S Griča se jutarnja izmaglica, među vrbe nadvijene nad potokom u doli, zaplela. Preko mosta je kuća, od crvene cigle. Od kako je Njemačka pružila utočište njenim vlasnicima, zjapi prazna. U akciju se krenulo pod pretpostavkom da je tu baza, ili neprijateljska izvidnica, barem. Napad je planiran iz tri smjera. Diverzanti s desna i lijeva, dvojica najmlađih, a kroz sredinu četvorica nešto starijih i iskusnijih. Puzeći da prate potok kroz maglu i šipražje. Kad im se ukažu vrbe, i most, sačekat će signal. Neupadan zvižduk s desna i lijeva. Nakon duge neizvjesnosti, konačno će otkriti šta je to utišalo zvižduke, kad su ledenih pogleda posmatrali kako ih, jednog po jednog, gone na drugi sprat kuće, pucajući im čvoke po ćelavicama. Krv im se sledi u žilama, i jeza ih prostruji od glave do pete, i mrak im na oči pade, i htjedoše pobjeći. Zvati pojačanje!
Čiji je otac kod kuće, pitali su jedan drugoga? Moj jutros otiš’o na liniju, prošaputa Mirnes. Moj od jučer nije dolazio, snuždeno će Ahmo. Moj je kod kuće, spava eno ga k’o zaklan. Ja ti ga ne smijem budit, ubio bi me, k’o zeca, u strahu će Hasib. Zvat ću ja Hazima, reći ću na kraju ja, prebacujući preko ramena drvenu pušku koju je otac istesao. Prije nego ćemo, poraženi, krenuti po pomoć, s prozora drugog sprata povikaše da će ih pustiti. Pod uslovom da im donesemo po krišku hljeba, premazanu otopljenim šećerom.
***
Sjećam se da ni tada nisam volio visinu. Počnem se znojiti, i krene mi se mantati, i burlati po stomaku. Noge mi zaklecaju, i kroz ruke mi trnci prođu. Eto takav, sjećam se sjedim u krošnji. Trešnja je, Bog dragi dao, svijenila, zemlju mete. Grane, samo što ne popucaju od siline. Mi smo na putu iz škole, znajući gdje je dobar urod, svratili u Fikretovu njivu. Vidno distancirana, od pogleda skrivena, u omanjem šumarku, kao da je djeci za dušu izrasla i rodila. Kakvo je to čudo od trešnje bilo, kazat se ne može. Gozbimo se dobrih pola sata, a da joj nismo ni pera odbili, što bi se reklo. Šaka trešanja za stomak, grana svijena za oči. I sve tako. Punih džepova zatim, jedan po jedan drugari skoče na zemlju i svojim putem nastave. Ostanem još samo da uberem jedan rumeni stručak, pri kraju grane. Propinjem se, polegao po grani, kad začujem daleke psovke ljutog Fikreta Struje. S vilama trči u pravcu trešnje. Francuzica mu u naletu sleti s glave. Gologlav nastavlja, neumoljivo hitajući u mom pravcu. Zajapuren k’o junac. Kako mu figura naglo raste, brže bolje skočim i ja, i nove hlače, u skoku poderem po sred zadnjice. Trčim ja, trči Fikret Struja. Znam brži sam, al’ ne trči mi se kući, kad pomislim da valja poderane hlače materi pravdati.
***
Loptu smo šutali gdje god stignemo. Šutali smo po vazdan. Bilo ljeto, bila zima. Ako neko ogladni, odleti kući po krišku hljeba, pa se trkom vrati. Kiša nas je jedino znala omesti. Zimi je znalo biti iscrpljujuće, dok se snijeg ne utaba, što jest, jest. Ali je i to lakše bivalo kad se skupe dobre dvije ekipe. Preleti tamo, preleti vamo, i začas pod nogama teren da ne može biti bolji.
