Martin Heidegger (1889.–1976.) nesumnjivo je jedan od najznačajnijih filozofa dvadesetog stoljeća. To ne znači da je jedan od „najboljih“, jer takvoga nečeg u filozofiji nema, nego da je jedan od najutjecajnijih, a to, pak, u filozofiji znači da je uz brojne ili bezbrojne štovatelje, nastavljače, pa i sljedbenike, „hajdegerijance“, imao i još uvijek ima podjednak broj ili bezbroj kritičara, osporavatelja, pa i „hejtera“, kako bi to rekli današnji studenti filozofije. S obzirom na napetost između tih dvaju polova – napetost koja je u njegovom slučaju veća nego inače, kod većine drugih filozofa – Heidegger je zacijelo i jedan od najkontroverznijih filozofa, i to ne samo u dvadesetom stoljeću. A tome je posebno doprinio njegov angažman tokom nacionalsocijalističke vladavine u Njemačkoj i njegov stav prema njoj, što se najčešće s pravom vezuje uz njegovo prihvaćanje funkcije rektora Sveučilišta u Freiburgu 1933. godine i njegov famozni rektorski govor „Samopotvrđivanje njemačkog univerziteta“, kojim je svoju filozofiju nakalemio na rascvjetalu granu nacizma.
Kasnije je, nakon svoje i opće „denacifikacije“, Heidegger tu „epizodu“ prigodice umanjivao i uljepšavao, ali je nije mogao poništiti, a možda nije ni želio. U prilog tome govore njegove Crne bilježnice (Schwarze Hefte), dnevnici koje je vodio od 1931. do 1975. godine, a čije je objavljivanje oporučno naložio kao finale svojih sabranih djela (Gesamtausgabe).
Filozofijska prašina koju su Bilježnice podignule prije deset godina, 2014., kad su prvi svesci ugledali svjetlo dana, još uvijek se nije slegla, među ostalim i zato što su je kasnije objavljeni svesci dodatno raspirivali, a pogotovo Heideggerove refleksije o nacionalsocijalističkom pokretu, Adolfu Hitleru i „svjetskom židovstvu“ (Weltjudentum) kao svjetskom problemu.
Govoriti iz filozofijskih dubina i s filozofijskom uzvišenošću o Führersprinzip (principu vođe) i Führerschaft (vođstvu) u vrijeme kad Njemačkom i Europom, a na neki način i svijetom, te svakako ljudskim životima koji su dospjeli u njegovo gravitacijsko polje, vlada svemoćni i nemilosrdni Vođa (Führer) Adolf Hitler, za kojega je od početka bilo jasno što smjera činiti – predstavlja u najmanju ruku neodgovornost filozofa i intelektualca, koja se ne može opravdati nikakvom naivnošću. A ne smije se previdjeti ni činjenica da je Heidegger u raznim prilikama davao vrlo eksplicitne izjave u slavu Hitlera te da je postao član Partije, NSDAP, 1933. godine i bio njezin član sve do kraja, 1945. godine.
Džaba njegova vlastita objašnjenja njegovih tadašnjih misli, kako u Bilježnicama, tako i u kasnijim očitovanjima; džaba mučna interpretatorska koprcanja koja su nakon objavljivanja Bilježnica pokušavala kontekstualizirati njegove mudrolije o „svjetskom židovstvu“ u njegovu kritiku tehničko-kibernetičke epohe koja se odlikuje raskorjenjenjem i bezavičajnošću; džaba podsjećanje na to da mu je poštovani učitelj bio Edmund Husserl, Židov, kao i cijeli niz uvaženih učenika, među kojima je specijalno mjesto zauzimala Hannah Arendt, s kojom je bio i u romantičnoj vezi. Nemoguće je njegova promišljanja židovstva čitati odvojeno od antisemitizma koji tridesetih i četrdesetih godina nije bio samo „sentiment“ ili „pogled“, nego i osnovica državnog i društvenog sistema koji je pobio gotovo šest milijuna Židova. Nakon što su 1933. godine počeli sistematski progoni Židova, nakon što su 1935. godine stupili na snagu rasni zakoni, nakon „Kristalne noći“ 1938. godine i nakon što su prvi stočni vagoni napunjeni Židovima krenuli prema koncentracijskim logorima, odnosno logorima smrti, „svjetsko židovstvo“ više nije moglo biti tek filozofijski pojam koji nema ništa s namjerom i provedbom holokausta. I nitko više nije imao pravo na deluzije, pa ni Heidegger. Za ono svjetsko židovstvo, tj. židovski narod, nacizam je bio neopisiva katastrofa, a za Heideggera filozofijski debakl i moralni bankrot.
II.
Neki će, doduše, ukazati na to da je Heidegger već 1934. godine odstupio s funkcije rektora, što bi se moglo tumačiti (i doista se dobronamjerno tumačilo) kao njegovo razočaranje nacističkom revolucijom, priznanje kratkotrajne zablude i pravovremeno, makar i neizravno distanciranje od nacizma i Führera, ako ne i otpor, makar onaj „unutrašnji“. No Crne bilježnice to su demantirale. Da se htio oprati od optužbi da je nacizam i Hitlera prihvatio promišljeno i s dubokim uvjerenjem te od optužbi da nije bio tek nakratko i površinski kontaminiran „duhom epohe“, nego da postoji suštinska veza između njegove filozofije i „filozofije nacizma“ – Heidegger bi valjda spalio svoje dnevnike iz tog vremena. On to nije učinio; štoviše, zagrobno se smješkajući, zaključio je svoj opus i svoj život tim mračnim bilježnicama.
Nikada se post-nacistički Heidegger nije eksplicitno ogradio od nacističkog Heideggera, a pogotovo se nije pokajao e da bi dobio oprost grijeha. Ako je i bilo nekih ograda, onda su one bile formulirane na takav način da bi i najzagriženiji preživjeli nacist ili neonacist mogao na kraju zadovoljno zaključiti kako Heidegger nije „izdao stvar“ nacionalsocijalizma, nego je samo sve što se tiče njega i nacizma oprezno i lukavo (re)kontekstualizirao.
O tome svjedoči i intervju koji je 31. svibnja 1976. godine objavio njemački tjednik Der Spiegel, a koji je imao važnu ulogu u povijesti Heideggerova nacizma i pranja od nacizma. Ali ni to nije išlo lako i jednostavno.
