Bosnik ili Botnik? Ma, biće da je bocal… Bar pjesnik Miro Petrović tako veli. A ono što Miro veli, to je tako, bezbeli. Pa pisca u toj problematici i dumanju čak i glava zaboli. Eto, tako bih počeo da pišem o novoj knjizi Almina Kaplana pod naslovom “Kućni ljudi” koja je izašla iz štampe u izdavaštu Buybooka, u edijici Dnevnik koji uređuje književnik Semezdin Mehmedinović. Kakva je to knjiga, pitate se vi… I ko danas na književnoj sceni na prostoru Jugoslavije piše dnevnike. Pa eto, piše ih Almin Kaplan, pišu i još neki, i probao sam te neke malo i da pročitam, no od toga njihovog pisanja nema selameta. I sad bi oni “alternativni” na književnoj pozornici pomislili, kao što već mišljahu i govorahu, pa o čem to piše u dnevniku onaj dosadni Kaplan koji u svojim sporim pjesmama, pričama i romanima pripovijeda o nekakvim hercegovačkim suhozidićima i gasulhanama? Gajbicama i paprikama? Piše upravo o tome, samo drukčije, jer je Almin Kaplan sjajan pisac pa će na istu temu, a vjerovali ili ne to je njegova tema jer je živi i voli o njoj pisati, napisati uvek drukčiji i novi rukopis, uvek savršen i bez slovca viška. U ovoj knjizi od četiristotinjak stranica Kaplan, čiji književni rad poznajem kao svoju biblioteku, ispisao je verovatno najbitniju knjigu njegovog dosadašnjeg književnog opusa i to kroz formu dnevnika. Dodao bih da je knjiga poezije “Bukara” do ovoga trenutka nosila tu titulu u Kaplanovom opusu, ali “Kućni ljudi” su je u mojim osećanjima na toj poziciji upravo zamenili. Pisac ispisuje svakodnevni život u Rivininama kraj Stoca, na Dubravskoj visoravni… Te odlaske u Mostar gde radi i ponekad obavlja veće kupovine u marketima ili u nekoj od sjemenarni. Kaplan kuva, trči, sadi svoje začinske biljke, vaspitava sinove, sa ženom gleda filmove, sluša muziku i pije dobrog vina iz Međugorja. I to tako kuva da vam dok čitate pripremu obroka voda na usta pođe. A sve to piše kroz boje, pre svega bakar i mjed. Prevukao je Kaplan filter preko svojih reči i rečenica, pa onda kroz njegov dnevnik čitate ni više ni manje nego hercegovačku sepiju. Čitate brazde koje čekaju da se uzoru. A upravo u zemljanim brazdama raste književnost Almina Kaplana koju on vrlo pažljivo prvo freza, pa tek onda seje i zaliva. U tim njegovim zapisima shvatate kako funkcioniše život jednog pisca… Dok vozi, on sluša muziku koju sluša Mirsada, jedna od junakinja njegovog novog romana u nastajanju. On čita, prepravlja i dopisuje svoje stare knjige i o svemu tom piše pa se pomalo i nervira. A nervira se Almin često, jer je čovek ters. Najviše ga nerviraju gusenice, a komšija Miro veli da će to brat njegove pokojne žene koji se zove Dane molitvom rešiti? Šta će na to pisac? On će na to zašutjeti. A onda, piše Kaplan i o tome kako je kroz odnos sa svojim roditeljima formatiran u čoveka kakav je sada, piše o knjigama koje čita dok piše… I dok čitam ovaj dnevnik, shvatam da ga uzimam kao medikament, da me smiruje i u velikoj meri leči. Postajem ovisnik toga štiva. Zašto? Zato jer nama ljudima u gradovima život curi iz dlana kao pesak kada ga zahvatiš na plaži u onim trenucima melanholične sunčane razbibrige… Eto tako nam prolaze dani i baš kada neko pomisli da bi bilo zanimljivo čitati jedan takav dnevnik, gradski dnevnik, stresem se od muke jer bi u njemu stalo samo brujanje tramvaja, buka, nervoza i frka. I gradska patetika. Dok u Rivinama dani traju duže i ima se šta u njima zapaziti, čuti, pa onda vala i zapisati. Hoćete li pročitati knjigu posle ovoga moga takozvanog prikaza? Briga me, pravo da vam kažem. Ionako sam ga pisao samo zato što sam osetio potrebu da o toj knjizi ostavim pisanog traga. Ali bolje bi vam bilo da je pročitate, pogotovi vi, ljudi iz gradova. Pogotovo vi kućni ljudi!
