Nigdje, kao u američkom pravnom sustavu – s kojim smo upoznati uglavnom preko holivudskih filmova – povijest nije nedvosmislena i jasna učiteljica života. Pa kad američki Vrhovni sud ukine presudu iz 1973, koja je bila presedan na osnovu kojeg se sudilo, to biva put onim američkim državama u kojima su na vlasti republikanski ekstremisti da zabrane pobačaj. Kako je takvih država, možda, i pola od pedeset, i kako se ukida jedno čovjekovo pravo, jedno pravo žene, koje je postojalo pola stoljeća, i u tom je vremenu postalo civilizacijska i tradicijska stečevina, pa je velikom broju žena, ali i muškaraca, nezamislivo da ono bude ukinuto, odlukom Vrhovnoga suda Sjedinjenih Američkih Država ta zemlja dovedena je u stanje tihoga, tinjajućeg građanskog rata. Pred bitkama toga rata, “koje nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene”, kako bi to rekao jedan vrhovni sudac naših života, ne nalaze se samo Sjedinjene Američke Države, nego i onaj dio svijeta koji se, posljedicom opće globalizacije, američkim modama, Nato intervencijama i dobrim demokratskim marketingom, povinovao američkim pravnim, političkim i kulturnim presedanima, i postao američkom konfekcijskom kopijom. Umjesto da pravo na pobačaj, kao i brojna druga ljudska prava, pa tako i etničku, vjersku i rasnu ravnopravnost, branimo kao pitanja vlastitih svjetonazora, sloboda i tradicija, često smo se štitili Amerikom kao pokrovom i strehom. A onda je nestalo Amerike, i našli smo se pod golim nebom.
Pravo na pobačaj je, suštinski gledano, pravo na vlastito tijelo i na potpuni fizički integritet. Mogu li Država, Crkva, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država ili centrala vladajuće stranke, raspolagati našim utrobama? U muškom slučaju to znači jedno, u ženskom drugo. U muškom slučaju institucije raspolažu našim tijelima, udovima i utrobama kada nas mobiliziraju i šalju u rat. U ženskom, koji je brutalniji, potpuno iste institucije, uz tek neznatne modifikacije, raspolažu onim tkivom, onim ljudskim mesom, koje počinje rasti u ženskoj utrobi, a nije tumor, dobroćudni ili zloćudni. U oba slučaja postoji emocionalna i moralna senzacija, kolektivni ushit i povijesno, te književno i umjetničko bodrenje muškarca i žene da svoja tijela podijele sa zajednicom. Muškarci ginu kao ratni heroji, uvjereni da je u tome smisao njihova postojanja, jer Država, i u toj državi dom, ulica, kvart i grad, veći su i važniji od njihova pojedinačnog života. Žene ne ginu: one rađaju, tako što njihova tijela i utrobe rastu u druga tijela i utrobe. Za njih to je smisao postojanja. Država, Crkva, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država ili centrala vladajuće stranke očekuju da upravo to bude smisao života svakome muškarcu i svakoj ženi. Drukčiji stavovi, ili drukčiji smislovi života, ponegdje se toleriraju, tako što ih se štiti kao manjinsko mišljenje i kao izuzetak od pravila, ali zapravo ne postoje zemlja ni zajednica koje ne bi veličale muško ratno junaštvo i žensku majčinsku požrtvovnost. Ustupanje vlastitoga tijela potrebama društva.
Pobačaj je uvijek izuzetak. Kao što je dezerterstvo, dopušteno ili nedopušteno, uvijek izuzetak. Smisla i biti tog izuzetka možemo tek donekle postati svjesni ako se uživimo u nešto što je zapravo nezamislivo. Pogotovu u muškom slučaju. Kako je to kad ti u utrobi raste nešto što je u vlasti i vlasništvu Države, Crkve, Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država, centrale vladajuće stranke i najgorega ološa zemlje u kojoj živiš? Može li se zamisliti išta strašnije u čovjekovu životu nego da mu u trbuhu raste nešto što bi svojim smatrali doktor Ćorušić, doktorica Markić i Damir Smrtić, urednik njihova televizijskog dnevnika? To je, s društvenog gledišta, priča o pobačaju i njegovoj zabrani.
