Miljenko Jergović, Trojica za Kartal, Zagreb, Bodoni
Već sam u više navrata povodom različitih knjiga pisao o Miljenku Jergoviću. Ako dobro računam evo uveliko ističe četvrta decenija otkad je na književnoj sceni i sa nepromjenjenim kvalitetom djeluje. On je već odavno nadrastao lokalni milje regiona u kome je stasao. Sa pravom možemo reći da je internacionalni pisac. To potvrđuje niz internacionalnih nagrada, kao i na desetine prevoda i izdanja koje je doživjelo njegovo djelo.
Najnovija zbirka Trojica za Kartal je njegova šesta zbirka priča. Ako je vjerovati na reč piscu, (a kome ćemo ako njemu nećemo, jer je uvek on najpozvaniji da govori o svom djelu u isto onolikoj mjeri u kojoj ga on najmanje zna bez obzira što ga je stvorio. Zapravo on ga je najbolje znao sve do onog trenutka kad ga je prepustio drugima na čitanje. Od tog trenutka su prestale sve njegove ingerencije nad vlastitim djelom), ova knjiga je nastala kao svojevrsni odgovor na izazov dopisivanja „stare knjige“, odnosno zbirke priča Sarajevski Marlboro.
Ovu knjigu možemo dvojako primiti, kao svojevrsno „dopisivanje“ prve knjige i kao knjige istog pisca napisane u dva pera/dvije ruke. Što se tiče „dopisivanja“, sam autor je odgovorio na ovo pitanje. Jer je na kraju knjige obrazložio nastanak ove knjige. On nije mogao da dopiše Sarajevski Marlboro, ne zato što to nije htio, već zato što više nije postojao taj čovjek koji je napisao sve te priče: „Odgovaram joj da to nikako nije moguće. Davno sam Sarajevski Marlboro pisao. U međuvremenu sve se u meni i oko mene izmjenilo. Nijedna stranica u tijelu čovjeka koji je tu knjigu napisao danas više ne postoji“ (Jergović 2022/277).
U ovom citatu je impliciran odgovor na mogućnost da se ove dvije knjige dožive kao djelo istog pisca pisano u „dvije ruke“. Riječ je o tome, da, kao što slikari imaju različite faze u eksplikaciji svoje likovne poetike, to je u neku ruku moguće i među piscima. U konkretnom primjeru možemo reći da imamo istu tematiku, slične junake u gotovo identičnom kontekstu, koja je prelomljena kroz stvaralačku i spoznajnu prizmu autora koji sada događanja od prije trideset godina sagledava iz nove doživljajne perspektive istog pisca. Tu će jednog dana za kritičare i naučnike posebno biti zanimljiva jedna komparativna analiza u kojoj će predmet analize biti umjeće pripovijedanja, stvaralački proces, društveno angažovanje proze nekad i sad, odnos prema likovima.
Za nas je, za ovu priliku značajno da, što se tiče pripovjedačkog postupka, nema oscilacija. Jergović je zadržao svoje pripovjedačko umjeće. Njegovo pripovjedanje se ne ogleda u dinamici ispripovijedanog već se potvrđuje kao umjetnina potvrđena pripovijedanjem. Drugim rječima, pripovjedni postupak ne određuje događaj, kontekst, lokalitet, već umjeće pisca, koje u konkretnom slučaju Jergovića više puta dokazano.
Zbirka Trojica za Kartal je komponovana iz tri cjeline: Nezaobilazan detalj u biografiji, Rekonstrukcija događaja, Who will be the witness. Iz ove kompozicije Nezaobilazan detalj u biografiji možemo posmatrati kao svojevrsni uvod u ono što će se desiti u Rekonstrukcijama događaja, dok će Who will be the witness, biti svojevrsni, nazovimo epilog.
