Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/54

Valentin Akudovič, Kod odsutnosti. Pokušaj razumijevanja Bjelorusije. 2007

 

Ukrajina je (konačno!) sveprisutna. Gdje god se zagrebe, pronaći će se knjige i članci koji nas podučavaju o toj zemlji. Njezina je povijest sve intenzivnije osvijetljena, prijašnja se, dominantno ruska, pozicija gubi, ostaje u mračnim kutovima ideološki obojene imperijalne propagande, dovoljna tek onima koji bespogovorno slijede liturgijski konstruirane, poput litanije realizirane invektive kremaljskog povjesničara amatera. Njegov zloslutni hobi u objektivnoj recepciji ustupa pred ozbiljnim djelima u kojima se reflektirano diskutira, ponekad bolno elaborira jedna prošlost koja se ne da fiksirati, koja ostavlja mirijadu praznih mjesta koja čekaju na popunjavanje. Povijest se Ukrajine i njezine kulture nalazi u procesu ispisivanja, ona je napustila granice zemlje i preselila se u zapadni diskurzivni prostor kojega postupno usvaja i oslobađa (paradoks, zar ne?) od ruske imperijalne dominacije. No što je s Bjelorusijom? Tu će se vaš izvjestitelj morati predati, morat će se zaustaviti pred zidom neznanja, bolje reći – pred krhotinama znanja, koje ga ostavljaju gotovo nijemog. Gdje je, upitat će se, bjeloruski Serhij Plohi, ako ime zvuči odveć ukrajinski (makar je njegov nositelj dugogodišnji profesor ukrajinske povijesti na Harvardu), gdje je Nijemac koji će se Bjelorusiji posvetiti (i razjasniti je) onako kako su to učinili Andreas Kappeler ili Martin Schulze-Wessel. Heinrich Kirschbaum je svijetli primjer znanstvenika koji će se, sa svoga stajališta (znanost o književnosti) posvetiti Bjelorusiji. Ostalo je šutnja.

Što činiti? Pronalaziti rijetke knjige koje bar donekle mogu prosvijetliti neznanje. Jedna je od njih upravo Kod odsutnosti, na njemačkom objavljena davne 2013., u originalu još i ranije, 2007. Po konstrukciji, ali i po duktusu, u dobroj je mjeri paralelna s knjigom Mikole Rjabčuka Realna i imaginarna Ukrajina o kojoj sam pisao na početku ovoga serijala. No paralelizmi rijetko govore o istovjetnosti. Mogao bih, s malo smjelosti, ustvrditi: makar paralelne, dvije su knjige dijametralno suprotne. Kako bih razjasnio (prividni) paradoks svojega iskaza, prizvat ću iz sjećanja, riječi Jurija Andruhoviča koje je izgovorio za književne večeri posvećene romanu Radio Noć. Pojednostavljeno: „Mi (Ukrajinci – D.B.) smo realizirali svoju revoluciju, oni (Bjelorusi – D.B.) svoju šansu nisu znali iskoristiti.“ Naravno da takva izjava iritira i pokazuje aroganciju koju je moguće razumjeti, i donekle opravdati, tek uzme li se u obzir stanje iznimne nadraženosti u kojemu je izgovorena. No argumentacija koju Valentin Akudovič razvija kao da ide u sličnome smjeru: Bjelorusija (ne zaboravimo: on piše više od deset godina prije bjeloruskih protesta zbog falsificiranih izbora na koje se poziva Andruhovič) ne želi protestirati protiv političkog sistema zasnovanog na tlačenju. Odbijanje protesta kao forme političkog izričaja duboko je ukorijenjeno u mentalitet Bjeloruskinja i Bjelorusa. Razlog je tomu bolno povijesno iskustvo koje veli: kad god su se podigli ili pobunili, Bjeloruskinje i Bjelorusi doživjeli su teške traume povezane s gubitkom života i uništenjem pokretne i nepokretne imovine. Krajnji je rezultat pobunjeničkih gibanja gubljenje dijela identiteta – kolektivnog i individualnog. Iz toga, prema Akudoviču, proizlazi težnja ka prilagođavanju i prihvaćanju, bez otpora, vlasti nametnute izvana. Jasno je kamo on cilja. Gotovo svaka moderna nacija u samoj srži mita o nastanku posreduje pripovijest o žrtvovanju. Bio to Roland ili Petar Svačić, svejedno. Nacija nastaje tako što se njezin najvažniji član, nepobitni junak, pokazuje spreman prinijeti život na žrtvu kako bi sačuvao ideal njezine čistoće i jedinstvenosti. Na njegovome se primjeru (jedini relevantan, meni poznat, primjer ženskoga žrtvovanja jest Jeanne d’Arc) formiraju sljedeće generacije, podižu mu se spomenici, slave se godišnjice njegovog herojskog čina. Pronalaze se ili vještački produciraju imitati.