Intervju, koji je na naslovnici 23. broja Spiegela u 1976. godini najavljen kao „Spiegelov razgovor s Martinom Heideggerom: Filozof i Treći Reich“, a u sažetku tog broja kao „Heidegger: Razjašnjenje moga slučaja“, nosio je naslov „Samo nas još neki bog može spasiti“ (Nur noch ein Gott kann uns retten), što je izvadak iz tog razgovora u kojem je Heidegger, između ostalog, zdvajao nad sudbinom čovječanstva, da bi taj iskaz postao nekom vrstom filozofijske poštapalice, kad god filozofijska rasprava nadođe na pitanje dubokih kriza i na aporije suvremenosti.
Međutim, intervju koji je objavljen 1976. godine napravljen je deset godina ranije, u rujnu 1966. godine, i to nakon što je Heidegger, iziritiran nekim tvrdnjama o njegovu ponašanju u Trećem Reichu, u ožujku 1966. poslao Spiegelu pismo u kojemu je tim tvrdnjama proturječio. Spiegel je, nanjušivši u toj Heideggerovoj iznenađujućoj reakciji dobru priliku za ekskluzivu (jer se Heidegger o tim temama nije javno očitovao nakon 1945. godine), dogovorio intervju s filozofom, koji su vodili ugledni urednici i novinari Rudolf Augstein i Georg Wolff. (Inače, dok je Augsteinova trećerajhovska biografija tipična za generaciju rođenu u Njemačkoj dvadesetih godina dvadesetog stoljeća – mobilizacija, ruska fronta, ranjavanje, odlikovanje, kratkotrajno zarobljeništvo 1945. i druga šansa za početak života – Wolff, koji je rođen 1914., bio je aktivan, uzoran i hvaljen član Partije te je između 1933. i 1945. prošao put od SA preko SD do SS, što su kratice zloglasnih nacističkih organizacija i službi, ali je poslije rata, kao i mnogi drugi, bez problema postao istaknuti član nove društvene elite.)
Njih su dvojica, dakle, napravili intervju s Heideggerom, ali s važnom klauzulom: intervju ne smije biti objavljen prije Heideggerove smrti. Kako su kasnije izvijestili, Heidegger se odlučno suprotstavio prijedlogu da se intervju objavi odmah, 1966. godine, rekavši: „Nije riječ ni o ponosu, ni o hiru, nego jedino o brizi za moj rad. Njegova zadaća s protekom godina postala je sve jednostavnija, a u polju mišljenja to znači: sve teža.“
Premda svatko ima pravo da to tumači kao izraz običnog socijalnog oportunizma i kalkulantstva, prije će biti da ta kriptična izjava i sama Heideggerova odluka o posmrtnom objavljivanju intervjua – jednako kao njegovo tempiranje objavljivanja Crnih bilježnica – proizlaze iz njegove taštine i narcističke (ne nacističke!) monomanije, odnosno da su dijelom Heideggerova životnog projekta automitologizacije i automistifikacije, jer „kult Heideggera“ kao kult ličnosti gradio je prvenstveno sâm Heidegger.
Augstein i Wolff, poštujući Heideggerovu odluku, intervju nisu objavili sve dok Heidegger nije umro, ali tada nisu časili časa: Heidegger je umro u srijedu, 26. svibnja 1976., a intervju u Spiegelu bio je na kioscima već u ponedjeljak, 31. svibnja 1976.
III.
Heideggerov intervju iz 1966./1976. čitao sam prvi put još kao student filozofije, devedesetih godina, a u narednim godinama i desetljećima još nekoliko puta, raznim povodima. I uvijek mi se (kao i mnogim drugima, vjerujem) postavljalo logično pitanje koje bih sada mogao formulirati ovako: ako Heideggerovu filozofiju smatram relevantnom ili me čak fasciniraju njegovi misaoni uvidi, znači li to da imam slab imunitet spram nacizma i drugih zala koja se znaju maskirati filozofijskim ljeporječjem?
U spomenutim prilikama Heideggerov sam intervju čitao u pročišćenim, knjiški priređenim, ponekad i komentiranim izdanjima. Tek prije nekoliko dana, pretražujući neke internetske arhive, slučajno sam naletio na PDF-verziju originala Heideggerova intervjua u Spiegelu, pa sam ga ponovno pročitao, prvi put u ovoj novinskoj (iako digitaliziranoj) formi. I ukazao mi se u drugačijem svjetlu. S jedne strane, čitam ga u drugačijim okolnostima, svjetskim i mojim. I svijet i ja stariji smo tridesetak, dvadesetak ili desetak godina, što za mene nije malo, a nije baš ni za svijet. S druge strane, čitam ga u drugačijem mediju, a medij diktira percepciju i recepciju neke poruke, nekog sadržaja; „medij je poruka“, kako je to tvrdio Marshall McLuhan.
Premda sam pravorijek o sadržaju Heideggerova intervjua za sebe već davno donio, sada me je on ponovno izazvao. Ne samo da sam, potaknut njime, iznova razmišljao o filozofiji u određenom socijalnom kontekstu (o ulozi filozofije i njezinoj mjerodavnosti, o zadaćama filozofije, o moralnoj, društvenoj i političkoj odgovornosti filozofâ te o moći ili nemoći filozofije danas), nego sam ga čitao i u za mene novom medijskom kontekstu, što je zapravo prastari i izvorni kontekst Spiegela iz 1976. godine. I nisam mogao apstrahirati od tog konteksta, nisam mogao zanemariti ono čime je Heideggerov intervju okružen, uokviren. Kao da su drugi članci u tom broju magazina i prateće novinske reklame slali neke šifrirane poruke o Heideggeru, pa i rješenja nekih Heideggerovih problema.
Intervju je, dakle, objavljen u magazinu Der Spiegel, što znači ogledalo ili zrcalo, u kojemu mi se, evo, Heidegger ogleda ili zrcali na drugačiji način nego prije. Nije li i u tome njegova „povijesna istina“, sve i ako je Spiegel jedno iskrivljeno ogledalo (Zerrspiegel), kao i svaki medij?
Kako god bilo, malo sam se zamislio, a malo zabavio, opustio um i razum, što filozofija, osim naprezanja mišljenja oko teških pitanja i problema, također nudi, baš kao što je neimenovani, povijesno i lično iznureni junak romana Pakrac Vladana Matijevića zaključio: „mogu ti reći da me filozofija odmara“.
