kada bi mi se obratio onaj djed koji je bio prije nego što mi se rodio pradjed ne bih ga razumio ne umijem taj jezik ni kazivat ni pisat ni čitat a i kada bih jezik naučio ne bih znao ništa o mjestu iz kojeg je ni običaje ni vjerovanja njegova, odvojeni su nam interesi nazori stavovi, vrijeme i prostor, sve nam odvojeno, ne bih mogao naći ni jedne zajedničke teme ničeg što nas veže osim da smo svojta od istog smo plemena i to je kao među nama neka neraskidiva veza iako nikad nije postojala to je ta priča o porijeklu o rasi o naciji o tlu o krvi a čak nam ni nosovi nisu isti
U ratu
Gospodin Stein je na vijestima čuo za strašni rat u jednoj dalekoj zemlji. Tronut pričama iz tamošnjeg rata i potaknut vlastitim sjećanjima ode do jedne humanitarne organizacije i dade mali prilog, s nadom da će barem malo pomoći ugroženima. Nije ispričao ono čega se sjećao: njegovi su bili asimilanti, usto ateisti, pa je on odrastao daleko od sinagoga i židovskih općina, religijskih i nacionalnih običaja, družio se s mještanima, s njima lumpao, na sav glas pjevao Ein Prosit, u odmakle sate bi s nježnošću zapjevao neku od tugaljivih, nostalgičnih lieder, čak zavolio hranu gojima, posebno kotlete, pršut i škampe, rado ih je naručivao u birtijama i restoranima, i kući ih služio gostima, i oženio jednu „njihovu”, u crkvi bilo vjenčanje, ali kada poče rat on odjednom postade nešto drugo, netko drugi, bespomoćni kome nitko ili nije htio ili nije mogao pomoći, strpaše ga u logor, s drugim Židovima bio u baraci. Njegovi sugrađani ravnodušni, neki njegovi zemljaci mu sada postali neprijatelji, stroga vlast i ljuti logorski čuvari, pa se njima više nije usuđivao ni obratiti, ništa dobro od njih nije više mogao očekivati, a ni onima s kojima je bio u baraci zatočen nije mogao reći što mu nedostaje, ni spomenuti ona divna lumpovanja i ukusna jela, ne bi ga oni shvatili, možda bi ga kao kakvu barabu i izudarali, pa njegova samoća i izloženost postade potpuna, a ratu nigdje kraja. A sada čuje i u nekoj tamo zemlji rat bliskih susjeda, neki su, kažu, čak i svojta, a kada jednom sukobi bliskih počnu to su uvijek dugotrajna, strašna, nemilosrdna ratovanja.
Poslije rata, u Americi
Gospodin Stein je nakon oslobođenja odmah emigrirao u Ameriku, tamo ponovo svoj život doveo u red, navikao se na drukčije izgovaranje njegova prezimena, navikao si i na novi posao, oženio se, troje djece, sada već i unuci tu, sve Steinu drukčije, ali i dalje sanja snove o zapečaćenim vagonima. Kada god ih usni ustane neraspoložen, potišten, zabrinut, nije mu do razgovora. Brzo je shvatio da sanja ta davna mračna doba jer se ona u njemu ponavljaju, uvijek će u njemu biti, a onda shvatio i da uvijek negdje, nekom dođu gadna vremena, svuda puno, previše zločinaca i žrtava. Opet će, ako ne zaboravi, uplatiti mali prilog humanitarnoj organizaciji, no boji se nikad na ovom svijetu svima mira i dobra, uvijek slabiji stradaju, a moćni ne brinu, ljudi stradanja onih koji nisu „njihovi” često ni najmanje ne zanimaju. Uvijek je tako bilo. Gospodin Stein sve češće osjeća da sreće ima samo još u reklamnim spotovima i malim, vlastitim zadovoljstvima. Zato on svako jutro ode do pekare u blizini njegove kuće, bude tu svježeg peciva, odličnih kolača, a povremeno bi, usprkos visokog kolesterola, gospodin Stein sebe počastio i tortom od limuna, prave je u ovoj pekari, bude „dobra kao ona od nekada”, pa ga jedno vrijeme napusti svaka briga, a i Amerika mu bude draža zemlja.