Nezaobilazan detalj u biografiji je obilježen pričom Kino. Taj detalj je toliko značajan ukoliko je nezaobilazan, a nezaobilazan je jer je obilježio egzistenciju jednog dječaka. Taj detalj nije uzaludno čekanje jedne žene, niti je momenat kad nestaje svaka nada i mogućnost ispunjenja sna; nije detalj sadržan ni u zajedničkom prisustvovanju filmskoj predstavi majke i sina (gdje će se taj odnos otkriti tek u posljednjoj rečenici ispripovjedanog sadržaja), već je sadržan u činu poslednjeg grudvanja sa majkom: „Te noći posljednji put sam se grudvao sa majkom.“ (Jergović 2022/16).
U tom činu grudvanja, sadržan je povratak sina majci i majke sinu. To je momenat kad je između njih, rekli bismo, ponovo uspostavljena veza koja se potvrdila svojom neraskidivošću. Taj čin grudvanja i obnavljanja komunikacije sa majkom je nezaobilazan detalj za biografiju. Zašto? Jer je to bio posljednji put da se grudvao sa majkom. Ova odrednica „posljednji put“ više je temporalnog no redoslijednog značenja u sebi sadrži dvostruku semantičku konotaciju. Sadrži nešto od dramske tenzičnosti jer implicitno ukazuje na odrastanje dječaka, ali ta temporalna odrednica „posljednji put“ korespondira i sa sadržinom svih priča u poglavlju Rekonstrukcijadogađaja. To „posljednji put“ u sebi sadrži više mogućih čitanja i učitavanja, od odrastanja, preko posljednjeg viđenja sa majkom u mirnodobskim uslovima, do nestanka i majke i grada u kome su se posljednji put grudvali. Zato je ova priča sastavni element biografije, jer obilježava sjećanje jednog dječaka koji će postati čovjek i starac izvan konteksta grada u kome je odrastao.
U Rekonstrukcijidogađaja nailazimo na „dopisivanje“ Sarajevskog Marlbora poslije trideset godina. Rekonstrukcija događaja je istovremeno i rekonstrukcija sjećanja i potiskivanje sjećanja na rat na jedan paradoksalan način – sjećanjem u kome je rat samo okruženje u kome se na nevjerovatan način potvrđuje fantastičnost života. Stasao pripovjedač od mladića u čovjeka, pripovjedanjem se održao i kroz pripovjedanje se produžava i potvrđuje.
Tu takođe, ako zavirimo u tekst malo dublje, na fonu učitanog vrlo lako možemo prepoznati nezaobilazne detalje iz biografije. Tu je učiteljica, činjenica koja je obilježila gotovo svačije djetinjstvo na ovaj ili onaj način. Kako god da je obilježila nečije djetinjstvo, sjećanje na nju je uvijek sentimentalno, ne zbog nje već zbog onog koji se sjeća. Zato njena smrt mora biti tragična. Ukoliko je ta smrt došla iznenada, u vihoru rata i to od nekog ko je mogao biti njen đak, ta smrt je tragičnija i besmislenija (Učiteljica). Nezaobilazan detalj biografije je i Pero Magacioner. Njegova nezaobilaznost u biografiji nije sadržana u njegovoj vještini, već upravo suprotno, u njegovoj nevještini. Narator je u priči, u nizu besmislenih stradanja, njegovo stradanje, zbog Perove bezazlenosti, morao učiniti nekako velikim, čak i herojskim, a ne onako običnim, da kažemo svakidašnjim nesrećnim slučajem kakvih je na hiljade u svakom vremenu na svakom kraju svijeta. Zato su njegovu smrt „dopisali“, kao što se dopisuje priča čitaočevim učitavanjem značenja:
„Dugo su tražili mjesto gdje ga je metak pogodio, prvo jedan, pa drugi patalog, onda je dolazio i čovjek iz policije, neki Jozo, isto sa Stupa, ali ni on nije mogao naći gdje je Peru pogodilo. Pa se tako zaključilo da ga nije ni pogodilo, nego da je pao sam od sebe. Ali nećeš to govoriti. Nekako nije red i nije pošteno. Bolje je reći da je Peru skinuo snajper kada je popravljao krov izrešetan mitraljeskim rafalom. I da je poginuo u ratu, a ne pao sa krova. Pao kao kruška.“ (Jergović 2022/33).