IV
Primjerice, novinari Spiegela, nakon što konstatiraju da „filozofijski neškolovan čovjek – a to bi u normalnom slučaju bio onaj koji ima stvari u rukama (iako ih ne određuje) i koji je u rukama stvari – može doći do krivih zaključaka, a možda i do zastrašujućih zabuna“, pitaju Heideggera „ne bi li filozof trebao biti spreman da iznosi misli o tome kako se ljudi u svome suživotu mogu vladati u ovom svijetu koji su sami tehnizirali, a koji ih je vjerojatno nadvladao“.
Heidegger im odgovara: „Koliko vidim, pojedinac nije u stanju da mišljenjem sagleda svijet u cjelini na takav način da bi mogao dati praktične upute, i to još s obzirom na zadaću da pritom ponovno pronađe bazu za samo mišljenje. Mišljenje je, sve dok sâmo sebe uzima zaozbiljno s obzirom na veliku tradiciju, preopterećeno ako se od njega očekuje da ovdje dade upute. (…) U području mišljenja nema autoritativnih iskaza. (…) Stoga teškom stanju u koje se sâmo mišljenje, s obzirom na svoju vlastitu zadaću, dovelo odgovara otuđenje od mišljenja, koje hrani upravo dominacija znanostî; od mišljenja koje mora iznevjeriti dnevno zahtijevano odgovaranje na praktično-svjetonazorska pitanja.“
Riječi su to jednog ostarjelog i prilično malodušnog filozofa kojemu je, čini se, ponajprije stalo do raščišćavanja prošlosti, i to vlastite. U sedamdeset sedmoj njegovoj godini sasvim je iščeznula ona energija i naelektriziranost koju je imao u svojoj četrdeset četvrtoj godini, kad je postao rektor i kad mu se činilo da će njegova filozofija, u ozračju hitlerizma i nacizma, koliko sutra zaživjeti i prožeti njemački narod. Intervju dan 1966. godine zapravo je priznanje nemoći, ali ne samo vlastite nemoći, nego i nemoći filozofije.
Ono što je očekivao i na čemu je počeo raditi 1933. godine – rektorat, zapaljivi govori na mitinzima profesora, studenata, radnika i drugih „zdravih snaga“, sveučilišna predavanja natopljena revolucionarnim duhom – malo po malo se topilo. Za to je i on sam bio kriv, jer je svojom filozofijom i svojim filozofijskim pristupom raspaljivao pretjerana očekivanja od filozofije i od mišljenja, a da bi se takve epohalne zadaće mogle ostvariti, filozofija se morala šlepati uz raznorazne pokrete koji su obećavali prevrate kao što je onaj nacistički.
Dok razmišljam tako o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, pogled mi privlači reklama na istoj stranici magazina:
„Snaga i vitalnost za muškarce: LIBIDO-6. Libido-6 su specijalne dražeje za seksualnu snagu muškarca. Za njegovu mladost. Čak i ako je već stariji. Za aktiviranje pokretačkih snaga koje mu omogućuju izdržljivost i čine ga nadmoćnim. Za stjecanje i jačanje potencije. Promptan i dugotrajan učinak! LIBIDO-6 uzima muškarac koji želi biti fit, koji mnogo očekuje od života. U uzimanju i u davanju. I prema njegovoj partnerici.“
Razgaljen ovim uvidom, koji odjednom fungira kao dodatak promišljanju bitnih filozofijskih problema (uključujući filozofijska očekivanja od života, ono što filozofi uzimaju i daju te njihov odnos prema partnerici, tj. filozofiji), vraćam se nekoliko stranica unatrag i nalazim sličnu filozofijsko-oglašivačku koincidenciju; tamo gdje Heidegger opisuje početak kraja svoga kratkotrajnog rektorata: „No već oko Božića 1933. postalo mi je jasno da zamišljenu obnovu sveučilišta neću moći provesti, kako zbog otpora među kolegama, tako i zbog Partije.“ Naime, u studenom 1933. razgovarao je u Berlinu s ministrom obrazovanja i „on je sve pažljivo primio na znanje, tako da sam gajio nadu da bi ono što sam mu iznio moglo uroditi plodom. Ali ništa se nije dogodilo.“
Očito je, povlačeći se ubrzo s funkcije rektora, shvatio da je neshvaćen, zasigurno je bio i razočaran time, ali izgleda da nije bio razočaran nacizmom i Hitlerom, nego samo njihovom implicitnom odbijenicom, izostankom njihova uviđanja da bi on, baš on, mogao bitno doprinijeti duhovnoj obnovi i radikalnoj preobrazbi Njemačke i njemstva pod kukastim križem.
A sav se bio dao u taj projekt. Čak je u svom zavičaju, u Todtnaubergu, organizirao „znanstveni logor“ (Wissenschaftslager). Danas bismo rekli „ljetna škola“, ali 1933. godine to je imalo drugačije konotacije, sve i ako isključimo paralelu s „koncentracijskim logorom“, koja nam se spontano nameće. Kako Rüdiger Safranski opisuje to čudnovato događanje, Heideggerov je logor bio „neka vrsta mješavine izviđačkog logorovanja i platonovske akademije“, gdje bi mladi sveučilišni nastavnici i studenti trebali „provesti neko vrijeme živeći zajedno, radeći zajedno, misleći zajedno u slobodi prirode“. Zadatak „razmišljanja o putevima i sredstvima dolaska do buduće velike škole njemačkog duha“ zahtijevao je maksimalnu posvećenost i disciplinu već i prije dolaska u švarcvaldsko gorje, jer do tamo su izabranici trebali pješačiti, i to u skladu s Heideggerovom instrukcijom: „Uniforme SA i SS, a po potrebi i uniforme Stahlhelma s remenom“.
To, pak, nije fasciniralo berlinske birokrate. Imali su važnijeg posla, znamo. Ali što bi bilo da su Heideggerove vizije naišle na odjek? Možda bi on zažmirio i na drugo oko pred nacističkim zločinima, kako bi realizirao svoju fiks-ideju radikalne reforme, tj. revolucioniranja njemačkog univerziteta, obrazovanja, kulture, države i naroda? Možda bi zaista postao, kako je priželjkivao, duhovni vođa njemačkog naroda, usporediv s Vođom Hitlerom i rangiran tek nešto niže od njega? Možda bi čak dogurao do Nirnberškog suda? A možda suđenja u Nürnbergu ne bi ni bilo, nego bi se ostvario alternativnohistorijski, distopijski scenarij kao u filmu Fatherland Christophera Menaula, odnosno u istoimenom romanu Roberta Harrisa, gdje nacistička Njemačka, nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, postoji i prosperira još i u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća? Možda, dakle, ne bi bilo ni intervjua u Spiegelu 1966. godine, pa ni samog Spiegela, nego samo mnoštvo drugih Heideggerovih intervjua u nekim drugim i drugačijim medijima?
