U pjesničkom fragmentu „Otac i matematika“ Glorije Lujanović, koji sam pročitao na Ajfelovom mostu — dakle, kod Jergovića — ima epizoda s očevim profesorom matematike
“Meni je matematiku predavao jedan Ne mogu se sad sjetiti prezimena Najviša ocjena je bila trojka On govorio Bog zna za pet Ja za četiri vi možete samo za tri“
Volim Glorijine pjesme i Ajfelov most — ovaj dio izbriši, reći će da se uvlačiš ko donji veš među guzove
Kad sam došao u srednju o njemu su rekli identičnu stvar Imao je brkove Od moždanog udara usporen hod i ružan rukopis
Šaputalo se da je skrivio smrt učenice Zaključio joj jedinicu, a ona s prozora, lastom, otišla u smrt Tad ga prekinulo i dugo se oporavljao od posljedica — informacija nije provjerena, šta ako širiš laž?
Ko bi takvom dozvolio da se vrati u školu? Odgovore nam slijeganjem ramenima, pa mu oborenih glava odemo na čas — ovaj dio dođe kao kritika na školstvo, možda nije pametno ostaviti?
Govorio bi: Lutke moje, za one koji znaju matematiku Glavonje, za nas koji ne znamo
Jednom sam jedini u razredu riješio zadatak Nikom nije bilo jasno kako Ti si prepisao, ali od koga, kad niko ne zna? Dao mi tricu, jedinu iz matematike koju sam dobio u srednjoj Ona četvorka sa maturskog se ne računa Tad sam prepisao — rekoše li za Sokrata da je kvario mladež?
Mi završavali drugi razred, on radni vijek Kupili mu dvije flaše vina On zabravi vrata kabineta Pa izvadi iz radnog stola plastične čaše Svima po dva gutljaja Mi malo popili, a on zapjevao „Nazdravite drugovi Sa mnom i sa tugom Otišla je voljena U zagrljaj drugom“ — šta će biti ako ga sretnu na ulici? pošalju poruku o napisanom? možda mu prirediš neugodu?
Nije to prvi put da sam pio crno vino Ogadilo mi se još u šestom osnovne Slavila se Nova Otac se veselio pivom Meni dao izbor, pij šta hoćeš A ja zagalamio hoću samo krv Božiju Do ponoći ispraznim flašu Odem do komšije ispod Ispijem pet piva, ko da pijem vodu A on me, zadivljen mojim cugom, odvede prekoputa do svog buraza Da vidiš kako mali pije, ko veliki I tu sam s njima ostao do jutra, sve smo popili iz špajza Kući se vratim, zaspim Probudi me stomak tjeranjem do klozeta na grljenje wc šolje Vodili smo ljubav satima — o ovom dijelu razmisli, treba li tako pisati o sebi? šta će drugi reći? kakav čovjek može iz toga izaći?
Ma, šta te briga Nek misle da si proklet, a oni sveci Ti samo zapisuješ bez straha i redovno maštom preuveličavaš stvari Oni čitaju, komentarišu i smiju se koliko su tvoja iskustva plitka naspram njihovih, skrivenih
I znaj, skoro, svaka svetost je prikrivena prljavost
Skica za pjesmu
U pjesničkom fragmentu „Otac i matematika“ Glorije Lujanović,
koji sam pročitao na Ajfelovom mostu
— dakle, kod Jergovića —
ima epizoda s očevim profesorom matematike
“Meni je matematiku predavao jedan
Ne mogu se sad sjetiti prezimena
Najviša ocjena je bila trojka
On govorio Bog zna za pet
Ja za četiri vi možete samo za tri“
Volim Glorijine pjesme i Ajfelov most
— ovaj dio izbriši, reći će da se uvlačiš
ko donji veš među guzove
Kad sam došao u srednju
o njemu su rekli identičnu stvar
Imao je brkove
Od moždanog udara usporen hod i ružan rukopis
Šaputalo se da je skrivio smrt učenice
Zaključio joj jedinicu, a ona s prozora,
lastom,
otišla u smrt
Tad ga prekinulo i dugo se oporavljao od posljedica
— informacija nije provjerena, šta ako širiš laž?
Ko bi takvom dozvolio da se vrati u školu?
Odgovore nam slijeganjem ramenima,
pa mu oborenih glava odemo na čas
— ovaj dio dođe kao kritika na školstvo, možda nije pametno ostaviti?
Govorio bi:
Lutke moje, za one koji znaju matematiku
Glavonje, za nas koji ne znamo
Jednom sam jedini u razredu riješio zadatak
Nikom nije bilo jasno kako
Ti si prepisao, ali od koga, kad niko ne zna?
Dao mi tricu, jedinu iz matematike koju sam dobio u srednjoj
Ona četvorka sa maturskog se ne računa
Tad sam prepisao
— rekoše li za Sokrata da je kvario mladež?
Mi završavali drugi razred, on radni vijek
Kupili mu dvije flaše vina
On zabravi vrata kabineta
Pa izvadi iz radnog stola plastične čaše
Svima po dva gutljaja
Mi malo popili, a on zapjevao
„Nazdravite drugovi
Sa mnom i sa tugom
Otišla je voljena
U zagrljaj drugom“
— šta će biti ako ga sretnu na ulici?
pošalju poruku o napisanom?
možda mu prirediš neugodu?
Nije to prvi put da sam pio crno vino
Ogadilo mi se još u šestom osnovne
Slavila se Nova
Otac se veselio pivom
Meni dao izbor, pij šta hoćeš
A ja zagalamio hoću samo krv Božiju
Do ponoći ispraznim flašu
Odem do komšije ispod
Ispijem pet piva, ko da pijem vodu
A on me, zadivljen mojim cugom,
odvede prekoputa do svog buraza
Da vidiš kako mali pije, ko veliki
I tu sam s njima ostao do jutra, sve smo popili iz špajza
Kući se vratim, zaspim
Probudi me stomak tjeranjem do klozeta na grljenje wc šolje
Vodili smo ljubav satima
— o ovom dijelu razmisli, treba li tako pisati o sebi?
šta će drugi reći?
kakav čovjek može iz toga izaći?
Ma, šta te briga
Nek misle da si proklet, a oni sveci
Ti samo zapisuješ bez straha
i redovno maštom preuveličavaš stvari
Oni čitaju, komentarišu i smiju se koliko su tvoja iskustva
plitka naspram njihovih, skrivenih
I znaj,
skoro,
svaka svetost je prikrivena prljavost