Kolja Mićević bio je od onih rijetkih ljudi koji su od djetinjstva radili uglavnom ono što su htjeli i voljeli. U svemu bio je jedinstven. A radio je, ljudskim rječnik rečeno, mnogo i gotovo previše. Uradio je koliko i jedan cijeli institut, ali na svoj način, onako kako ne može da radi nijedna institucija. Bio je sam institucija. Ali elitna institucija koja stvara ono što drugi jedva mogu do kraja i da razumiju. Bio je istovremeno čovjek pisma i čovjek usmenog predanja. Ostavio je iza sebe više od stotinu književnih ostvarenja, ali i bezbroj predavanja, hepeninga koji su privlačili publiku magnetskom čarolijom. Po tim svojim javnim nastupima, Kolja je podsjećao na svog profesora i prijatelja Raška Dimitrijevića čija su predavanja slušali i studenti drugih fakulteta. Tada u velikoj sali Filozofskog fakulteta u Beogradu nije bilo mjesta za sjedenje, pa su sjedili sa strane u prolazima. Njihovo prijateljstvo bilo je takođe nešto posebno, poput Narcisa (Kolja) i Zlatoustog (Raško) u istoimenom romanu Hermana Hesea. Zaista, obojica bili su heseovski likovi tragalaca za smislom svog života, što je značilo u svemu težiti savršenom, da biste se tada zapitali da li je to smisao čovjekovog zemaljskog postojanja. Svi su Heseovi književni junaca upravo takvi tragaoci. Kod njih nije bilo mjesta za osrednje. Jednom nešto urađeno nije bilo i konačno urađeno, ako vrijedi truda, a vrijedi, čim se oni tim bave, onda će se ponovo prihvatiti toga i pokušati ponovo isto to samo malo drugačije. Nijedan od naših prevodilaca nije objavio više različitih varijanti nekih svojih prevoda nego Kolja Mićević. Od Pola Valerija, do Bodlera, Poa, Fransoa Vijona. Koliko samo varijanti, koliko traganja kroz srpski jezik. Ako ga uporedimo sa nekim sličnim, vrlo brzo se uvjerimo da to „slično“ ni približno nije isto, makar se radilo o majstorima kakav je bio Stanislav Vinaver.
Gornji pasus je onaj sažetak koji nosim u sebi kao viđenje jednog čovjeka koji je sebe do kraja dao drugima, mada je stalno izgledalo da on radi samo ono što mu se dopada. Svaki od njegovih poznanika, a imao ih je mnogo, ima neku sličnu sliku o otišlom nam prijatelju. Ako bismo malo sistematizovali tu našu sliku Kolje Mićevića, ja bih išao putem koji ću sada i dalje veoma kratko napisati. Jer bi se u suštini mogao da napiše, a vjerovatno bi i trebalo, roman sličan nekom Heseovom.
Nikola-Kolja Mićević, istaknuti pjesnik, esejista, prevodilac i performer, preminuo je u Banjaluci 17. novembra 2020. godine, uUniverzitetskom kliničkom centru od posljedica infekcije virusom korona-19. Tako se zatvorio životni krug ovom prošlogodišnjem dobitniku „Zlatnog ključa“ i „počasnom građaninu“ svog rodnog grada, Banjaluke, iz koga je posljednjih decenija više odsustvovao nego što je u njemu živio, a vratio se u vrijeme kada su se ljudi u godinama sklanjali od moguće infekcije koja se opisivala kao smrtonosna. Vratio se, pored ostalog, da predloži gradonačelniku Banjaluke da iduća godina bude u našem gradu proglašena za godinom Dantea Aligijerija, i da se tako ime Banjaluke izgovara u mnogim evropskim gradovima kao mjesta visoke evropske kulture. Nažalost, sudbina je to protumačila na svoj način, životna kružnica, koja je ovdje bila otpočeta tu se i završila.
Mićević, široko poznat kao Kolja, rodio se 15. februara 1941. godine, u skromnoj kući pokraj željezničke pruge u banjalučkom predgrađu Rosulje. Bilo je to tri mjeseca prije ratnog užasa Drugog svjetskog rata. Da bi njegova brojna porodica, u kojoj je mali Kolja bio posljednje dijete, jedva preživjela ustašku strahovladu, morala je da mijenja čak i vjeru. Kad se govori o datumu rođenja važno mu je uvijek bilo da se navede datum u cjelini, jer je, kao tipična vodolija, bio privrženik horoskopske astrologije. Bio je poznanik poznatog korčulanskog astrologa Mila Dupora, čije je knjige imao i o kojima je pohvalno govorio. Kod Kolje ništa nije bilo slučajno, on je i stihove pretvarao u brojeve, pronalazeći nevjerovatne veze u djelima koja bi prevodio. Tu njegovu numerologiju treba poznavati. Zato ga i nazivam zvjezdanim čovjekom, jer tamo mu je mjesto vječnog boravka.
