Svaki je putopis životopis. Ako ne vlastiti, onda barem tuđi. Da nije, takvu bi literaturu pisali geolozi i botaničari, a čitali izletnici. Ivan Lovrenović tom se književnom vrstom bavi od početka svoje spisateljske karijere, dakle, već dulje od pedeset godina, pa se ne treba čuditi što je osobnu kompilaciju takvih tekstova poželio sabrati između korica jednoga sveska pod naslovom „Putovi su, snovi li su“. Koliko god oni svjedočili o kilometraži skitnje i brojnim postajama na dugom, zapravo neprekinutom putovanju, valja ih čitati i kao miljokaze u biografiji čovjeka koji odavna uživa u reputaciji važnog autora i, oprostite na patetici, savjesti Bosne.
Kako je i red, putopisac Lovrenović ne kreće se samo u prostoru, nego i u vremenu, na piše samo o proživljenome, nego i o sanjanom, o svojemu kao i o tuđemu (jer književnost je jedino mjesto u kojemu se nekažnjeno i bez posljedica mogu osvajati svjetovi). Kad ispod svega povučemo crtu, ne bismo ga smjeli sažalijevati kao čovjeka čiji je radijus kretanja bio ograničen. Nagledao se on i bliskih i dalekih zemalja, dobacio se do istočnih i zapadnih zabiti, o metropolama da i ne govorimo. Naravno, ako je itko uopće sumnjao, i on je osvijestio staru mudrost da se putuje manje zbog odlazaka, a više zbog povrataka. Ova knjiga većinski se bavi upravo povracima, dakle, Bosnom, piščevim zavičajem i sudbinom, njegovom vječnom i neizbježnom temom. Jer, u New Havenu ili Ontariju uvijek je stranac, doma je u Plehanu ili Varcaru.
A granice svoga svijeta on opisuje slično kao Andrićev konzul Daville iz „Travničke hronike“. Ako se zaboravili o čemu se radi, evo citata koji će vas podsjetiti: „Kad se posle devet milja zaustavio na kamenom prevoju iznad Klisa i pogledao u golet i divljinu koja se otvarala pred njim i u sure vrleti, poprskane nekim retkim i sivim zelenilom, zapahnula ga je, otud sa bosanske strane, dotle nepoznata tišina jednog novog sveta. Mladić se stresao i zadrhtao više od te tišine i šturosti novog vidika, nego od svežeg vetrića koji je išao klancem. Podigao je kabanicu na ramena, pripio se čvršće uz konja i zagazio u taj novi svet tišine i neizvesnosti. Naslućivala se Bosna, mukla zemlja, i u vazduhu se već osećala studena patnja bez reči i vidljiva razloga.“ Kao što je Daville odmah iza Klisa potezao crtu od koje počinje Bosne, tako je i Lovrenović, kao mladi pisac, još 1975., u svojoj zbirci „Obašašća i basanja“ jedan svoj tekst, koji stoji negdje na pola puta između poezije i proze, otvorio ovim riječima: „Bosna – čardak, Klis mu najviša veranda nad morem.“ Taj dojmljivi kroki završio je pak moćnom slikom: „Klisom Bosna svemir gleda.“
Ako se južna periferija Lovrenovićeva svijeta skoro dodiruje s katastarskim granicama Splita, možete misliti kamo daleko na sjeveru završava Bosna. Pardon, moram samome sebi skočiti u usta, jer, piščeva zemlja teorijski je „nezavršiva“, ona se proteže daleko, bez kraja i konca, dokle god ima svijeta ozračenog njezinim duhom.
Lovrenovićeva obašašća i basanja ne slijede uvijek magistralne pravce, nego i one sasvim sporedne i skrajnute. Zna pisac povremeno i zapeti u kojemu budžaku ili čikmi, samo zato da bi otkrio ljepotu tamo gdje bi nervoznija duša prepoznala razlog za tjeskobu. Štoviše, čitatelju se ponekad mora učiniti kako je ovu knjigu napisao razvodnik kroz bosanski program za zaštitu svjedoka, jer ona otkriva malešna, zaturena i zatajena mjesta, predjele do kojih stranac zajamčeno ne može stići niti slučajno niti s radosnom namjerom.
Naravno, prije nego što je katalog predjela, svaki je putopis katalog duša. Zamašna je lista Lovrenovićevih junaka, živih i mrtvih, protagonista istatista, onih koje je susretao i onih o kojima je čitao. Iz toga mnoštva osebujnih i slojevitih persona vrijedi izdvojiti Aliju Dukanovića, čovjeka čija bi se biografija nekome mogla činiti kao puki književni konstrukt, plod zaigrane fantazije nekog obijesnog pisca. Jer, Dukanović je prevalio dugi put od rodnog Bihaća do grobne Varšave. Ovaj čovjek bio je, naime, prognanik iz vremena čistke tobožnjih ili stvarnih IB-ovaca i čovjek koji je poljsku kulturu zadužio kolosalnim prijevodom Dantea, ostajući uvijek zarobljenikom agonijskog straha da će mu vlasti, ove ili one, konačno doći glave.
Da je samo zbog Dukanovića, morali biste posegnuti za ovom knjigom. A vjerujte na riječ, razloga je barem koliko i stranica, ako ne i više. Preporuka je, dakle, jasna: libar u ruke i nemojte put pod noge, nego noge pod dekicu.
