“Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavija…”, pun zanosa viče u mikrofon Mladen Delić, i na trenutke svijet se rastvara u jasnu i cjelovitu sliku. U epifaniju. U iznenadan, premda kratkotrajan osjećaj da si umakao pogibelji i da je pred tobom vrijeme bez obala. Sve što se zbiva, svaka slika na ekranu i riječ svaka koju Mladen Delić izgovori, ostat će upamćeni. Jer traje to kratko vrijeme u kojemu nema smrti i ništa se ne zaboravlja. Sve je upamćeno i upravo zato sve je važno. Ili sve vremenom, nakon što ovo uzbuđenje prođe, postaje važno. Svaka slika na ekranu i svaka riječ staroga sportskog reportera koji će sljedeće godine u mirovinu. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavija…”, viče Mladen Delić i te riječi ne znače ništa više osim onoga što se iz pozadine čuje. Doista, cijeli stadion, ili većina od dvadeset i devet tisuća, tristotrideset i jedno ljudsko čeljade, golemom većinom muških, skandira Ju-go-slavija, Ju-go-slavija, Ju-go-slavija…, lomeći ime zemlje na tri dijela. Tebi, dok hipnotiziran sjediš ispred crno-bijelog Ambasadora 61 Super I, prvog i zasad jedinog televizora na Sepetarevcu, to skandiranje još uvijek ne znači ništa. Neokrznut patriotizmom, slobodan od ganuća Jugoslavijom, samo si potresen i oduševljen time što je reprezentacija u posljednjim sekundama ipak pobijedila i što ide na Europsko prvenstvo. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…”, drugi zaziv u vokativu, što pamtiše automatski ispravljaju dok naglas ponavljaju reporterove riječi, ali u sjećanju one ostaju upravo onakvima kako su prvi put izgovorene, u tonu, emociji i ritmu televizijske ispovijesti. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…” na umu ti je, sedamnaestogodišnjaku, a još dublje se i jasnije usijeca četrdesetak godina kasnije, kroz sjećanja na sjećanje, koje je sjećanje na sjećanje, koje je isto tako sjećanje, možda na sedamnaesto ili na dvadeset i prvo sjećanje na utakmicu s Bugarskom. I onda ti, dok se pripremaš za još jedno poglavlje ovih romanesknih manevara, odlaziš na YouTube, pa gledaš tih posljednjih nekoliko minuta prijenosa utakmice koja se odigrala pred Dan armije, 21. prosinca 1983. u Splitu, i jedna za drugom nižu se riječi i rečenice koje su ušle u kolektivnu memoriju, u jezik i u svakodnevni govor, rečenice i riječi koje će desetljećima ponavljati oni koji ovaj televizijski prijenos nikad nisu gledali: “Ne sam, Safete, ne sam, Safete…”, “Nema više vremena…” i ona najupečatljivija, koja je postala fraza u jeziku kojim govorimo i pišemo, i kojom se Mladen Delić upisao među jezikotvorce kakvima su bili samo neki od najvećih pisaca njegova vremena: Krleža, Tin Ujević, Ivo Andrić: “Ma ljudi, je li to moguće!” I sve je tu, u tom YouTube zapisu kao u sjećanju. Tako i mora biti, jer filmska i televizijska snimka ne lažu. Fotografije ne lažu. Snimke i fotografije upravljaju ljudska sjećanja prema stvarnosti, jer naša sjećanja nisu stvarnost. Naša sjećanja prizori su iz našeg unutarnjeg svijeta, proizvodi naše imaginacije. Živeći u vremenu fotografija i pokretnih slika, čovjek je bliži stvarnosti i svijetu oko sebe nego što je ikad bio. Filmska i televizijska snimka nikad ne lažu. Osim kada lažu i kada je smisao laži da porobi i okuje čovjekova sjećanja.
Dok gledaš snimku, odjednom ti se čini da je nešto šuplje, nešto nedostaje. Sve je u snimci upravo onako kako je sedamnaestogodišnjak prvi put vidio – dok je Nona u kuhinji mijesila tijesto za buhtle – ali najednom nijedno njegovo sjećanje na 1983. ne prijanja uz ono što na toj snimci vidi i čuje. Što se događa, kako je to moguće? Pa nekoliko puta pregledavaš snimku, nastojiš se zbližiti s onim što vidiš i čuješ, ili otkriti što te je najednom tako odalečilo i odagnalo od onog od čega je, kako ti se maloprije činilo, načinjeno tvoje sjećanje. Snimka traje tri minute i dvanaest sekundi. Otprilike onoliko koliko je potrajalo i vrijeme – jedan od malobrojnih trenutaka u tvom životu – kada su se tvoji unutarnji doživljaji svijeta poklopili s doživljajima zajednice. Vrijeme suglasja između pojedinca i zajednice. Vrijeme đavolsko, vrijeme pođavlovljenja, srećom trajalo je kratko i nije ostavilo značajnijih posljedica.