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je i zvaršio u svom rodnom gradu, da bi potom otišao u Beograd na studije opšte književnosti, koje je i završio. Zapravo, mogao je da studira i matematiku, umjesto književnosti. Nikada nije bio privrženik institucija, fakulteta, katedri, ministarstava, nagrada i sličnih tvorevina koje su ga sputavale, oduzimale mu slobodu koja je za njega bila svetinja. Znao je, naravno, da treba završiti fakultet. Mnogo kasnije, on će iz Pariza jednom prilikom donijeti priručnik za učenje klavira, koji kod nas niko nije koristio a čiji je autor bio slavni mađarski kompozitor Bela Bartok. Neko vrijeme dolazio je kod nas da vježba klavir, trudeći se da upije u sebe što više njegovih zvukova. Kasnije će na osnovu toga nastati njegov „Klavirint“. Muzika je bila njegova opsesija, prije svega klasična, možda i stoga što je odlazeći u grad prolazio pokraj kuće moje buduće supruge Mire, koja je obično u to vrijeme vježbala klavir. Kolja bi se zaustavio i neko vrijeme slušao njeno, svakako đačko, sviranje na klaviru marke „Erbar“. Kada samse ja uselio u tu kuću, tačno pred zemljotres, odmah sam se raspitao gdje živi Kolja Mićević. To je bilo u blizini, ideš prugom i za nekoliko minuta čućeš klasičnu muziku sa gramofonskih ploča koje je Kolja donosio iz Beograda. Ali tek što sam ga upoznao, došao je zemljotres, vidjeli smo se poslije godinu dana. Pokraj dobro oštećene kuće stajala je mala prikolica iz koje je sada odjekivala klasična muzika, na prvom mjestu Mocart. Smatraoje Mocartove klavirske koncerte savršenostvom i mnogo većom muzikom od pet Betovenovih klavirskih koncerata koje sam ja obožavao. O njegovom prevodilačkom radu znao sam već dovoljno da o tome razgovaramo na pravi način, pri čemu sam ja više slušao to što je Kolja govorio, kao što sam slušao i muziku s njegovih ploča, koju sam malo po malo upoznavao i takođe zavolio, uz njegovo upućivanje na ono što treba da čujem, kasnije i da nabavim.
Kada sam prvi put ušao u Nacionalnu biblioteku Francuske, staro, prekrasno zdanje Rišeljea, u jesen 1971. godine, u predvorju, bila je izložba posvećena Polu Valeriju. Na počasnom mjestu, u sredini, bila je knjiga „Između jutra i palme“, izbor i prevod Kolje Mićevića. Bio sam oduševljen uspjehom mog starijeg prijatelja. Činilo mi se kao da je i on sam stavljen u književni Panteon. Taj događaj kao da mi je na svoj način blagoslovio boravak u Parizu.
Zanimljivost ove knjige, s kojom se otvara njegova nevjerovatna prevodilačka radionica, jesu ilustracije u sredini, na nekoliko listova odštampanih na kunsdruku, u boji, za koje su i izdavač i autor „zaboravili“ da naznače ime autora. Kada sam mu to spomenuo, samo se nasmijao, pokazujući na sebe, kao tog crtača raznobojnim flomasterima. On je od prve svoje knjige učestvovao u njenom nastanku gotovo u cijelosti. U tome je bio beskromisan, sve do posljednje koju je uredio pred smrt. Znao je tačno kako knjiga treba da izgleda i držao se toga. Volio je jednostavni dizajn Galimarovih edicija, čist i dopadljiv. Obožavao je stare grafičare, linotipiste, metere, knjigovezače. I oni su voljeli Kolju. Zajedno su tragali za najboljim grafičkim rješenjima. Često su mu kao poklon štampali prigodne pjesme prijateljima. U uredničkom poslu sarađivao je i sa slikarima, poznatim i početnicima jednako. Naročito je volio da otkrije novo ime, poznato samo u Banjaluci. Već u „Antologiji trubadurske poezije“ kao ilustratora angažovao je slikara i našeg grafičkog urednika u „Glasu“ Alojza Ćurića, tada nepoznatog za širu javnost.
