Prostorna struktura u koju se vrijedi zagledati. Tako je rajšinom oblikovao gradove, planine, pejzaže arhitekt Slobodan Jovandić. Rođen 1941. godine u Sarajevu, na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu diplomirao je 1965. godine. Nagrađivan brojnim saveznim i republičkim nagradama prima i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva za doprinos u arhitektonskom stvaralaštvu. Umro je 10. 5. 2024. u Sarajevu. U svom radu odnosi prve nagrade: Nastavni centar Odbrambenih struktura (Zenica, 1979.); Konkursni namještaj Standarda” (Sarajevo, 1970.), Rekreacioni centar Željezare Zenica (Neum, 1985.), Mašinski fakultet (Sarajevo, 1985.); druge nagrade: Društveni centar sa zgradom Crnogorskog narodnog pozorišta (Titograd, 1977.), Stambeno-poslovni niz (Travnik, 1978., prva nagrada nije dodijeljena), Spomenik Josipu Brozu Titu (Novi Sad, 1988., prva nagrada nije dodijeljena); treća nagrada: Osam poslovnih solitera u Centralnoj zoni Novog Beograda (koautor: Duška Jovandić, 1970.). Realizirani konkursni projekti: Rekreacioni centar u Neumu, Mašinski fakultet u Sarajevu, stambeno-poslovni kompleks (Blokovi A i B, Zenica, 1971. –1974.): Hotel Internacional (Zenica, 1974.), Studentski dom (Zenica, 1978.), Stambeno-poslovni kompleks “Nugle” (Bugojno, 1978.), Domovi kulture u Tešnju, Živinicama i Žepču, Naselje “Babina Rijeka” (Zenica, 1979.), stambeni objekti (Doboj, 1982.), Hotel “Famos” (Bjelašnica,1983., koautor: Duška Jovandić), Marijin dvor “Kvadrant B” (Sarajevo, 1984.), Uglovnica “Valter” (Sarajevo, 1984.). Savezna Borbina nagrada za arhitekturu: Rekreacioni centar “Zenit” u Neumu, 1987. (Prema: Ivica Mladenović: 11 istaknutih arhitekata Jugoslavije, Knjiga 2.).
U svemu što je oblikovao osjećao se osobeni, autentični zagriz. Njegove su (se) strukture probijale iz njegove egzistencijalističke filozofije, one su inspiraciju crpile iz one vrste zagledanosti koja podrazumijeva shvaćanje, razumijevanje, kao i koncentrirano pomirenje s prostorom na koji se referira i naslanja. One su posljedica zagledanosti u prostor, vrijeme i čovjeka. U Ideji tek – sve troje dobiva konačan smisao. Jednako kako čovjek oblikuje prostor, prostor oblikuje čovjeka. Uzvraća, komunicira, dodiruje, odgaja, umjetnički hrani. Jovandićevi su projekti doista djela kao što su i dijelovi našeg svijeta. Ovim bismo ostali nedorečeni jer oni su dio ali i cjelina. Oblik i struktura koja ne trpi dotjerivanja. Koja u hijerarhiji ekspresivne moći emanira čistu, preciznu liniju. Njegov je hotel “Internacional” (Zenica, 1974.) punina i gustoća takve mase što, paradoksalno – lebdi kontra gravitaciji. Njegova je geometrijska stilizacija tako daleko od brutalističke arhitekture koju bi tek površnost dovela u vezu sa ovim umjetnikom.
Taj volumen koji dotiče nebo a tek potom zemlju silovito je obličje širine, onog prostranstva koje zaziva čovjeka da mu s punim povjerenjem pridruži svoje otiske. Da ga dovrši u sebi. Na najvišoj razini komunikacijske strukture. Osi su ovog arhitekta vertikalne čak i kada geometrijska preciznost negira sugestivnost ovog dojma i matematički svjedoči horizontalnost forme (Hotel “Zenit” u Neumu, Mašinski fakultet u Sarajevu, Hotel “Vučko” na Jahorini). Jer ideja ovog umjetnika nije konkretizirana tek u formi. Ona je i u zvuku kojim forma odbija ostati nijema. Kroz zvuk koji naše mentalno uho “čuje” horizontalna kompozicija pokazuje višu vlastitu volju birajući višeznačnost. Upravo je taj paradoks naizgled suprotnih značenja, proturječje interpretacija ona modernost koja postavlja pitanja – dok na njih rjeđe odgovara. To je tehnika znatiželje – pretpostavljena tehnici elaboriranja. U tom je detalju izvorna i živa ekspresivnost fenomena Jovandićeva stvaralačkog opusa. Samosvijest umjetnika u potpunom prožimanju s prostorom koji nije tek simbolsko polje praznine. Ono je identitet, živa tvar, nova dimenzija, umalo entitet koji valja osluškivati, (o)mirisati, razumijevati. Stoga su njegove forme ne tek arhitektura nego i skulptura. Skulptura s vlastitom voljom koja se da dohvaćati. U kojoj je moguće najzačudnije rasti s prostorom, biti privučen njime a ne biti u posjedu njegovu.