Bliske i daleke zemlje Ivana Lovrenovića
Objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji 14.02.2020.
Svaki je putopis životopis. Ako ne vlastiti, onda barem tuđi. Da nije, takvu bi literaturu pisali geolozi i botaničari, a čitali izletnici. Ivan Lovrenović tom se književnom vrstom bavi od početka svoje spisateljske karijere, dakle, već dulje od pedeset godina, pa se ne treba čuditi što je osobnu kompilaciju takvih tekstova poželio sabrati između korica jednoga sveska pod naslovom „Putovi su, snovi li su“. Koliko god oni svjedočili o kilometraži skitnje i brojnim postajama na dugom, zapravo neprekinutom putovanju, valja ih čitati i kao miljokaze u biografiji čovjeka koji odavna uživa u reputaciji važnog autora i, oprostite na patetici, savjesti Bosne.
Kako je i red, putopisac Lovrenović ne kreće se samo u prostoru, nego i u vremenu, na piše samo o proživljenome, nego i o sanjanom, o svojemu kao i o tuđemu (jer književnost je jedino mjesto u kojemu se nekažnjeno i bez posljedica mogu osvajati svjetovi). Kad ispod svega povučemo crtu, ne bismo ga smjeli sažalijevati kao čovjeka čiji je radijus kretanja bio ograničen. Nagledao se on i bliskih i dalekih zemalja, dobacio se do istočnih i zapadnih zabiti, o metropolama da i ne govorimo. Naravno, ako je itko uopće sumnjao, i on je osvijestio staru mudrost da se putuje manje zbog odlazaka, a više zbog povrataka. Ova knjiga većinski se bavi upravo povracima, dakle, Bosnom, piščevim zavičajem i sudbinom, njegovom vječnom i neizbježnom temom. Jer, u New Havenu ili Ontariju uvijek je stranac, doma je u Plehanu ili Varcaru.
A granice svoga svijeta on opisuje slično kao Andrićev konzul Daville iz „Travničke hronike“. Ako se zaboravili o čemu se radi, evo citata koji će vas podsjetiti: „Kad se posle devet milja zaustavio na kamenom prevoju iznad Klisa i pogledao u golet i divljinu koja se otvarala pred njim i u sure vrleti, poprskane nekim retkim i sivim zelenilom, zapahnula ga je, otud sa bosanske strane, dotle nepoznata tišina jednog novog sveta. Mladić se stresao i zadrhtao više od te tišine i šturosti novog vidika, nego od svežeg vetrića koji je išao klancem. Podigao je kabanicu na ramena, pripio se čvršće uz konja i zagazio u taj novi svet tišine i neizvesnosti. Naslućivala se Bosna, mukla zemlja, i u vazduhu se već osećala studena patnja bez reči i vidljiva razloga.“ Kao što je Daville odmah iza Klisa potezao crtu od koje počinje Bosne, tako je i Lovrenović, kao mladi pisac, još 1975., u svojoj zbirci „Obašašća i basanja“ jedan svoj tekst, koji stoji negdje na pola puta između poezije i proze, otvorio ovim riječima: „Bosna – čardak, Klis mu najviša veranda nad morem.“ Taj dojmljivi kroki završio je pak moćnom slikom: „Klisom Bosna svemir gleda.“
Ako se južna periferija Lovrenovićeva svijeta skoro dodiruje s katastarskim granicama Splita, možete misliti kamo daleko na sjeveru završava Bosna. Pardon, moram samome sebi skočiti u usta, jer, piščeva zemlja teorijski je „nezavršiva“, ona se proteže daleko, bez kraja i konca, dokle god ima svijeta ozračenog njezinim duhom.
Lovrenovićeva obašašća i basanja ne slijede uvijek magistralne pravce, nego i one sasvim sporedne i skrajnute. Zna pisac povremeno i zapeti u kojemu budžaku ili čikmi, samo zato da bi otkrio ljepotu tamo gdje bi nervoznija duša prepoznala razlog za tjeskobu. Štoviše, čitatelju se ponekad mora učiniti kako je ovu knjigu napisao razvodnik kroz bosanski program za zaštitu svjedoka, jer ona otkriva malešna, zaturena i zatajena mjesta, predjele do kojih stranac zajamčeno ne može stići niti slučajno niti s radosnom namjerom.
Naravno, prije nego što je katalog predjela, svaki je putopis katalog duša. Zamašna je lista Lovrenovićevih junaka, živih i mrtvih, protagonista i statista, onih koje je susretao i onih o kojima je čitao. Iz toga mnoštva osebujnih i slojevitih persona vrijedi izdvojiti Aliju Dukanovića, čovjeka čija bi se biografija nekome mogla činiti kao puki književni konstrukt, plod zaigrane fantazije nekog obijesnog pisca. Jer, Dukanović je prevalio dugi put od rodnog Bihaća do grobne Varšave. Ovaj čovjek bio je, naime, prognanik iz vremena čistke tobožnjih ili stvarnih IB-ovaca i čovjek koji je poljsku kulturu zadužio kolosalnim prijevodom Dantea, ostajući uvijek zarobljenikom agonijskog straha da će mu vlasti, ove ili one, konačno doći glave.
Da je samo zbog Dukanovića, morali biste posegnuti za ovom knjigom. A vjerujte na riječ, razloga je barem koliko i stranica, ako ne i više. Preporuka je, dakle, jasna: libar u ruke i nemojte put pod noge, nego noge pod dekicu.