Konstanta njegovog prevodilačkog rada bio je i ostao Pol Valeri, čije je kompletno djelo preveo, pri tome „Morsko groblje“ tri puta, varirajući dužinu stiha. Sam institucija, Kolja je u naš jezik prenio francusku instituciju. Ne samo prevodeći njegova djela nego i organizjući u Banjaluci „Dane Pola Valerija“. Bio je to značajan događaj ne samo lokalno, nego i u cijeloj Jugoslaviji. Potom su slijedili trubaduri i starofrancuski jezik, u „Antologiji trubadurske pozije“, kojoj je posvetio dvije godine rada. To je veliko djelo čijem sam nastanku prisustvovao, ne baš iz dana u dan, nego veoma često, kada mi je otkrivao nevjerovatno majstorstvo pjesnika koji su prethodili truverima. Iza njih slijedio je Fransoa Vijon, u kome je prepoznavao sebe, svoje lutalaštvo, svoje otpadništvo od gomile. Dobro je znao Vinaverov prevod, ali je otišao mnogo dalje od tog prevodilačkog žonglera. Pokazivao mi je svoje bravure kojima će svaki prevod obilježiti tim svojim nevidljivim pečatom. Na primjer, početak Vijonovog „Velikog zaveštanja“ u Koljinom prevodu počinje stihom: „Trideset leta dobih u dar“, što je on čitao na dva način, da je tih trideset godina dar koji mu je dodijeljen, ali je to i udar za njega pustolova. Bezbroj takvih jezičkih vinjeta ostavio je kroz svoje prevode Kolja Mićević, istrajavajući na tome da on u stvari prepjevava originalni tekst kako bi i u našem jeziku zvučao jednako izazovno. Zatim je slijedilo otkriće zagonetnog Morisa Seva i njegove „Delije, uzor čiste vrline. Tada je boravio u Turu proučavajući sasvim nepoznate francuske pjesnike. Volio je da Francuzima otkriva njihovu zanemarenu baštinu glorifikujući osrednje stvarlaštvo savremenika.
Stefana Malarmea jednako je počastio u prevodu na srpski kao i Pola Valerija, prevodeći sve što je on bio napisao. Malarme mu je u svemu odgovarao. Obožavao je njegove prigodne katrene pisane u spomenare ili na lepeze poznatih dama. To su bile prevodilačke čarolije. Recimo jedan, veoma duhovit: „Taj što lakša svoja creva / može u tom činu skritom/ da puši lulu, il da peva/ ne držeći se za zid pri tom“. Prevođenje poezije Edgara Alana Poa, bio je prvi izlet u anglosaksonsku književnost, kao odgovor na ličnu tragediju sa kćerkom Sabinom. „Gavrana“ je preveo u više varijanti. Šarla Bodlera je prevodio putujući autobusom od Beograda do Banjaluke i obratno, sve napamet, bez knjige i hartije. Time je vježbao inače dobro pamćenje. Iz godine u godinu, slijedili su gotovo svi francuski kanonizovani klasici, čak i šansonjeri, koje je predstavljao čitaocima i u brojnim antologijama francuske poezije.
Svoje pozne godine posvetio je muzici i Danteu, zatvarajući tako krug koji je počeo trubadurima koje je pripustio u svoje djelo upravo Dante Aligijeri, otkrivajući ih tako generacijama onih koji nisu poznavali starofrancuski. Prvo je preveo „Komediju“ na francuski jezik, u tercinama, što je bio jedinstven poduhvat u samoj Francuskoj. Tek poslije, preveo je „Komediju“ na srpski jezik. Iako ga ni u Francuskoj ni u Srbiji italijanisti nisu mazili u kritikama, on je sve to stoički izdržao pokazavši svoju veličinu ali i odgovorivši im, poput Danila Kiša, jednakom mjerom, knjigom „Dante šalje sekundante“. Po svom običaju, uradio je više prevoda, kako na francuski tako i na srpski jezik. Pri tome on je osvojio do nevjerovatnih detalja Danteov svijet, postavši jedan od značajnih danteologa. U svom već trećem životnom dobu i dalje je raspolagao zapanjujućom memorijom. Mogao je da citira napamet Danteovo djelo i jednako svoje prevode, navodeći razgranate fusnote bez kojih se ne može do kraja razumjeti ovo veliko svjetsko književno djelo.