I tako otkrivaš da je nepoznat netko sa snimke koju će objaviti na YouTubeu izrezao pet sekundi prijenosa, vrijeme u kojem se zapravo nije događalo ništa, osim što je reporter uzbuđenim glasom uzvikivao: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…” Slučajno si naišao upravo na tu snimku, priređenu tko zna kada za neki hrvatski informativni portal, ali, srećom, iste sekvence, istih posljednjih nekoliko minuta prijenosa, postoje u još nekoliko verzija, tu negdje može se naći i snimka cijele utakmice, pa onda na nekoliko drugih mjesta pronalaziš i ponovo preslušavaš riječi kojih se sjećaš: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…”
Zašto su te riječi toliko važne? Pa i nisu. Uopće one ne bi bile važne, stari reporter pred penziju na Poljudu – ili u Poljudu, kako se nesviknutim jezikom, četiri godine po otvorenju stadiona, još uvijek može reći – uzvikuje nešto što je još uvijek dio katekizma društvene svakodnevice. Da nepoznati lopov, što pustoši i pljačka naše živote, nije žiletom iz snimke izrezao pet Delićevih riječi, te riječi više nikome ne bi ništa značile. Bile bi dio one puste i bespotrebne arheologije riječi, misli i ideja kojima je istekao rok trajanja i iz kojih se više ne rađaju nove slike, scene i pojmovi, riječi misli i ideja iz kojih ne nastaju nove priče. Moglo bi se reći da ih je nepoznati cenzor, mračni i sumorni tip koji naokolo prepravlja sjećanja, jedini mogao vratiti u priču, u pripovijest i u ove romaneskne manevre, i tako oživjeti mrtve riječi: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…”
Utakmica je mučna, teška, upravo onakva kakve se igraju zadnjih godina. Jugoslaviju su, tako govorimo, u ovih devedeset minuta “pronosale vile”, i spasio ju Hajdukov golman Zoran Simović. Takvo je pravilo. Godinu ranije, na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, u utakmici s autsajderima iz Hondurasa, Jugoslaviju je spašavao Dragan Pantelić. I nije je spasio. Jer nikad golman ne spasi ono što je za propast namijenjeno. Posljednja Simovićeva obrana bugarske mrtve prilike zbiva se u trenucima potpune izmirenosti s porazom. Reprezentacija koju nakon neuspjeha u Španjolskoj predvodi izbornik Todor Veselinović zvani Toza, nekoć čuveni centarfor novosadske Vojvodine, koji se i za reprezentaciju nadavao golova – čak dvadeset i osam u trideset i sedam odigranih utakmica – kao trener nije volio napadački ni pretjerano rizičan nogomet. Zamijenio je velikog kombinatora i fantasta Miljana Miljanića, te je u kratkom vremenu naciju ubio u pojam. Njegovo sastavljanje reprezentacije podsjećalo je pomalo na marksističku koncepciju naoružanog naroda: toliko je često mijenjao sastav da se činilo kako će, potraje li era Toze Veselinovića, za reprezentaciju barem po jednom zaigrati svaki punoljetni Jugoslaven. Tako je i tim koji je izveo pred Bugare na Poljud bilo na svaki način šaren. Bilo je tu igrača iz nekoliko generacija, uglavnom iz domaće lige – iz inozemnih klubova stigla su dvojica: Luka Peruzović iz Anderlechta i Safet Sušić iz PSG-a – a među njima bilo je i takvih koji ni u matičnim klubovima nisu igrali važnu ulogu, tako da ih, četrdeset godina kasnije, jedva pamte kako lokalna nogometna povijest, tako i oni odistinski ljubitelji igre čiji je memorijski sklop tako podešen da autsajdere i gubitnike bilježi s jednakom strašću kao i glavne junake.
Pa ni sam Ljubomir Radanović, Crnogorac, potekao iz cetinjskog Lovćena, koji je, prije nego što će ga Toza Veselinović pozvati u reprezentaciju, bio Partizanov tek povremeni prvotimac, vjerojatno nikad ne bi bio među glavnim junacima da nije bilo tih neobičnih događaja koji započinju u četrdesetpetoj minuti i dvanaestoj sekundi utakmice. Prema starom računanju vremena, vrlo kasna su to doba, kada bi svaki sudac već morao odsvirati kraj utakmice. Samo će neki izvanredni događaj, požar na tribinama, snažan zemljotres, prolazak vlaka sredinom igrališta uz ljudske žrtve među igračima, prouzrokovati da se utakmica produži za jedan minut. Najviše za minut! Ali kako nikakvih izvanrednih događaja nije bilo, utakmica je tekla glatko, vrijeme je prolazilo kao što prođu ljudski životi, samo se čekalo da sudac Augusto Lamo Castillo posljednji put službeno udahne i dah ispusti kroz pištaljku. Ali u toj četrdesetpetoj minuti i dvanaestoj sekundi Bugari su u tko zna kojem protunapadu kroz rasutu jugoslavensku obranu. Božidar Iskrenov, legendarni napadač Levskog, zvani Gibon i Радостта на народа (ili Narodna Radost), istrčava sam pred Simovića, koji čudesnim refleksom blokira njegov šut. Lamo Castillo prethodno nije svirao kraj, jer u nogometu kao i na filmu i u književnosti postoji pravilo kakvog u životu na žalost nema: dramska situacija se ne prekida, jer nitko osim Boga i groma nije nadležan da to učini.
Ali nakon što je Simović odbio loptu – to je već četrdesetpeta minuta i dvadesetdruga sekunda – ona pada ravno na nogu osamljenog bugarskog krila. Da je tad igrač napravio samo korak više, da je nogom namještao loptu, Lamo Castillo bi stigao odsvirati kraj, ali on je otprve ubacuje u kazneni prostor, na nju u još jednoj mrtvoj šansi natrčavaju dvojica napadača. Simović je traljavom gestom samoubojice koji šeće po simsu ispušta pred noge bugarskog stopera i kapetana Georgija Dimitrova, ali je odmah zatim uspijeva pokupiti. Drugi put je tad Lamo Castillo htio pokazati da je kraj, ali je ritam drame na čas bio u kontraritmu s ritmom njegovih uzdaha. Kada je udahnuo zrak da pisne kraj, jugoslavenski je golman već snažno ispucao loptu. Dok je letjela preko pola igrališta, Lamo Castillo pomislio je da nije korektno završiti utakmicu u trenutku kada domaćin očajničkom gestom prelazi u napad. Ionako se, mislio je, ništa više ne može dogoditi. Ovo je samo formalnost, život ide svome kraju i mi tu ništa ne možemo promijeniti.
Možda se igrala četrdesetpeta minuta i tridesetdeveta sekunda kada Sulejman Halilović – koji je u jedinoj jugoslavenskoj izmjeni na utakmici ušao umjesto Marka Mlinarića – prima Simovićevu loptu tamo slijeva, dvadesetak koraka unutar bugarske polovine igrališta, pa je proslijedio na krilo Zlatku Vujoviću. Sudac Augusto Lamo Castillo još uvijek nije mogao odsvirati kraj, jer se još uvijek nije zbila ta važna dramatska stanka, a život je tekao svojim ritmom. Taj život, bez lošeg primanja lopte, bez njezina izlaska preko granice igrališta, bez ijednog pogrešnog dodavanja, tekao je, tek danas to znamo, u savršenom skladu s našim mladostima. I kako onda Lamo Castillo da odsvira kraj?
