Smrt je došla u našu kuću sjela je za naš stol legla u našu postelju obula tvoje cipele na kojima je uvijek bio pokoji grmenčić zemlje To nisu cipele pristojnog čovjeka – grdila sam te. Ja nisam pristojan čovjek – odgovarao si mi uz osmijeh.
Tina je večer prije ležala na tvojim prsima i prela do iznemoglosti Mislila sam da ti se umiljava a ona je pregovarala – Ostavi nešto živima, nemoj u kući.
Tog jutra pustila te da popiješ kavu na našoj terasi spakuješ ruksak pun nepotrebnih papira cigareta sitniša i krenula s tobom sve dok te nije sustigla
Ispričat ćeš mi, jednom, kako je to bilo kada je otključala tvoje tijelo i rekla Slobodan si!
Sestra je krenula na put s crnom haljinom u koferu Toliko toga nemaš u tom strahovitom danu nemaš haljinu koja pristaje žalosti nemaš svoje riječi ni dovoljno soka za sve one koji pohrle da ti se nađu u tuzi a tuga sliči velikom, koštunjavom orahu koji se gura niz tvoje grlo gore dolje nemoguće ga je zauzdati raskomadati progutati
Među jutarima koja su mi data pronašla sam par kao u onoj dječjoj igri memorije Jutro kada sam rodila mog sina i jutro kada si otišao. Oba su se izlegla iz mog raskomadanog tijela razorila svijet u kome sam dotada živjela. U onom prvom nisam znala jesam li dorasla svojoj sreći u ovom drugom nisam znala jesam li dorasla mom bolu.
Dani se smjenjuju kao u western filmovima dobar, loš, zao Govorim ti: Je li ovo nekakav test? Jesam li prošla? Vidiš li me? Naučila sam plakati na razne načine: tako da suze teku unutra, glasno, uz jecanje i tiho, kao kada nadođe mlijeko samo što zjenice postanu bradavice Suze stanu tek kada veliko dijete tuge bude sito a moja utroba prazna, iznemogla Stid me kada se to dogodi na javnom mjestu, neočekivano veliki crveni kolutovi oko očiju kao velike fleke na preširokoj majici ali, koga briga dijete je gladno tijelo proizvodi ono što mu treba
Postoje priče koje ti pričaju slične onima kojima se djeca prate u san Bio jednom jedan dobar čovjek. Sad je sretan. Sada putuje. Nijedna od tih priča ne spominje iglu koja ti se nađe u rukama kada svi odu, kad ostaneš sama u praznoj kući iglu kojom moraš početi ušivati razderano tkivo vremena sve dok ti ruke ne ogreznu u nevidljivu krv svaki put kada poželiš podijeliti riječ misao dodir na tom mjestu moraš zavezati čvor
Poput pauka vezem mostove preko kojih prelazim po tankoj niti iznad mjesta na kojima smo se smijali nevješto, šijem zakrpe preko rupa u krajoliku koje zjape poput gladnih usta kozmičkih zvijeri.
Prebirem u zdjeli plodova svoje boli jabuke koje su besmislene od onih koje moram zagristi otvaram tvoj dio ormara samo kada je ono dijete podojeno svježim suzama inače me usisa kao crna rupa u beskrajna čuda crne Narnie.
Milost stigne neočekivano osjetim tvoj dah tvoj miris stranice nekog odbačenog rukopisa zapucketaju u kaminu maćuhica koju si posadio pred zimu okrene mi nasmijano lice krošnja divlje trešnje čiji si stas čuvao od divljih kupina rascvjetala se u sumrak. blagost tvog dodira zatreperi između mojih dlanova ovdje si gledamo jezero s naše terase – Treba zaliti cvijeće – kažeš i dodaš – Naša je kuća medonosna. pčele su u zidovima izdubile garsonjere. Hoćemo li na izvor po vodu? Psići obigravaju oko tvojih džepova njuše svoje poslastice Počešljaj se – govorim ti. Ti si pristojan čovjek. – Ja nisam pristojan čovjek – odgovaraš. – Jesi li sretan, tamo? – pitam. – Ja sam uvijek sretan – odgovaraš i grliš me.
Smrt je došla u našu kuću
Smrt je došla u našu kuću
sjela je za naš stol
legla u našu postelju
obula tvoje cipele
na kojima je uvijek bio pokoji grmenčić zemlje
To nisu cipele pristojnog čovjeka – grdila sam te.