Znalo se dešavati, ali vrlo rijetko, da niko osim petorice, šestorice ne može igrati. Jedni odu kupit sijeno, drugi okopavat krompire, treći s očevima na građevinu. U takvim smo okolnostima umjesto velikog terena birali put. Uz kuće, gdje nikome, osim jednom Ismetu nije smetalo. Taj Ismet, ili nije volio djecu, ili nije volio loptu. Logičnije nam je bilo da nije volio djecu, jer kako iko živ može loptu da ne voli? A možda, ni loptu nije volio, jer nije u mladosti znao igrati!? Za takve se govorilo da imaju dvije lijeve noge. Kad začuje lupanje, o drvene zidove svoje štale, Ismet zgrabi sikiru, i sleti do puta. Piskavim glasom, vitlajući sikirom, onda nam priprijeti ;
– Još samo jednoč da čujem, hrsuzi jedni. Stoka mi ne mere od vas odmarat. Ne hlupaj otom loptom u štalu, glave ću vam pohlupat! Oto ću vam govno, sasjeć!
Zamahnuo je Ismet, pa umjesto naše nove adidaske, rascopao sebi glavu. Od tada je među djecom postao poznat, kao Ismet Glavonja.
***
Ne znam, kako da ti objasnim klikere. One kristalne kuglice što smo skoro uzeli u Valmartu. Iskopa se roša, jedna omanja rupa u zemlji, i onda se gađaju protivnički klikeri. Cilj je doći do roše, neokrnjen. Kako da ti objasnim radost, kad nađeš kliker koji niko drugi nema. Ili kako da ti približim, poentu igre sa sličicama. Mi smo je zvali, pole cijele, slike bijele. Znam, nigdje veze, i ništa ni sa čim. Ali, tako je to bilo.
Ne, nismo imali, youtube, i nije postojao netflix. Telefoni su bili u hodnicima, privezani. Dječaci su imali praćke, a djevojčice lastiž. Mati ti to može bolje objasniti. A Super Mario, to će doći nešto kasnije, kad’ je došla struja. Da, ni struje nije bilo, uvijek.
Ta-ta, lopta i drugi šejtanluci
S Griča se jutarnja izmaglica, među vrbe nadvijene nad potokom u doli, zaplela. Preko mosta je kuća, od crvene cigle. Od kako je Njemačka pružila utočište njenim vlasnicima, zjapi prazna. U akciju se krenulo pod pretpostavkom da je tu baza, ili neprijateljska izvidnica, barem. Napad je planiran iz tri smjera. Diverzanti s desna i lijeva, dvojica najmlađih, a kroz sredinu četvorica nešto starijih i iskusnijih. Puzeći da prate potok kroz maglu i šipražje. Kad im se ukažu vrbe, i most, sačekat će signal. Neupadan zvižduk s desna i lijeva. Nakon duge neizvjesnosti, konačno će otkriti šta je to utišalo zvižduke, kad su ledenih pogleda posmatrali kako ih, jednog po jednog, gone na drugi sprat kuće, pucajući im čvoke po ćelavicama. Krv im se sledi u žilama, i jeza ih prostruji od glave do pete, i mrak im na oči pade, i htjedoše pobjeći. Zvati pojačanje!
Čiji je otac kod kuće, pitali su jedan drugoga? Moj jutros otiš’o na liniju, prošaputa Mirnes. Moj od jučer nije dolazio, snuždeno će Ahmo. Moj je kod kuće, spava eno ga k’o zaklan. Ja ti ga ne smijem budit, ubio bi me, k’o zeca, u strahu će Hasib. Zvat ću ja Hazima, reći ću na kraju ja, prebacujući preko ramena drvenu pušku koju je otac istesao. Prije nego ćemo, poraženi, krenuti po pomoć, s prozora drugog sprata povikaše da će ih pustiti. Pod uslovom da im donesemo po krišku hljeba, premazanu otopljenim šećerom.