A Zlatko Vujović, brz kao poluga pisaćeg stroja koja će otisnuti riječi svjedočenja o njegovoj brzini, tada, u to posljednje vrijeme utakmice u kojoj se odlučuje tko će sljedeće godine ići na Prvenstvo Europe u Francusku, u to vrijeme koje već teče nakon vremena – ili nakon “regularnog vremena”, kako se to nekad govorilo – učinit će nešto što je u stanju samo jako hladnokrvan čovjek. Umjesto da pokuša loptu u šesnaesterac ubaciti lijevom nogom, on zastaje, pa se zaustavlja, mijenja položaj tijela, što jako dugo traje, neprirodno se postavlja, jer on naprosto nije lijevo krilo, i njegova lijeva noga dramatično je slabija od desne, njegova lijeva pomalo kao da je tuđa noga izniknula na njegovu tijelu, ali nema vremena, viče već dugo Mladen Delić, nema vremena, nervozan je Lamo Castillo, jer mu se već čini da je prevaren ili da je pogriješio što nije na vrijeme oglasio kraj; i dok sve to već užasno dugo traje, Zlatko Vujović desnom loptu upućuje u bugarski šesnaesterac, nekoliko koraka ispred bijele tačke penala. Radanović u tom trenutku kao da je već bio načinio korak više, Vujovićeva lopta skoro da će ga nadletjeti iza leđa. Njegov skok, dok ga po stotinu puta gledamo na YouTubeu i još mnogo češće u sjećanju, kojemu više vjerujemo nego video-snimkama, skok je unatrag. U tijelu koje se unatrag izvija nema snage za trzaj glavom, niti je čelo koje će pogoditi loptu usmjereno prema golu, usmjereno je prema nebu, pa lopta ako ga pogodi otići će negdje visoko preko prečke. I ti je vidiš, iz ove perspektive iz koje se može zamisliti već skoro sve, kako nadlijeće fotoreportere i skupljače lopti, i dok, praćena rezigniranim glasom televizijskog reportera, pada na atletsku stazu i zauvijek nestaje iz povijesti, sudac Augusto Lamo Castillo konačno sudi kraj. Utakmica je završila 2:2, i Wales se prvi put u povijesti plasirao na Prvenstvo Europe u nogometu. Sedamnaestogodišnjak ustaje s kauča u dnevnom boravku Sepetarevca 23, Nona govori: E, neka je završilo, da Mladena Delića ne strefi šlag!, ali ti joj ništa ne odgovaraš, ide ti na živce ta njezina savršena ravnodušnost prema ovakvim događajima, nogometnim utakmicama od historijskog značaja i svim drugim utakmicama, kao i svim drugim manifestacijama općenarodnog ushita, oduševljenja i razočarenja. Nona se ruga kolektivnim emocijama, a tebe to nervira jer ti se učini da Nona nema mašte. Godine će proći, zemlja će već odavno rastočiti njezino tijelo, kada shvatiš, kad ti se jednoga dana samo od sebe kaže, da Nona nije imala problem s maštom, nego je, upravo suprotno, problem imala s onim što poništava maštu: kolektivnim doživljajima i emocijama, simboličnim smrtima i stradanjima. Činjenica da je Partizanov centarhalf požurio ispred Vujovićeva centaršuta, te je morao učiniti taj pokret unazad, taj skok u prošlost, koji tijelo teško može izdržati, a da loptu ne pošalje negdje visoko preko gola, bila je ta simbolična smrt – jer se reprezentacija Jugoslavije nije plasirala na Prvenstvo Europe, koje će se sljedeće godine odigrati u Francuskoj. Ona se, pak, rugala svakoj simboličnoj smrti, jer je njezin sin Mladen, kojega u svojim knjigama spominjem otprilike isto onoliko puta koliko je bio u stvarnom životu Sepetarevca 23 prešućivan, u ranu jesen 1943. kao njemački vojnik, devetnaestogodišnjak, doživio stvarnu smrt, u Slavoniji, kod Donjih Andrijevaca. Uniforma koju je na sebi imao simbolizirala je smrt, pa je on, neprijateljski vojnik, morao stvarno umrijeti. I onda je njegova majka, potiskujući što dublje u sebe njegovu smrt i pretvarajući se sva u Mladenov grob, izrugivala sve simbolične smrti u ime te jedne jedine stvarne. U širokom rasponu od smrti Isusa Krista, koji je uskrsnuo, čime je njegova stvarna ljudska smrt postala simbolična, do simbolične smrti kojom zrače vojne uniforme, državni grbovi i zastave, do smrti koja se rađa u tom kič osjećaju milijuna ljudi koji na čas pate, jer je Radanovićeva lopta otišla visoko, visoko…
Sad ćemo neko vrijeme biti mirni!, zadovoljno će Nona, a tebi se u nosnice uvlači miris koji ja još uvijek mogu osjetiti: miris upravo premiješenog dizanog tijesta, u kojemu je prije toga sat- dva bujao kvasac, miris kvasca, ugodan i čist, miris života širi se iz kuhinje. Osjećaj razočaranja kratko još traje, povremeno se javi sljedećih dana i mjeseci, kao meteoropatski odjek davno lomljene kosti, a onda sve prođe. Život dalje poteče, nanovo se stvara niz međusobno povezanih događaja, koji će, nakon što i oni prođu, činiti neku malu i veliku povijest. Veze između događaja usvakoj se prošlosti čine logičnim, skoro predvidljivim, ali unaprijed ih je teško zamišljati. Zar će zaista to što je stoper Partizana Ljubomir Radanović, kojeg je selektor Toza Veselinović preko reda uveo u reprezentaciju, požurio ispred Vujovićeve lopte, što je unatrag skočio, pa čelom poslao loptu negdje visoko iznad prečke, i time potrošio posljednju jugoslavensku priliku za odlazak na Prvenstvo Europe u Francusku, utjecati na niz događaja u našim životima, na jugoslavensku i svjetsku povijest, i na ono što će se zbivati u dalekoj nekoj budućnosti?