„Eto neke sreće i u ratu“ (Jergović 2022/43) kad pripovjedač može podjednako promjeniti način pogibije, kao što može potvrditi iskrenu ljubav dvoje ljudi, koja se čak teško nalazi i u ljubavnim romanima danas. Štaviše, teže nalazi no što plahovitost jedne lastavice u snu žene koja voli svog čovjeka može postati simbol smrtonosnog zrna (Lastavica). Posle odsanjanog sna, ona će dočekati njega dostojanstveno mirno kako dolikuje trenutku i njihovom životu provedenom ne u ratu, već u ljubavi. Snaga njihove ljubavi je pokazala kolika je mizerija rata. Njihova ljubav je bila slava života u jednom besmislenom kontekstu rata u ambijentu kojeg se pripovjedač rekontsruktivno prisjeća neznajući gdje počinje istinito sjećanje, a gdje konstrukcija imaginarnog pripovjedanje, te se zato često, čak, možda i prečesto javlja valjda sa željom da će potvrditi istinitost ispripovjedanog svojim prisustvom i svojom biografijom.
Element biografije u rekonstrukciji sjećanja može biti i džak bezvrjednog novca. To je sjećanje na jedno prohujalo vrijeme gdje čovjek samo živi, izvan ljudskosti i izvan zločinačkih gadosti, koje se potvrđuju tek naknadno kod preživjelih i sa preživjelima. Čovjek je tek trska koja osjeća i živi jer se živjeti mora u vremenu kad je sam život obesmišljen i otišao u bescjenje, kao što je obesmišljenja i nacionalna mržnja i pripadnost vjeri, jer niko od nas pošto umre ne određuje da li će biti sahranjen na groblju svoje konfesionalne pripadnosti (Džak s parama). Tako i najobičnija smrt, što se u narodu kaže od starosti, u ratu može biti obesmišljena u istoj mjeri kao i naprasna smrt od gelera ili snajperskog metka.
Sjećanje na Sarajevo ne određuje samo kontekst rata. To je tek okvir u kojem se slažu kamenčići mozaika jedne biografije. Sarajevo ne određuje doživljaj onih koji su prošli kroz Sarajevo već iskustvo onih koji su rođeni u Sarajevu i koji su u njemu stasali, doživjeli rat, mnogi i izgubili život. Oni od Sarajeva čine jedan neobičan mističan prostor, koji više nalik nekom horornom krajoliku nego li mjestu za život. Samo oni koji su tu bili iz dana u dan imaju doživljaj sarajevske klime. Samo oni znaju da „u Sarajevu većim dijelom godine nije ugodno živjeti“ (Jergović 2022/53). Takva klima doprinosi da Sarajlijama nigdje ne može biti dobro. Ta klima se posebno odražava na ljude. Doprinosi da se oni „ne boje smrti“, a ljudi koji se ne boje smrti olako procjenjuju život.
U parkiću tog horornog prostora je moguće da iz manijaka „progovori“ čovjek i spasi ranjenu djevojčicu koju je u istom tom parku proganjao (Manijak). Iz tog prostora se provlači konvoj pun užasnog straha jednog zabrinutog oca i muža sa tri ćerke i suprugom. On mora da izađe iz tog prostora u kojem nije moguće preživjeti njegova jedina mantra nade i trag postojanja biće zapisan datum 12. jun 1992. na cedulji koja je skrivena u otvoru dimnjaka. Opstanak zapisa je jedina mogućnost njihovog povratka i potvrda njihovog postojanja (Konvoj).
U jednom inventaru elemenata biografije mističnog pripovjedača odjednom čitalac nalazi džoint (Džoint). Da li džoint doprinosi sjećanju na treću priču iz Sarajevskog Marlbora, ili je džoint tu samo da mističnog pripovjedača, koji podjednako mijenja pozicije i polove kako bi mistifikacijom pripovjedača koji se odlično sjeća strukture Sarajevskog Marlbora zadržao pažnju čitaoca tek ostaje zabilježeno kao pripovjedački postupak koji nam otkriva jednu slobodu pripovijedanja. Ta sloboda više ide u domen bezbrižne igre onoga koji je siguran u svoje riječi nego u jedan dobro osmišljen postupak. Tek čini se, da je u ovom naknadnom sjećanju na ono što je prošlo u tom intrigantnom detalju džointa sadržana istina događaja, njegova tenzičnost i besmislena dramska napetost gdje ime čovjeku određuje sudbinu.
