Što je to nogomet i tko nam je bio Pelé učili smo jednoga tmurnog i kišovitog ponedjeljka. A ponedjeljkom, znalo se to u ono vrijeme, utakmice se ne igraju. Bilo je jutro, pola osam, iz oblaka, koji su se spustili skoro do zemlje ili do vrhova topola postrojenih uz dvorišni zid, rominjala je sitna listopadska kiša, mi smo se zavlačili pod strehu pa leđima zalijepljeni uz fasadu čekali da podvornik Šaćir u petnaest do osam otvori školska vrata i pusti nas unutra. Prostor pod strehom skoro sasvim se popunio, i kako bi naišao netko stariji i jači, tako bi manjeg i slabijeg bez riječi potezao za ruku i stajao na njegovo mjesto pod strehu. Takav je bio zakon jačeg i starijeg, koji se tu oduvijek poštovao. Nisi se imao kome žaliti, niti bi te itko razumio, osim možda onoga kojemu ćeš o tome u nekoj dalekoj budućnosti pripovijedati. Jednom tako izvučen na kišu tumarao si naokolo dvorištem, pravio se da si tu svojom voljom, da zagledaš neke zanimljivosti oko ispucalog cementa pod snažnim korijenjem dvorišnih stabala, ili bi se pravio da je kiša prestala padati i s karakterističnim bi prezirom slabijeg i nemoćnijeg gledao na one koji su zaštićeni strehom.
Pod strehom su među dječacima stajale i djevojčice. Možda ih je bilo i više, jer bi one, naročito u kišne dane, ranije kretale u školu. I svaka u napetom borbenom položaju, odlučnog izraza lica, u desnoj je ruci stiskala ispružen šestar. Ako bilo koju netko pokuša uhvatiti za ruku i povući na kišu, ona će ga iz sve snage raniti šestarom. Znalo se da je tako, i opet se nisi imao kome žaliti. Pravo na žensku obranu šestarom bilo je obrnuto proporcionalno uvjerenju o njihovoj fizičkoj inferiornosti. A kako se vjerovalo da su dječaci tjelesno neusporedivo jači, tako su djevojčice imale pravo na neograničenu upotrebu šestara. Nitko tu nije vjerovao u prekoračenje nužne obrane.
Svi smo dakle tog kišnog listopadskog ponedjeljka u pola osam ujutro stajali leđima zalijepljeni uz fasadu i gledali prema školskom dvorištu na kojemu su bile iscrtane crte za nogometnu igru, a otpočetka te školske 1976/77. na golovima načinjenim od šupljih metalnih cijevi bile su i mreže. I ja sam, istina na nešto skrajnutijem mjestu, stajao pod strehom, pomalo i ponosan što je ovo, čini se, prva moja godina kada me ne potežu za ruku da kisnem. Peti sam razred, i napokon je više slabijih nego jačih od mene. Ili mi se, strepim, samo tako čini…
I onda se na dvorištu pojavljuje sitan dječačić u šortsu i nekom smeđem vunenom džemperu, u plitkim plavim tenisicama bez vezica, koje su mu za dva broja veće, i takav, pokisao do gole kože, do duše i do kostiju, kreće da vodi loptu s jednog na drugi kraj igrališta, od gola koji je bliže đačkom domu prema golu koji je podno zida samostana časnih sestara. Kreće se on tako, sporo i teturavo, pa driblajući nevidljive protivnike gazi po onim najvećim barama, tako da impresionira promatrače, i viče sve glasnije: Pele, Pele, Pele… Ali bez onog naglaska na kraju, o kojemu će naš svijet biti obaviješten tek nakon intervencije Sinana Gudževića.
I dok se on tako kreće, dok posrće po beskraju nogometnog terena na kojem nema nikog osim njega, kiša prelazi u ozbiljan pljusak, nesretnici koji su ostali bez strehe bježe iz školskog dvorišta, da negdje na Ivana Cankara ulici pronađu zaklon, ali on ne odustaje, prebacuje izdušenu gumenu loptu s desne na lijevu nogu, pa nožnim prstima grabi tenisicu koja mu spada sa stopala, i nastavlja dalje: Pele, Pele, Pele… I kako se primiče kaznenom prostoru sve brže navaljuje prema golu, tako da mu lopta bježi, on trči za njom, već je bos, lopta onako spora i kvrgava uskoro će preći korner liniju, ali on za njom pada, i u svom je padu uspijeva zahvatiti tako da se ona otkotura u mrežu. I kako mu je u tom trenutku to, pred očima gledatelja, mnogo važnije od bilo čega drugog, ne uspijeva izbjeći stativu, nego u trenucima dok posljednji put viče Pele udara licem u tu glatku i tvrdu metalnu cijev.