Pobačaj nije izum đavolskog i izopačenog dvadesetog stoljeća, kako to zagovornici takozvanog života tvrde. Pobačaj postoji onoliko dugo koliko postoji društvo, dakle nekoliko tisuća godina. Samo što je sve do posljednje trećine dvadesetoga stoljeća pobačaj bio potencijalno smrtonosan. Zato što se provodio mimo medicinskih procedura, izvan bolnica i ambulanti, tako što bi nesretne žene, uz nečiju pomoć, iz svojih utroba same čupale, pletaćim iglama probadale, sastrugavale ono što im nije pripadalo i s čime se po svojoj slobodnoj volji nisu mogle pomiriti. Ono što je učinio Vrhovni sud SAD-a, i što čine razne reakcionarne ili vjerskofundamentalističke vlasti po svijetu ograničavajući ili zabranjujući prethodno već legalizirane pobačaje, nikad i nigdje neće značiti rađanje više sretne ili nesretne djece, niti promjenu društvene, kulturne ili političke klime u pojedinoj zemlji. Posvuda to znači samo jedno: pobačaj će opet biti smrtonosan. Ako ne po tijelo žene koja pobaci, onda barem po njezinu dušu. Kako je to izgledalo u Sjedinjenim Američkim Državama vrijedi pročitati u priči “Ugriz tigra”, iz knjige Lucije Berlin “Priručnik za spremačice”. Objavljena prije pet godina kod OceanMora i u odličnom prijevodu Vere Balen-Heidl, ova knjiga moćnija je od svakoga političkog programa i od bilo kakve svjetonazorski intonirane propovijedi. Svi ozbiljni web portali, sve ozbiljne hrvatske novine – a takvih jedva i da ima – dobro bi učinili kada bi, naravno uz dopuštenje izdavača, pretiskali “Ugriz tigra”, i na taj način ženama i muškarcima pokazali o čemu govorimo kada govorimo o ilegalnom pobačaju u Americi.
Priča o pobačaju je, baš kao i priča o majčinstvu, samo s neke suprotne strane, i ženska i muška priča. Jednako kao ni u priči o majčinstvu, žene i muškarci nisu u njoj antagonisti, nisu protivnici. Moglo bi se to ovako reći: pobačaj je, kao i majčinstvo, jednako ženska i muška stvar, ali o kojoj uvijek i isključivo odlučuje žena. Naprosto, radi se o njezinom, a ne o njegovom tijelu. Dok je tradicionalno ili biološki shvaćeno očinstvo, bez obzira na onaj jedan nužan fizički čin, ipak samo metafizička činjenica, tradicionalno majčinstvo je i fizička i metafizička činjenica. Dok sam s pokojnim ocem povezan tek u duhu svetome i u otrovanom i čemernom genu jergovićevskom, sa svojom ludom pokojnom materom ista sam kost, isto meso. Njezino falšno materinstvo mnogo je veća i snažnija priča od njegova plahog i neuspjelog očinstva. Njezinog abortusa, pak, on se pred smrt vjerojatno nije više ni sjećao. Ona taj abortus, po svemu legalan, do smrti svoje sigurno nije zaboravila.
Ali krivo je, sektaški krivo, te glupavo i nedostojno misliti i zastupati da su u pripovijesti o pobačaju, o odluci Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država, i tihoga građanskog rata, na jednoj strani zli muškarci, a na drugoj ponižene i drugotne žene. Premda ukidanje povijesnog presedana iz 1973, u slučaju Jane Roe protiv Henryja Wadea, američke žene čini drugotnim u odnosu na muškarce, jer dovodi u pitanje njihovo pravo da same odlučuju o svojoj utrobi, niti su ovu odluku donijeli samo muškarci, niti je ona donesena u korist muškaraca, pa čak i u korist nekoga imaginarnog patrijarhata. Formalno gledano, Vrhovni sud glasao je 6:3. Šestero sudaca koje su imenovali ekstremistički republikanski predsjednici George W. Bush i Donald Trump bili su za put prema zabrani pobačaja, troje sudaca koje su imenovali demokratski predsjednici Clinton i Obama bili su za očuvanje civilizacijske stečevine i generacijske tradicije. U rasno-etničkom pogledu, na obje strane vlada gotovo jednako šarenilo. U vjerskom smislu, bez obzira na Afroamerikanca Clarencea Thomasa, koji američki Ustav čita i tumači upravo onom metodom kojom saudijski vehabitski poglavice čitaju i tumače Kuran, također postoji raznolikost na obje strane. I što je naročito važno: među demokratskim braniteljima prava na pobačaj u Vrhovnome sudu dvije su žene, Sonia Sotomayor i Elena Kagan, ali žena je i Trumpova sutkinja Amy Coney Barrett, koja je, kao najmlađi sudac Vrhovnoga suda, bila za put prema zabrani pobačaja. Bilo bi glupavo i nedostojno to previđati, ili zastupati mišljenje da su jedne žene manje žene od drugih žena.