Kolja Mićević je uporedo sa svojim prevodilačkim radom kojem se predavao do kraja, bez ostatka, kao rudar koji ne odustaje da kopa dok ne iscrpi pronađenu zlatnu žicu, pisao i svoju poeziju. Upravo na planu tog traganja za smislom djela koje prevodi, Kolja je tragao u jezičkom bogatstvu srpskog jezika. Istovremeno sa pronalaženjem rudne žile on je počinjao i da na njoj radi. Kako? Na način svojih predaka, prvenstveno oca i strica, kovačkim zanatom. Taj kovački postupak primjenjivao je Kolja na svoju poeziju, tragajući u njoj za nastankom riječi i njihovog smisla, prenoseći taj smisao u drugačija značenja od onih na koja smo navikli. Da bi to postigao, koristio je sve moguće postojeće rime, ali i one koje je stvarao rastvarajući riječi, prebacujući njihove dijelove u drugi stih. Jer on je prvenstveno volio rimovanu poeziju, kako kod prevođenja, tako i u vlastitoj poeziji. Nije ga privlačilo ništa jednostavno. Kada bi pisao pjesmu standardnog stiha, onda je odlazio kroz vrijeme u dubinu, koristeći sve što pruža nekadašnji srpskohrvatski jezik, poput Dragiše Stanojevića, prevodioca Dantea i Torkvata Tasa, koji mu je bio veliki uzor od mladosti, a koji je miješao ekavski, ijekavski i ikavski. Koljinu poeziju čitaoci i antologičari tek će otkrivati. To je neistraženi rimarij. Jedino je Stevan Tontić stavio dvije njegove pjesme u svoju veliku Antologiju srpske poezije. A njegove zbirke poezije, od „Stope sna“, do „Klavirinta“ zaslužuju pažljivo čitanje. U njima se vidi nešto novo u srpskom jeziku do čega nije dolazio, ili stizao, ni već spomenuti genijalni Vinaver. Gotovo jednak broj svojih pjesničkih zbirki objavio je na francuskom i srpskom jeziku, ne prevodeći nijednu od njih s jednog na drugi jezik.
Pored poezije Kolja Mićević je pisao i esejističku prozu, koja ima tako lični ton da se može posmatrati i kao pripovjedna. Naročito se to odnosi na njegove knjige „Afrička legenda“, „Konstante i previdi“, „Prim..Prev“. Muzičarima i muzici posvetio se posljednjih dvadesetak godina posebno, objavljujući kapitalna djela iz istorije muzike, ali i svoja originalna djela u poetskom ili proznom obliku. Najpoznatija mu je svakako neobična knjiga „Mocart, Zločin Marije Terezije“. Ali i jednako sjajne knjige: „Mocart susreće Skarlatija“, „Lirska istorija muzike“, „Od Orfeja do Ljubice Marić“, „Muzički roman, I-V“. Konstante njegovog bavljenja muzikom bili su Mocart i Bah.
Pored prevođenja na srpski, Kolja Mićević je preveo i više značajnih djela autora bivše Jugoslavije na francuski. Značajni su njegovi prevodi Prešerna, koga je preveo i na srpski, što je pored prevoda Desanke Maksimović gotovo pa jedini prevod „Sonetnog venca“ slovenačkog barda. Preveo je i poeziju Branka Miljkovića
Treba pažljivo čitati predgovore Koljinih velih prevoda, to su knjige u knjigama. Na primjer, za sabranu poeziju Stefana Malarmea napisao je predgovor od devedeset stranica, i „Beleške“ koje iznose 170 stranica. Kada bismo te njegove predgovore i fusnote objavili kao zasebne knjige, to bi iznosilo nekoliko debelih tomova esejistike.
Posebna priča je njegovo vođenje „Glasove“ biblioteke „Prevodi“ u kojoj je objavio velikane poezije, ali i sjajne knjige o velikim muzičarima. Tu je pored poznatih jugoslovenskih prevodilaca angažovao i početnike, stvarajući u Banjaluci gotovo malu prevodilačku radionicu. Uvijek je nastojao da otkriva talente i da im pruža mogućnosti da se iskažu. Na isti način vodio je časopis „Putevi“.
Kolja Mićević je bio veliki ljubitelj performansa. Bilo da govori svoju poeziju ili prevedenu, jednako se odnosio prema njenom sadržaju. Prvo je koristio klavir, pa je tako nastala njegova knjiga poezije „Klavirint“, potom frulu, da bi na kraju prihvatio nakovanj, hefestovski alat svojih predaka. Te su njegove priredbe privlačile značajnu pažnju proširujući krugove prijatelja poezije.Jer sve što je Kolja radio, činio je to planski, kako treba da radi neka kulturna institucija.
Za svoj ukupan rad, ali prije svega prevodilački, Kolja Mićević ovjenčan je najznačajnijim domaćim i međunarodnim književnim iprevodilačkim priznanjima, među kojima su i nagrade: „Miloš N. Đurić”, „Stanislav Vinaver”, „Sreten Marić”, „Miroslav Antić”, zatim, „Kočićeva nagrada”, „Vukova nagrada”, „Zlatni beočug kulturno-prosvetne zajednice Beograda”, „Zlatna medalja” Francuske Akademije, za širenje francuske kulture i jezika.