I onda plačući odlazi, gorko psuje i pljuje iz usta krv i oštre krnjatke razbijenih zuba. Jedni se smiju, drugi su uzdahnuli. Odmah zatim svi se nadaju u trk, jer je podvornik Šaćir otvorio tijesni i niski dvorišni ulaz u školu. Kroz onaj glavni, od Ulice Mehmed-paše Sokolovića, smiju samo nastavnici i roditelji.
Dječačić kojeg sam tog jutra, kada je udario glavom o stativu i izgubio prednje zube, prvi put primijetio, zapravo je bio godinu-dvije od mene stariji. Stanovao je u obližnjoj Ulici Vuka Karadžića, u prizemlju ruševne i raseljene kuće od ćerpiča. Mnogobrojna, crnoputa familija, u kojoj su starija braća i sestre već bili sredovječni ljudi, a mati je, po izgledu starica, na prsima, kao Madona, naokolo proseći nosala najnovije dijete. Ordinirala je oko tržnice, a zločesti su se prolaznici šalili dobacujući joj: “Nano, nano, kome si ukrala to dijete?” A ona bi im gnjevno odgovarala: “Moje je, moje i Allahovo!” Otac bio je krupan bezobličan čovjek, brkat i vazda zakrvavljenih očiju. Od nekih doba je oslijepio, pa bi prosio nedjeljom, oko Katedrale. Jedna od kćeri vodila bi ga pod ruku, a on je izgovarao katoličke molitve, s tim da je neke nepoznate mu riječi zamijenio poznatima. Vjernici bi mu, iznervirano, govorili: “Daj, bolan, Cigo šuti!” Nosio je prljavi krpeni povez preko bolesnih očiju. Djevojčice ispred škole plašili bismo govoreći im da su mu oči iscurile. One bi uzdahnule od zaprepaštenja.
Nisam znao kako se zovu. Ni tom dječačiću, koji je tog jutra, prolazeći kroz obranu nevidljivog protivnika, zabijajući gol i gubeći zube, postao čuven, nisam znao imena. Ali svi su ga zvali Pele. Tako je prozvan, i to će mu ostati nadimak do kraja svijeta. Ako je živ, a ne vjerujem da jest, jer je od rana kisnuo u vunenom džemperu, i danas ga zovu Pele. Kao i braća njegova i sestre prošao je uobičajeni put od žicara pred školom, prosjaka, tramvajskog džeparoša, sve do sitnog kriminalca. Do nekog doba, vjerojatno do sredine osamdesetih, viđalo ga se po mahali i oko škole, da bi onda i njega i njegovih negdje nestalo, jer je srušena kuća u kojoj su živjeli. Drugima se, možda, nisu znala imena, ali za njega svi bi, uključujući i moju Nonu, distanciranu od socijalne dinamike našega svijeta, govorili: Pele, Pele, Pele… A on bi se široko osmjehivao, bezub od očnjaka do očnjaka. Očnjaci su mu izgledali kao stative. Bijeli i zdravi. Nekome tko Pelea nije poznavao, tako osmijehnut možda bi se doimao kao idiot. Zapravo je bio slobodan čovjek: što ima veze ako nema zube, kad ga zovu Pele. U svijetu bezimenih, golem je taj nadimak. U čaršiji u kojoj su svi nadimci, uglavnom, od neke uvrede ili pogrde, Pele je nešto najviše do čega čovjek može doći.
Eto, to je nama bio Pelé! S tim da mi učeniji i iz boljih kuća nikad ne bismo govorili Pelé ili Pele, nego bismo rekli Edson Arantes do Nascimento. Rano sam, slušajući drugove kako to ime izgovaraju, ponirući s njim u jedan daleki tuđi jezik i osvajajući ga, uspio čuti taj savršeni ritmički sklad Peléova imena i prezimena, i njegovu prirođenost našemu govoru i jeziku. Mnogo kasnije ću, sam za sebe, otkriti da je Edson Arantes do Nascimento gotov stih u savršenom desetercu. I to lirskom desetercu, sa cezurom nakon petoga sloga. Kao u narodnoj pjesmi “Morski trgovac”, koja ovako ide: “Čuješ djevojko, čuješ ljepoto!/ Tvoji su zubi biser sićani,/ A ja sam morski trgovac,/ Što prekupljuje biser sićani,/ Čuješ djevojko, čuješ ljepoto!/ Tvoje su ruke pamuk mekani,/ A ja sam morski trgovac,/ što prekupljuje pamuk mekani.” Edson Arantes do Nascimento.
