Širaz i njezina Duša

Priča iz knjige “Mačka čovjek pas”

 

Kad mu je umrla žena, draga naša susjeda teta Rajna, gospon Škrlec odlučio je što prije doći za njom. Prestao je jesti i piti, čak je prestao i pušiti, samo je sjedio pred upaljenim televizorom, gledao Kunolovca, reklame ili raskomadanu djecu koju izvlače ispod ruševina u Gazi, a niz obraze su mu same od sebe tekle suze. Kćeri su najprije našle ženu koja će se za njega brinuti, Filomenu, špičastu staru curu koja je izgledala kao ražalovana časna sestra, ali u Grazu je završila fakultet za brigu o starcima što žele umrijeti, i – pričalo se – sedmorici je dedeka produžila život, otac naftaša Čepikuće dočekao je uz nju devedeset petu, i ne bi ni umro da nije imao zdrave zube, pa je pregrizao štrik za sušenje rublja i objesio se na stubištu. Naravno, Filomena je bila skupa kao sam vrag, ali tri Škrlecove kćeri nisu žalile. Dok god je stari živ, moći će se potpisivati njegovi grafički listovi, možda ga se natjera i da nešto namalja, premda je već skoro sasvim slijep, ali bez očiju se još i može slikati, ako si veliki Oton Škrlec, a mrtav baš i ne. Mislile su tako njegove kćeri, ali uzalud. Bez obzira na svu Filomeninu skrb i znanja stečena u Grazu i po najfinijim zagrebačkim kućama, gospon Škrlec više nije jeo, pio, ni pušio.

Tada se najmlađa sestra dosjetila da se stari cijeloga života žalio što ne mogu imati psa, jer je naša teta Rajna bila alergična na pasju dlaku. Znao bi zastati nasred ulice, čučnuti uz nekog lutalicu, dugo ga milovati i nešto mu šaptati na uho. Uostalom, nisu li Škrlecova platna iz svih njegovih faza često bila ispunjena figurama pasa? Čak se i na onoj slavnoj slici, oko čijeg su vlasništva Beograd i Zagreb godinama pregovarali, pa se prijetilo i prekidom diplomatskih odnosa, na kojoj Nikola Tesla gleda niz Manhattan, negdje u dubini, prije nego što će kuljajuća ljudska masa zamaknuti izvan slike, vidi figura žene koja na uzici vodi foksterijera.

Potvrdit će vam to tko god ih poznaje, Škrlecove kćeri su kao da ih je izvadilo iz kakve Disneyeve bajke. Starija je visoka i zla raspuštenica, velikog nosa. Srednja je malena i debeljuškasta, sitnooka majka petero djece i supruga propalog tapiserista, koji nakon višegodišnjeg boravka na psihijatriji sjedi doma i bocka goblene. Mlađa ima neku bolest od koje joj se krivi kralježnica pa je u Gradskom uredu za urbanizam, što ga vodi već godinama, zovu Kvazimoda. Svaka sestra nesretna je na svoj način, ali zajedničko im je da su patološki škrte i nepovjerljive.

Našle su se jedne subote i zajedno otišle u azil za napuštene životinje. Starija je mladoj volonterki obrijane glave rekla neka pas bude kratkodlak, što kratkodlakiji, jer da ne misle svaki mjesec kupovati novi zauger. Srednja je rekla neka pas bude što manji, jer neće stari prodavati grafike za pseće bifteke. Mlađa je rekla da pas treba imati što kraće noge, jer dugonoge valja puno šetati po parku, pa tatek ne bu imal vremena za slikanje.

Volonterka, koja je rekla da se zove Širaz, otišla je u psetarnicu i donijela maleno žuto pseto, goleme glave, kratkih nogu i skoro bez dlake. Sestre su ga strpale u kartonsku kutiju, Širaz im je održala predavanje kako bi se oko kujice trebale brinuti, ali njezine riječi nisu stizale do sestara, pa se može računati kao da nisu bile ni izgovorene.

Gospon Škrlec bio je sretan, smijao se i skakutao po kuhinji, otvarao i zatvarao frižider, pokušavajući nahraniti psa, a odmah zatim ga i pomilovati, nije ni sam znao što bi prije i što u tom času ima smisla učiniti. Kujica je mahala repom, ali to je činila tako nervozno i energično, a sva je bila tako sitna, da se činilo kako rep maše njome. Njegova ruka pokušavala je doći do njezine glave, tražila ju je kao ključaonicu u mraku, ali nije išlo. Neprestano se izmicala; činilo se – od silne radosti nije mogla ni trenutka biti na istome mjestu, a onda je izgledalo kao da zapravo bježi od ruke, da se plaši udarca.

Neka se zove Duša – rekao je gospon Škrlec – neuhvatljiva je kao duša! Sestre su se zgledale: visoka se osmjehnula, debeloj su se ovlažile oči, a grbava je uzdahnula kao da joj ponestaje zraka. Veliki teret pao im je sa srca, jer su povjerovale da je otac ponovo našao razloge za život i za umjetnost. Samo je Filomena bila nezadovoljna. Vidjelo joj se to i na podbratku, i na punđi, i na nosnicama koje je širila kao da njuši je li to u kuhinji istječe plin. Možda je u Duši vidjela konkurenticu.