Za kraj ovog prisjećanja, koje je samo dio slike koju nosim o našem velikom prijateljstvu, jedna Koljina pjesma koja sada dođe poput epitafa:
Zvjezdani Kolja
(sjećanje na cjeloživotno prijateljstvo)
Kolja Mićević bio je od onih rijetkih ljudi koji su od djetinjstva radili uglavnom ono što su htjeli i voljeli. U svemu bio je jedinstven. A radio je, ljudskim rječnik rečeno, mnogo i gotovo previše. Uradio je koliko i jedan cijeli institut, ali na svoj način, onako kako ne može da radi nijedna institucija. Bio je sam institucija. Ali elitna institucija koja stvara ono što drugi jedva mogu do kraja i da razumiju. Bio je istovremeno čovjek pisma i čovjek usmenog predanja. Ostavio je iza sebe više od stotinu književnih ostvarenja, ali i bezbroj predavanja, hepeninga koji su privlačili publiku magnetskom čarolijom. Po tim svojim javnim nastupima, Kolja je podsjećao na svog profesora i prijatelja Raška Dimitrijevića čija su predavanja slušali i studenti drugih fakulteta. Tada u velikoj sali Filozofskog fakulteta u Beogradu nije bilo mjesta za sjedenje, pa su sjedili sa strane u prolazima. Njihovo prijateljstvo bilo je takođe nešto posebno, poput Narcisa (Kolja) i Zlatoustog (Raško) u istoimenom romanu Hermana Hesea. Zaista, obojica bili su heseovski likovi tragalaca za smislom svog života, što je značilo u svemu težiti savršenom, da biste se tada zapitali da li je to smisao čovjekovog zemaljskog postojanja. Svi su Heseovi književni junaca upravo takvi tragaoci. Kod njih nije bilo mjesta za osrednje. Jednom nešto urađeno nije bilo i konačno urađeno, ako vrijedi truda, a vrijedi, čim se oni tim bave, onda će se ponovo prihvatiti toga i pokušati ponovo isto to samo malo drugačije. Nijedan od naših prevodilaca nije objavio više različitih varijanti nekih svojih prevoda nego Kolja Mićević. Od Pola Valerija, do Bodlera, Poa, Fransoa Vijona. Koliko samo varijanti, koliko traganja kroz srpski jezik. Ako ga uporedimo sa nekim sličnim, vrlo brzo se uvjerimo da to „slično“ ni približno nije isto, makar se radilo o majstorima kakav je bio Stanislav Vinaver.
Gornji pasus je onaj sažetak koji nosim u sebi kao viđenje jednog čovjeka koji je sebe do kraja dao drugima, mada je stalno izgledalo da on radi samo ono što mu se dopada. Svaki od njegovih poznanika, a imao ih je mnogo, ima neku sličnu sliku o otišlom nam prijatelju. Ako bismo malo sistematizovali tu našu sliku Kolje Mićevića, ja bih išao putem koji ću sada i dalje veoma kratko napisati. Jer bi se u suštini mogao da napiše, a vjerovatno bi i trebalo, roman sličan nekom Heseovom.
Nikola-Kolja Mićević, istaknuti pjesnik, esejista, prevodilac i performer, preminuo je u Banjaluci 17. novembra 2020. godine, uUniverzitetskom kliničkom centru od posljedica infekcije virusom korona-19. Tako se zatvorio životni krug ovom prošlogodišnjem dobitniku „Zlatnog ključa“ i „počasnom građaninu“ svog rodnog grada, Banjaluke, iz koga je posljednjih decenija više odsustvovao nego što je u njemu živio, a vratio se u vrijeme kada su se ljudi u godinama sklanjali od moguće infekcije koja se opisivala kao smrtonosna. Vratio se, pored ostalog, da predloži gradonačelniku Banjaluke da iduća godina bude u našem gradu proglašena za godinom Dantea Aligijerija, i da se tako ime Banjaluke izgovara u mnogim evropskim gradovima kao mjesta visoke evropske kulture. Nažalost, sudbina je to protumačila na svoj način, životna kružnica, koja je ovdje bila otpočeta tu se i završila.
Mićević, široko poznat kao Kolja, rodio se 15. februara 1941. godine, u skromnoj kući pokraj željezničke pruge u banjalučkom predgrađu Rosulje. Bilo je to tri mjeseca prije ratnog užasa Drugog svjetskog rata. Da bi njegova brojna porodica, u kojoj je mali Kolja bio posljednje dijete, jedva preživjela ustašku strahovladu, morala je da mijenja čak i vjeru. Kad se govori o datumu rođenja važno mu je uvijek bilo da se navede datum u cjelini, jer je, kao tipična vodolija, bio privrženik horoskopske astrologije. Bio je poznanik poznatog korčulanskog astrologa Mila Dupora, čije je knjige imao i o kojima je pohvalno govorio. Kod Kolje ništa nije bilo slučajno, on je i stihove pretvarao u brojeve, pronalazeći nevjerovatne veze u djelima koja bi prevodio. Tu njegovu numerologiju treba poznavati. Zato ga i nazivam zvjezdanim čovjekom, jer tamo mu je mjesto vječnog boravka.