U arhiv tog inventara ušao je i jedan filatelist koji nikad nije mogao tačno da pogodi šta da kaže, ali je savršeno osjećao ljude oko sebe (Filatelist). Tu je možda i jedan od najkompleksnijih likova Ante Sirovina, koji je svojom pojavom i poreklom bio strašniji i od samog rata koji je nastao zbog „manjkova sjećanja i viškova zaborava“ (Jergović 2022/112); jedan oboista, slijepac, zvižduk, sestra Justa koja se nije bojala metaka i granata i mnogi, mnogi drugi. Svi oni su tu smješteni samo sa jednim ciljem da potvrde inventar jedne biografije koja postoji sve dok se pripovjeda „popunjava praznine i opisuje one sudbine koje bi inače ostale neispričane“ (Serdarević 2022:285), izvan pripovjedanja ona je jedna prigušena emocija koja tinja u dnu duševnog bila.
U trećem poglavlju Who will be the witness kroz predmetnost secesionističkih vaza narator čitaocima dokazuje krhkost materijalnog svijeta. Vaze su u njegovoj porodici preživjele ratove i seljakanja, ali nisu iznenadni zemljotres. Vaze su metafora čovjeka gde nam narator pokazuje kako je čovjek uvjek na gubitku.
Zbirka Trojica za Kartal, je još jedna knjiga koja potvrđuje lakoću i izvanrednost pripovjedačkog postupka Miljenka Jergovića. On je vidio priču u sitnicama i postupcima. On naoko za svoj predmet naracije uzima male događaje i ličnosti, ali oni svojim sudbinama potvrđuju fantastičnost i veličinu života. Oni svojim postojanjem i dogođenošću u predstavljenom svijetu omogućavaju umjetničko zasnivanje naracije.
Potvrđivanje pripovjedača
Miljenko Jergović, Trojica za Kartal, Zagreb, Bodoni
Već sam u više navrata povodom različitih knjiga pisao o Miljenku Jergoviću. Ako dobro računam evo uveliko ističe četvrta decenija otkad je na književnoj sceni i sa nepromjenjenim kvalitetom djeluje. On je već odavno nadrastao lokalni milje regiona u kome je stasao. Sa pravom možemo reći da je internacionalni pisac. To potvrđuje niz internacionalnih nagrada, kao i na desetine prevoda i izdanja koje je doživjelo njegovo djelo.
Najnovija zbirka Trojica za Kartal je njegova šesta zbirka priča. Ako je vjerovati na reč piscu, (a kome ćemo ako njemu nećemo, jer je uvek on najpozvaniji da govori o svom djelu u isto onolikoj mjeri u kojoj ga on najmanje zna bez obzira što ga je stvorio. Zapravo on ga je najbolje znao sve do onog trenutka kad ga je prepustio drugima na čitanje. Od tog trenutka su prestale sve njegove ingerencije nad vlastitim djelom), ova knjiga je nastala kao svojevrsni odgovor na izazov dopisivanja „stare knjige“, odnosno zbirke priča Sarajevski Marlboro.
Ovu knjigu možemo dvojako primiti, kao svojevrsno „dopisivanje“ prve knjige i kao knjige istog pisca napisane u dva pera/dvije ruke. Što se tiče „dopisivanja“, sam autor je odgovorio na ovo pitanje. Jer je na kraju knjige obrazložio nastanak ove knjige. On nije mogao da dopiše Sarajevski Marlboro, ne zato što to nije htio, već zato što više nije postojao taj čovjek koji je napisao sve te priče: „Odgovaram joj da to nikako nije moguće. Davno sam Sarajevski Marlboro pisao. U međuvremenu sve se u meni i oko mene izmjenilo. Nijedna stranica u tijelu čovjeka koji je tu knjigu napisao danas više ne postoji“ (Jergović 2022/277).