Ja nisam pristojan čovjek – odgovarao si mi uz osmijeh.
Tina je večer prije ležala na tvojim prsima
i prela do iznemoglosti
Mislila sam da ti se umiljava
a ona je pregovarala
– Ostavi nešto živima, nemoj u kući.
Tog jutra
pustila te da popiješ kavu na našoj terasi
spakuješ ruksak pun nepotrebnih papira
cigareta
sitniša
i krenula s tobom
sve dok te nije sustigla
Ispričat ćeš mi, jednom,
kako je to bilo
kada je otključala tvoje tijelo i rekla
Slobodan si!
Sestra je krenula na put
s crnom haljinom u koferu
Toliko toga nemaš u tom strahovitom danu
nemaš haljinu koja pristaje žalosti
nemaš svoje riječi
ni dovoljno soka za sve one koji pohrle
da ti se nađu u tuzi
a tuga sliči velikom, koštunjavom orahu
koji se gura niz tvoje grlo
gore
dolje
nemoguće ga je zauzdati
raskomadati
progutati
Među jutarima koja su mi data
pronašla sam par
kao u onoj dječjoj igri memorije
Jutro kada sam rodila mog sina
i jutro kada si otišao.
Oba su se izlegla iz mog raskomadanog tijela
razorila svijet u kome sam dotada živjela.
U onom prvom nisam znala jesam li dorasla svojoj sreći
u ovom drugom nisam znala jesam li dorasla mom bolu.
Dani se smjenjuju
kao u western filmovima
dobar, loš, zao
Govorim ti:
Je li ovo nekakav test?
Jesam li prošla?
Vidiš li me?
Naučila sam plakati na razne načine:
tako da suze teku unutra,
glasno, uz jecanje
i tiho, kao kada nadođe mlijeko
samo što zjenice postanu bradavice
Suze stanu tek kada veliko dijete tuge bude sito
a moja utroba prazna, iznemogla
Stid me kada se to dogodi na javnom mjestu, neočekivano
veliki crveni kolutovi oko očiju
kao velike fleke na preširokoj majici
ali, koga briga
dijete je gladno
tijelo proizvodi ono što mu treba
Postoje priče koje ti pričaju
slične onima kojima se djeca prate u san
Bio jednom jedan dobar čovjek.
Sad je sretan.
Sada putuje.
Nijedna od tih priča
ne spominje iglu koja ti se nađe u rukama
kada svi odu, kad ostaneš sama u praznoj kući
iglu kojom moraš početi ušivati
razderano tkivo vremena
sve dok ti ruke ne ogreznu u nevidljivu krv
svaki put kada poželiš podijeliti riječ
misao
dodir
na tom mjestu moraš zavezati čvor
Poput pauka vezem mostove
preko kojih prelazim po tankoj niti
iznad mjesta na kojima smo se smijali
nevješto, šijem zakrpe
preko rupa u krajoliku
koje zjape poput gladnih usta kozmičkih zvijeri.
Prebirem u zdjeli plodova svoje boli
jabuke koje su besmislene
od onih koje moram zagristi
otvaram tvoj dio ormara samo kada je ono dijete
podojeno svježim suzama
inače me usisa kao crna rupa
u beskrajna čuda crne Narnie.
Milost stigne neočekivano
osjetim tvoj dah
tvoj miris
stranice nekog odbačenog rukopisa
zapucketaju u kaminu
maćuhica koju si posadio pred zimu
okrene mi nasmijano lice
krošnja divlje trešnje
čiji si stas čuvao od divljih kupina
rascvjetala se u sumrak.
blagost tvog dodira
zatreperi između mojih dlanova
ovdje si
gledamo jezero s naše terase
– Treba zaliti cvijeće – kažeš i dodaš
– Naša je kuća medonosna.
pčele su u zidovima izdubile garsonjere.
Hoćemo li na izvor po vodu?
Psići obigravaju oko tvojih džepova
njuše svoje poslastice
Počešljaj se – govorim ti. Ti si pristojan čovjek.
– Ja nisam pristojan čovjek – odgovaraš.
– Jesi li sretan, tamo? – pitam.
– Ja sam uvijek sretan – odgovaraš i grliš me.