Prije tridesetak godina, ili koju godinu manje, počinje se u Zagrebu pisati te na radiju i televiziji govoriti Banovina umjesto Banija. Netko je negdje pronašao, vjerojatno sam Tuđman, da se Banovina govorilo u neka vremena koja nam, po njegovom doživljaju stvarnosti, nisu sa Srbima bila zajednička. Istina, nije na ovim prostorima bilo vremena koja Hrvatima i Srbima ne bi bila zajednička. Osim u legendi. Ali ionako je tih dana, prije tridesetak godina, ili koju godinu manje, započinjalo vrijeme kada je ovim narodima i zajednicama od onog što se zbiva u stvarnosti postajalo važnije što se zbivalo u legendi. I tako je, dakle, Banija postala Banovina.
Kako riječ nije označavala nešto što bi većini ljudi u Hrvatskoj bilo važno, ljudi su se vrlo brzo naviknuli na Banovinu. Ionako većinom nisu ni znali gdje se Banija nalazi. Osim što su znali da je u partizanskoj pjesmi. A riječi iz pjesama mijenjaju se onako kako se mijenjaju estradne i političke mode. Mijenjaju se onako kako se mijenjaju pjesme. Sve do dana prije pretposljednjeg u 2020, pitanje gdje je to Banija, ustvari Banovina, u Zagrebu bi na kvizu “Tko želi biti milijunaš” vrijedilo barem 125.000 kuna. I ne bi natjecatelj znao na njega odgovor.
To je osnovni razlog zašto od sredine devedesetih nitko više nije ni pitao za Baniju, nego su svi govorili Banovina. Premda, rekosmo, nisu ni znali o čemu to govore, i gdje je ustvari ta Banovina. Postoje, međutim, i drugi razlozi. Među manje važne spadaju oportunizam, strah, čovjekova potreba da se ne razlikuje od drugih ljudi. Strah od jezika. Velikom broju običnih Hrvata u neka je doba, početkom devedesetih, odvajanje od Jugoslavije i od dvostruko brojnijih Srba, bilo važno zbog jezika. Činilo im se, naime, da govore onako kako bi to Srbi htjeli. Zanimljiva je to pojava u ljudi kad im vlastite riječi djeluju tuđe. Da je nismo doživjeli, i da se na neki način s njom nismo naučili živjeti, ne bismo ni vjerovali da postoji. Ljudi su se govoreći počeli otimati vlastitim riječima, jer su im se one, jedna po jedna, činile tuđim. Da je Samuel Beckett živio među Hrvatima i Srbima, i da je doživio devedesete, ovo bi postala tema njegovih dramskih komada i romana.
Hrvati su, dakle, osumnjičili vlastiti jezik da im je podvaljen od Srba. Ali kada bi Srbi priznali da je to tačno, i da su Hrvati uzeli jezik od Srba, grdno bi se, i s razlogom, razgnjevili. Nitko nikome nije ni ukrao ni podvalio jezik. To, naprosto, nije moguće. I šta se onda zapravo dogodilo?
Ali postoji jedan mnogo važniji razlog zbog kojeg se više nije pitalo za Baniju. Nakon što su iz te legendarne krajine, koja s onom drugom, što se Kordunom zove, čini jednu pjesničku i legendarnu cjelinu, 1995. protjerani domaći Srbi, baš kao da ih tu nikad nije bilo, ili baš onako kako su iz tih krajeva 1991. bili protjerani domaći Hrvati, ukidanjem Banije i uspostavljanjem Banovine pokušalo se reći da ih nikad tu nije ni bilo. Iako u Baniji ne postoji ništa specijalno srpsko, kao što ni u Banovini nema ničega osobito hrvatskog, istrebljenjem Banije iz hrvatskog govora i jezika istrebljeni su banijski Srbi. Ovaj postupak nije bio ni nov, ni originalan. Njime su se devedesetih, netko manje, netko više, služili svi, kada bi poželjeli očistiti zaposjednuti teritorij od onih koje su protjerali. Zato je Foča postala Srbinje, a Bosanski Novi postao je Novi Grad. Zato se Skender Vakuf više ne zove tako, zato se po Bosni mijenjaju imena toponima, planinskih vrhunaca i prijevoja, i zato se, uglavnom samo zato, po svim jugoslavenskim gradovima mijenjaju imena ulica i trgova. Ako se pokušaju vratiti oni koje smo stvarno, ili samo metaforički, protjerali, da ne pronađu put kući. Ovo je velika književna tema, i njom ćemo se baviti bude li zdravlja, sreće i strpljenja.