Na takva pitanja nema odgovora. Ne možemo ni zamisliti što bi se dogodilo da su stvari krenule nekim drugim tokom, da ih je neki nevažan, možda posve bizaran događaj drukčije usmjerio, premda je upravo takvo zamišljanje sam smisao čovjekove mašte.
Sad se još jednom vratimo u četrdesetpetu minutu i tridesetdevetu sekundu utakmice, kada Sulejman Halilović prosljeđuje loptu do Zlatka Vujovića, a sudac Augusto Lamo Castillo trči sredinom igrališta i već je vrlo nervozan što nije u prilici da napokon odsvira kraj ove beskrajne utakmice. Vujović se po lijevoj strani sjurio uz bugarski šesnaesterac, naglo je stao, u šesnaesterac utrčava skupinica Bugara i poneki naš, Vujović mijenja položaj tijela, skoro da se okreće na drugu stranu, tako da loptu može s lijeve prebaciti na desnu nogu i uputiti je u kazneni prostor. Hladan je kao led, taj veliki Hajdukov igrač, i ta je hladnoća uz strelovitu brzinu i urođenu vojničku disciplinu u temeljima njegove naravi, tako da izvodi taj dugotrajni postupak ne plašeći se da bi Lamo Castillo mogao odsvirati kraj, i loptu upućuje oštro u šesnaesterac, malo ispred golmanskog prostora.
Lamo Castillo trči i gleda ono što se ispred njega događa. Godina je 1983, nogometni suci mnogo su sporiji i tromiji nego što će to biti u sljedećem stoljeću. U sljedećem stoljeću sve će se do neslućenih razmjera ubrzati. Ali Augusto jedva da će to vrijeme doživjeti. Umrijet će s nenavršene šezdeset i četiri. Mlad čovjek, rekla bi Nona. Za crnih vremena Francove diktature, sredinom pedesetih, bio je trećeligaški nogometaš, volio je nogomet, ali zapravo nije imao dara, tako da je već s dvadeset počeo suditi. Lamo Castillo doista voli nogomet, nije mu o glavu da se njime bavi, jer ima tvornicu u rodnoj Extremaduri, iz bogate je kuće, slali su ga na studij marketinga u London, ali nikad nije završio, da bi poslije studirao kemiju, koju također nije završio… Pred njim su još tri godine aktivne sudačke karijere, ali je najuvaženiji i najnekonfliktniji sudac u Španjolskoj. Redovito mu daju da sudi one najosjetljivije utakmice, u kojima se igrom dovršava nešto što je odavno započeto u nekom građanskom ili pokrajinskom, etničkom ratu, i on uvijek dobro i pošteno sudi. Svi imaju povjerenja u njega. O njegovom svjetonazoru i političkim stavovima ne znamo ništa, osim što ga muči, u toj utakmici između dviju socijalističkim zemalja, što još uvijek nije odsudio kraj.
I tako oštro upućena Vujovićeva lopta pada dva metra ispred golmanskog prostora, Ljubomir Radanović koji je požurio pola koraka ispred nje, unatrag skače, snažno se izvije, moćni Crnogorac, Cetinjanin, i izvodi nešto što je fizički teško izvesti, što mogu samo veliki, tjelesno izrazito superiorni i tehnički savršeno uvježbani napadači, besmrtni centarfori. I pogađa loptu krajem čela, pogađa je sljepoočnicom, tamo gdje su najmekše kosti glave, kroz koje depresivni njegovi sunarodnici ispaljuju kuršum, i lopta leti u mrežu iza mladog bugarskog golmana Borislava Mihajlova.
Gol!, vičem.
Ljudi moji, je li to moguće!, u precizno sročenom epskom desetercu, sa cezurom nakon četvrtoga sloga, izgovara Mladen Delić. I nastupa šok kakav smo u dotadašnjoj nogometnoj povijesti samo jednom doživjeli: u Ateni, na posljednjoj kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, kada je Karasi u devedesetoj minuti zabio onaj gol. Bio sam šestogodišnjak, i od tada sam, nadajući se čudu, gledao utakmice.
Nona je iz kuhinje došla noseći pod pazuhom zdjelu u kojoj je živo tijesto, i zagledala se u televizijsku sliku. Slušala Mladena Delića, koji se nije zaustavljao, nego je nastavljao da govori, govori, govori… U jednome trenutku, još u prvom vremenu, nakon nekog slabog Peruzovićevog dodavanja, kada je loptu gurnuo protivniku u noge, izgovorio je da je Luka davno otišao u Belgiju i da je zaboravio kako je to kad u Splitu zapuše jugo. Tad ga je iz kuhinje čula. E, vala bi i on morao u penziju? Zašto, pitao sam je, obveseljen reporterovim primjedbama. Zato da ne pravi budalu od sebe, kakvo jugo! Pa zar nisi jutros rekla da te sve kosti bole od jugovine? Ako sam i rekla, nisam to govorila u direktnom prijenosu, šta on ima nama govoriti da je jugo? I još igraču koji ga ne čuje!
Tako smo Nona i ja razgovarali dok je utakmica trajala. Nekad se igralo sporo. Sporo se mijenjao raspored igrača na terenu. Nekad je bilo ravno čudu da se dvojica stopera, dva posljednja čovjeka dviju obrana, Georgij Dimitrov i Ljubomir Radanović, u isto vrijeme, poput dvojice centarfora, nađu u protivničkim šesnaestercima. Dimitrovu je Simović ugrabio loptu ispred nogu. Radanovićev šut Mihajlov nije mogao braniti.
Nona s rukama od tijesta i sa zdjelom pod pazuhom stoji ispred televizora. Augusto Lamo Castillo još uvijek nije odsvirao kraj. Običaj je, a i pravilo, da se još jednom krene s centra. Ali ne bi on htio da to bude samo formalnost. Neka igra još samo malo potraje. I život na Sepetarevcu 23, s tim mirisom živoga tijesta za buhtle, koje će se večeras peći, i koje ćemo, nakon što se ohlade, posuti onom najsitnijom šećernom prašinom, što će se uskoro pretvoriti u pepeo sjećanja.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/28
Mladen Delić: ljudi moji, je li to moguće!
“Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavija…”, pun zanosa viče u mikrofon Mladen Delić, i na trenutke svijet se rastvara u jasnu i cjelovitu sliku. U epifaniju. U iznenadan, premda kratkotrajan osjećaj da si umakao pogibelji i da je pred tobom vrijeme bez obala. Sve što se zbiva, svaka slika na ekranu i riječ svaka koju Mladen Delić izgovori, ostat će upamćeni. Jer traje to kratko vrijeme u kojemu nema smrti i ništa se ne zaboravlja. Sve je upamćeno i upravo zato sve je važno. Ili sve vremenom, nakon što ovo uzbuđenje prođe, postaje važno. Svaka slika na ekranu i svaka riječ staroga sportskog reportera koji će sljedeće godine u mirovinu. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavija…”, viče Mladen Delić i te riječi ne znače ništa više osim onoga što se iz pozadine čuje. Doista, cijeli stadion, ili većina od dvadeset i devet tisuća, tristotrideset i jedno ljudsko čeljade, golemom većinom muških, skandira Ju-go-slavija, Ju-go-slavija, Ju-go-slavija…, lomeći ime zemlje na tri dijela. Tebi, dok hipnotiziran sjediš ispred crno-bijelog Ambasadora 61 Super I, prvog i zasad jedinog televizora na Sepetarevcu, to skandiranje još uvijek ne znači ništa. Neokrznut patriotizmom, slobodan od ganuća Jugoslavijom, samo si potresen i oduševljen time što je reprezentacija u posljednjim sekundama ipak pobijedila i što ide na Europsko prvenstvo. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…”, drugi zaziv u vokativu, što pamtiše automatski ispravljaju dok naglas ponavljaju reporterove riječi, ali u sjećanju one ostaju upravo onakvima kako su prvi put izgovorene, u tonu, emociji i ritmu televizijske ispovijesti. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…” na umu ti je, sedamnaestogodišnjaku, a još dublje se i jasnije usijeca četrdesetak godina kasnije, kroz sjećanja na sjećanje, koje je sjećanje na sjećanje, koje je isto tako sjećanje, možda na sedamnaesto ili na dvadeset i prvo sjećanje na utakmicu s Bugarskom. I onda ti, dok se pripremaš za još jedno poglavlje ovih romanesknih manevara, odlaziš na YouTube, pa gledaš tih posljednjih nekoliko minuta prijenosa utakmice koja se odigrala pred Dan armije, 21. prosinca 1983. u Splitu, i jedna za drugom nižu se riječi i rečenice koje su ušle u kolektivnu memoriju, u jezik i u svakodnevni govor, rečenice i riječi koje će desetljećima ponavljati oni koji ovaj televizijski prijenos nikad nisu gledali: “Ne sam, Safete, ne sam, Safete…”, “Nema više vremena…” i ona najupečatljivija, koja je postala fraza u jeziku kojim govorimo i pišemo, i kojom se Mladen Delić upisao među jezikotvorce kakvima su bili samo neki od najvećih pisaca njegova vremena: Krleža, Tin Ujević, Ivo Andrić: “Ma ljudi, je li to moguće!” I sve je tu, u tom YouTube zapisu kao u sjećanju. Tako i mora biti, jer filmska i televizijska snimka ne lažu. Fotografije ne lažu. Snimke i fotografije upravljaju ljudska sjećanja prema stvarnosti, jer naša sjećanja nisu stvarnost. Naša sjećanja prizori su iz našeg unutarnjeg svijeta, proizvodi naše imaginacije. Živeći u vremenu fotografija i pokretnih slika, čovjek je bliži stvarnosti i svijetu oko sebe nego što je ikad bio. Filmska i televizijska snimka nikad ne lažu. Osim kada lažu i kada je smisao laži da porobi i okuje čovjekova sjećanja.
Dok gledaš snimku, odjednom ti se čini da je nešto šuplje, nešto nedostaje. Sve je u snimci upravo onako kako je sedamnaestogodišnjak prvi put vidio – dok je Nona u kuhinji mijesila tijesto za buhtle – ali najednom nijedno njegovo sjećanje na 1983. ne prijanja uz ono što na toj snimci vidi i čuje. Što se događa, kako je to moguće? Pa nekoliko puta pregledavaš snimku, nastojiš se zbližiti s onim što vidiš i čuješ, ili otkriti što te je najednom tako odalečilo i odagnalo od onog od čega je, kako ti se maloprije činilo, načinjeno tvoje sjećanje. Snimka traje tri minute i dvanaest sekundi. Otprilike onoliko koliko je potrajalo i vrijeme – jedan od malobrojnih trenutaka u tvom životu – kada su se tvoji unutarnji doživljaji svijeta poklopili s doživljajima zajednice. Vrijeme suglasja između pojedinca i zajednice. Vrijeme đavolsko, vrijeme pođavlovljenja, srećom trajalo je kratko i nije ostavilo značajnijih posljedica.