U ovom citatu je impliciran odgovor na mogućnost da se ove dvije knjige dožive kao djelo istog pisca pisano u „dvije ruke“. Riječ je o tome, da, kao što slikari imaju različite faze u eksplikaciji svoje likovne poetike, to je u neku ruku moguće i među piscima. U konkretnom primjeru možemo reći da imamo istu tematiku, slične junake u gotovo identičnom kontekstu, koja je prelomljena kroz stvaralačku i spoznajnu prizmu autora koji sada događanja od prije trideset godina sagledava iz nove doživljajne perspektive istog pisca. Tu će jednog dana za kritičare i naučnike posebno biti zanimljiva jedna komparativna analiza u kojoj će predmet analize biti umjeće pripovijedanja, stvaralački proces, društveno angažovanje proze nekad i sad, odnos prema likovima.
Za nas je, za ovu priliku značajno da, što se tiče pripovjedačkog postupka, nema oscilacija. Jergović je zadržao svoje pripovjedačko umjeće. Njegovo pripovjedanje se ne ogleda u dinamici ispripovijedanog već se potvrđuje kao umjetnina potvrđena pripovijedanjem. Drugim rječima, pripovjedni postupak ne određuje događaj, kontekst, lokalitet, već umjeće pisca, koje u konkretnom slučaju Jergovića više puta dokazano.
Zbirka Trojica za Kartal je komponovana iz tri cjeline: Nezaobilazan detalj u biografiji, Rekonstrukcija događaja, Who will be the witness. Iz ove kompozicije Nezaobilazan detalj u biografiji možemo posmatrati kao svojevrsni uvod u ono što će se desiti u Rekonstrukcijama događaja, dok će Who will be the witness, biti svojevrsni, nazovimo epilog.
Nezaobilazan detalj u biografiji je obilježen pričom Kino. Taj detalj je toliko značajan ukoliko je nezaobilazan, a nezaobilazan je jer je obilježio egzistenciju jednog dječaka. Taj detalj nije uzaludno čekanje jedne žene, niti je momenat kad nestaje svaka nada i mogućnost ispunjenja sna; nije detalj sadržan ni u zajedničkom prisustvovanju filmskoj predstavi majke i sina (gdje će se taj odnos otkriti tek u posljednjoj rečenici ispripovjedanog sadržaja), već je sadržan u činu poslednjeg grudvanja sa majkom: „Te noći posljednji put sam se grudvao sa majkom.“ (Jergović 2022/16).
U tom činu grudvanja, sadržan je povratak sina majci i majke sinu. To je momenat kad je između njih, rekli bismo, ponovo uspostavljena veza koja se potvrdila svojom neraskidivošću. Taj čin grudvanja i obnavljanja komunikacije sa majkom je nezaobilazan detalj za biografiju. Zašto? Jer je to bio posljednji put da se grudvao sa majkom. Ova odrednica „posljednji put“ više je temporalnog no redoslijednog značenja u sebi sadrži dvostruku semantičku konotaciju. Sadrži nešto od dramske tenzičnosti jer implicitno ukazuje na odrastanje dječaka, ali ta temporalna odrednica „posljednji put“ korespondira i sa sadržinom svih priča u poglavlju Rekonstrukcija događaja. To „posljednji put“ u sebi sadrži više mogućih čitanja i učitavanja, od odrastanja, preko posljednjeg viđenja sa majkom u mirnodobskim uslovima, do nestanka i majke i grada u kome su se posljednji put grudvali. Zato je ova priča sastavni element biografije, jer obilježava sjećanje jednog dječaka koji će postati čovjek i starac izvan konteksta grada u kome je odrastao.
U Rekonstrukciji događaja nailazimo na „dopisivanje“ Sarajevskog Marlbora poslije trideset godina. Rekonstrukcija događaja je istovremeno i rekonstrukcija sjećanja i potiskivanje sjećanja na rat na jedan paradoksalan način – sjećanjem u kome je rat samo okruženje u kome se na nevjerovatan način potvrđuje fantastičnost života. Stasao pripovjedač od mladića u čovjeka, pripovjedanjem se održao i kroz pripovjedanje se produžava i potvrđuje.