Nismo se Peléa sjećali kao igrača. Nismo, jer se nismo mogli sjećati Svjetskog prvenstva u Meksiku. U vrijeme Fußball-Weltmeisterschaft 1974. u Njemačkoj Pelé je imao nepune trideset i dvije, ali već skoro četiri godine nije igrao ozbiljan nogomet. Nastupio bi na ponekoj utakmici za svoj Santos – jedini klub za koji je ikad igrao – ali to se nije računalo. Bio je izubijan čovjek, u neka zla i naopaka vremena tukli su ga na međunarodnim utakmicama kao onog vola koji je, nesretnik, zašao u bašču s kupusom, i prebili su mu obje noge. Igrao je u vrijeme prije žutih i crvenih kartona, kada su stvarane najveće legende u nogometnoj povijesti, ali njihovi protagonisti nisu bili zaštićeni u igri. Godinu nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj postao je zvijezda tabloida i šarenih žurnala, jer je potpisao za njujorški Cosmos. Tamo je otišao za velike novce – koji su iz današnje fudbalske perspektive sića – da kobajagi igra i svojom igrom propagira soccer među Amerikancima, koji su, međutim, toliko nenogometna i antifudbalska čeljad da ih ni sam Pelé nije mogao nagovoriti na igru. U tu čudnu, nama daleku Ameriku, fudbal će u punom smislu stići tek kad ga jednom donesu migranti i useljenici, i tek kad ga zaigraju žene. Ženski sam nogomet počeo gledati zahvaljujući Megan Rapinoe, Abby Wambach, Alex Morgan, fenomenalnim curama, koje su u ovom sportu upravo ono što su Brazil i Argentina zajedno u muškom nogometu. Amerikanke su četverostruke svjetske prvakinje i olimpijske pobjednice, jake kao zemlja, a u društvenom i građanskom smislu dostojne su vlastitog talenta i nogometnog umijeća. Kao što je, uostalom, i Pelé, možda jedini od velikana uz Cruijffa, koji je i kao građanin umio biti Edson Arantes do Nascimento, zvani Pelé. I bio je posljednji nogometni velikan koji nikad nije zaigrao u europskom klubu. Vjerojatno je i to pridonijelo njegovoj legendi.
Na internetu postoji mnoštvo njegovih golova, scena iz igre, pa i poneka cijela utakmica. Ali nogomet je, kao i kazalište, drama koja se ne da naknadno odgledati. Gledatelju nedostaje kontekst, nedostaje mu vlastita puna prisutnost. Pelé je za nas bio mit, dalek i nedodirljiv, i bio je živ čovjek koji nikada ništa nije rekao ni učinio čime bi narušio tu svijetlu sliku u našim očima, i tu priču koja ga je ispratila. A to je bilo vrlo teško u svijetu kapitala i kriminala, koji predstavlja socijalni kontekst modernog nogometa. Zbog njegovih utakmica uspostavljana su primirja u građanskim ratovima, koja bi potrajala do isteka devedesete minute. Njegova je igra spašavala ljudske živote. Od njegove legende nitko nije vidio zla. Čak su i televizijske reklame zloglasnih američkih kompanija, uključujući i Coca colu, bivale ljudskije, jer se u njima pojavljivao Pelé.
Napokon, nikakvo čudo nije što su onog dječačića, koji se kišnoga sarajevskog jutra na betonskom nogometnom igralištu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, u koju sam nikada neće poći, pred očima mnogobrojne publike borio protiv nevidljive reprezentacije Svijeta, izvikujući njegovo ime: Pele, Pele, Pele, na kraju i prozvali Pele. Razlika je bila samo u naglasku, jer on nije bio Pelé. Ali sve drugo bilo je u dlaku isto. S njime umire i naš svijet. S Peléom umire ono što je u nogometu kao i u životu bilo neprocjenjivo. Samo se jeftine stvari, jeftini ljudi i fudbaleri mogu dobiti za novac.