Naravno, ovakav je postupak besmislen. Pritom, on ne šteti onima koje ste protjerali. Oni tamo gdje već jesu, a daleko su od vaše bratske ruke, i dalje govore Banija, kada gorko i s tugom spominju svoj jučerašnji svijet. I nikad nijednoga od njih nećete prisiliti da kaže Banovina. Istina, mislite da ste na dobitku, jer ste na takav način razdvojili hrvatski od srpskog jezika. Hrvatski je Banovina, a srpski je Banija. Tako ste vi to odlučili. Međutim, kada ste promjenom imena ljudima otežali ili onemogućili pristup onome što to ime označuje, puno ste veće zlo učinili Hrvatima nego Srbima. Dok ovim drugima ne možete oduzeti ni riječ, ni ono što ta riječ označava, prvima ste oduzimanjem riječi oduzeli i njen sadržaj. I koliko god sad oni živjeli na toj istoj zemlji s koje su protjerani njihovi susjedi, ako se ta zemlja ispravno ne imenuje, oni neće znati put do nje. Ili će tiho, ispod glasa, kao da u riječima skrivaju svoje srpske susjede, prijatelje i kumove, govoriti Banija.
I onda se oko podneva, 29. decembra, koji se, vrlo ispravno, zove i prosincem, godine 2020, dogodio taj strašni, razotkrivajući potres, u kojem se gotovo sasvim urušio taj zapušteni svijet iz pitanja za 125.000 kuna u kvizu “Tko želi biti milijunaš”. Gradovi Sisak, Petrinja i Glina. I sela, mnogo, mnogo sela, mnogo nepromijenjenih imena, jer tko bi još mijenjao imena sela u kojima više nitko ne živi. Pokrajina je to nadomak Zagreba, toliko blizu da se lako biciklom tamo ode, toliko blizu da njihov potres osjetiš kao svoj vlastiti.
Tako su ljudi, gledajući na televiziji rastvorene utrobe kuća, najednom shvaćali gdje je to. Pa su se prisjećali toponima koje pamte iz 1991. i 1995. Da, da, to je, dakle, ta Banovina! I u prvi mah riječ je zalepršala eterom, pa se logično činilo da će se održati. Trideset godina, ili tek koju godinu manje, govorilo se samo Banovina, pa zašto se onda sad ne bi održala ta riječ u letu? Međutim, eto, nije. Kako su prolazili dani, i kako je slika bilo sve više, Banovina se sve više pretvarala u krivu riječ. Ili u pomoćnu riječ, u sekundarni termin, u manje frekventan sinonim. I u službujuću, činovničku, poštansku i policijsku riječ s formulara i iz legitimacija. Već oko Nove godine, a u sljedećim danima pogotovo, Banije je po hrvatskim novinama i portalima, kao i u govoru ljudi, bilo neusporedivo više nego Banovine. Banijom su progovorili i oni od kojih se to nikad ne bi moglo očekivati. Čak se i vladajuća partija u državi ozbiljno zabrinula zbog ovog fenomena.
A šta se zapravo dogodilo?