To je ona vertikala, dijalektika kretnje u visinu. To je ekstenzija mogućeg, hrabrog, slobodnog da se uzdigne do beskonačnog i nemogućeg. Nije kod Jovandića ništa prepušteno samo instinktu. Sve je promišljeno, sublimirano, pročišćeno od mogućih zamagljenja, u mnogostrukosti mišljeno, smiono. Njegove su forme moralni imperativ prirode usmjeren ka čovjeku. I istinitije biti ne mogu.
Poznavala sam tog velikog umjetnika, tog čestitog čovjeka (moji su roditelji bili njegovi i teta Duškini bliski prijatelji). Vidjela ga u svoj njegovoj jasnoći. U njemu je bivalo svega što finoćom smatram: dubokog duha, velikodušnosti, znanja, mirnoće, one specifične šutnje koja garantira smjelost u kretnji. Ja sam oduvijek osjećala i nježnost, onu toplinu kojoj površina zemlje nad tijelom ne može ništa.
Čovjek je to koji je moju mrtvu baku, pod kišom granata, sa teta Duškom, sa mojom majkom i ocem – položio u zemljicu. Ne dajem na ludost rizika pet para. Ali odvažnost, nesebičnost, volja i snaga da se prkosi smrti, pristajanje na fatalnu izloženost zbog Čovjeka, jedna mrtva i tri živa Čovjeka – to je let u istinsko, suštinsko, u besmrtno.
Jovandić, ispada tako, nije gradio tek neprolazne arhitektonske forme. Gradio je, paralelno i u skladu sa svojim unutarnjim bićem, uzvišenu arhitekturu ljudskih odnosa. Onu vertikalnu os u kojoj duša duši blagi osmijeh biva.
Stoga, Gospođo Smrti, što se ovog čovjeka tiče, znajte… džabe ste dolazili.
Ostalo ga u prostoru. Ostalo u planini. U zvuku betona. Ostalo, eh koliko(g) i kakvog, vidite li vi išta? – u nama živima.
Sloboda(n) i prostor
Prostorna struktura u koju se vrijedi zagledati. Tako je rajšinom oblikovao gradove, planine, pejzaže arhitekt Slobodan Jovandić. Rođen 1941. godine u Sarajevu, na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu diplomirao je 1965. godine. Nagrađivan brojnim saveznim i republičkim nagradama prima i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva za doprinos u arhitektonskom stvaralaštvu. Umro je 10. 5. 2024. u Sarajevu. U svom radu odnosi prve nagrade: Nastavni centar Odbrambenih struktura (Zenica, 1979.); Konkursni namještaj Standarda” (Sarajevo, 1970.), Rekreacioni centar Željezare Zenica (Neum, 1985.), Mašinski fakultet (Sarajevo, 1985.); druge nagrade: Društveni centar sa zgradom Crnogorskog narodnog pozorišta (Titograd, 1977.), Stambeno-poslovni niz (Travnik, 1978., prva nagrada nije dodijeljena), Spomenik Josipu Brozu Titu (Novi Sad, 1988., prva nagrada nije dodijeljena); treća nagrada: Osam poslovnih solitera u Centralnoj zoni Novog Beograda (koautor: Duška Jovandić, 1970.). Realizirani konkursni projekti: Rekreacioni centar u Neumu, Mašinski fakultet u Sarajevu, stambeno-poslovni kompleks (Blokovi A i B, Zenica, 1971. –1974.): Hotel Internacional (Zenica, 1974.), Studentski dom (Zenica, 1978.), Stambeno-poslovni kompleks “Nugle” (Bugojno, 1978.), Domovi kulture u Tešnju, Živinicama i Žepču, Naselje “Babina Rijeka” (Zenica, 1979.), stambeni objekti (Doboj, 1982.), Hotel “Famos” (Bjelašnica,1983., koautor: Duška Jovandić), Marijin dvor “Kvadrant B” (Sarajevo, 1984.), Uglovnica “Valter” (Sarajevo, 1984.). Savezna Borbina nagrada za arhitekturu: Rekreacioni centar “Zenit” u Neumu, 1987. (Prema: Ivica Mladenović: 11 istaknutih arhitekata Jugoslavije, Knjiga 2.).