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je i zvaršio u svom rodnom gradu, da bi potom otišao u Beograd na studije opšte književnosti, koje je i završio. Zapravo, mogao je da studira i matematiku, umjesto književnosti. Nikada nije bio privrženik institucija, fakulteta, katedri, ministarstava, nagrada i sličnih tvorevina koje su ga sputavale, oduzimale mu slobodu koja je za njega bila svetinja. Znao je, naravno, da treba završiti fakultet. Mnogo kasnije, on će iz Pariza jednom prilikom donijeti priručnik za učenje klavira, koji kod nas niko nije koristio a čiji je autor bio slavni mađarski kompozitor Bela Bartok. Neko vrijeme dolazio je kod nas da vježba klavir, trudeći se da upije u sebe što više njegovih zvukova. Kasnije će na osnovu toga nastati njegov „Klavirint“. Muzika je bila njegova opsesija, prije svega klasična, možda i stoga što je odlazeći u grad prolazio pokraj kuće moje buduće supruge Mire, koja je obično u to vrijeme vježbala klavir. Kolja bi se zaustavio i neko vrijeme slušao njeno, svakako đačko, sviranje na klaviru marke „Erbar“. Kada samse ja uselio u tu kuću, tačno pred zemljotres, odmah sam se raspitao gdje živi Kolja Mićević. To je bilo u blizini, ideš prugom i za nekoliko minuta čućeš klasičnu muziku sa gramofonskih ploča koje je Kolja donosio iz Beograda. Ali tek što sam ga upoznao, došao je zemljotres, vidjeli smo se poslije godinu dana. Pokraj dobro oštećene kuće stajala je mala prikolica iz koje je sada odjekivala klasična muzika, na prvom mjestu Mocart. Smatraoje Mocartove klavirske koncerte savršenostvom i mnogo većom muzikom od pet Betovenovih klavirskih koncerata koje sam ja obožavao. O njegovom prevodilačkom radu znao sam već dovoljno da o tome razgovaramo na pravi način, pri čemu sam ja više slušao to što je Kolja govorio, kao što sam slušao i muziku s njegovih ploča, koju sam malo po malo upoznavao i takođe zavolio, uz njegovo upućivanje na ono što treba da čujem, kasnije i da nabavim.
Kada sam prvi put ušao u Nacionalnu biblioteku Francuske, staro, prekrasno zdanje Rišeljea, u jesen 1971. godine, u predvorju, bila je izložba posvećena Polu Valeriju. Na počasnom mjestu, u sredini, bila je knjiga „Između jutra i palme“, izbor i prevod Kolje Mićevića. Bio sam oduševljen uspjehom mog starijeg prijatelja. Činilo mi se kao da je i on sam stavljen u književni Panteon. Taj događaj kao da mi je na svoj način blagoslovio boravak u Parizu.
Zanimljivost ove knjige, s kojom se otvara njegova nevjerovatna prevodilačka radionica, jesu ilustracije u sredini, na nekoliko listova odštampanih na kunsdruku, u boji, za koje su i izdavač i autor „zaboravili“ da naznače ime autora. Kada sam mu to spomenuo, samo se nasmijao, pokazujući na sebe, kao tog crtača raznobojnim flomasterima. On je od prve svoje knjige učestvovao u njenom nastanku gotovo u cijelosti. U tome je bio beskromisan, sve do posljednje koju je uredio pred smrt. Znao je tačno kako knjiga treba da izgleda i držao se toga. Volio je jednostavni dizajn Galimarovih edicija, čist i dopadljiv. Obožavao je stare grafičare, linotipiste, metere, knjigovezače. I oni su voljeli Kolju. Zajedno su tragali za najboljim grafičkim rješenjima. Često su mu kao poklon štampali prigodne pjesme prijateljima. U uredničkom poslu sarađivao je i sa slikarima, poznatim i početnicima jednako. Naročito je volio da otkrije novo ime, poznato samo u Banjaluci. Već u „Antologiji trubadurske poezije“ kao ilustratora angažovao je slikara i našeg grafičkog urednika u „Glasu“ Alojza Ćurića, tada nepoznatog za širu javnost.