Dogodila se prirodna katastrofa. U njoj se, kako to često biva, raspala društvena zajednica. Nestalo je, makar i zakratko, onih najčvršćih društvenih institucija, podignutih na predrasudama, vjerovanjima i prevlađujućim legendama. Ljudima je ostala gola stvarnost. I progovorili su jezikom koji više nije bio ni hrvatski, ni srpski, nego je bio jedini. U tom jeziku nije više bilo ispravnih i neispravnih riječi, ali jest, nakon tolikih godina, opet bilo istinitih i lažnih riječi. Tako je riječ Banovina najednom, usred katastrofe koja je nastupila za potresom, ljudima zvučala lažno. Činilo im se da ta riječ nije dobro ime za ono što bi trebala označiti. Zašto im se tako učinilo? Vjerojatno zato što je nikad nisu izgovarali slobodno, bez prizvuka i bez sporednih konotacija. Kada kažeš Banovina, kao da si rekao: ja sam Hrvat! A kada govoriš o potresu, nekako ti se po prvi put učini neumjesno da započneš od toga što si Hrvat. Naravno da si Hrvat, zašto ne bi bio, ali nije sad o tome riječ. Tako je Banija ponovo postala Banija. U tu riječ stane svaka nesreća. U Banovinu ne stane ništa. Ali ne zato što je riječ kvarna sama po sebi. Nema kvarnih riječi. U Banovinu ništa ne stane zato što Banovina nije opričana, opjevana i napaćena. Banovina je pregažen golub na blatnjavoj lokalnoj cesti, koja kroz Turopolje vodi prema Sisku, iz čije se utrobe prosulo nekakvo zrnevlje. To je za mene Banovina, jer sam tom cestom često prolazio. Za onog tko nije prolazio, ta riječ nije ni to. Osim ako ne pročita ovu priču o dvije riječi.
Ne znam koliko će Banija potrajati. Ali bi se moglo dogoditi da riječ i ostane nakon što se s potresom vratila. Ljudi u ovakvim trenucima shvate ponešto o sebi i svom jeziku. Možda shvate i to da između Hrvata i Srba nema tuđih riječi. Prokletstvo je to i blagoslov.
Banija i Banovina, priča o dvije zajedničke riječi
Mjesečnik Karakter, Beograd, februar 2021
Prije tridesetak godina, ili koju godinu manje, počinje se u Zagrebu pisati te na radiju i televiziji govoriti Banovina umjesto Banija. Netko je negdje pronašao, vjerojatno sam Tuđman, da se Banovina govorilo u neka vremena koja nam, po njegovom doživljaju stvarnosti, nisu sa Srbima bila zajednička. Istina, nije na ovim prostorima bilo vremena koja Hrvatima i Srbima ne bi bila zajednička. Osim u legendi. Ali ionako je tih dana, prije tridesetak godina, ili koju godinu manje, započinjalo vrijeme kada je ovim narodima i zajednicama od onog što se zbiva u stvarnosti postajalo važnije što se zbivalo u legendi. I tako je, dakle, Banija postala Banovina.
Kako riječ nije označavala nešto što bi većini ljudi u Hrvatskoj bilo važno, ljudi su se vrlo brzo naviknuli na Banovinu. Ionako većinom nisu ni znali gdje se Banija nalazi. Osim što su znali da je u partizanskoj pjesmi. A riječi iz pjesama mijenjaju se onako kako se mijenjaju estradne i političke mode. Mijenjaju se onako kako se mijenjaju pjesme. Sve do dana prije pretposljednjeg u 2020, pitanje gdje je to Banija, ustvari Banovina, u Zagrebu bi na kvizu “Tko želi biti milijunaš” vrijedilo barem 125.000 kuna. I ne bi natjecatelj znao na njega odgovor.