Pelé
Što je to nogomet i tko nam je bio Pelé učili smo jednoga tmurnog i kišovitog ponedjeljka. A ponedjeljkom, znalo se to u ono vrijeme, utakmice se ne igraju. Bilo je jutro, pola osam, iz oblaka, koji su se spustili skoro do zemlje ili do vrhova topola postrojenih uz dvorišni zid, rominjala je sitna listopadska kiša, mi smo se zavlačili pod strehu pa leđima zalijepljeni uz fasadu čekali da podvornik Šaćir u petnaest do osam otvori školska vrata i pusti nas unutra. Prostor pod strehom skoro sasvim se popunio, i kako bi naišao netko stariji i jači, tako bi manjeg i slabijeg bez riječi potezao za ruku i stajao na njegovo mjesto pod strehu. Takav je bio zakon jačeg i starijeg, koji se tu oduvijek poštovao. Nisi se imao kome žaliti, niti bi te itko razumio, osim možda onoga kojemu ćeš o tome u nekoj dalekoj budućnosti pripovijedati. Jednom tako izvučen na kišu tumarao si naokolo dvorištem, pravio se da si tu svojom voljom, da zagledaš neke zanimljivosti oko ispucalog cementa pod snažnim korijenjem dvorišnih stabala, ili bi se pravio da je kiša prestala padati i s karakterističnim bi prezirom slabijeg i nemoćnijeg gledao na one koji su zaštićeni strehom.
Pod strehom su među dječacima stajale i djevojčice. Možda ih je bilo i više, jer bi one, naročito u kišne dane, ranije kretale u školu. I svaka u napetom borbenom položaju, odlučnog izraza lica, u desnoj je ruci stiskala ispružen šestar. Ako bilo koju netko pokuša uhvatiti za ruku i povući na kišu, ona će ga iz sve snage raniti šestarom. Znalo se da je tako, i opet se nisi imao kome žaliti. Pravo na žensku obranu šestarom bilo je obrnuto proporcionalno uvjerenju o njihovoj fizičkoj inferiornosti. A kako se vjerovalo da su dječaci tjelesno neusporedivo jači, tako su djevojčice imale pravo na neograničenu upotrebu šestara. Nitko tu nije vjerovao u prekoračenje nužne obrane.
Svi smo dakle tog kišnog listopadskog ponedjeljka u pola osam ujutro stajali leđima zalijepljeni uz fasadu i gledali prema školskom dvorištu na kojemu su bile iscrtane crte za nogometnu igru, a otpočetka te školske 1976/77. na golovima načinjenim od šupljih metalnih cijevi bile su i mreže. I ja sam, istina na nešto skrajnutijem mjestu, stajao pod strehom, pomalo i ponosan što je ovo, čini se, prva moja godina kada me ne potežu za ruku da kisnem. Peti sam razred, i napokon je više slabijih nego jačih od mene. Ili mi se, strepim, samo tako čini…
I onda se na dvorištu pojavljuje sitan dječačić u šortsu i nekom smeđem vunenom džemperu, u plitkim plavim tenisicama bez vezica, koje su mu za dva broja veće, i takav, pokisao do gole kože, do duše i do kostiju, kreće da vodi loptu s jednog na drugi kraj igrališta, od gola koji je bliže đačkom domu prema golu koji je podno zida samostana časnih sestara. Kreće se on tako, sporo i teturavo, pa driblajući nevidljive protivnike gazi po onim najvećim barama, tako da impresionira promatrače, i viče sve glasnije: Pele, Pele, Pele… Ali bez onog naglaska na kraju, o kojemu će naš svijet biti obaviješten tek nakon intervencije Sinana Gudževića.
I dok se on tako kreće, dok posrće po beskraju nogometnog terena na kojem nema nikog osim njega, kiša prelazi u ozbiljan pljusak, nesretnici koji su ostali bez strehe bježe iz školskog dvorišta, da negdje na Ivana Cankara ulici pronađu zaklon, ali on ne odustaje, prebacuje izdušenu gumenu loptu s desne na lijevu nogu, pa nožnim prstima grabi tenisicu koja mu spada sa stopala, i nastavlja dalje: Pele, Pele, Pele… I kako se primiče kaznenom prostoru sve brže navaljuje prema golu, tako da mu lopta bježi, on trči za njom, već je bos, lopta onako spora i kvrgava uskoro će preći korner liniju, ali on za njom pada, i u svom je padu uspijeva zahvatiti tako da se ona otkotura u mrežu. I kako mu je u tom trenutku to, pred očima gledatelja, mnogo važnije od bilo čega drugog, ne uspijeva izbjeći stativu, nego u trenucima dok posljednji put viče Pele udara licem u tu glatku i tvrdu metalnu cijev.
