Jedva stotinjak metara duga, a ima dvije različite strane: onu na kojoj stanujem ja i još dvadeset kućica i onu preko puta, tamo deset kuća masivna građa. U ulici nema nikakvih ureda krojača postolara drugih majstora, kada se smrači upali se svjetlo u ulici pa se drvo ispod mog prozora smiješi a u mene useli mir ostarjelog pisca spokojnog stanovnika mirnog umirovljenika
U mojoj ulici ja svaki dan a ponekad i noću od početka do kraja od kraja do početka svojim putem ponovo gore ponovo dolje idem svoj unutarnji put prevaljujem, na tom putu u sebe u moj materinji jezik uđem, pustim na volju pjesnicima misliocima maštarijama pa bude što je bilo promislim što će biti zamislim ono što bi moglo biti i ono što se nikada neće dogoditi a i ono što bih još mogao da u budućim danima posjetim, mnogo čega se prisjetim, sve što u svijesti oživim sve što umijem u mojoj peripatetičkoj šetnji u riječ pretvorim, sve na kraju uokvirim nebom punim glasova odsutnih prijatelja s puta se domu vratim daleke zemlje posjetim sve svoje knjige dovršim snove ostvarim nigdje kraja mojoj ulici u njoj u riječima mislima zamislima snovima cijeli svijet iščezloga gusto naseljena planeta samotnika, moja je mala ulica od početka do kraja sažeta slika logosa moj prag beskraja methodos vječnog putovanja, na putu mi svijet duhovnih srodnika, dragih osoba i predjela, a i zemlja koje nema, nije bila idealna ali je postojala na kraju ideja zemlje postala, u šetnji se opet pojavila
U tome me nitko ne uznemirava, mir, tišina, radujem se što su noću sva vrata zatvorena, nema u mojoj ulici kasnih posjetitelja glasnih pijanaca promuklih glasova zlogukih noćnih spodoba strogih policajaca nema ni skitnica uličnih trgovaca neznanaca nema radnji kavana restorana nema cike stakla ni taksija, samo mir umora spokoja snova, ponekad šum tihog odlaska još tišeg kasnog povratka s posla umornih domaćina kućama
Svi su žitelji u ovoj ulici pristojni odmjereni suzdržani, u prolazu nasmiješeni, jedva malo različiti, na mojoj strani penzionirani učitelji bivši muzičari zamišljeni samci i drugi slabije stojeći pametnjakovići, na suprotnoj oni nadareni za pravljenje para dika kapitala ljubazne dame i gospoda na prozorima im rešetke na vratima nadzornu kameru (baš kao u romanu engleskog pisca ljevičara) tu namjeravaju dugo da stanuju (tu “svoj bitak utemeljuju”), između nas ulica dovoljno široka, sasvim pristojna razdaljina, teško premostiva, a nikom od nas baš mnogo do toga, svakog mori njegova sudbina, a od kada je pandemija samoća potpuna
Slika moje ulice
Jedva stotinjak metara duga, a ima dvije različite strane: onu na kojoj stanujem ja i još dvadeset kućica i onu preko puta, tamo deset kuća masivna građa. U ulici nema nikakvih ureda krojača postolara drugih majstora, kada se smrači upali se svjetlo u ulici pa se drvo ispod mog prozora smiješi a u mene useli mir ostarjelog pisca spokojnog stanovnika mirnog umirovljenika
U mojoj ulici ja svaki dan a ponekad i noću od početka do kraja od kraja do početka svojim putem ponovo gore ponovo dolje idem svoj unutarnji put prevaljujem, na tom putu u sebe u moj materinji jezik uđem, pustim na volju pjesnicima misliocima maštarijama pa bude što je bilo promislim što će biti zamislim ono što bi moglo biti i ono što se nikada neće dogoditi a i ono što bih još mogao da u budućim danima posjetim, mnogo čega se prisjetim, sve što u svijesti oživim sve što umijem u mojoj peripatetičkoj šetnji u riječ pretvorim, sve na kraju uokvirim nebom punim glasova odsutnih prijatelja s puta se domu vratim daleke zemlje posjetim sve svoje knjige dovršim snove ostvarim nigdje kraja mojoj ulici u njoj u riječima mislima zamislima snovima cijeli svijet iščezloga gusto naseljena planeta samotnika, moja je mala ulica od početka do kraja sažeta slika logosa moj prag beskraja methodos vječnog putovanja, na putu mi svijet duhovnih srodnika, dragih osoba i predjela, a i zemlja koje nema, nije bila idealna ali je postojala na kraju ideja zemlje postala, u šetnji se opet pojavila
U tome me nitko ne uznemirava, mir, tišina, radujem se što su noću sva vrata zatvorena, nema u mojoj ulici kasnih posjetitelja glasnih pijanaca promuklih glasova zlogukih noćnih spodoba strogih policajaca nema ni skitnica uličnih trgovaca neznanaca nema radnji kavana restorana nema cike stakla ni taksija, samo mir umora spokoja snova, ponekad šum tihog odlaska još tišeg kasnog povratka s posla umornih domaćina kućama
Svi su žitelji u ovoj ulici pristojni odmjereni suzdržani, u prolazu nasmiješeni, jedva malo različiti, na mojoj strani penzionirani učitelji bivši muzičari zamišljeni samci i drugi slabije stojeći pametnjakovići, na suprotnoj oni nadareni za pravljenje para dika kapitala ljubazne dame i gospoda na prozorima im rešetke na vratima nadzornu kameru (baš kao u romanu engleskog pisca ljevičara) tu namjeravaju dugo da stanuju (tu “svoj bitak utemeljuju”), između nas ulica dovoljno široka, sasvim pristojna razdaljina, teško premostiva, a nikom od nas baš mnogo do toga, svakog mori njegova sudbina, a od kada je pandemija samoća potpuna