Žara mu tridesetih godina nije nedostajalo, kao ni spremnosti da se prilagodi onome što je u tom momentu bilo poželjno i popularno, ali falilo mu je možda malo strpljenja i upornosti, trebalo mu je možda malo više probitačnosti, a i političkog pragmatizma i marketinških sposobnosti, kao i drugim filozofima koji su u sličnim pothvatima bili jednako neuspješni, od Platona i sirakuških vladara nadalje. – To su možda ipak prevelika očekivanja od jednog sveučilišnog profesora filozofije, koji je u svom rajonu razmaženi kralj, ali se izvan njega mora itekako potruditi da postane barem sluga ili dvorska luda.
Dok razmišljam tako još jednom o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, bacam pogled na još jednu Spiegelovu novinsku reklamu, odmah pored citiranog Heideggerovog jadanja:
„Važna uputa za muškarce: SEXANORMA. Moderni muškarci znaju da se mladenačka svježina može sačuvati. Da se rezerve energije mogu obnoviti. Moderni muškarci uzimaju SEXANORMA. Visokoaktivne tvari ciljano, intenzivno i osobito brzo poboljšavaju aktivnost muškarca.“
A ta reklama, umjesto da me razveseli i nasmije, djeluje na mene prilično deprimantno. Problemi filozofije, znanosti i obrazovanja iz 1933. i 1966. godine – problemi koji su (u benevolentnoj interpretaciji) nagnali naivnog Heideggera na bezuvjetno pristajanje uz nacizam i kasnije nevoljko odricanje od nacizma – nisu nestali, nego su samo postali kompleksniji jer su kompleksniji postali sistemi moći između kojih se i filozofi kreću i nastoje ostvariti (samo)zadane zadaće filozofije na (samo)zadovoljavajući način. Heidegger je igrao između vlastitih ideja, univerzitetskih struktura i države, a danas svatko tko ima bilo kakve ideje igra između mnogo više mnogo neuhvatljivijih faktora, s kapitalom kao prvim i posljednjim principom.
Čitajući stari Spiegel,između Heideggerovih zakučastih iskaza i transparentnih ekonomsko-propagandnih poruka, opet se pitam može li se ikakva radikalna reforma ili revolucioniranje uz pomoć filozofije, barem u ograničenoj mjeri, ostvariti u današnjem društveno-političkom i znanstveno-obrazovnom kontekstu? Može li filozofija sačuvati i obnavljati svoje „normativne rezerve energije“ i „mladenačku svježinu“ s obzirom na to da je ona, kao i mišljenje sâmo, sve sklerotičnija što je sabijenija u uske birokratsko-administrativne okvire, u tablice sa čijih se prozorčića ne vidi skoro ništa, nego se koliko-toliko jasan pogled pruža samo još na takozvano tržište rada, a pritom je bolje skrenuti pogled i ne gledati ni u što ili gledati u ništa?
Dok razmišljam tako iznova o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, pada mi na pamet još jedna znakovitost: naslovnica ovog broja Spiegela (u čijem lijevom kutu stoji najava: „Spiegelov razgovor s Martinom Heideggerom: Filozof i Treći Reich“), uz sjajnu fotografiju pučkoškolca među stupovima knjiga, najavljuje temu – „Schulangst“, strah od škole. Možda bi se filozofija prije svega trebala plašiti same sebe kao „školske filozofije“ koja je, prije nego autonomno postavljenim svrhama, podložna raznim ideološko-ekonomsko-političkim upregnućima?
V.
Heideggerov slučaj znakovit je za rasprave o filozofima i intelektualcima u politici te o mogućnosti razdvajanja nečijeg lika i djela, kao što nam je podsjetnik na to da je društveni angažman filozofa i drugih znanstvenika uvijek koliko neizbježan, toliko i opasan ples po skliskom terenu. Tim opasniji što je politički okvir čvršći i što je odgovarajuća ideologija krutija. Tu vrijedi deviza: „Cijene visoke, granice čvrsto zatvorene“, koju pronalazim u sažetku članka o cijenama krumpira u Njemačkoj, na petoj stranici Spiegela od 31. svibnja 1976., nekoliko redaka ispod sažetka Heideggerova „razjašnjenja vlastitog slučaja“.
Zato je „slučaj Heidegger“ bio toliko intrigantan njemačkoj i svjetskoj javnosti, i to ne samo filozofijskoj, znanstvenoj, intelektualnoj. Zato – a ne samo zbog njegovih filozofijskih djela – i danas, gotovo pedeset godina nakon njegove smrti, ne jenjava interes za Heideggera. On je postao i ostao klasik filozofije, a povremeno, kao kad su objavljene Crne bilježnice, tako mrtav ponovno postaje selebriti. Uz dašak misterioznosti, što bi mu zasigurno bilo drago vidjeti. Godine 1976., na istoj onoj petoj stranici Spiegela, ispod Heideggerove fotografije, čitam: „znanstvenici s najvećim tehničkim naporom traže Nessie“ i nastoje dokučiti „istinu o čudovištu iz Loch Nessa“, a novinari se pitaju jesu li to „ostaci davnih vremena ili samo hrpa naplavljenog drveta“. Godine 2024. još uvijek se istražuje misteriozna Nessie, baš kao i Heidegger, na isti način kao i Heidegger, s istim naporom.
Uglavnom, bauk Heideggera još uvijek kruži filozofijom, tako da su se uzalud obradovali oni koji su smatrali da je njegovim odlaskom s ovoga svijeta završila „Heideggerova epoha“. A takvih je sigurno bilo. Neki su vjerojatno, tim povodom, nazdravili čašom pjenušca, ali manje je vjerojatno da su, čitajući Spiegel, uočili ono što ja danas uočavam – nakon što sam otkrio margine intervjua – naime, da se na trećoj stranici magazina, uz obavijest o Heideggerovoj smrti i uz kratki opis okolnosti njegova intervjua, nalazireklama za pjenušac marke MM sa sloganom: „Da bi tjedan ponovno dobro počeo!“, što bi se u viru povijesti moglo shvatiti kao pitkija varijanta Heideggerova upozorenja iz onog rektorskog govora: „Početak još uvijek jest. On se ne nalazi iza nas kao ono što je davno bilo, nego stoji ispred nas.“
Heidegger u ogledalu
I.