I onda plačući odlazi, gorko psuje i pljuje iz usta krv i oštre krnjatke razbijenih zuba. Jedni se smiju, drugi su uzdahnuli. Odmah zatim svi se nadaju u trk, jer je podvornik Šaćir otvorio tijesni i niski dvorišni ulaz u školu. Kroz onaj glavni, od Ulice Mehmed-paše Sokolovića, smiju samo nastavnici i roditelji.
Dječačić kojeg sam tog jutra, kada je udario glavom o stativu i izgubio prednje zube, prvi put primijetio, zapravo je bio godinu-dvije od mene stariji. Stanovao je u obližnjoj Ulici Vuka Karadžića, u prizemlju ruševne i raseljene kuće od ćerpiča. Mnogobrojna, crnoputa familija, u kojoj su starija braća i sestre već bili sredovječni ljudi, a mati je, po izgledu starica, na prsima, kao Madona, naokolo proseći nosala najnovije dijete. Ordinirala je oko tržnice, a zločesti su se prolaznici šalili dobacujući joj: “Nano, nano, kome si ukrala to dijete?” A ona bi im gnjevno odgovarala: “Moje je, moje i Allahovo!” Otac bio je krupan bezobličan čovjek, brkat i vazda zakrvavljenih očiju. Od nekih doba je oslijepio, pa bi prosio nedjeljom, oko Katedrale. Jedna od kćeri vodila bi ga pod ruku, a on je izgovarao katoličke molitve, s tim da je neke nepoznate mu riječi zamijenio poznatima. Vjernici bi mu, iznervirano, govorili: “Daj, bolan, Cigo šuti!” Nosio je prljavi krpeni povez preko bolesnih očiju. Djevojčice ispred škole plašili bismo govoreći im da su mu oči iscurile. One bi uzdahnule od zaprepaštenja.
Nisam znao kako se zovu. Ni tom dječačiću, koji je tog jutra, prolazeći kroz obranu nevidljivog protivnika, zabijajući gol i gubeći zube, postao čuven, nisam znao imena. Ali svi su ga zvali Pele. Tako je prozvan, i to će mu ostati nadimak do kraja svijeta. Ako je živ, a ne vjerujem da jest, jer je od rana kisnuo u vunenom džemperu, i danas ga zovu Pele. Kao i braća njegova i sestre prošao je uobičajeni put od žicara pred školom, prosjaka, tramvajskog džeparoša, sve do sitnog kriminalca. Do nekog doba, vjerojatno do sredine osamdesetih, viđalo ga se po mahali i oko škole, da bi onda i njega i njegovih negdje nestalo, jer je srušena kuća u kojoj su živjeli. Drugima se, možda, nisu znala imena, ali za njega svi bi, uključujući i moju Nonu, distanciranu od socijalne dinamike našega svijeta, govorili: Pele, Pele, Pele… A on bi se široko osmjehivao, bezub od očnjaka do očnjaka. Očnjaci su mu izgledali kao stative. Bijeli i zdravi. Nekome tko Pelea nije poznavao, tako osmijehnut možda bi se doimao kao idiot. Zapravo je bio slobodan čovjek: što ima veze ako nema zube, kad ga zovu Pele. U svijetu bezimenih, golem je taj nadimak. U čaršiji u kojoj su svi nadimci, uglavnom, od neke uvrede ili pogrde, Pele je nešto najviše do čega čovjek može doći.
Eto, to je nama bio Pelé! S tim da mi učeniji i iz boljih kuća nikad ne bismo govorili Pelé ili Pele, nego bismo rekli Edson Arantes do Nascimento. Rano sam, slušajući drugove kako to ime izgovaraju, ponirući s njim u jedan daleki tuđi jezik i osvajajući ga, uspio čuti taj savršeni ritmički sklad Peléova imena i prezimena, i njegovu prirođenost našemu govoru i jeziku. Mnogo kasnije ću, sam za sebe, otkriti da je Edson Arantes do Nascimento gotov stih u savršenom desetercu. I to lirskom desetercu, sa cezurom nakon petoga sloga. Kao u narodnoj pjesmi “Morski trgovac”, koja ovako ide: “Čuješ djevojko, čuješ ljepoto!/ Tvoji su zubi biser sićani,/ A ja sam morski trgovac,/ Što prekupljuje biser sićani,/ Čuješ djevojko, čuješ ljepoto!/ Tvoje su ruke pamuk mekani,/ A ja sam morski trgovac,/ što prekupljuje pamuk mekani.” Edson Arantes do Nascimento.
