po oslobođenju ljubljane igra se šahovski turnir. na turniru igra mladi partizan i osloboditelj svetozar gligorić protiv starog milana vidmara, rektora ljubljanske univerze pod rupnikom, velemajstora iz stare jugoslavije koji je na početku stoljeća bio jedan od najboljih šahista svijeta a tukao je redom rubinsteina, nimzowitscha, tarrascha, aljohina i euwea. s capablancom je remizirao. gligorić crnim figurama protiv vidmarevog d4 ne igra kraljevu indijku, jednu frenetičnu obrambenu formaciju po kojoj će kasnije postati poznat nego kazališnu, pozicijsku, slavensku obranu iz širokog spektra daminog gambita. igra, ustvari, partiju po vidmarevom ukusu i s pijunom prednosti ulazi u topovsku završnicu. topovske završnice s jednim pijunom prednosti notorni su remiji, međutim, strpljivom, akademskom, inženjerskom tehnikom gligorić uspijeva pobijediti starog vidmara i premoćno osvojiti turnir. ovo je, iz više razloga, centralni meč turnira, iako su na njemu nastupali i ludek pachmann, sedmerostruki prvak čehoslovačke i peterostruki prvak jugoslavije vasja pirc, inovativni slovenac po kojemu se danas zove jedno hipermoderno otvaranje. otvaram zagradu i dodajem da na globishu, od uttar prandesha do kalifornije preko pustinje takla makan, šahisti ovo otvaranje uporno izgovaraju perk umjesto peertz.
gligorić je vidmara dobio u njegovoj partiji crnim figurama. nevježe će možda pomisliti da mu je vidmar pod pritiskom nove društvene stvarnosti pustio da pobijedi ali ne pušta se partija šaha ni rođenoj majci. lijep mat jači je od volje za životom. ja ne bih sebi samom pustio partiju šaha.
svetozar gligorić ući će u legendu kao gospodin šaha i jedan od najboljih igrača ove drevne igre uopće. kad je umro gliga, the new york times objavio je veliki in memoriam. kad jednom za mnogo, mnogo godina umre jedan drugi srpski šahist na nekom semaforu upalit će se zeleno, neka rijeka će teći kako teče, u nekom gradu netko će zaboraviti ugasiti bojler, neko će malo dijete puno sladoleda trčati kroz ljeto hoću reći ništa, baš ništa se neće dogoditi.
gospodin šaha
19.11.
po oslobođenju ljubljane igra se šahovski turnir. na turniru igra mladi partizan i osloboditelj svetozar gligorić protiv starog milana vidmara, rektora ljubljanske univerze pod rupnikom, velemajstora iz stare jugoslavije koji je na početku stoljeća bio jedan od najboljih šahista svijeta a tukao je redom rubinsteina, nimzowitscha, tarrascha, aljohina i euwea. s capablancom je remizirao. gligorić crnim figurama protiv vidmarevog d4 ne igra kraljevu indijku, jednu frenetičnu obrambenu formaciju po kojoj će kasnije postati poznat nego kazališnu, pozicijsku, slavensku obranu iz širokog spektra daminog gambita. igra, ustvari, partiju po vidmarevom ukusu i s pijunom prednosti ulazi u topovsku završnicu. topovske završnice s jednim pijunom prednosti notorni su remiji, međutim, strpljivom, akademskom, inženjerskom tehnikom gligorić uspijeva pobijediti starog vidmara i premoćno osvojiti turnir. ovo je, iz više razloga, centralni meč turnira, iako su na njemu nastupali i ludek pachmann, sedmerostruki prvak čehoslovačke i peterostruki prvak jugoslavije vasja pirc, inovativni slovenac po kojemu se danas zove jedno hipermoderno otvaranje. otvaram zagradu i dodajem da na globishu, od uttar prandesha do kalifornije preko pustinje takla makan, šahisti ovo otvaranje uporno izgovaraju perk umjesto peertz.
gligorić je vidmara dobio u njegovoj partiji crnim figurama. nevježe će možda pomisliti da mu je vidmar pod pritiskom nove društvene stvarnosti pustio da pobijedi ali ne pušta se partija šaha ni rođenoj majci. lijep mat jači je od volje za životom. ja ne bih sebi samom pustio partiju šaha.
svetozar gligorić ući će u legendu kao gospodin šaha i jedan od najboljih igrača ove drevne igre uopće. kad je umro gliga, the new york times objavio je veliki in memoriam. kad jednom za mnogo, mnogo godina umre jedan drugi srpski šahist na nekom semaforu upalit će se zeleno, neka rijeka će teći kako teče, u nekom gradu netko će zaboraviti ugasiti bojler, neko će malo dijete puno sladoleda trčati kroz ljeto hoću reći ništa, baš ništa se neće dogoditi.