Martin Heidegger (1889.–1976.) nesumnjivo je jedan od najznačajnijih filozofa dvadesetog stoljeća. To ne znači da je jedan od „najboljih“, jer takvoga nečeg u filozofiji nema, nego da je jedan od najutjecajnijih, a to, pak, u filozofiji znači da je uz brojne ili bezbrojne štovatelje, nastavljače, pa i sljedbenike, „hajdegerijance“, imao i još uvijek ima podjednak broj ili bezbroj kritičara, osporavatelja, pa i „hejtera“, kako bi to rekli današnji studenti filozofije. S obzirom na napetost između tih dvaju polova – napetost koja je u njegovom slučaju veća nego inače, kod većine drugih filozofa – Heidegger je zacijelo i jedan od najkontroverznijih filozofa, i to ne samo u dvadesetom stoljeću. A tome je posebno doprinio njegov angažman tokom nacionalsocijalističke vladavine u Njemačkoj i njegov stav prema njoj, što se najčešće s pravom vezuje uz njegovo prihvaćanje funkcije rektora Sveučilišta u Freiburgu 1933. godine i njegov famozni rektorski govor „Samopotvrđivanje njemačkog univerziteta“, kojim je svoju filozofiju nakalemio na rascvjetalu granu nacizma.
Kasnije je, nakon svoje i opće „denacifikacije“, Heidegger tu „epizodu“ prigodice umanjivao i uljepšavao, ali je nije mogao poništiti, a možda nije ni želio. U prilog tome govore njegove Crne bilježnice (Schwarze Hefte), dnevnici koje je vodio od 1931. do 1975. godine, a čije je objavljivanje oporučno naložio kao finale svojih sabranih djela (Gesamtausgabe).
Filozofijska prašina koju su Bilježnice podignule prije deset godina, 2014., kad su prvi svesci ugledali svjetlo dana, još uvijek se nije slegla, među ostalim i zato što su je kasnije objavljeni svesci dodatno raspirivali, a pogotovo Heideggerove refleksije o nacionalsocijalističkom pokretu, Adolfu Hitleru i „svjetskom židovstvu“ (Weltjudentum) kao svjetskom problemu.
Govoriti iz filozofijskih dubina i s filozofijskom uzvišenošću o Führersprinzip (principu vođe) i Führerschaft (vođstvu) u vrijeme kad Njemačkom i Europom, a na neki način i svijetom, te svakako ljudskim životima koji su dospjeli u njegovo gravitacijsko polje, vlada svemoćni i nemilosrdni Vođa (Führer) Adolf Hitler, za kojega je od početka bilo jasno što smjera činiti – predstavlja u najmanju ruku neodgovornost filozofa i intelektualca, koja se ne može opravdati nikakvom naivnošću. A ne smije se previdjeti ni činjenica da je Heidegger u raznim prilikama davao vrlo eksplicitne izjave u slavu Hitlera te da je postao član Partije, NSDAP, 1933. godine i bio njezin član sve do kraja, 1945. godine.
Džaba njegova vlastita objašnjenja njegovih tadašnjih misli, kako u Bilježnicama, tako i u kasnijim očitovanjima; džaba mučna interpretatorska koprcanja koja su nakon objavljivanja Bilježnica pokušavala kontekstualizirati njegove mudrolije o „svjetskom židovstvu“ u njegovu kritiku tehničko-kibernetičke epohe koja se odlikuje raskorjenjenjem i bezavičajnošću; džaba podsjećanje na to da mu je poštovani učitelj bio Edmund Husserl, Židov, kao i cijeli niz uvaženih učenika, među kojima je specijalno mjesto zauzimala Hannah Arendt, s kojom je bio i u romantičnoj vezi. Nemoguće je njegova promišljanja židovstva čitati odvojeno od antisemitizma koji tridesetih i četrdesetih godina nije bio samo „sentiment“ ili „pogled“, nego i osnovica državnog i društvenog sistema koji je pobio gotovo šest milijuna Židova. Nakon što su 1933. godine počeli sistematski progoni Židova, nakon što su 1935. godine stupili na snagu rasni zakoni, nakon „Kristalne noći“ 1938. godine i nakon što su prvi stočni vagoni napunjeni Židovima krenuli prema koncentracijskim logorima, odnosno logorima smrti, „svjetsko židovstvo“ više nije moglo biti tek filozofijski pojam koji nema ništa s namjerom i provedbom holokausta. I nitko više nije imao pravo na deluzije, pa ni Heidegger. Za ono svjetsko židovstvo, tj. židovski narod, nacizam je bio neopisiva katastrofa, a za Heideggera filozofijski debakl i moralni bankrot.
II.
Neki će, doduše, ukazati na to da je Heidegger već 1934. godine odstupio s funkcije rektora, što bi se moglo tumačiti (i doista se dobronamjerno tumačilo) kao njegovo razočaranje nacističkom revolucijom, priznanje kratkotrajne zablude i pravovremeno, makar i neizravno distanciranje od nacizma i Führera, ako ne i otpor, makar onaj „unutrašnji“. No Crne bilježnice to su demantirale. Da se htio oprati od optužbi da je nacizam i Hitlera prihvatio promišljeno i s dubokim uvjerenjem te od optužbi da nije bio tek nakratko i površinski kontaminiran „duhom epohe“, nego da postoji suštinska veza između njegove filozofije i „filozofije nacizma“ – Heidegger bi valjda spalio svoje dnevnike iz tog vremena. On to nije učinio; štoviše, zagrobno se smješkajući, zaključio je svoj opus i svoj život tim mračnim bilježnicama.
Nikada se post-nacistički Heidegger nije eksplicitno ogradio od nacističkog Heideggera, a pogotovo se nije pokajao e da bi dobio oprost grijeha. Ako je i bilo nekih ograda, onda su one bile formulirane na takav način da bi i najzagriženiji preživjeli nacist ili neonacist mogao na kraju zadovoljno zaključiti kako Heidegger nije „izdao stvar“ nacionalsocijalizma, nego je samo sve što se tiče njega i nacizma oprezno i lukavo (re)kontekstualizirao.
O tome svjedoči i intervju koji je 31. svibnja 1976. godine objavio njemački tjednik Der Spiegel, a koji je imao važnu ulogu u povijesti Heideggerova nacizma i pranja od nacizma. Ali ni to nije išlo lako i jednostavno.