Akudovič se svim silama pokušava oprijeti takvim mitovima te, esencijalistički, traži izvore zajednice u dubokim slojevima pučkoga duha. Pronalazi ih u nečemu što je suprotno herojstvu, nečemu što odbija žrtvovanje – u pragmatički orijentiranoj žudnji za preživljavanjem koja je ostvariva jedino u neherojskom činu neprihvaćanja mitova kao formativnih momenata zajednice. Za Akudoviča su dva apokaliptična događaja u povijesti Bjelorusije paradigmatična u vezi s odbijanjem heroizma: prvi je u povijesti zabilježen kao „krvavi potop“ i zbio se u sedamnaestom stojeću; drugi je vezan uz Drugi svjetski rat u kojemu su bjeloruski partizani pružili otpor njemačkom okupatoru. Svaki drugi stanovnik Bjelorusije postao je žrtva prve apokalipse (od 4,9 milijuna rat koji su započeli Moskoviti kako bi otkinuli onaj dio teritorije Velike Litve koji su smatrali svojim preživjelo je 2,5). U drugoj je stradala četvrtina stanovništva zemlje. Oba su događaja „proizvedena“ izvana, oba su se, Akudovič tvrdi, mogla, da se slijedila volja bjeloruskoga pučanstva, izbjeći. Osobito je smiona ona tvrdnja koja se odnosi na ulogu NKVD-a u partizanskome pokretu. Prema Akudoviču riječ je o „kadrovima“ koji su uvezeni iz Rusije kako bi postigli dvostruki cilj: dodatno potkopali bjelorusku nacionalnu svijest koju su sustavno započeli uništavati u vrijeme Staljinova terora, ali i „pogurali“ jedinice SS-a i Wehrmachta da taj prljavi posao završe za njih. Da se, tako Akudovič, pitao bjeloruski seljak, od otpora ne bi bilo ništa. Njegov bi jedini cilj bio očuvanje gologa života u teškim vremenima. No to mu nije bilo dopušteno.

Sažmimo dosada rečeno. Bjelorusija je u povijesti bila izložena pritiscima koji joj, za razliku od Ukrajine, nikada nisu dopustili formiranje koherentnoga državnog teritorija. I u vrijeme Velike Litve, i carske Rusije te, nakraju, Sovjetskog Saveza bjeloruske su elite bile ili prisiljene na asimilaciju ili su, pak, taj čin realizirale dobrovoljno. I evo nas u srži Akudovičeva argumenta, u samome središtu prijepora s gore navedenom Andruhovičevom arogantnom izjavom. Razlika između ukrajinskog i bjeloruskog naroda nalazi se u herojstvu jednoga i pragmatizmu drugoga, determiniranog snažno izraženim nagonom za preživljavanjem.

Takav zaključak izlaže Akudovičevu (ali i Rjabčukovu, da navedem samo jednog njegovog ukrajinskog antipoda) poziciju opravdanoj kritici. Ona je zasnovana na konstruiranju kolektivne psihologije kojom se jednome narodu/jednoj naciji pripisuje neka osobina koju se, zapravo, može primijeniti tek na razini individualnoga. Kolektivni nagon za preživljavanje je himera koju je nemoguće dokazati na znanstvenoj razini.