Nekoliko dana gospon Škrlec igrao se s kujicom, šetao s njom po kvartu, dao intervju za televiziju dok je ona histerično trčala oko klupe i pokušavala se otrgnuti s uzice, hranio je psećom hranom čiju je reklamu znao gledati kada bi plakao za našom tetom Rajnom. A onda je zapalio i svoju prvu cigaretu nakon njezinog sprovoda, zakašljao se i umro.

Smrt Otona Škrleca, posljednjega iz generacije velikih hrvatskih umjetnika dvadesetog stoljeća, čije je ime odjekivalo i u New Yorku i u Parizu, potreslo je Zagreb. Jedne kišne nedjelje, od ranog jutra pa do večeri, kondoliralo se sestrama u pokojnikovu domu. Pristizali su susjedi, profesori s Akademije, Škrlecovi ratni drugovi, političari, a one su, jedna za drugom, pružale svoje blijede ručice, dok su im se oči cijedile, bezbojne poput stotinu puta iskuhanih kuhinjskih krpa. Gradonačelnik je obećao da će grad otkupiti Škrlecov stan i pretvoriti ga u spomen dom hrvatskoga slikarstva. Na to su sestre jedna za drugom briznule u plač. Iz ostave se sve vrijeme čulo kako cvili Duša, dugo i otegnuto, kao da jeca neka izmišljena četvrta sestra, koju se zbog mentalne zaostalosti i slonovske fizionomije drži sakrivenu od ljudi. Bože dragi, mislili smo, dok smo posljednji put prolazili kroz dom gospon Škrleca, kako li samo onako malen i neugledan pas može imati takav glas!

Narednih dana novine su pisale o Otonu Škrlecu, njegovom životu, o tome kako je svojedobno dobio priznanje od Picassa kao “martir na posljednjoj barikadi figuracije i balkanski genij koji dokazuje kako je ljudsko lice apstraktnije od svake naše misli o njemu”, pa onda o onoj neobičnoj epizodi kada je Škrlec 1948. pristao uz rezoluciju Informbiroa, nakon čega su mu u apartman u bolnici na Golniku, gdje se liječio od tuberkuloze, došli sam Maršal i Moša Pijade, a nakon što su dva sata kasnije izašli, Škrlec je rekao medicinskoj sestri Božici, rodom Sarajki, kako je ljudski život vredniji i istinitiji od komunizma, da bi drugi dan započeo onaj svoj veličanstveni triptih u ulju: „Dan kada se više nismo molili Bogu“ O svemu su novine pisale, a nakon što su potrošili život i djelo Otona Škrleca, raspričale su se o posljednjoj njegovoj prijateljici, Duši.

Sestre su kujicu vodile od snimanja do snimanja, pozirale su uz nju u crnini, s paučinastim velovima preko lica, a Duša je skakala po njima, mahala repom kao da se želi otrgnuti od života i – ruku na srce – ponašala se glupo čak i za pseća mjerila. 

Neko vrijeme je trajalo, a onda se sve naglo utišalo, slegnula se zemlja na Škrlecovom grobu, još se samo čekalo da grad ponudi novac za slikarev stan i da jednu ulicu nazovu po njegovu imenu. Ali dok se to ne dogodi, sestre nisu znale što bi s psom. Jednog tjedna bio bi kod visoke, drugog kod debele, trećeg kod grbave; Duša im je bila teret i muka, gora nego živo čeljade. Otac je umro naglo, nije im pao na brigu, ali jest pas.

A onda je grbava čula od prijateljice kako je slavna tenisačica svoga psa smjestila u pseći hotel, i tamo ga drži već mjesecima. Jest, bilo im je skupo, ali svejedno su Duši platili hotel. Kad prođe sve i kad novine zaborave, odnijet će je veterinaru, da je uspava i pošalje tamo gdje sad boravi njihov tata.

I zaista, nakon pola godine, kada je već bilo jasno da ih je gradonačelnik prevario i da neće biti ništa od otkupa stana i spomen doma hrvatskoga slikarstva, sestre su došle po Dušu. Ona je histerizirala oko njih, ali nije bilo znakova da ih je i prepoznala, jer je oko svakoga tako histerizirala. Na pola puta prema veterinarskoj stanici naglo su se predomislile. Zašto plaćati eutanaziju, ako psa mogu odvesti tamo odakle su ga i uzele?

Širaz se pravila kao da ih ne prepoznaje. One su se pravile kao da su tu prvi put. Neka je uspavaju, rekla je debela sestra. Ne bismo mogle preživjeti da je netko nakon našeg tateka šeta po parku, rekla je grbava. On je bio slavni slikar, rekla je mršava. Kako se zove, pitala je Širaz. Zašto vam je to važno, štrecnula se grbava. Tek tako, rekla je Širaz, radi evidencije. Kako da je upišem? Duša, rekla je debela. Baš Duša, začudila se Širaz. Imala je doma već četiri psa, ali nijedan nije bio Duša. 

Miljenko Jergović 31. 05. 2019.