Intervju, koji je na naslovnici 23. broja Spiegela u 1976. godini najavljen kao „Spiegelov razgovor s Martinom Heideggerom: Filozof i Treći Reich“, a u sažetku tog broja kao „Heidegger: Razjašnjenje moga slučaja“, nosio je naslov „Samo nas još neki bog može spasiti“ (Nur noch ein Gott kann uns retten), što je izvadak iz tog razgovora u kojem je Heidegger, između ostalog, zdvajao nad sudbinom čovječanstva, da bi taj iskaz postao nekom vrstom filozofijske poštapalice, kad god filozofijska rasprava nadođe na pitanje dubokih kriza i na aporije suvremenosti.
Međutim, intervju koji je objavljen 1976. godine napravljen je deset godina ranije, u rujnu 1966. godine, i to nakon što je Heidegger, iziritiran nekim tvrdnjama o njegovu ponašanju u Trećem Reichu, u ožujku 1966. poslao Spiegelu pismo u kojemu je tim tvrdnjama proturječio. Spiegel je, nanjušivši u toj Heideggerovoj iznenađujućoj reakciji dobru priliku za ekskluzivu (jer se Heidegger o tim temama nije javno očitovao nakon 1945. godine), dogovorio intervju s filozofom, koji su vodili ugledni urednici i novinari Rudolf Augstein i Georg Wolff. (Inače, dok je Augsteinova trećerajhovska biografija tipična za generaciju rođenu u Njemačkoj dvadesetih godina dvadesetog stoljeća – mobilizacija, ruska fronta, ranjavanje, odlikovanje, kratkotrajno zarobljeništvo 1945. i druga šansa za početak života – Wolff, koji je rođen 1914., bio je aktivan, uzoran i hvaljen član Partije te je između 1933. i 1945. prošao put od SA preko SD do SS, što su kratice zloglasnih nacističkih organizacija i službi, ali je poslije rata, kao i mnogi drugi, bez problema postao istaknuti član nove društvene elite.)
Njih su dvojica, dakle, napravili intervju s Heideggerom, ali s važnom klauzulom: intervju ne smije biti objavljen prije Heideggerove smrti. Kako su kasnije izvijestili, Heidegger se odlučno suprotstavio prijedlogu da se intervju objavi odmah, 1966. godine, rekavši: „Nije riječ ni o ponosu, ni o hiru, nego jedino o brizi za moj rad. Njegova zadaća s protekom godina postala je sve jednostavnija, a u polju mišljenja to znači: sve teža.“
Premda svatko ima pravo da to tumači kao izraz običnog socijalnog oportunizma i kalkulantstva, prije će biti da ta kriptična izjava i sama Heideggerova odluka o posmrtnom objavljivanju intervjua – jednako kao njegovo tempiranje objavljivanja Crnih bilježnica – proizlaze iz njegove taštine i narcističke (ne nacističke!) monomanije, odnosno da su dijelom Heideggerova životnog projekta automitologizacije i automistifikacije, jer „kult Heideggera“ kao kult ličnosti gradio je prvenstveno sâm Heidegger.
Augstein i Wolff, poštujući Heideggerovu odluku, intervju nisu objavili sve dok Heidegger nije umro, ali tada nisu časili časa: Heidegger je umro u srijedu, 26. svibnja 1976., a intervju u Spiegelu bio je na kioscima već u ponedjeljak, 31. svibnja 1976.
III.
Heideggerov intervju iz 1966./1976. čitao sam prvi put još kao student filozofije, devedesetih godina, a u narednim godinama i desetljećima još nekoliko puta, raznim povodima. I uvijek mi se (kao i mnogim drugima, vjerujem) postavljalo logično pitanje koje bih sada mogao formulirati ovako: ako Heideggerovu filozofiju smatram relevantnom ili me čak fasciniraju njegovi misaoni uvidi, znači li to da imam slab imunitet spram nacizma i drugih zala koja se znaju maskirati filozofijskim ljeporječjem?
U spomenutim prilikama Heideggerov sam intervju čitao u pročišćenim, knjiški priređenim, ponekad i komentiranim izdanjima. Tek prije nekoliko dana, pretražujući neke internetske arhive, slučajno sam naletio na PDF-verziju originala Heideggerova intervjua u Spiegelu, pa sam ga ponovno pročitao, prvi put u ovoj novinskoj (iako digitaliziranoj) formi. I ukazao mi se u drugačijem svjetlu. S jedne strane, čitam ga u drugačijim okolnostima, svjetskim i mojim. I svijet i ja stariji smo tridesetak, dvadesetak ili desetak godina, što za mene nije malo, a nije baš ni za svijet. S druge strane, čitam ga u drugačijem mediju, a medij diktira percepciju i recepciju neke poruke, nekog sadržaja; „medij je poruka“, kako je to tvrdio Marshall McLuhan.
Premda sam pravorijek o sadržaju Heideggerova intervjua za sebe već davno donio, sada me je on ponovno izazvao. Ne samo da sam, potaknut njime, iznova razmišljao o filozofiji u određenom socijalnom kontekstu (o ulozi filozofije i njezinoj mjerodavnosti, o zadaćama filozofije, o moralnoj, društvenoj i političkoj odgovornosti filozofâ te o moći ili nemoći filozofije danas), nego sam ga čitao i u za mene novom medijskom kontekstu, što je zapravo prastari i izvorni kontekst Spiegela iz 1976. godine. I nisam mogao apstrahirati od tog konteksta, nisam mogao zanemariti ono čime je Heideggerov intervju okružen, uokviren. Kao da su drugi članci u tom broju magazina i prateće novinske reklame slali neke šifrirane poruke o Heideggeru, pa i rješenja nekih Heideggerovih problema.
Intervju je, dakle, objavljen u magazinu Der Spiegel, što znači ogledalo ili zrcalo, u kojemu mi se, evo, Heidegger ogleda ili zrcali na drugačiji način nego prije. Nije li i u tome njegova „povijesna istina“, sve i ako je Spiegel jedno iskrivljeno ogledalo (Zerrspiegel), kao i svaki medij?
Kako god bilo, malo sam se zamislio, a malo zabavio, opustio um i razum, što filozofija, osim naprezanja mišljenja oko teških pitanja i problema, također nudi, baš kao što je neimenovani, povijesno i lično iznureni junak romana Pakrac Vladana Matijevića zaključio: „mogu ti reći da me filozofija odmara“.
