na zidu je bio ogroman križ i još neke kršćanske relikvije. To je dakle to, pomislila je, i narednih nekoliko dana vjerovala kako o Ćipi zna sve. On je, znači, katolik, i zato je mrzi. Ali, vidiš, katolici su ipak bolji od pravoslavnih. Puste te u kuću umjesto da te ubiju, samo što te ružno gledaju.
Ćipo se dugo mučio što činiti s tom djevojčicom. Učinila mu se lijepa, ali u isto vrijeme i tako tuđa. U njegovim prijeratnim podrumima takvoga bića nije moglo biti, a evo sad, u tetkinom stanu, usred rata, zatekla se, kao dar s neba, kao čista i otvorena ponuda nekog drugog, čestitijeg i boljeg života, koji je, opet, s jedne strane djelovao tako obećavajuće, a s druge strane bio duboko odvratan. To fočansko dijete uvuklo mu se, protiv njegove volje, pod kožu, kao najava nove, još žešće i bolnije nesreće. Htio je dodirivati ju, ali mu se svaki mogući dodir činio kao otvorena najava konačnog životnog gubitka, onoga nakon kojeg ne ostaje više ništa, osim da poludiš, da se ubiješ, ili da se postaviš nasred Tršćanske ulice i čekaš dok te ne pokosi četnički snajper s Jevrejskoga groblja.
Pred spavanje bi se zagledao u onaj križ i ponovio u sebi: “Ja sam, Bože, ovdje, ne mogu pomoći ni sebi ni njoj, a ti si tu, pa nam pomozi!” To mu je tako zvučalo kao molitva.
Nekako pred kraj ljeta, na samom ulazu u zgradu, Mujesiri je granata odbila obje noge. Dva dana umirala je u bolnici, liječnici su već digli ruke od nje, a Ćipo je ispod prozora ponavljao da se orio bolnički krug: “Vrati mi se, hanumice moja!” Vidio ga poznat svijet kako plače. Pitali se što je imao s tom malom, i onda ga prozvali Hanumica.