Herr Stein
Stein, o precima, prije rata
kada bi mi se obratio onaj djed koji je bio prije nego što mi se rodio pradjed ne bih ga razumio ne umijem taj jezik ni kazivat ni pisat ni čitat a i kada bih jezik naučio ne bih znao ništa o mjestu iz kojeg je ni običaje ni vjerovanja njegova, odvojeni su nam interesi nazori stavovi, vrijeme i prostor, sve nam odvojeno, ne bih mogao naći ni jedne zajedničke teme ničeg što nas veže osim da smo svojta od istog smo plemena i to je kao među nama neka neraskidiva veza iako nikad nije postojala to je ta priča o porijeklu o rasi o naciji o tlu o krvi a čak nam ni nosovi nisu isti
U ratu
Gospodin Stein je na vijestima čuo za strašni rat u jednoj dalekoj zemlji. Tronut pričama iz tamošnjeg rata i potaknut vlastitim sjećanjima ode do jedne humanitarne organizacije i dade mali prilog, s nadom da će barem malo pomoći ugroženima. Nije ispričao ono čega se sjećao: njegovi su bili asimilanti, usto ateisti, pa je on odrastao daleko od sinagoga i židovskih općina, religijskih i nacionalnih običaja, družio se s mještanima, s njima lumpao, na sav glas pjevao Ein Prosit, u odmakle sate bi s nježnošću zapjevao neku od tugaljivih, nostalgičnih lieder, čak zavolio hranu gojima, posebno kotlete, pršut i škampe, rado ih je naručivao u birtijama i restoranima, i kući ih služio gostima, i oženio jednu „njihovu”, u crkvi bilo vjenčanje, ali kada poče rat on odjednom postade nešto drugo, netko drugi, bespomoćni kome nitko ili nije htio ili nije mogao pomoći, strpaše ga u logor, s drugim Židovima bio u baraci. Njegovi sugrađani ravnodušni, neki njegovi zemljaci mu sada postali neprijatelji, stroga vlast i ljuti logorski čuvari, pa se njima više nije usuđivao ni obratiti, ništa dobro od njih nije više mogao očekivati, a ni onima s kojima je bio u baraci zatočen nije mogao reći što mu nedostaje, ni spomenuti ona divna lumpovanja i ukusna jela, ne bi ga oni shvatili, možda bi ga kao kakvu barabu i izudarali, pa njegova samoća i izloženost postade potpuna, a ratu nigdje kraja. A sada čuje i u nekoj tamo zemlji rat bliskih susjeda, neki su, kažu, čak i svojta, a kada jednom sukobi bliskih počnu to su uvijek dugotrajna, strašna, nemilosrdna ratovanja.
Poslije rata, u Americi
Gospodin Stein je nakon oslobođenja odmah emigrirao u Ameriku, tamo ponovo svoj život doveo u red, navikao se na drukčije izgovaranje njegova prezimena, navikao si i na novi posao, oženio se, troje djece, sada već i unuci tu, sve Steinu drukčije, ali i dalje sanja snove o zapečaćenim vagonima. Kada god ih usni ustane neraspoložen, potišten, zabrinut, nije mu do razgovora. Brzo je shvatio da sanja ta davna mračna doba jer se ona u njemu ponavljaju, uvijek će u njemu biti, a onda shvatio i da uvijek negdje, nekom dođu gadna vremena, svuda puno, previše zločinaca i žrtava. Opet će, ako ne zaboravi, uplatiti mali prilog humanitarnoj organizaciji, no boji se nikad na ovom svijetu svima mira i dobra, uvijek slabiji stradaju, a moćni ne brinu, ljudi stradanja onih koji nisu „njihovi” često ni najmanje ne zanimaju. Uvijek je tako bilo. Gospodin Stein sve češće osjeća da sreće ima samo još u reklamnim spotovima i malim, vlastitim zadovoljstvima. Zato on svako jutro ode do pekare u blizini njegove kuće, bude tu svježeg peciva, odličnih kolača, a povremeno bi, usprkos visokog kolesterola, gospodin Stein sebe počastio i tortom od limuna, prave je u ovoj pekari, bude „dobra kao ona od nekada”, pa ga jedno vrijeme napusti svaka briga, a i Amerika mu bude draža zemlja.