To je osnovni razlog zašto od sredine devedesetih nitko više nije ni pitao za Baniju, nego su svi govorili Banovina. Premda, rekosmo, nisu ni znali o čemu to govore, i gdje je ustvari ta Banovina. Postoje, međutim, i drugi razlozi. Među manje važne spadaju oportunizam, strah, čovjekova potreba da se ne razlikuje od drugih ljudi. Strah od jezika. Velikom broju običnih Hrvata u neka je doba, početkom devedesetih, odvajanje od Jugoslavije i od dvostruko brojnijih Srba, bilo važno zbog jezika. Činilo im se, naime, da govore onako kako bi to Srbi htjeli. Zanimljiva je to pojava u ljudi kad im vlastite riječi djeluju tuđe. Da je nismo doživjeli, i da se na neki način s njom nismo naučili živjeti, ne bismo ni vjerovali da postoji. Ljudi su se govoreći počeli otimati vlastitim riječima, jer su im se one, jedna po jedna, činile tuđim. Da je Samuel Beckett živio među Hrvatima i Srbima, i da je doživio devedesete, ovo bi postala tema njegovih dramskih komada i romana.
Hrvati su, dakle, osumnjičili vlastiti jezik da im je podvaljen od Srba. Ali kada bi Srbi priznali da je to tačno, i da su Hrvati uzeli jezik od Srba, grdno bi se, i s razlogom, razgnjevili. Nitko nikome nije ni ukrao ni podvalio jezik. To, naprosto, nije moguće. I šta se onda zapravo dogodilo?
Ali postoji jedan mnogo važniji razlog zbog kojeg se više nije pitalo za Baniju. Nakon što su iz te legendarne krajine, koja s onom drugom, što se Kordunom zove, čini jednu pjesničku i legendarnu cjelinu, 1995. protjerani domaći Srbi, baš kao da ih tu nikad nije bilo, ili baš onako kako su iz tih krajeva 1991. bili protjerani domaći Hrvati, ukidanjem Banije i uspostavljanjem Banovine pokušalo se reći da ih nikad tu nije ni bilo. Iako u Baniji ne postoji ništa specijalno srpsko, kao što ni u Banovini nema ničega osobito hrvatskog, istrebljenjem Banije iz hrvatskog govora i jezika istrebljeni su banijski Srbi. Ovaj postupak nije bio ni nov, ni originalan. Njime su se devedesetih, netko manje, netko više, služili svi, kada bi poželjeli očistiti zaposjednuti teritorij od onih koje su protjerali. Zato je Foča postala Srbinje, a Bosanski Novi postao je Novi Grad. Zato se Skender Vakuf više ne zove tako, zato se po Bosni mijenjaju imena toponima, planinskih vrhunaca i prijevoja, i zato se, uglavnom samo zato, po svim jugoslavenskim gradovima mijenjaju imena ulica i trgova. Ako se pokušaju vratiti oni koje smo stvarno, ili samo metaforički, protjerali, da ne pronađu put kući. Ovo je velika književna tema, i njom ćemo se baviti bude li zdravlja, sreće i strpljenja.
Naravno, ovakav je postupak besmislen. Pritom, on ne šteti onima koje ste protjerali. Oni tamo gdje već jesu, a daleko su od vaše bratske ruke, i dalje govore Banija, kada gorko i s tugom spominju svoj jučerašnji svijet. I nikad nijednoga od njih nećete prisiliti da kaže Banovina. Istina, mislite da ste na dobitku, jer ste na takav način razdvojili hrvatski od srpskog jezika. Hrvatski je Banovina, a srpski je Banija. Tako ste vi to odlučili. Međutim, kada ste promjenom imena ljudima otežali ili onemogućili pristup onome što to ime označuje, puno ste veće zlo učinili Hrvatima nego Srbima. Dok ovim drugima ne možete oduzeti ni riječ, ni ono što ta riječ označava, prvima ste oduzimanjem riječi oduzeli i njen sadržaj. I koliko god sad oni živjeli na toj istoj zemlji s koje su protjerani njihovi susjedi, ako se ta zemlja ispravno ne imenuje, oni neće znati put do nje. Ili će tiho, ispod glasa, kao da u riječima skrivaju svoje srpske susjede, prijatelje i kumove, govoriti Banija.