***
Sjećam se da ni tada nisam volio visinu. Počnem se znojiti, i krene mi se mantati, i burlati po stomaku. Noge mi zaklecaju, i kroz ruke mi trnci prođu. Eto takav, sjećam se sjedim u krošnji. Trešnja je, Bog dragi dao, svijenila, zemlju mete. Grane, samo što ne popucaju od siline. Mi smo na putu iz škole, znajući gdje je dobar urod, svratili u Fikretovu njivu. Vidno distancirana, od pogleda skrivena, u omanjem šumarku, kao da je djeci za dušu izrasla i rodila. Kakvo je to čudo od trešnje bilo, kazat se ne može. Gozbimo se dobrih pola sata, a da joj nismo ni pera odbili, što bi se reklo. Šaka trešanja za stomak, grana svijena za oči. I sve tako. Punih džepova zatim, jedan po jedan drugari skoče na zemlju i svojim putem nastave. Ostanem još samo da uberem jedan rumeni stručak, pri kraju grane. Propinjem se, polegao po grani, kad začujem daleke psovke ljutog Fikreta Struje. S vilama trči u pravcu trešnje. Francuzica mu u naletu sleti s glave. Gologlav nastavlja, neumoljivo hitajući u mom pravcu. Zajapuren k’o junac. Kako mu figura naglo raste, brže bolje skočim i ja, i nove hlače, u skoku poderem po sred zadnjice. Trčim ja, trči Fikret Struja. Znam brži sam, al’ ne trči mi se kući, kad pomislim da valja poderane hlače materi pravdati.
***
Loptu smo šutali gdje god stignemo. Šutali smo po vazdan. Bilo ljeto, bila zima. Ako neko ogladni, odleti kući po krišku hljeba, pa se trkom vrati. Kiša nas je jedino znala omesti. Zimi je znalo biti iscrpljujuće, dok se snijeg ne utaba, što jest, jest. Ali je i to lakše bivalo kad se skupe dobre dvije ekipe. Preleti tamo, preleti vamo, i začas pod nogama teren da ne može biti bolji.
Znalo se dešavati, ali vrlo rijetko, da niko osim petorice, šestorice ne može igrati. Jedni odu kupit sijeno, drugi okopavat krompire, treći s očevima na građevinu. U takvim smo okolnostima umjesto velikog terena birali put. Uz kuće, gdje nikome, osim jednom Ismetu nije smetalo. Taj Ismet, ili nije volio djecu, ili nije volio loptu. Logičnije nam je bilo da nije volio djecu, jer kako iko živ može loptu da ne voli? A možda, ni loptu nije volio, jer nije u mladosti znao igrati!? Za takve se govorilo da imaju dvije lijeve noge. Kad začuje lupanje, o drvene zidove svoje štale, Ismet zgrabi sikiru, i sleti do puta. Piskavim glasom, vitlajući sikirom, onda nam priprijeti ;
– Još samo jednoč da čujem, hrsuzi jedni. Stoka mi ne mere od vas odmarat. Ne hlupaj otom loptom u štalu, glave ću vam pohlupat! Oto ću vam govno, sasjeć!
Zamahnuo je Ismet, pa umjesto naše nove adidaske, rascopao sebi glavu. Od tada je među djecom postao poznat, kao Ismet Glavonja.
***
Ne znam, kako da ti objasnim klikere. One kristalne kuglice što smo skoro uzeli u Valmartu. Iskopa se roša, jedna omanja rupa u zemlji, i onda se gađaju protivnički klikeri. Cilj je doći do roše, neokrnjen. Kako da ti objasnim radost, kad nađeš kliker koji niko drugi nema. Ili kako da ti približim, poentu igre sa sličicama. Mi smo je zvali, pole cijele, slike bijele. Znam, nigdje veze, i ništa ni sa čim. Ali, tako je to bilo.
Ne, nismo imali, youtube, i nije postojao netflix. Telefoni su bili u hodnicima, privezani. Dječaci su imali praćke, a djevojčice lastiž. Mati ti to može bolje objasniti. A Super Mario, to će doći nešto kasnije, kad’ je došla struja. Da, ni struje nije bilo, uvijek.