Nismo se Peléa sjećali kao igrača. Nismo, jer se nismo mogli sjećati Svjetskog prvenstva u Meksiku. U vrijeme Fußball-Weltmeisterschaft 1974. u Njemačkoj Pelé je imao nepune trideset i dvije, ali već skoro četiri godine nije igrao ozbiljan nogomet. Nastupio bi na ponekoj utakmici za svoj Santos – jedini klub za koji je ikad igrao – ali to se nije računalo. Bio je izubijan čovjek, u neka zla i naopaka vremena tukli su ga na međunarodnim utakmicama kao onog vola koji je, nesretnik, zašao u bašču s kupusom, i prebili su mu obje noge. Igrao je u vrijeme prije žutih i crvenih kartona, kada su stvarane najveće legende u nogometnoj povijesti, ali njihovi protagonisti nisu bili zaštićeni u igri. Godinu nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj postao je zvijezda tabloida i šarenih žurnala, jer je potpisao za njujorški Cosmos. Tamo je otišao za velike novce – koji su iz današnje fudbalske perspektive sića – da kobajagi igra i svojom igrom propagira soccer među Amerikancima, koji su, međutim, toliko nenogometna i antifudbalska čeljad da ih ni sam Pelé nije mogao nagovoriti na igru. U tu čudnu, nama daleku Ameriku, fudbal će u punom smislu stići tek kad ga jednom donesu migranti i useljenici, i tek kad ga zaigraju žene. Ženski sam nogomet počeo gledati zahvaljujući Megan Rapinoe, Abby Wambach, Alex Morgan, fenomenalnim curama, koje su u ovom sportu upravo ono što su Brazil i Argentina zajedno u muškom nogometu. Amerikanke su četverostruke svjetske prvakinje i olimpijske pobjednice, jake kao zemlja, a u društvenom i građanskom smislu dostojne su vlastitog talenta i nogometnog umijeća. Kao što je, uostalom, i Pelé, možda jedini od velikana uz Cruijffa, koji je i kao građanin umio biti Edson Arantes do Nascimento, zvani Pelé. I bio je posljednji nogometni velikan koji nikad nije zaigrao u europskom klubu. Vjerojatno je i to pridonijelo njegovoj legendi.
Na internetu postoji mnoštvo njegovih golova, scena iz igre, pa i poneka cijela utakmica. Ali nogomet je, kao i kazalište, drama koja se ne da naknadno odgledati. Gledatelju nedostaje kontekst, nedostaje mu vlastita puna prisutnost. Pelé je za nas bio mit, dalek i nedodirljiv, i bio je živ čovjek koji nikada ništa nije rekao ni učinio čime bi narušio tu svijetlu sliku u našim očima, i tu priču koja ga je ispratila. A to je bilo vrlo teško u svijetu kapitala i kriminala, koji predstavlja socijalni kontekst modernog nogometa. Zbog njegovih utakmica uspostavljana su primirja u građanskim ratovima, koja bi potrajala do isteka devedesete minute. Njegova je igra spašavala ljudske živote. Od njegove legende nitko nije vidio zla. Čak su i televizijske reklame zloglasnih američkih kompanija, uključujući i Coca colu, bivale ljudskije, jer se u njima pojavljivao Pelé.
Napokon, nikakvo čudo nije što su onog dječačića, koji se kišnoga sarajevskog jutra na betonskom nogometnom igralištu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, u koju sam nikada neće poći, pred očima mnogobrojne publike borio protiv nevidljive reprezentacije Svijeta, izvikujući njegovo ime: Pele, Pele, Pele, na kraju i prozvali Pele. Razlika je bila samo u naglasku, jer on nije bio Pelé. Ali sve drugo bilo je u dlaku isto. S njime umire i naš svijet. S Peléom umire ono što je u nogometu kao i u životu bilo neprocjenjivo. Samo se jeftine stvari, jeftini ljudi i fudbaleri mogu dobiti za novac.