Konstanta njegovog prevodilačkog rada bio je i ostao Pol Valeri, čije je kompletno djelo preveo, pri tome „Morsko groblje“ tri puta, varirajući dužinu stiha. Sam institucija, Kolja je u naš jezik prenio francusku instituciju. Ne samo prevodeći njegova djela nego i organizjući u Banjaluci „Dane Pola Valerija“. Bio je to značajan događaj ne samo lokalno, nego i u cijeloj Jugoslaviji. Potom su slijedili trubaduri i starofrancuski jezik, u „Antologiji trubadurske pozije“, kojoj je posvetio dvije godine rada. To je veliko djelo čijem sam nastanku prisustvovao, ne baš iz dana u dan, nego veoma često, kada mi je otkrivao nevjerovatno majstorstvo pjesnika koji su prethodili truverima. Iza njih slijedio je Fransoa Vijon, u kome je prepoznavao sebe, svoje lutalaštvo, svoje otpadništvo od gomile. Dobro je znao Vinaverov prevod, ali je otišao mnogo dalje od tog prevodilačkog žonglera. Pokazivao mi je svoje bravure kojima će svaki prevod obilježiti tim svojim nevidljivim pečatom. Na primjer, početak Vijonovog „Velikog zaveštanja“ u Koljinom prevodu počinje stihom: „Trideset leta dobih u dar“, što je on čitao na dva način, da je tih trideset godina dar koji mu je dodijeljen, ali je to i udar za njega pustolova. Bezbroj takvih jezičkih vinjeta ostavio je kroz svoje prevode Kolja Mićević, istrajavajući na tome da on u stvari prepjevava originalni tekst kako bi i u našem jeziku zvučao jednako izazovno. Zatim je slijedilo otkriće zagonetnog Morisa Seva i njegove „Delije, uzor čiste vrline. Tada je boravio u Turu proučavajući sasvim nepoznate francuske pjesnike. Volio je da Francuzima otkriva njihovu zanemarenu baštinu glorifikujući osrednje stvarlaštvo savremenika.
Stefana Malarmea jednako je počastio u prevodu na srpski kao i Pola Valerija, prevodeći sve što je on bio napisao. Malarme mu je u svemu odgovarao. Obožavao je njegove prigodne katrene pisane u spomenare ili na lepeze poznatih dama. To su bile prevodilačke čarolije. Recimo jedan, veoma duhovit: „Taj što lakša svoja creva / može u tom činu skritom/ da puši lulu, il da peva/ ne držeći se za zid pri tom“. Prevođenje poezije Edgara Alana Poa, bio je prvi izlet u anglosaksonsku književnost, kao odgovor na ličnu tragediju sa kćerkom Sabinom. „Gavrana“ je preveo u više varijanti. Šarla Bodlera je prevodio putujući autobusom od Beograda do Banjaluke i obratno, sve napamet, bez knjige i hartije. Time je vježbao inače dobro pamćenje. Iz godine u godinu, slijedili su gotovo svi francuski kanonizovani klasici, čak i šansonjeri, koje je predstavljao čitaocima i u brojnim antologijama francuske poezije.
Svoje pozne godine posvetio je muzici i Danteu, zatvarajući tako krug koji je počeo trubadurima koje je pripustio u svoje djelo upravo Dante Aligijeri, otkrivajući ih tako generacijama onih koji nisu poznavali starofrancuski. Prvo je preveo „Komediju“ na francuski jezik, u tercinama, što je bio jedinstven poduhvat u samoj Francuskoj. Tek poslije, preveo je „Komediju“ na srpski jezik. Iako ga ni u Francuskoj ni u Srbiji italijanisti nisu mazili u kritikama, on je sve to stoički izdržao pokazavši svoju veličinu ali i odgovorivši im, poput Danila Kiša, jednakom mjerom, knjigom „Dante šalje sekundante“. Po svom običaju, uradio je više prevoda, kako na francuski tako i na srpski jezik. Pri tome on je osvojio do nevjerovatnih detalja Danteov svijet, postavši jedan od značajnih danteologa. U svom već trećem životnom dobu i dalje je raspolagao zapanjujućom memorijom. Mogao je da citira napamet Danteovo djelo i jednako svoje prevode, navodeći razgranate fusnote bez kojih se ne može do kraja razumjeti ovo veliko svjetsko književno djelo.