I onda se oko podneva, 29. decembra, koji se, vrlo ispravno, zove i prosincem, godine 2020, dogodio taj strašni, razotkrivajući potres, u kojem se gotovo sasvim urušio taj zapušteni svijet iz pitanja za 125.000 kuna u kvizu “Tko želi biti milijunaš”. Gradovi Sisak, Petrinja i Glina. I sela, mnogo, mnogo sela, mnogo nepromijenjenih imena, jer tko bi još mijenjao imena sela u kojima više nitko ne živi. Pokrajina je to nadomak Zagreba, toliko blizu da se lako biciklom tamo ode, toliko blizu da njihov potres osjetiš kao svoj vlastiti.
Tako su ljudi, gledajući na televiziji rastvorene utrobe kuća, najednom shvaćali gdje je to. Pa su se prisjećali toponima koje pamte iz 1991. i 1995. Da, da, to je, dakle, ta Banovina! I u prvi mah riječ je zalepršala eterom, pa se logično činilo da će se održati. Trideset godina, ili tek koju godinu manje, govorilo se samo Banovina, pa zašto se onda sad ne bi održala ta riječ u letu? Međutim, eto, nije. Kako su prolazili dani, i kako je slika bilo sve više, Banovina se sve više pretvarala u krivu riječ. Ili u pomoćnu riječ, u sekundarni termin, u manje frekventan sinonim. I u službujuću, činovničku, poštansku i policijsku riječ s formulara i iz legitimacija. Već oko Nove godine, a u sljedećim danima pogotovo, Banije je po hrvatskim novinama i portalima, kao i u govoru ljudi, bilo neusporedivo više nego Banovine. Banijom su progovorili i oni od kojih se to nikad ne bi moglo očekivati. Čak se i vladajuća partija u državi ozbiljno zabrinula zbog ovog fenomena.
A šta se zapravo dogodilo?
Dogodila se prirodna katastrofa. U njoj se, kako to često biva, raspala društvena zajednica. Nestalo je, makar i zakratko, onih najčvršćih društvenih institucija, podignutih na predrasudama, vjerovanjima i prevlađujućim legendama. Ljudima je ostala gola stvarnost. I progovorili su jezikom koji više nije bio ni hrvatski, ni srpski, nego je bio jedini. U tom jeziku nije više bilo ispravnih i neispravnih riječi, ali jest, nakon tolikih godina, opet bilo istinitih i lažnih riječi. Tako je riječ Banovina najednom, usred katastrofe koja je nastupila za potresom, ljudima zvučala lažno. Činilo im se da ta riječ nije dobro ime za ono što bi trebala označiti. Zašto im se tako učinilo? Vjerojatno zato što je nikad nisu izgovarali slobodno, bez prizvuka i bez sporednih konotacija. Kada kažeš Banovina, kao da si rekao: ja sam Hrvat! A kada govoriš o potresu, nekako ti se po prvi put učini neumjesno da započneš od toga što si Hrvat. Naravno da si Hrvat, zašto ne bi bio, ali nije sad o tome riječ. Tako je Banija ponovo postala Banija. U tu riječ stane svaka nesreća. U Banovinu ne stane ništa. Ali ne zato što je riječ kvarna sama po sebi. Nema kvarnih riječi. U Banovinu ništa ne stane zato što Banovina nije opričana, opjevana i napaćena. Banovina je pregažen golub na blatnjavoj lokalnoj cesti, koja kroz Turopolje vodi prema Sisku, iz čije se utrobe prosulo nekakvo zrnevlje. To je za mene Banovina, jer sam tom cestom često prolazio. Za onog tko nije prolazio, ta riječ nije ni to. Osim ako ne pročita ovu priču o dvije riječi.
Ne znam koliko će Banija potrajati. Ali bi se moglo dogoditi da riječ i ostane nakon što se s potresom vratila. Ljudi u ovakvim trenucima shvate ponešto o sebi i svom jeziku. Možda shvate i to da između Hrvata i Srba nema tuđih riječi. Prokletstvo je to i blagoslov.