Tihi građanski rat, koji sada slijedi u Sjedinjenim Američkim Državama i u svijetu, neće se voditi prema rodnoj ili spolnoj crti podjele. Pobačaj je danas mnogo više zajednička stvar nego što je bio u vrijeme u kojem su se žene, uz pomoć progresivnih muškaraca, borile za legalizaciju. Stoga je pomalo tragikomično kada po hrvatskom mrežovlju čitamo naslove poput: “Žene bi, nakon odluke Vrhovnog suda SAD-a, mogle ući u oružani sukob s ostatkom svijeta. Takav smo otpor već vidjeli”. Osim što se na taj način svjesno promašuje bit stvari, poprište bitke seli se tamo gdje bitke nikako ne može biti. Ali nije to čudno, jer je ovakvu vrstu pozicioniranja u hrvatski javni prostor uvela ženska momčad koja se na scenu izašla pod plaštom i paskom Kolinde Grabar Kitanović, čija je erotiziranost muškim politikama Donalda Trumpa već legendarna.
I na kraju, još nešto vrijedi naglasiti: pobačaj, kao ni pravo na slobodu riječi, pravo na Republiku, na rasnu i etničku ravnopravnost, danas nikako ne pripada inventaru podjele na ljevicu i desnicu. Protiv su ekstremne politike, koje se danas uglavnom deklariraju kao desne, ali ni u ovom slučaju ne moraju biti samo desne.
Odluka američkoga Vrhovnog suda o pobačaju vodi u tihi svjetski građanski rat
Nigdje, kao u američkom pravnom sustavu – s kojim smo upoznati uglavnom preko holivudskih filmova – povijest nije nedvosmislena i jasna učiteljica života. Pa kad američki Vrhovni sud ukine presudu iz 1973, koja je bila presedan na osnovu kojeg se sudilo, to biva put onim američkim državama u kojima su na vlasti republikanski ekstremisti da zabrane pobačaj. Kako je takvih država, možda, i pola od pedeset, i kako se ukida jedno čovjekovo pravo, jedno pravo žene, koje je postojalo pola stoljeća, i u tom je vremenu postalo civilizacijska i tradicijska stečevina, pa je velikom broju žena, ali i muškaraca, nezamislivo da ono bude ukinuto, odlukom Vrhovnoga suda Sjedinjenih Američkih Država ta zemlja dovedena je u stanje tihoga, tinjajućeg građanskog rata. Pred bitkama toga rata, “koje nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene”, kako bi to rekao jedan vrhovni sudac naših života, ne nalaze se samo Sjedinjene Američke Države, nego i onaj dio svijeta koji se, posljedicom opće globalizacije, američkim modama, Nato intervencijama i dobrim demokratskim marketingom, povinovao američkim pravnim, političkim i kulturnim presedanima, i postao američkom konfekcijskom kopijom. Umjesto da pravo na pobačaj, kao i brojna druga ljudska prava, pa tako i etničku, vjersku i rasnu ravnopravnost, branimo kao pitanja vlastitih svjetonazora, sloboda i tradicija, često smo se štitili Amerikom kao pokrovom i strehom. A onda je nestalo Amerike, i našli smo se pod golim nebom.