Tu takođe, ako zavirimo u tekst malo dublje, na fonu učitanog vrlo lako možemo prepoznati nezaobilazne detalje iz biografije. Tu je učiteljica, činjenica koja je obilježila gotovo svačije djetinjstvo na ovaj ili onaj način. Kako god da je obilježila nečije djetinjstvo, sjećanje na nju je uvijek sentimentalno, ne zbog nje već zbog onog koji se sjeća. Zato njena smrt mora biti tragična. Ukoliko je ta smrt došla iznenada, u vihoru rata i to od nekog ko je mogao biti njen đak, ta smrt je tragičnija i besmislenija (Učiteljica). Nezaobilazan detalj biografije je i Pero Magacioner. Njegova nezaobilaznost u biografiji nije sadržana u njegovoj vještini, već upravo suprotno, u njegovoj nevještini. Narator je u priči, u nizu besmislenih stradanja, njegovo stradanje, zbog Perove bezazlenosti, morao učiniti nekako velikim, čak i herojskim, a ne onako običnim, da kažemo svakidašnjim nesrećnim slučajem kakvih je na hiljade u svakom vremenu na svakom kraju svijeta. Zato su njegovu smrt „dopisali“, kao što se dopisuje priča čitaočevim učitavanjem značenja:
„Dugo su tražili mjesto gdje ga je metak pogodio, prvo jedan, pa drugi patalog, onda je dolazio i čovjek iz policije, neki Jozo, isto sa Stupa, ali ni on nije mogao naći gdje je Peru pogodilo. Pa se tako zaključilo da ga nije ni pogodilo, nego da je pao sam od sebe. Ali nećeš to govoriti. Nekako nije red i nije pošteno. Bolje je reći da je Peru skinuo snajper kada je popravljao krov izrešetan mitraljeskim rafalom. I da je poginuo u ratu, a ne pao sa krova. Pao kao kruška.“ (Jergović 2022/33).
„Eto neke sreće i u ratu“ (Jergović 2022/43) kad pripovjedač može podjednako promjeniti način pogibije, kao što može potvrditi iskrenu ljubav dvoje ljudi, koja se čak teško nalazi i u ljubavnim romanima danas. Štaviše, teže nalazi no što plahovitost jedne lastavice u snu žene koja voli svog čovjeka može postati simbol smrtonosnog zrna (Lastavica). Posle odsanjanog sna, ona će dočekati njega dostojanstveno mirno kako dolikuje trenutku i njihovom životu provedenom ne u ratu, već u ljubavi. Snaga njihove ljubavi je pokazala kolika je mizerija rata. Njihova ljubav je bila slava života u jednom besmislenom kontekstu rata u ambijentu kojeg se pripovjedač rekontsruktivno prisjeća neznajući gdje počinje istinito sjećanje, a gdje konstrukcija imaginarnog pripovjedanje, te se zato često, čak, možda i prečesto javlja valjda sa željom da će potvrditi istinitost ispripovjedanog svojim prisustvom i svojom biografijom.
Element biografije u rekonstrukciji sjećanja može biti i džak bezvrjednog novca. To je sjećanje na jedno prohujalo vrijeme gdje čovjek samo živi, izvan ljudskosti i izvan zločinačkih gadosti, koje se potvrđuju tek naknadno kod preživjelih i sa preživjelima. Čovjek je tek trska koja osjeća i živi jer se živjeti mora u vremenu kad je sam život obesmišljen i otišao u bescjenje, kao što je obesmišljenja i nacionalna mržnja i pripadnost vjeri, jer niko od nas pošto umre ne određuje da li će biti sahranjen na groblju svoje konfesionalne pripadnosti (Džak s parama). Tako i najobičnija smrt, što se u narodu kaže od starosti, u ratu može biti obesmišljena u istoj mjeri kao i naprasna smrt od gelera ili snajperskog metka.
