Na derventskom katoličkom groblju uz koje se provezem kad idem u Sarajevu rastu golema razgranata stabla, posađena veoma davno, da čine hlad pokojnicima i onim koji su ih došli obići. Nadrasla svoju svrhu, stabla s jeseni zasipaju grobove lišćem, što onda trune po kamenim pločama koje nema tko obilaziti ni čistiti, jer u Derventi katolika više nema. Neka su bolesna, debla im bolesno trunu, grane se pod starošću savijaju i sablasno škripe na vjetru, kao da će se svakog časa prelomiti i pasti.
Crkvenjak koji se za groblje brine po Bosni traži nekog tko bi posjekao bolesna stabla, velike novce nudi, ali nitko neće. Nikome, pa ni njemu samom, nije u pameti kako bi se takav posao mogao obaviti, a da grane ne popadaju po grobovima i ne oštete ih. Jedino ako bi drvosječa bio ptica ili stršljen, pa da oblijeće oko grana s motornom pilom, reže ih iz nekoliko puta, i jednu po jednu spušta na tle. Ili da se iz nekog Japana dopremi specijalno izrađena dizalica koja bi bila ukopana izvan groblja i kojom bi se drvosječa vinuo u krošnje. Ali ni tako, s pticama i specijalnim japanskim dizalicama, nije sigurno da bi mogli posjeći ta preko svake mjere izrasla stabla.
Ovo mi govori mladić kojeg sam primio u auto na granici, jer me je graničar zamolio da ga povezem do Žepča, sin je njegova komšije, zlatan dečko, studira u Brodu, a do večeras mu nema autobusa.
I ja sad ne znam je li ovo sa stablima istina, ili me u putu premjerio, pa kroji priču koja će mi biti potaman.
Ako je istina, priča svakako vrijedi više od prevoza do Žepča.
Ako nije, slučajni me suputnik poznaje bolje od onih među kojima živim.
Što god bilo, kad sljedeći put prolazim stabla na derventskom groblju ne gledam više istim očima. Nego mislim o njihovoj bolesti i smrti, i o prostranoj sjeni koje neće biti kad više ne bude njih.
Stabla
Na derventskom katoličkom groblju uz koje se provezem kad idem u Sarajevu rastu golema razgranata stabla, posađena veoma davno, da čine hlad pokojnicima i onim koji su ih došli obići. Nadrasla svoju svrhu, stabla s jeseni zasipaju grobove lišćem, što onda trune po kamenim pločama koje nema tko obilaziti ni čistiti, jer u Derventi katolika više nema. Neka su bolesna, debla im bolesno trunu, grane se pod starošću savijaju i sablasno škripe na vjetru, kao da će se svakog časa prelomiti i pasti.
Crkvenjak koji se za groblje brine po Bosni traži nekog tko bi posjekao bolesna stabla, velike novce nudi, ali nitko neće. Nikome, pa ni njemu samom, nije u pameti kako bi se takav posao mogao obaviti, a da grane ne popadaju po grobovima i ne oštete ih. Jedino ako bi drvosječa bio ptica ili stršljen, pa da oblijeće oko grana s motornom pilom, reže ih iz nekoliko puta, i jednu po jednu spušta na tle. Ili da se iz nekog Japana dopremi specijalno izrađena dizalica koja bi bila ukopana izvan groblja i kojom bi se drvosječa vinuo u krošnje. Ali ni tako, s pticama i specijalnim japanskim dizalicama, nije sigurno da bi mogli posjeći ta preko svake mjere izrasla stabla.
Ovo mi govori mladić kojeg sam primio u auto na granici, jer me je graničar zamolio da ga povezem do Žepča, sin je njegova komšije, zlatan dečko, studira u Brodu, a do večeras mu nema autobusa.
I ja sad ne znam je li ovo sa stablima istina, ili me u putu premjerio, pa kroji priču koja će mi biti potaman.
Ako je istina, priča svakako vrijedi više od prevoza do Žepča.
Ako nije, slučajni me suputnik poznaje bolje od onih među kojima živim.
Što god bilo, kad sljedeći put prolazim stabla na derventskom groblju ne gledam više istim očima. Nego mislim o njihovoj bolesti i smrti, i o prostranoj sjeni koje neće biti kad više ne bude njih.