IV
Primjerice, novinari Spiegela, nakon što konstatiraju da „filozofijski neškolovan čovjek – a to bi u normalnom slučaju bio onaj koji ima stvari u rukama (iako ih ne određuje) i koji je u rukama stvari – može doći do krivih zaključaka, a možda i do zastrašujućih zabuna“, pitaju Heideggera „ne bi li filozof trebao biti spreman da iznosi misli o tome kako se ljudi u svome suživotu mogu vladati u ovom svijetu koji su sami tehnizirali, a koji ih je vjerojatno nadvladao“.
Heidegger im odgovara: „Koliko vidim, pojedinac nije u stanju da mišljenjem sagleda svijet u cjelini na takav način da bi mogao dati praktične upute, i to još s obzirom na zadaću da pritom ponovno pronađe bazu za samo mišljenje. Mišljenje je, sve dok sâmo sebe uzima zaozbiljno s obzirom na veliku tradiciju, preopterećeno ako se od njega očekuje da ovdje dade upute. (…) U području mišljenja nema autoritativnih iskaza. (…) Stoga teškom stanju u koje se sâmo mišljenje, s obzirom na svoju vlastitu zadaću, dovelo odgovara otuđenje od mišljenja, koje hrani upravo dominacija znanostî; od mišljenja koje mora iznevjeriti dnevno zahtijevano odgovaranje na praktično-svjetonazorska pitanja.“
Riječi su to jednog ostarjelog i prilično malodušnog filozofa kojemu je, čini se, ponajprije stalo do raščišćavanja prošlosti, i to vlastite. U sedamdeset sedmoj njegovoj godini sasvim je iščeznula ona energija i naelektriziranost koju je imao u svojoj četrdeset četvrtoj godini, kad je postao rektor i kad mu se činilo da će njegova filozofija, u ozračju hitlerizma i nacizma, koliko sutra zaživjeti i prožeti njemački narod. Intervju dan 1966. godine zapravo je priznanje nemoći, ali ne samo vlastite nemoći, nego i nemoći filozofije.
Ono što je očekivao i na čemu je počeo raditi 1933. godine – rektorat, zapaljivi govori na mitinzima profesora, studenata, radnika i drugih „zdravih snaga“, sveučilišna predavanja natopljena revolucionarnim duhom – malo po malo se topilo. Za to je i on sam bio kriv, jer je svojom filozofijom i svojim filozofijskim pristupom raspaljivao pretjerana očekivanja od filozofije i od mišljenja, a da bi se takve epohalne zadaće mogle ostvariti, filozofija se morala šlepati uz raznorazne pokrete koji su obećavali prevrate kao što je onaj nacistički.
Dok razmišljam tako o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, pogled mi privlači reklama na istoj stranici magazina:
„Snaga i vitalnost za muškarce: LIBIDO-6. Libido-6 su specijalne dražeje za seksualnu snagu muškarca. Za njegovu mladost. Čak i ako je već stariji. Za aktiviranje pokretačkih snaga koje mu omogućuju izdržljivost i čine ga nadmoćnim. Za stjecanje i jačanje potencije. Promptan i dugotrajan učinak! LIBIDO-6 uzima muškarac koji želi biti fit, koji mnogo očekuje od života. U uzimanju i u davanju. I prema njegovoj partnerici.“
Razgaljen ovim uvidom, koji odjednom fungira kao dodatak promišljanju bitnih filozofijskih problema (uključujući filozofijska očekivanja od života, ono što filozofi uzimaju i daju te njihov odnos prema partnerici, tj. filozofiji), vraćam se nekoliko stranica unatrag i nalazim sličnu filozofijsko-oglašivačku koincidenciju; tamo gdje Heidegger opisuje početak kraja svoga kratkotrajnog rektorata: „No već oko Božića 1933. postalo mi je jasno da zamišljenu obnovu sveučilišta neću moći provesti, kako zbog otpora među kolegama, tako i zbog Partije.“ Naime, u studenom 1933. razgovarao je u Berlinu s ministrom obrazovanja i „on je sve pažljivo primio na znanje, tako da sam gajio nadu da bi ono što sam mu iznio moglo uroditi plodom. Ali ništa se nije dogodilo.“
Očito je, povlačeći se ubrzo s funkcije rektora, shvatio da je neshvaćen, zasigurno je bio i razočaran time, ali izgleda da nije bio razočaran nacizmom i Hitlerom, nego samo njihovom implicitnom odbijenicom, izostankom njihova uviđanja da bi on, baš on, mogao bitno doprinijeti duhovnoj obnovi i radikalnoj preobrazbi Njemačke i njemstva pod kukastim križem.
A sav se bio dao u taj projekt. Čak je u svom zavičaju, u Todtnaubergu, organizirao „znanstveni logor“ (Wissenschaftslager). Danas bismo rekli „ljetna škola“, ali 1933. godine to je imalo drugačije konotacije, sve i ako isključimo paralelu s „koncentracijskim logorom“, koja nam se spontano nameće. Kako Rüdiger Safranski opisuje to čudnovato događanje, Heideggerov je logor bio „neka vrsta mješavine izviđačkog logorovanja i platonovske akademije“, gdje bi mladi sveučilišni nastavnici i studenti trebali „provesti neko vrijeme živeći zajedno, radeći zajedno, misleći zajedno u slobodi prirode“. Zadatak „razmišljanja o putevima i sredstvima dolaska do buduće velike škole njemačkog duha“ zahtijevao je maksimalnu posvećenost i disciplinu već i prije dolaska u švarcvaldsko gorje, jer do tamo su izabranici trebali pješačiti, i to u skladu s Heideggerovom instrukcijom: „Uniforme SA i SS, a po potrebi i uniforme Stahlhelma s remenom“.
To, pak, nije fasciniralo berlinske birokrate. Imali su važnijeg posla, znamo. Ali što bi bilo da su Heideggerove vizije naišle na odjek? Možda bi on zažmirio i na drugo oko pred nacističkim zločinima, kako bi realizirao svoju fiks-ideju radikalne reforme, tj. revolucioniranja njemačkog univerziteta, obrazovanja, kulture, države i naroda? Možda bi zaista postao, kako je priželjkivao, duhovni vođa njemačkog naroda, usporediv s Vođom Hitlerom i rangiran tek nešto niže od njega? Možda bi čak dogurao do Nirnberškog suda? A možda suđenja u Nürnbergu ne bi ni bilo, nego bi se ostvario alternativnohistorijski, distopijski scenarij kao u filmu Fatherland Christophera Menaula, odnosno u istoimenom romanu Roberta Harrisa, gdje nacistička Njemačka, nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, postoji i prosperira još i u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća? Možda, dakle, ne bi bilo ni intervjua u Spiegelu 1966. godine, pa ni samog Spiegela, nego samo mnoštvo drugih Heideggerovih intervjua u nekim drugim i drugačijim medijima?