I tako otkrivaš da je nepoznat netko sa snimke koju će objaviti na YouTubeu izrezao pet sekundi prijenosa, vrijeme u kojem se zapravo nije događalo ništa, osim što je reporter uzbuđenim glasom uzvikivao: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…” Slučajno si naišao upravo na tu snimku, priređenu tko zna kada za neki hrvatski informativni portal, ali, srećom, iste sekvence, istih posljednjih nekoliko minuta prijenosa, postoje u još nekoliko verzija, tu negdje može se naći i snimka cijele utakmice, pa onda na nekoliko drugih mjesta pronalaziš i ponovo preslušavaš riječi kojih se sjećaš: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…”
Zašto su te riječi toliko važne? Pa i nisu. Uopće one ne bi bile važne, stari reporter pred penziju na Poljudu – ili u Poljudu, kako se nesviknutim jezikom, četiri godine po otvorenju stadiona, još uvijek može reći – uzvikuje nešto što je još uvijek dio katekizma društvene svakodnevice. Da nepoznati lopov, što pustoši i pljačka naše živote, nije žiletom iz snimke izrezao pet Delićevih riječi, te riječi više nikome ne bi ništa značile. Bile bi dio one puste i bespotrebne arheologije riječi, misli i ideja kojima je istekao rok trajanja i iz kojih se više ne rađaju nove slike, scene i pojmovi, riječi misli i ideja iz kojih ne nastaju nove priče. Moglo bi se reći da ih je nepoznati cenzor, mračni i sumorni tip koji naokolo prepravlja sjećanja, jedini mogao vratiti u priču, u pripovijest i u ove romaneskne manevre, i tako oživjeti mrtve riječi: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…”
Utakmica je mučna, teška, upravo onakva kakve se igraju zadnjih godina. Jugoslaviju su, tako govorimo, u ovih devedeset minuta “pronosale vile”, i spasio ju Hajdukov golman Zoran Simović. Takvo je pravilo. Godinu ranije, na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, u utakmici s autsajderima iz Hondurasa, Jugoslaviju je spašavao Dragan Pantelić. I nije je spasio. Jer nikad golman ne spasi ono što je za propast namijenjeno. Posljednja Simovićeva obrana bugarske mrtve prilike zbiva se u trenucima potpune izmirenosti s porazom. Reprezentacija koju nakon neuspjeha u Španjolskoj predvodi izbornik Todor Veselinović zvani Toza, nekoć čuveni centarfor novosadske Vojvodine, koji se i za reprezentaciju nadavao golova – čak dvadeset i osam u trideset i sedam odigranih utakmica – kao trener nije volio napadački ni pretjerano rizičan nogomet. Zamijenio je velikog kombinatora i fantasta Miljana Miljanića, te je u kratkom vremenu naciju ubio u pojam. Njegovo sastavljanje reprezentacije podsjećalo je pomalo na marksističku koncepciju naoružanog naroda: toliko je često mijenjao sastav da se činilo kako će, potraje li era Toze Veselinovića, za reprezentaciju barem po jednom zaigrati svaki punoljetni Jugoslaven. Tako je i tim koji je izveo pred Bugare na Poljud bilo na svaki način šaren. Bilo je tu igrača iz nekoliko generacija, uglavnom iz domaće lige – iz inozemnih klubova stigla su dvojica: Luka Peruzović iz Anderlechta i Safet Sušić iz PSG-a – a među njima bilo je i takvih koji ni u matičnim klubovima nisu igrali važnu ulogu, tako da ih, četrdeset godina kasnije, jedva pamte kako lokalna nogometna povijest, tako i oni odistinski ljubitelji igre čiji je memorijski sklop tako podešen da autsajdere i gubitnike bilježi s jednakom strašću kao i glavne junake.
Pa ni sam Ljubomir Radanović, Crnogorac, potekao iz cetinjskog Lovćena, koji je, prije nego što će ga Toza Veselinović pozvati u reprezentaciju, bio Partizanov tek povremeni prvotimac, vjerojatno nikad ne bi bio među glavnim junacima da nije bilo tih neobičnih događaja koji započinju u četrdesetpetoj minuti i dvanaestoj sekundi utakmice. Prema starom računanju vremena, vrlo kasna su to doba, kada bi svaki sudac već morao odsvirati kraj utakmice. Samo će neki izvanredni događaj, požar na tribinama, snažan zemljotres, prolazak vlaka sredinom igrališta uz ljudske žrtve među igračima, prouzrokovati da se utakmica produži za jedan minut. Najviše za minut! Ali kako nikakvih izvanrednih događaja nije bilo, utakmica je tekla glatko, vrijeme je prolazilo kao što prođu ljudski životi, samo se čekalo da sudac Augusto Lamo Castillo posljednji put službeno udahne i dah ispusti kroz pištaljku. Ali u toj četrdesetpetoj minuti i dvanaestoj sekundi Bugari su u tko zna kojem protunapadu kroz rasutu jugoslavensku obranu. Božidar Iskrenov, legendarni napadač Levskog, zvani Gibon i Радостта на народа (ili Narodna Radost), istrčava sam pred Simovića, koji čudesnim refleksom blokira njegov šut. Lamo Castillo prethodno nije svirao kraj, jer u nogometu kao i na filmu i u književnosti postoji pravilo kakvog u životu na žalost nema: dramska situacija se ne prekida, jer nitko osim Boga i groma nije nadležan da to učini.
Ali nakon što je Simović odbio loptu – to je već četrdesetpeta minuta i dvadesetdruga sekunda – ona pada ravno na nogu osamljenog bugarskog krila. Da je tad igrač napravio samo korak više, da je nogom namještao loptu, Lamo Castillo bi stigao odsvirati kraj, ali on je otprve ubacuje u kazneni prostor, na nju u još jednoj mrtvoj šansi natrčavaju dvojica napadača. Simović je traljavom gestom samoubojice koji šeće po simsu ispušta pred noge bugarskog stopera i kapetana Georgija Dimitrova, ali je odmah zatim uspijeva pokupiti. Drugi put je tad Lamo Castillo htio pokazati da je kraj, ali je ritam drame na čas bio u kontraritmu s ritmom njegovih uzdaha. Kada je udahnuo zrak da pisne kraj, jugoslavenski je golman već snažno ispucao loptu. Dok je letjela preko pola igrališta, Lamo Castillo pomislio je da nije korektno završiti utakmicu u trenutku kada domaćin očajničkom gestom prelazi u napad. Ionako se, mislio je, ništa više ne može dogoditi. Ovo je samo formalnost, život ide svome kraju i mi tu ništa ne možemo promijeniti.
Možda se igrala četrdesetpeta minuta i tridesetdeveta sekunda kada Sulejman Halilović – koji je u jedinoj jugoslavenskoj izmjeni na utakmici ušao umjesto Marka Mlinarića – prima Simovićevu loptu tamo slijeva, dvadesetak koraka unutar bugarske polovine igrališta, pa je proslijedio na krilo Zlatku Vujoviću. Sudac Augusto Lamo Castillo još uvijek nije mogao odsvirati kraj, jer se još uvijek nije zbila ta važna dramatska stanka, a život je tekao svojim ritmom. Taj život, bez lošeg primanja lopte, bez njezina izlaska preko granice igrališta, bez ijednog pogrešnog dodavanja, tekao je, tek danas to znamo, u savršenom skladu s našim mladostima. I kako onda Lamo Castillo da odsvira kraj?