U svemu što je oblikovao osjećao se osobeni, autentični zagriz. Njegove su (se) strukture probijale iz njegove egzistencijalističke filozofije, one su inspiraciju crpile iz one vrste zagledanosti koja podrazumijeva shvaćanje, razumijevanje, kao i koncentrirano pomirenje s prostorom na koji se referira i naslanja. One su posljedica zagledanosti u prostor, vrijeme i čovjeka. U Ideji tek – sve troje dobiva konačan smisao. Jednako kako čovjek oblikuje prostor, prostor oblikuje čovjeka. Uzvraća, komunicira, dodiruje, odgaja, umjetnički hrani. Jovandićevi su projekti doista djela kao što su i dijelovi našeg svijeta. Ovim bismo ostali nedorečeni jer oni su dio ali i cjelina. Oblik i struktura koja ne trpi dotjerivanja. Koja u hijerarhiji ekspresivne moći emanira čistu, preciznu liniju. Njegov je hotel “Internacional” (Zenica, 1974.) punina i gustoća takve mase što, paradoksalno – lebdi kontra gravitaciji. Njegova je geometrijska stilizacija tako daleko od brutalističke arhitekture koju bi tek površnost dovela u vezu sa ovim umjetnikom.
Taj volumen koji dotiče nebo a tek potom zemlju silovito je obličje širine, onog prostranstva koje zaziva čovjeka da mu s punim povjerenjem pridruži svoje otiske. Da ga dovrši u sebi. Na najvišoj razini komunikacijske strukture. Osi su ovog arhitekta vertikalne čak i kada geometrijska preciznost negira sugestivnost ovog dojma i matematički svjedoči horizontalnost forme (Hotel “Zenit” u Neumu, Mašinski fakultet u Sarajevu, Hotel “Vučko” na Jahorini). Jer ideja ovog umjetnika nije konkretizirana tek u formi. Ona je i u zvuku kojim forma odbija ostati nijema. Kroz zvuk koji naše mentalno uho “čuje” horizontalna kompozicija pokazuje višu vlastitu volju birajući višeznačnost. Upravo je taj paradoks naizgled suprotnih značenja, proturječje interpretacija ona modernost koja postavlja pitanja – dok na njih rjeđe odgovara. To je tehnika znatiželje – pretpostavljena tehnici elaboriranja. U tom je detalju izvorna i živa ekspresivnost fenomena Jovandićeva stvaralačkog opusa. Samosvijest umjetnika u potpunom prožimanju s prostorom koji nije tek simbolsko polje praznine. Ono je identitet, živa tvar, nova dimenzija, umalo entitet koji valja osluškivati, (o)mirisati, razumijevati. Stoga su njegove forme ne tek arhitektura nego i skulptura. Skulptura s vlastitom voljom koja se da dohvaćati. U kojoj je moguće najzačudnije rasti s prostorom, biti privučen njime a ne biti u posjedu njegovu.
To je ona vertikala, dijalektika kretnje u visinu. To je ekstenzija mogućeg, hrabrog, slobodnog da se uzdigne do beskonačnog i nemogućeg. Nije kod Jovandića ništa prepušteno samo instinktu. Sve je promišljeno, sublimirano, pročišćeno od mogućih zamagljenja, u mnogostrukosti mišljeno, smiono. Njegove su forme moralni imperativ prirode usmjeren ka čovjeku. I istinitije biti ne mogu.
Poznavala sam tog velikog umjetnika, tog čestitog čovjeka (moji su roditelji bili njegovi i teta Duškini bliski prijatelji). Vidjela ga u svoj njegovoj jasnoći. U njemu je bivalo svega što finoćom smatram: dubokog duha, velikodušnosti, znanja, mirnoće, one specifične šutnje koja garantira smjelost u kretnji. Ja sam oduvijek osjećala i nježnost, onu toplinu kojoj površina zemlje nad tijelom ne može ništa.
Čovjek je to koji je moju mrtvu baku, pod kišom granata, sa teta Duškom, sa mojom majkom i ocem – položio u zemljicu. Ne dajem na ludost rizika pet para. Ali odvažnost, nesebičnost, volja i snaga da se prkosi smrti, pristajanje na fatalnu izloženost zbog Čovjeka, jedna mrtva i tri živa Čovjeka – to je let u istinsko, suštinsko, u besmrtno.
Jovandić, ispada tako, nije gradio tek neprolazne arhitektonske forme. Gradio je, paralelno i u skladu sa svojim unutarnjim bićem, uzvišenu arhitekturu ljudskih odnosa. Onu vertikalnu os u kojoj duša duši blagi osmijeh biva.
Stoga, Gospođo Smrti, što se ovog čovjeka tiče, znajte… džabe ste dolazili.
Ostalo ga u prostoru. Ostalo u planini. U zvuku betona. Ostalo, eh koliko(g) i kakvog, vidite li vi išta? – u nama živima.