Žara mu tridesetih godina nije nedostajalo, kao ni spremnosti da se prilagodi onome što je u tom momentu bilo poželjno i popularno, ali falilo mu je možda malo strpljenja i upornosti, trebalo mu je možda malo više probitačnosti, a i političkog pragmatizma i marketinških sposobnosti, kao i drugim filozofima koji su u sličnim pothvatima bili jednako neuspješni, od Platona i sirakuških vladara nadalje. – To su možda ipak prevelika očekivanja od jednog sveučilišnog profesora filozofije, koji je u svom rajonu razmaženi kralj, ali se izvan njega mora itekako potruditi da postane barem sluga ili dvorska luda.
Dok razmišljam tako još jednom o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, bacam pogled na još jednu Spiegelovu novinsku reklamu, odmah pored citiranog Heideggerovog jadanja:
„Važna uputa za muškarce: SEXANORMA. Moderni muškarci znaju da se mladenačka svježina može sačuvati. Da se rezerve energije mogu obnoviti. Moderni muškarci uzimaju SEXANORMA. Visokoaktivne tvari ciljano, intenzivno i osobito brzo poboljšavaju aktivnost muškarca.“
A ta reklama, umjesto da me razveseli i nasmije, djeluje na mene prilično deprimantno. Problemi filozofije, znanosti i obrazovanja iz 1933. i 1966. godine – problemi koji su (u benevolentnoj interpretaciji) nagnali naivnog Heideggera na bezuvjetno pristajanje uz nacizam i kasnije nevoljko odricanje od nacizma – nisu nestali, nego su samo postali kompleksniji jer su kompleksniji postali sistemi moći između kojih se i filozofi kreću i nastoje ostvariti (samo)zadane zadaće filozofije na (samo)zadovoljavajući način. Heidegger je igrao između vlastitih ideja, univerzitetskih struktura i države, a danas svatko tko ima bilo kakve ideje igra između mnogo više mnogo neuhvatljivijih faktora, s kapitalom kao prvim i posljednjim principom.
Čitajući stari Spiegel, između Heideggerovih zakučastih iskaza i transparentnih ekonomsko-propagandnih poruka, opet se pitam može li se ikakva radikalna reforma ili revolucioniranje uz pomoć filozofije, barem u ograničenoj mjeri, ostvariti u današnjem društveno-političkom i znanstveno-obrazovnom kontekstu? Može li filozofija sačuvati i obnavljati svoje „normativne rezerve energije“ i „mladenačku svježinu“ s obzirom na to da je ona, kao i mišljenje sâmo, sve sklerotičnija što je sabijenija u uske birokratsko-administrativne okvire, u tablice sa čijih se prozorčića ne vidi skoro ništa, nego se koliko-toliko jasan pogled pruža samo još na takozvano tržište rada, a pritom je bolje skrenuti pogled i ne gledati ni u što ili gledati u ništa?
Dok razmišljam tako iznova o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, pada mi na pamet još jedna znakovitost: naslovnica ovog broja Spiegela (u čijem lijevom kutu stoji najava: „Spiegelov razgovor s Martinom Heideggerom: Filozof i Treći Reich“), uz sjajnu fotografiju pučkoškolca među stupovima knjiga, najavljuje temu – „Schulangst“, strah od škole. Možda bi se filozofija prije svega trebala plašiti same sebe kao „školske filozofije“ koja je, prije nego autonomno postavljenim svrhama, podložna raznim ideološko-ekonomsko-političkim upregnućima?
V.
Heideggerov slučaj znakovit je za rasprave o filozofima i intelektualcima u politici te o mogućnosti razdvajanja nečijeg lika i djela, kao što nam je podsjetnik na to da je društveni angažman filozofa i drugih znanstvenika uvijek koliko neizbježan, toliko i opasan ples po skliskom terenu. Tim opasniji što je politički okvir čvršći i što je odgovarajuća ideologija krutija. Tu vrijedi deviza: „Cijene visoke, granice čvrsto zatvorene“, koju pronalazim u sažetku članka o cijenama krumpira u Njemačkoj, na petoj stranici Spiegela od 31. svibnja 1976., nekoliko redaka ispod sažetka Heideggerova „razjašnjenja vlastitog slučaja“.
Zato je „slučaj Heidegger“ bio toliko intrigantan njemačkoj i svjetskoj javnosti, i to ne samo filozofijskoj, znanstvenoj, intelektualnoj. Zato – a ne samo zbog njegovih filozofijskih djela – i danas, gotovo pedeset godina nakon njegove smrti, ne jenjava interes za Heideggera. On je postao i ostao klasik filozofije, a povremeno, kao kad su objavljene Crne bilježnice, tako mrtav ponovno postaje selebriti. Uz dašak misterioznosti, što bi mu zasigurno bilo drago vidjeti. Godine 1976., na istoj onoj petoj stranici Spiegela, ispod Heideggerove fotografije, čitam: „znanstvenici s najvećim tehničkim naporom traže Nessie“ i nastoje dokučiti „istinu o čudovištu iz Loch Nessa“, a novinari se pitaju jesu li to „ostaci davnih vremena ili samo hrpa naplavljenog drveta“. Godine 2024. još uvijek se istražuje misteriozna Nessie, baš kao i Heidegger, na isti način kao i Heidegger, s istim naporom.
Uglavnom, bauk Heideggera još uvijek kruži filozofijom, tako da su se uzalud obradovali oni koji su smatrali da je njegovim odlaskom s ovoga svijeta završila „Heideggerova epoha“. A takvih je sigurno bilo. Neki su vjerojatno, tim povodom, nazdravili čašom pjenušca, ali manje je vjerojatno da su, čitajući Spiegel, uočili ono što ja danas uočavam – nakon što sam otkrio margine intervjua – naime, da se na trećoj stranici magazina, uz obavijest o Heideggerovoj smrti i uz kratki opis okolnosti njegova intervjua, nalazi reklama za pjenušac marke MM sa sloganom: „Da bi tjedan ponovno dobro počeo!“, što bi se u viru povijesti moglo shvatiti kao pitkija varijanta Heideggerova upozorenja iz onog rektorskog govora: „Početak još uvijek jest. On se ne nalazi iza nas kao ono što je davno bilo, nego stoji ispred nas.“