A Zlatko Vujović, brz kao poluga pisaćeg stroja koja će otisnuti riječi svjedočenja o njegovoj brzini, tada, u to posljednje vrijeme utakmice u kojoj se odlučuje tko će sljedeće godine ići na Prvenstvo Europe u Francusku, u to vrijeme koje već teče nakon vremena – ili nakon “regularnog vremena”, kako se to nekad govorilo – učinit će nešto što je u stanju samo jako hladnokrvan čovjek. Umjesto da pokuša loptu u šesnaesterac ubaciti lijevom nogom, on zastaje, pa se zaustavlja, mijenja položaj tijela, što jako dugo traje, neprirodno se postavlja, jer on naprosto nije lijevo krilo, i njegova lijeva noga dramatično je slabija od desne, njegova lijeva pomalo kao da je tuđa noga izniknula na njegovu tijelu, ali nema vremena, viče već dugo Mladen Delić, nema vremena, nervozan je Lamo Castillo, jer mu se već čini da je prevaren ili da je pogriješio što nije na vrijeme oglasio kraj; i dok sve to već užasno dugo traje, Zlatko Vujović desnom loptu upućuje u bugarski šesnaesterac, nekoliko koraka ispred bijele tačke penala. Radanović u tom trenutku kao da je već bio načinio korak više, Vujovićeva lopta skoro da će ga nadletjeti iza leđa. Njegov skok, dok ga po stotinu puta gledamo na YouTubeu i još mnogo češće u sjećanju, kojemu više vjerujemo nego video-snimkama, skok je unatrag. U tijelu koje se unatrag izvija nema snage za trzaj glavom, niti je čelo koje će pogoditi loptu usmjereno prema golu, usmjereno je prema nebu, pa lopta ako ga pogodi otići će negdje visoko preko prečke. I ti je vidiš, iz ove perspektive iz koje se može zamisliti već skoro sve, kako nadlijeće fotoreportere i skupljače lopti, i dok, praćena rezigniranim glasom televizijskog reportera, pada na atletsku stazu i zauvijek nestaje iz povijesti, sudac Augusto Lamo Castillo konačno sudi kraj. Utakmica je završila 2:2, i Wales se prvi put u povijesti plasirao na Prvenstvo Europe u nogometu. Sedamnaestogodišnjak ustaje s kauča u dnevnom boravku Sepetarevca 23, Nona govori: E, neka je završilo, da Mladena Delića ne strefi šlag!, ali ti joj ništa ne odgovaraš, ide ti na živce ta njezina savršena ravnodušnost prema ovakvim događajima, nogometnim utakmicama od historijskog značaja i svim drugim utakmicama, kao i svim drugim manifestacijama općenarodnog ushita, oduševljenja i razočarenja. Nona se ruga kolektivnim emocijama, a tebe to nervira jer ti se učini da Nona nema mašte. Godine će proći, zemlja će već odavno rastočiti njezino tijelo, kada shvatiš, kad ti se jednoga dana samo od sebe kaže, da Nona nije imala problem s maštom, nego je, upravo suprotno, problem imala s onim što poništava maštu: kolektivnim doživljajima i emocijama, simboličnim smrtima i stradanjima. Činjenica da je Partizanov centarhalf požurio ispred Vujovićeva centaršuta, te je morao učiniti taj pokret unazad, taj skok u prošlost, koji tijelo teško može izdržati, a da loptu ne pošalje negdje visoko preko gola, bila je ta simbolična smrt – jer se reprezentacija Jugoslavije nije plasirala na Prvenstvo Europe, koje će se sljedeće godine odigrati u Francuskoj. Ona se, pak, rugala svakoj simboličnoj smrti, jer je njezin sin Mladen, kojega u svojim knjigama spominjem otprilike isto onoliko puta koliko je bio u stvarnom životu Sepetarevca 23 prešućivan, u ranu jesen 1943. kao njemački vojnik, devetnaestogodišnjak, doživio stvarnu smrt, u Slavoniji, kod Donjih Andrijevaca. Uniforma koju je na sebi imao simbolizirala je smrt, pa je on, neprijateljski vojnik, morao stvarno umrijeti. I onda je njegova majka, potiskujući što dublje u sebe njegovu smrt i pretvarajući se sva u Mladenov grob, izrugivala sve simbolične smrti u ime te jedne jedine stvarne. U širokom rasponu od smrti Isusa Krista, koji je uskrsnuo, čime je njegova stvarna ljudska smrt postala simbolična, do simbolične smrti kojom zrače vojne uniforme, državni grbovi i zastave, do smrti koja se rađa u tom kič osjećaju milijuna ljudi koji na čas pate, jer je Radanovićeva lopta otišla visoko, visoko…
Sad ćemo neko vrijeme biti mirni!, zadovoljno će Nona, a tebi se u nosnice uvlači miris koji ja još uvijek mogu osjetiti: miris upravo premiješenog dizanog tijesta, u kojemu je prije toga sat- dva bujao kvasac, miris kvasca, ugodan i čist, miris života širi se iz kuhinje. Osjećaj razočaranja kratko još traje, povremeno se javi sljedećih dana i mjeseci, kao meteoropatski odjek davno lomljene kosti, a onda sve prođe. Život dalje poteče, nanovo se stvara niz međusobno povezanih događaja, koji će, nakon što i oni prođu, činiti neku malu i veliku povijest. Veze između događaja u svakoj se prošlosti čine logičnim, skoro predvidljivim, ali unaprijed ih je teško zamišljati. Zar će zaista to što je stoper Partizana Ljubomir Radanović, kojeg je selektor Toza Veselinović preko reda uveo u reprezentaciju, požurio ispred Vujovićeve lopte, što je unatrag skočio, pa čelom poslao loptu negdje visoko iznad prečke, i time potrošio posljednju jugoslavensku priliku za odlazak na Prvenstvo Europe u Francusku, utjecati na niz događaja u našim životima, na jugoslavensku i svjetsku povijest, i na ono što će se zbivati u dalekoj nekoj budućnosti?
