Ponekad, usred ushita – novogodišnjeg, recimo – čini mi se da nas od panike sutrašnjeg dana i očaja prekosutrašnjeg mogu spasiti samo rutina i zaborav: rutina slavlja, patnje, življenja, i zaborav koji se predstavlja kao pamćenje. O tome su dvije novogodišnje pjesme austrijskih pjesnika Friederike Mayröcker i Thomasa Bernharda, prva za pisce i sve ljude, a druga za sve ljude i pisce.
Friederike Mayröcker:
Početak godine ’97. (za Helmuta Peschinu)
kapa za kupanje drsko na glavi u ogledalu, kažem sama sebi ne interesira me ono što se u mom tijelu događa što se s mojim tijelom zbiva, sve dok još mogu sjediti i pisati riječi na mašini
(Friederike Mayröcker, „Jahresbeginn ’97, für Helmut Peschina“, u: Friederike Mayröcker, Gesammelte Gedichte 1939–2003, Frankfurt na Majni: Suhrkamp, 2019., str. 646.)
Thomas Bernhard:
***
Godina je kao godina prije tisuću godina, nosimo vrč i tučemo kravlja leđa, kosimo i ne znamo ništa o zimi, pijemo mošt i ne znamo ništa, uskoro ćemo biti zaboravljeni, a stihovi će se istopiti kao snijeg pred kućom.
Godina je kao godina prije tisuću godina, gledamo u šumu kao u štalu svijeta, lažemo i pletemo košare za jabuke i kruške, spavamo dok se naše zaprljane cipele raspadaju pred kućnim vratima.
Godina je kao godina prije tisuću godina, ne znamo ništa, ne znamo ništa o propasti, o potonulim gradovima, o rijeci u kojoj su se konji i ljudi utopili.
(Thomas Bernhard, pjesma bez naslova, u: Thomas Bernhard, Gesammelte Gedichte, Frankfurt na Majni: Suhrkamp, 2019., str. 153.)
Dvije novogodišnje pjesme
Ponekad, usred ushita – novogodišnjeg, recimo – čini mi se da nas od panike sutrašnjeg dana i očaja prekosutrašnjeg mogu spasiti samo rutina i zaborav: rutina slavlja, patnje, življenja, i zaborav koji se predstavlja kao pamćenje. O tome su dvije novogodišnje pjesme austrijskih pjesnika Friederike Mayröcker i Thomasa Bernharda, prva za pisce i sve ljude, a druga za sve ljude i pisce.
Friederike Mayröcker:
Početak godine ’97. (za Helmuta Peschinu)
kapa za kupanje drsko
na glavi u ogledalu, kažem sama sebi
ne interesira me ono što se u mom
tijelu događa što se s mojim
tijelom zbiva, sve dok još
mogu sjediti i pisati riječi na mašini
(Friederike Mayröcker, „Jahresbeginn ’97, für Helmut Peschina“, u: Friederike Mayröcker, Gesammelte Gedichte 1939–2003, Frankfurt na Majni: Suhrkamp, 2019., str. 646.)
Thomas Bernhard:
***
Godina je kao godina prije tisuću godina,
nosimo vrč i tučemo kravlja leđa,
kosimo i ne znamo ništa o zimi,
pijemo mošt i ne znamo ništa,
uskoro ćemo biti zaboravljeni,
a stihovi će se istopiti kao snijeg pred kućom.
Godina je kao godina prije tisuću godina,
gledamo u šumu kao u štalu svijeta,
lažemo i pletemo košare za jabuke i kruške,
spavamo dok se naše zaprljane cipele
raspadaju pred kućnim vratima.
Godina je kao godina prije tisuću godina,
ne znamo ništa,
ne znamo ništa o propasti,
o potonulim gradovima, o rijeci u kojoj su se konji
i ljudi utopili.
(Thomas Bernhard, pjesma bez naslova, u: Thomas Bernhard, Gesammelte Gedichte, Frankfurt na Majni: Suhrkamp, 2019., str. 153.)