Sjećanje na Sarajevo ne određuje samo kontekst rata. To je tek okvir u kojem se slažu kamenčići mozaika jedne biografije. Sarajevo ne određuje doživljaj onih koji su prošli kroz Sarajevo već iskustvo onih koji su rođeni u Sarajevu i koji su u njemu stasali, doživjeli rat, mnogi i izgubili život. Oni od Sarajeva čine jedan neobičan mističan prostor, koji više nalik nekom horornom krajoliku nego li mjestu za život. Samo oni koji su tu bili iz dana u dan imaju doživljaj sarajevske klime. Samo oni znaju da „u Sarajevu većim dijelom godine nije ugodno živjeti“ (Jergović 2022/53). Takva klima doprinosi da Sarajlijama nigdje ne može biti dobro. Ta klima se posebno odražava na ljude. Doprinosi da se oni „ne boje smrti“, a ljudi koji se ne boje smrti olako procjenjuju život.
U parkiću tog horornog prostora je moguće da iz manijaka „progovori“ čovjek i spasi ranjenu djevojčicu koju je u istom tom parku proganjao (Manijak). Iz tog prostora se provlači konvoj pun užasnog straha jednog zabrinutog oca i muža sa tri ćerke i suprugom. On mora da izađe iz tog prostora u kojem nije moguće preživjeti njegova jedina mantra nade i trag postojanja biće zapisan datum 12. jun 1992. na cedulji koja je skrivena u otvoru dimnjaka. Opstanak zapisa je jedina mogućnost njihovog povratka i potvrda njihovog postojanja (Konvoj).
U jednom inventaru elemenata biografije mističnog pripovjedača odjednom čitalac nalazi džoint (Džoint). Da li džoint doprinosi sjećanju na treću priču iz Sarajevskog Marlbora, ili je džoint tu samo da mističnog pripovjedača, koji podjednako mijenja pozicije i polove kako bi mistifikacijom pripovjedača koji se odlično sjeća strukture Sarajevskog Marlbora zadržao pažnju čitaoca tek ostaje zabilježeno kao pripovjedački postupak koji nam otkriva jednu slobodu pripovijedanja. Ta sloboda više ide u domen bezbrižne igre onoga koji je siguran u svoje riječi nego u jedan dobro osmišljen postupak. Tek čini se, da je u ovom naknadnom sjećanju na ono što je prošlo u tom intrigantnom detalju džointa sadržana istina događaja, njegova tenzičnost i besmislena dramska napetost gdje ime čovjeku određuje sudbinu.
U arhiv tog inventara ušao je i jedan filatelist koji nikad nije mogao tačno da pogodi šta da kaže, ali je savršeno osjećao ljude oko sebe (Filatelist). Tu je možda i jedan od najkompleksnijih likova Ante Sirovina, koji je svojom pojavom i poreklom bio strašniji i od samog rata koji je nastao zbog „manjkova sjećanja i viškova zaborava“ (Jergović 2022/112); jedan oboista, slijepac, zvižduk, sestra Justa koja se nije bojala metaka i granata i mnogi, mnogi drugi. Svi oni su tu smješteni samo sa jednim ciljem da potvrde inventar jedne biografije koja postoji sve dok se pripovjeda „popunjava praznine i opisuje one sudbine koje bi inače ostale neispričane“ (Serdarević 2022:285), izvan pripovjedanja ona je jedna prigušena emocija koja tinja u dnu duševnog bila.
U trećem poglavlju Who will be the witness kroz predmetnost secesionističkih vaza narator čitaocima dokazuje krhkost materijalnog svijeta. Vaze su u njegovoj porodici preživjele ratove i seljakanja, ali nisu iznenadni zemljotres. Vaze su metafora čovjeka gde nam narator pokazuje kako je čovjek uvjek na gubitku.
Zbirka Trojica za Kartal, je još jedna knjiga koja potvrđuje lakoću i izvanrednost pripovjedačkog postupka Miljenka Jergovića. On je vidio priču u sitnicama i postupcima. On naoko za svoj predmet naracije uzima male događaje i ličnosti, ali oni svojim sudbinama potvrđuju fantastičnost i veličinu života. Oni svojim postojanjem i dogođenošću u predstavljenom svijetu omogućavaju umjetničko zasnivanje naracije.