Na takva pitanja nema odgovora. Ne možemo ni zamisliti što bi se dogodilo da su stvari krenule nekim drugim tokom, da ih je neki nevažan, možda posve bizaran događaj drukčije usmjerio, premda je upravo takvo zamišljanje sam smisao čovjekove mašte.
Sad se još jednom vratimo u četrdesetpetu minutu i tridesetdevetu sekundu utakmice, kada Sulejman Halilović prosljeđuje loptu do Zlatka Vujovića, a sudac Augusto Lamo Castillo trči sredinom igrališta i već je vrlo nervozan što nije u prilici da napokon odsvira kraj ove beskrajne utakmice. Vujović se po lijevoj strani sjurio uz bugarski šesnaesterac, naglo je stao, u šesnaesterac utrčava skupinica Bugara i poneki naš, Vujović mijenja položaj tijela, skoro da se okreće na drugu stranu, tako da loptu može s lijeve prebaciti na desnu nogu i uputiti je u kazneni prostor. Hladan je kao led, taj veliki Hajdukov igrač, i ta je hladnoća uz strelovitu brzinu i urođenu vojničku disciplinu u temeljima njegove naravi, tako da izvodi taj dugotrajni postupak ne plašeći se da bi Lamo Castillo mogao odsvirati kraj, i loptu upućuje oštro u šesnaesterac, malo ispred golmanskog prostora.
Lamo Castillo trči i gleda ono što se ispred njega događa. Godina je 1983, nogometni suci mnogo su sporiji i tromiji nego što će to biti u sljedećem stoljeću. U sljedećem stoljeću sve će se do neslućenih razmjera ubrzati. Ali Augusto jedva da će to vrijeme doživjeti. Umrijet će s nenavršene šezdeset i četiri. Mlad čovjek, rekla bi Nona. Za crnih vremena Francove diktature, sredinom pedesetih, bio je trećeligaški nogometaš, volio je nogomet, ali zapravo nije imao dara, tako da je već s dvadeset počeo suditi. Lamo Castillo doista voli nogomet, nije mu o glavu da se njime bavi, jer ima tvornicu u rodnoj Extremaduri, iz bogate je kuće, slali su ga na studij marketinga u London, ali nikad nije završio, da bi poslije studirao kemiju, koju također nije završio… Pred njim su još tri godine aktivne sudačke karijere, ali je najuvaženiji i najnekonfliktniji sudac u Španjolskoj. Redovito mu daju da sudi one najosjetljivije utakmice, u kojima se igrom dovršava nešto što je odavno započeto u nekom građanskom ili pokrajinskom, etničkom ratu, i on uvijek dobro i pošteno sudi. Svi imaju povjerenja u njega. O njegovom svjetonazoru i političkim stavovima ne znamo ništa, osim što ga muči, u toj utakmici između dviju socijalističkim zemalja, što još uvijek nije odsudio kraj.
I tako oštro upućena Vujovićeva lopta pada dva metra ispred golmanskog prostora, Ljubomir Radanović koji je požurio pola koraka ispred nje, unatrag skače, snažno se izvije, moćni Crnogorac, Cetinjanin, i izvodi nešto što je fizički teško izvesti, što mogu samo veliki, tjelesno izrazito superiorni i tehnički savršeno uvježbani napadači, besmrtni centarfori. I pogađa loptu krajem čela, pogađa je sljepoočnicom, tamo gdje su najmekše kosti glave, kroz koje depresivni njegovi sunarodnici ispaljuju kuršum, i lopta leti u mrežu iza mladog bugarskog golmana Borislava Mihajlova.
Gol!, vičem.
Ljudi moji, je li to moguće!, u precizno sročenom epskom desetercu, sa cezurom nakon četvrtoga sloga, izgovara Mladen Delić. I nastupa šok kakav smo u dotadašnjoj nogometnoj povijesti samo jednom doživjeli: u Ateni, na posljednjoj kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, kada je Karasi u devedesetoj minuti zabio onaj gol. Bio sam šestogodišnjak, i od tada sam, nadajući se čudu, gledao utakmice.
Nona je iz kuhinje došla noseći pod pazuhom zdjelu u kojoj je živo tijesto, i zagledala se u televizijsku sliku. Slušala Mladena Delića, koji se nije zaustavljao, nego je nastavljao da govori, govori, govori… U jednome trenutku, još u prvom vremenu, nakon nekog slabog Peruzovićevog dodavanja, kada je loptu gurnuo protivniku u noge, izgovorio je da je Luka davno otišao u Belgiju i da je zaboravio kako je to kad u Splitu zapuše jugo. Tad ga je iz kuhinje čula. E, vala bi i on morao u penziju? Zašto, pitao sam je, obveseljen reporterovim primjedbama. Zato da ne pravi budalu od sebe, kakvo jugo! Pa zar nisi jutros rekla da te sve kosti bole od jugovine? Ako sam i rekla, nisam to govorila u direktnom prijenosu, šta on ima nama govoriti da je jugo? I još igraču koji ga ne čuje!
Tako smo Nona i ja razgovarali dok je utakmica trajala. Nekad se igralo sporo. Sporo se mijenjao raspored igrača na terenu. Nekad je bilo ravno čudu da se dvojica stopera, dva posljednja čovjeka dviju obrana, Georgij Dimitrov i Ljubomir Radanović, u isto vrijeme, poput dvojice centarfora, nađu u protivničkim šesnaestercima. Dimitrovu je Simović ugrabio loptu ispred nogu. Radanovićev šut Mihajlov nije mogao braniti.
Nona s rukama od tijesta i sa zdjelom pod pazuhom stoji ispred televizora. Augusto Lamo Castillo još uvijek nije odsvirao kraj. Običaj je, a i pravilo, da se još jednom krene s centra. Ali ne bi on htio da to bude samo formalnost. Neka igra još samo malo potraje. I život na Sepetarevcu 23, s tim mirisom živoga tijesta za buhtle, koje će se večeras peći, i koje ćemo, nakon što se ohlade, posuti onom najsitnijom šećernom prašinom, što će se uskoro pretvoriti u pepeo sjećanja.