SF – SN od šake-bake

Godina je 1953. Osam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. U Jugoslaviji, a to znači i u Hrvatskoj, bijeda i siromaštvo, materijalno, ne i duhovno. 

Dječak polazi u prvi razred osmogodišnje škole. Živi u jednom selu, u školu ide dva kilometra pješice, u susjedno selo. Tamo je ona od prvog do četvrtog razreda.

Dalje, od petog do osmog, u obližnji će gradić, udaljen od roditeljske kuće 12 kilometara. To će vlakom, ali najprije do željezničke stanice, opet na noge, četiri kilometra.

Nastava završava dva-tri sata prije polaska „ćire“ nazad, vlak čeka putnike-radnike iz prve smjene Željezare, Rafinerije, Gavrilovića.

I onda četiri kilometra pješice do kuće.

Poslije završene Srednje tehničke škole i Mašinskog fakulteta u Beogradu, gdje mu je bilo lakše studirati, odnosno roditeljima snositi trošak jer je živio kod rodbine – Zagreb udaljen manje od stotinu kilometara, Beograd četiristotine, ali ispadalo jeftinije. Vražja je ta matematika uvijek bila.

Dječak danas ima 78 godina i u varošicu odleti „na biciklinu“. Nakon što je odradio radni vijek u Željezari i vratio se u staru roditeljsku kuću, pored koje i sad teče potok, ali mlin ne radi, nikome i ne treba.

I propituje da mu objasne kako se to ide civilizacijski naprijed, a zaostaje sedamdeset godina.

Te 1953. godine, u seoskoj četverorazrednoj školi, pod velikim odmorom od 15 minuta, obavezno: šalica vruće bijele kave i šnita kruha namazana marmeladom ili margarinom. Ako nije bio namaz, bio je pravokutni komad tvrdog žutog američkog sira, danas kaže: Bio je bolji od većine sadašnjih takozvanih trapista. O tome siru će žena istih godina: Meni je bio grozan, ali ga je moja majka voljela, pa sam skupljala sve što su učenici ostavljali i nosila kući. Dječak se ne sjeća paštete iz toga vremena, ali je se sjeća iz onoga drugog đačkog doba, od petog do osmog, u velikoj varoškoj školi na dva kata.

I iz toga doba danas svjedoči: Poslije nastave, mi učenici-putnici, koji smo čekali vlak, imali smo ručak, ne topli obrok, nego pravi ručak, friško kuhano varivo, uvijek je bilo i repete tko je mogao, šerpa je ostajala prazna, skoro čista. Sjećam se kuharice Ljube, uvijek vedre i nasmijane, voljela nas je, svu djecu, rado bih znao kako se prezivala, onda nam to nije bilo važno, ako možeš, raspitaj se kod nekoga starijeg od mene.

Pomislih: ah, prezime kuharice u kuhinji jedne osnovne škole otprije 66 godina …

Pa dječaku nije jasno gdje su se izgubili organizatori osnovnoškolskog obrazovanja, sad bi to bili ministri, direktori škola, učitelji i nastavnici, gdje su kuharice, sad kad svi prave halabuku i „špansko selo“ od toplog obroka za učenike. Te od koga će kupovati namirnice, te tko će koliko na tome zaraditi a tko izgubiti, te neće kuharice biti ni pomoćne za plaću od 800 eura, te školska kuhinja nema rostfrei suđe, te djeca sa raznolikim dijagnozama i obrok im se mora medicinski pravilno osigurati, te da ne bi neka bubica, poput šake-bake, doletjela na sendvič, te sve ovo pa ono. 

Veliki posao, velika briga i jake organizatorske sposobnosti su danas potrebne za isto ono što se prije 60-70 godina odrađivalo dok si pucnuo prstima.

Raspitala sam se, znam prezime kuharice Ljube, neću telefonom, odletjeh nekidan do sela, autom, naravno.

I dječak mi pokazuje pismo koje je nekoliko dana ranije poslao jednom suvremenom telefonskom operateru koji ga skoro dva mjeseca opako vara. Jedni isključili liniju, drugi ne uključuju, ali poslali uredno račun od 22 eura za mjesec nemogućnosti telefonskih razgovora. Sve u skladu sa pravilima i propisima ministarstava, njihovih „tijela“, odbora i komisija.

Nije ni to najgore. Od dječaka tek slijedi najcrnja osveta. Pisamce završava sa: SF – SN!

Jagoda Kljaić 22. 06. 2024.