Pravo na pobačaj je, suštinski gledano, pravo na vlastito tijelo i na potpuni fizički integritet. Mogu li Država, Crkva, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država ili centrala vladajuće stranke, raspolagati našim utrobama? U muškom slučaju to znači jedno, u ženskom drugo. U muškom slučaju institucije raspolažu našim tijelima, udovima i utrobama kada nas mobiliziraju i šalju u rat. U ženskom, koji je brutalniji, potpuno iste institucije, uz tek neznatne modifikacije, raspolažu onim tkivom, onim ljudskim mesom, koje počinje rasti u ženskoj utrobi, a nije tumor, dobroćudni ili zloćudni. U oba slučaja postoji emocionalna i moralna senzacija, kolektivni ushit i povijesno, te književno i umjetničko bodrenje muškarca i žene da svoja tijela podijele sa zajednicom. Muškarci ginu kao ratni heroji, uvjereni da je u tome smisao njihova postojanja, jer Država, i u toj državi dom, ulica, kvart i grad, veći su i važniji od njihova pojedinačnog života. Žene ne ginu: one rađaju, tako što njihova tijela i utrobe rastu u druga tijela i utrobe. Za njih to je smisao postojanja. Država, Crkva, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država ili centrala vladajuće stranke očekuju da upravo to bude smisao života svakome muškarcu i svakoj ženi. Drukčiji stavovi, ili drukčiji smislovi života, ponegdje se toleriraju, tako što ih se štiti kao manjinsko mišljenje i kao izuzetak od pravila, ali zapravo ne postoje zemlja ni zajednica koje ne bi veličale muško ratno junaštvo i žensku majčinsku požrtvovnost. Ustupanje vlastitoga tijela potrebama društva.
Pobačaj je uvijek izuzetak. Kao što je dezerterstvo, dopušteno ili nedopušteno, uvijek izuzetak. Smisla i biti tog izuzetka možemo tek donekle postati svjesni ako se uživimo u nešto što je zapravo nezamislivo. Pogotovu u muškom slučaju. Kako je to kad ti u utrobi raste nešto što je u vlasti i vlasništvu Države, Crkve, Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država, centrale vladajuće stranke i najgorega ološa zemlje u kojoj živiš? Može li se zamisliti išta strašnije u čovjekovu životu nego da mu u trbuhu raste nešto što bi svojim smatrali doktor Ćorušić, doktorica Markić i Damir Smrtić, urednik njihova televizijskog dnevnika? To je, s društvenog gledišta, priča o pobačaju i njegovoj zabrani.
Pobačaj nije izum đavolskog i izopačenog dvadesetog stoljeća, kako to zagovornici takozvanog života tvrde. Pobačaj postoji onoliko dugo koliko postoji društvo, dakle nekoliko tisuća godina. Samo što je sve do posljednje trećine dvadesetoga stoljeća pobačaj bio potencijalno smrtonosan. Zato što se provodio mimo medicinskih procedura, izvan bolnica i ambulanti, tako što bi nesretne žene, uz nečiju pomoć, iz svojih utroba same čupale, pletaćim iglama probadale, sastrugavale ono što im nije pripadalo i s čime se po svojoj slobodnoj volji nisu mogle pomiriti. Ono što je učinio Vrhovni sud SAD-a, i što čine razne reakcionarne ili vjerskofundamentalističke vlasti po svijetu ograničavajući ili zabranjujući prethodno već legalizirane pobačaje, nikad i nigdje neće značiti rađanje više sretne ili nesretne djece, niti promjenu društvene, kulturne ili političke klime u pojedinoj zemlji. Posvuda to znači samo jedno: pobačaj će opet biti smrtonosan. Ako ne po tijelo žene koja pobaci, onda barem po njezinu dušu. Kako je to izgledalo u Sjedinjenim Američkim Državama vrijedi pročitati u priči “Ugriz tigra”, iz knjige Lucije Berlin “Priručnik za spremačice”. Objavljena prije pet godina kod OceanMora i u odličnom prijevodu Vere Balen-Heidl, ova knjiga moćnija je od svakoga političkog programa i od bilo kakve svjetonazorski intonirane propovijedi. Svi ozbiljni web portali, sve ozbiljne hrvatske novine – a takvih jedva i da ima – dobro bi učinili kada bi, naravno uz dopuštenje izdavača, pretiskali “Ugriz tigra”, i na taj način ženama i muškarcima pokazali o čemu govorimo kada govorimo o ilegalnom pobačaju u Americi.