Kolja Mićević je uporedo sa svojim prevodilačkim radom kojem se predavao do kraja, bez ostatka, kao rudar koji ne odustaje da kopa dok ne iscrpi pronađenu zlatnu žicu, pisao i svoju poeziju. Upravo na planu tog traganja za smislom djela koje prevodi, Kolja je tragao u jezičkom bogatstvu srpskog jezika. Istovremeno sa pronalaženjem rudne žile on je počinjao i da na njoj radi. Kako? Na način svojih predaka, prvenstveno oca i strica, kovačkim zanatom. Taj kovački postupak primjenjivao je Kolja na svoju poeziju, tragajući u njoj za nastankom riječi i njihovog smisla, prenoseći taj smisao u drugačija značenja od onih na koja smo navikli. Da bi to postigao, koristio je sve moguće postojeće rime, ali i one koje je stvarao rastvarajući riječi, prebacujući njihove dijelove u drugi stih. Jer on je prvenstveno volio rimovanu poeziju, kako kod prevođenja, tako i u vlastitoj poeziji. Nije ga privlačilo ništa jednostavno. Kada bi pisao pjesmu standardnog stiha, onda je odlazio kroz vrijeme u dubinu, koristeći sve što pruža nekadašnji srpskohrvatski jezik, poput Dragiše Stanojevića, prevodioca Dantea i Torkvata Tasa, koji mu je bio veliki uzor od mladosti, a koji je miješao ekavski, ijekavski i ikavski. Koljinu poeziju čitaoci i antologičari tek će otkrivati. To je neistraženi rimarij. Jedino je Stevan Tontić stavio dvije njegove pjesme u svoju veliku Antologiju srpske poezije. A njegove zbirke poezije, od „Stope sna“, do „Klavirinta“ zaslužuju pažljivo čitanje. U njima se vidi nešto novo u srpskom jeziku do čega nije dolazio, ili stizao, ni već spomenuti genijalni Vinaver. Gotovo jednak broj svojih pjesničkih zbirki objavio je na francuskom i srpskom jeziku, ne prevodeći nijednu od njih s jednog na drugi jezik.
Pored poezije Kolja Mićević je pisao i esejističku prozu, koja ima tako lični ton da se može posmatrati i kao pripovjedna. Naročito se to odnosi na njegove knjige „Afrička legenda“, „Konstante i previdi“, „Prim..Prev“. Muzičarima i muzici posvetio se posljednjih dvadesetak godina posebno, objavljujući kapitalna djela iz istorije muzike, ali i svoja originalna djela u poetskom ili proznom obliku. Najpoznatija mu je svakako neobična knjiga „Mocart, Zločin Marije Terezije“. Ali i jednako sjajne knjige: „Mocart susreće Skarlatija“, „Lirska istorija muzike“, „Od Orfeja do Ljubice Marić“, „Muzički roman, I-V“. Konstante njegovog bavljenja muzikom bili su Mocart i Bah.
Pored prevođenja na srpski, Kolja Mićević je preveo i više značajnih djela autora bivše Jugoslavije na francuski. Značajni su njegovi prevodi Prešerna, koga je preveo i na srpski, što je pored prevoda Desanke Maksimović gotovo pa jedini prevod „Sonetnog venca“ slovenačkog barda. Preveo je i poeziju Branka Miljkovića
Treba pažljivo čitati predgovore Koljinih velih prevoda, to su knjige u knjigama. Na primjer, za sabranu poeziju Stefana Malarmea napisao je predgovor od devedeset stranica, i „Beleške“ koje iznose 170 stranica. Kada bismo te njegove predgovore i fusnote objavili kao zasebne knjige, to bi iznosilo nekoliko debelih tomova esejistike.
Posebna priča je njegovo vođenje „Glasove“ biblioteke „Prevodi“ u kojoj je objavio velikane poezije, ali i sjajne knjige o velikim muzičarima. Tu je pored poznatih jugoslovenskih prevodilaca angažovao i početnike, stvarajući u Banjaluci gotovo malu prevodilačku radionicu. Uvijek je nastojao da otkriva talente i da im pruža mogućnosti da se iskažu. Na isti način vodio je časopis „Putevi“.
Kolja Mićević je bio veliki ljubitelj performansa. Bilo da govori svoju poeziju ili prevedenu, jednako se odnosio prema njenom sadržaju. Prvo je koristio klavir, pa je tako nastala njegova knjiga poezije „Klavirint“, potom frulu, da bi na kraju prihvatio nakovanj, hefestovski alat svojih predaka. Te su njegove priredbe privlačile značajnu pažnju proširujući krugove prijatelja poezije.Jer sve što je Kolja radio, činio je to planski, kako treba da radi neka kulturna institucija.
Za svoj ukupan rad, ali prije svega prevodilački, Kolja Mićević ovjenčan je najznačajnijim domaćim i međunarodnim književnim iprevodilačkim priznanjima, među kojima su i nagrade: „Miloš N. Đurić”, „Stanislav Vinaver”, „Sreten Marić”, „Miroslav Antić”, zatim, „Kočićeva nagrada”, „Vukova nagrada”, „Zlatni beočug kulturno-prosvetne zajednice Beograda”, „Zlatna medalja” Francuske Akademije, za širenje francuske kulture i jezika.
Za kraj ovog prisjećanja, koje je samo dio slike koju nosim o našem velikom prijateljstvu, jedna Koljina pjesma koja sada dođe poput epitafa:
STEĆAK
Sećah se,
i dok se sećah,
postah stećak.