Sokrat već godinama stoji u uglu, u banji. Obučen je u svoju odoru, ozbiljan. Ja se pravim da ga ne vidim, nešto mi se zamjerio, i on i njegov dosadna pitanja, sve hoće istjerati na čistac, a mene u mojim odmaklim godinama to zamorno, nikako mi nije do takvih majeutičkih razgovora. Ponekad ga ipak, kada sam dobre volje, pozdravim, kažem „Kako je?”, on ostaje namršten, ozbiljan, njemu je do umnih uvida, more ga pitanja vrline i istine. Onda jutros vidim: nema ga, nestao. Negdje otišao. Tražim ga na sve strane, nigdje ga. Baš mi neobično, nisam znao da će mi nedostajati, pitam moju dragu za njega, ona kaže: „Uprljala se figurica, grozno izgleda, stavila sam je u ostavu, u komodu među stare stvari, možeš je izvaditi ako ti je do nje, samo je dobro opraši, krpa je ispod lavaboa”. Ja malo odšutim, izvadim mislioca iz zatočeništva, pogledam ga na svjetlu dana i samo mu kažem: „I tebe načele godine. Ni jedan od mojih prijatelja više ne izgleda najbolje”. Vraćam ga, kažem mu, u banju, a on ništa, i dalje ozbiljan, gleda me strogo, nema mi što reći, njega opet muče ona ozbiljnija pitanja, svejedno mu gdje će mu sada i ubuduće biti mjesto stanovanja.
Sokratove seobe
Sokrat već godinama stoji u uglu, u banji. Obučen je u svoju odoru, ozbiljan. Ja se pravim da ga ne vidim, nešto mi se zamjerio, i on i njegov dosadna pitanja, sve hoće istjerati na čistac, a mene u mojim odmaklim godinama to zamorno, nikako mi nije do takvih majeutičkih razgovora. Ponekad ga ipak, kada sam dobre volje, pozdravim, kažem „Kako je?”, on ostaje namršten, ozbiljan, njemu je do umnih uvida, more ga pitanja vrline i istine. Onda jutros vidim: nema ga, nestao. Negdje otišao. Tražim ga na sve strane, nigdje ga. Baš mi neobično, nisam znao da će mi nedostajati, pitam moju dragu za njega, ona kaže: „Uprljala se figurica, grozno izgleda, stavila sam je u ostavu, u komodu među stare stvari, možeš je izvaditi ako ti je do nje, samo je dobro opraši, krpa je ispod lavaboa”. Ja malo odšutim, izvadim mislioca iz zatočeništva, pogledam ga na svjetlu dana i samo mu kažem: „I tebe načele godine. Ni jedan od mojih prijatelja više ne izgleda najbolje”. Vraćam ga, kažem mu, u banju, a on ništa, i dalje ozbiljan, gleda me strogo, nema mi što reći, njega opet muče ona ozbiljnija pitanja, svejedno mu gdje će mu sada i ubuduće biti mjesto stanovanja.