Priča o pobačaju je, baš kao i priča o majčinstvu, samo s neke suprotne strane, i ženska i muška priča. Jednako kao ni u priči o majčinstvu, žene i muškarci nisu u njoj antagonisti, nisu protivnici. Moglo bi se to ovako reći: pobačaj je, kao i majčinstvo, jednako ženska i muška stvar, ali o kojoj uvijek i isključivo odlučuje žena. Naprosto, radi se o njezinom, a ne o njegovom tijelu. Dok je tradicionalno ili biološki shvaćeno očinstvo, bez obzira na onaj jedan nužan fizički čin, ipak samo metafizička činjenica, tradicionalno majčinstvo je i fizička i metafizička činjenica. Dok sam s pokojnim ocem povezan tek u duhu svetome i u otrovanom i čemernom genu jergovićevskom, sa svojom ludom pokojnom materom ista sam kost, isto meso. Njezino falšno materinstvo mnogo je veća i snažnija priča od njegova plahog i neuspjelog očinstva. Njezinog abortusa, pak, on se pred smrt vjerojatno nije više ni sjećao. Ona taj abortus, po svemu legalan, do smrti svoje sigurno nije zaboravila.
Ali krivo je, sektaški krivo, te glupavo i nedostojno misliti i zastupati da su u pripovijesti o pobačaju, o odluci Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država, i tihoga građanskog rata, na jednoj strani zli muškarci, a na drugoj ponižene i drugotne žene. Premda ukidanje povijesnog presedana iz 1973, u slučaju Jane Roe protiv Henryja Wadea, američke žene čini drugotnim u odnosu na muškarce, jer dovodi u pitanje njihovo pravo da same odlučuju o svojoj utrobi, niti su ovu odluku donijeli samo muškarci, niti je ona donesena u korist muškaraca, pa čak i u korist nekoga imaginarnog patrijarhata. Formalno gledano, Vrhovni sud glasao je 6:3. Šestero sudaca koje su imenovali ekstremistički republikanski predsjednici George W. Bush i Donald Trump bili su za put prema zabrani pobačaja, troje sudaca koje su imenovali demokratski predsjednici Clinton i Obama bili su za očuvanje civilizacijske stečevine i generacijske tradicije. U rasno-etničkom pogledu, na obje strane vlada gotovo jednako šarenilo. U vjerskom smislu, bez obzira na Afroamerikanca Clarencea Thomasa, koji američki Ustav čita i tumači upravo onom metodom kojom saudijski vehabitski poglavice čitaju i tumače Kuran, također postoji raznolikost na obje strane. I što je naročito važno: među demokratskim braniteljima prava na pobačaj u Vrhovnome sudu dvije su žene, Sonia Sotomayor i Elena Kagan, ali žena je i Trumpova sutkinja Amy Coney Barrett, koja je, kao najmlađi sudac Vrhovnoga suda, bila za put prema zabrani pobačaja. Bilo bi glupavo i nedostojno to previđati, ili zastupati mišljenje da su jedne žene manje žene od drugih žena.
Tihi građanski rat, koji sada slijedi u Sjedinjenim Američkim Državama i u svijetu, neće se voditi prema rodnoj ili spolnoj crti podjele. Pobačaj je danas mnogo više zajednička stvar nego što je bio u vrijeme u kojem su se žene, uz pomoć progresivnih muškaraca, borile za legalizaciju. Stoga je pomalo tragikomično kada po hrvatskom mrežovlju čitamo naslove poput: “Žene bi, nakon odluke Vrhovnog suda SAD-a, mogle ući u oružani sukob s ostatkom svijeta. Takav smo otpor već vidjeli”. Osim što se na taj način svjesno promašuje bit stvari, poprište bitke seli se tamo gdje bitke nikako ne može biti. Ali nije to čudno, jer je ovakvu vrstu pozicioniranja u hrvatski javni prostor uvela ženska momčad koja se na scenu izašla pod plaštom i paskom Kolinde Grabar Kitanović, čija je erotiziranost muškim politikama Donalda Trumpa već legendarna.
I na kraju, još nešto vrijedi naglasiti: pobačaj, kao ni pravo na slobodu riječi, pravo na Republiku, na rasnu i etničku ravnopravnost, danas nikako ne pripada inventaru podjele na ljevicu i desnicu. Protiv su ekstremne politike, koje se danas uglavnom deklariraju kao desne, ali ni u ovom slučaju ne moraju biti samo desne.