Bosnik ili Botnik
Bosnik ili Botnik? Ma, biće da je bocal… Bar pjesnik Miro Petrović tako veli. A ono što Miro veli, to je tako, bezbeli. Pa pisca u toj problematici i dumanju čak i glava zaboli. Eto, tako bih počeo da pišem o novoj knjizi Almina Kaplana pod naslovom “Kućni ljudi” koja je izašla iz štampe u izdavaštu Buybooka, u edijici Dnevnik koji uređuje književnik Semezdin Mehmedinović. Kakva je to knjiga, pitate se vi… I ko danas na književnoj sceni na prostoru Jugoslavije piše dnevnike. Pa eto, piše ih Almin Kaplan, pišu i još neki, i probao sam te neke malo i da pročitam, no od toga njihovog pisanja nema selameta. I sad bi oni “alternativni” na književnoj pozornici pomislili, kao što već mišljahu i govorahu, pa o čem to piše u dnevniku onaj dosadni Kaplan koji u svojim sporim pjesmama, pričama i romanima pripovijeda o nekakvim hercegovačkim suhozidićima i gasulhanama? Gajbicama i paprikama? Piše upravo o tome, samo drukčije, jer je Almin Kaplan sjajan pisac pa će na istu temu, a vjerovali ili ne to je njegova tema jer je živi i voli o njoj pisati, napisati uvek drukčiji i novi rukopis, uvek savršen i bez slovca viška. U ovoj knjizi od četiristotinjak stranica Kaplan, čiji književni rad poznajem kao svoju biblioteku, ispisao je verovatno najbitniju knjigu njegovog dosadašnjeg književnog opusa i to kroz formu dnevnika. Dodao bih da je knjiga poezije “Bukara” do ovoga trenutka nosila tu titulu u Kaplanovom opusu, ali “Kućni ljudi” su je u mojim osećanjima na toj poziciji upravo zamenili. Pisac ispisuje svakodnevni život u Rivininama kraj Stoca, na Dubravskoj visoravni… Te odlaske u Mostar gde radi i ponekad obavlja veće kupovine u marketima ili u nekoj od sjemenarni. Kaplan kuva, trči, sadi svoje začinske biljke, vaspitava sinove, sa ženom gleda filmove, sluša muziku i pije dobrog vina iz Međugorja. I to tako kuva da vam dok čitate pripremu obroka voda na usta pođe. A sve to piše kroz boje, pre svega bakar i mjed. Prevukao je Kaplan filter preko svojih reči i rečenica, pa onda kroz njegov dnevnik čitate ni više ni manje nego hercegovačku sepiju. Čitate brazde koje čekaju da se uzoru. A upravo u zemljanim brazdama raste književnost Almina Kaplana koju on vrlo pažljivo prvo freza, pa tek onda seje i zaliva. U tim njegovim zapisima shvatate kako funkcioniše život jednog pisca… Dok vozi, on sluša muziku koju sluša Mirsada, jedna od junakinja njegovog novog romana u nastajanju. On čita, prepravlja i dopisuje svoje stare knjige i o svemu tom piše pa se pomalo i nervira. A nervira se Almin često, jer je čovek ters. Najviše ga nerviraju gusenice, a komšija Miro veli da će to brat njegove pokojne žene koji se zove Dane molitvom rešiti? Šta će na to pisac? On će na to zašutjeti. A onda, piše Kaplan i o tome kako je kroz odnos sa svojim roditeljima formatiran u čoveka kakav je sada, piše o knjigama koje čita dok piše… I dok čitam ovaj dnevnik, shvatam da ga uzimam kao medikament, da me smiruje i u velikoj meri leči. Postajem ovisnik toga štiva. Zašto? Zato jer nama ljudima u gradovima život curi iz dlana kao pesak kada ga zahvatiš na plaži u onim trenucima melanholične sunčane razbibrige… Eto tako nam prolaze dani i baš kada neko pomisli da bi bilo zanimljivo čitati jedan takav dnevnik, gradski dnevnik, stresem se od muke jer bi u njemu stalo samo brujanje tramvaja, buka, nervoza i frka. I gradska patetika. Dok u Rivinama dani traju duže i ima se šta u njima zapaziti, čuti, pa onda vala i zapisati.
Hoćete li pročitati knjigu posle ovoga moga takozvanog prikaza? Briga me, pravo da vam kažem. Ionako sam ga pisao samo zato što sam osetio potrebu da o toj knjizi ostavim pisanog traga. Ali bolje bi vam bilo da je pročitate, pogotovi vi, ljudi iz gradova. Pogotovo vi kućni ljudi!