No čini li ova, opravdana, kritika Akudovičevu knjigu obsoletnom? Teško je dati jednoznačan odgovor. U svakom slučaju, njome nam se posreduju određene informacije o Bjelorusiji koje drugdje, u takvoj oštrini, nisu dostupne. Nakon što ostavi razinu psihologiziranja, Akudovič izvodi prefinjene analize bazičnih problema bjeloruske povijesti, kulture ali i politike. Često polemično, ali uvijek argumentirano, on će se upustiti u prosudbe o bitnosti jezika u formiranju nacije te pronaći uvjerljive razloge koji su doveli do osujećenja standardizacije bjeloruskog. U ovome segmentu svoga teksta Akudovič slijedi Benedicta Andersona i njegovu tezu o nacijama kao imaginativnim zajednicama. Jedna od glavnih odlika u procesu prelaženja od „imaginativnom“ ka „stvarnom“ jest upravo jezik. Tamo gdje ga nema u jedinstvenoj formi, valja ga izmisliti. Cijena je toga da se jezično bogatstvo nivelira, autohtoni jezični izričaji unižavaju se na status dijalekta, a najčešće slučajno izabrani „dijalekt“ etablira se kao nositelj novostvorene nacionalne svijesti. Specifična bjeloruska situacija manifestira se na sljedeći način. Bjeloruski je jezik, prema Akudoviču, u povijesnome smislu nastao kao govor nižih socijalnih slojeva. Starobjeloruski jezik nestao je u povijesnim turbulencijama, a ruski je bio lingua franca elita uz čiju se pomoć realizirao socijalni uspon. Doba poslije Oktobarske revolucije, kao što sam često napominjao u ovome serijalu, bilo je i doba nacionalnoga oslobođenje koje je završeno krvavim staljinističkim pirom tridesetih godina prošloga stoljeća. Poput Ukrajine, i Bjelorusija je u to doba doživjela kulturalnu renesansu povezanu i s vraćanjem izvornome jeziku. No situacija je tamo bila višestruko komplicirana u odnosu na ukrajinsku. Dugi period rusifikacije kojoj je, u najvećoj mjeri ako uopće, pružan tek pasivan otpor rezultirao je brisanjem autohtonog vernakulara. Nakon kratkotrajne nezavisnosti 1918. i podjelom zemlje između Poljske i Sovjetskog Saveza koji je preuzeo vlast u njezinim istočnim krajevima bilo je potrebno provesti jezičnu standardizaciju – ali na osnovu čega? Ovdje dolazi do podjele koju će Akudovič inaugurirati u centralni problem cijeloga bjeloruskog društva. Naime, u procesu je uvođenja bjeloruskog jezika u novoj sovjetskoj republici usađen procijep između dvije varijante koji će se, u sličnom ali opasnijem obliku, manifestirati i nakon stjecanja nezavisnosti devedesetih. Prva, „taraškevica“, može se nazvati klasičnom, a druga „narkomauka“, normalnom. Lingvist Branislau Taraškevič 1918. je sastavio „Bjelorusku školsku gramatiku“ koju će Akudovič označiti kao priručnik nastao prema „privatnim pravilima“ filologa, zasnovan „u prvoj liniji na dijalektima iz okolice Vilniusa“. Sam je Taraškevič uvidio da je nužna reforma njegove ortografske reforme. I doista, novi je pravopis uveden 1933., ali su ga nacional-demokrati jednodušno odbili. Njegovo je postojanje svakako svedeno na formalnost jer je u dobu čistki ideja internacionalizma kao i autohtonost pojedinih nacija unutar federativno uređenog Sovjetskog Saveza postala zavjesa iza koje se krilo agresivno-imperijalno nametanje ruske dominacije. Branislau Taraškevič, nije teško pretpostaviti, strijeljan je 1938.

U izvjesnu je ruku logično (i očekivano) da se u doba stjecanja nezavisnosti nakon raspada Sovjetskog Saveza u Bjelorusiji budi pokret za nacionalnu revitalizaciju u koju je uključeno i ponovno uvođenje bjeloruskog jezika kao najvažnijeg sredstva komunikacije. Tu Akudovič egzercira snažnu kritiku i samokritiku koju se može smatrati otrježnjenjem nakon prvobitne euforije. Nacionalni su demokrati od početka inzistirali na primjeni „taraškevice“ te time proizveli odbijanje kod širokih narodnih slojeva. Prema Akudoviču svi su oni, a tu ubraja i sebe, koji su u patriotskom zanosu devedesetih inzistirali na uvođenju bjeloruskog jezika u sve oblasti života (politiku, administraciju, kulturu) zanemarili enormnu snagu koju je rusifikacija razvila u periodu Sovjetskoga Saveza. Svojim inzistiranjem na „bjelorusifikaciji“ oni su, zapravo, na odlučujući način doprinijeli ustoličenju kolhoznika i njegove nasilne aparature. Krivnju će pronaći kod vođe opozicije Sjanona Pasnjaka koji će se naći u egzilu, bespomoćan, bez utjecaja na ono što se zbiva u Bjelorusiji. No i sam će sebi predbaciti slijepu mjeru u mit o ponovnome rođenju. Pesimistični je zaključak: bjeloruski će doživjeti sudbinu irskoga – nestanak u javnome životu i životarenje u nišama privatnoga.

Akudovičeva knjiga otvara brojna pitanja koja se odnose na prošlost, sadašnjost i budućnost Bjelorusije. Referirati o svima njima prerasta skromne nakane ovoga teksta. Promatra li je se s izoštrenog teorijskog motrišta, ukazat će se momenti slabosti koji su rezultat njezina publicističkog duktusa. No kao izvor informacija ona je jedan od rijetkih primjera pokušaja objašnjenja složene, u suštini duboko nesretne, povijesti Bjelorusije. Valentin Akudovič (1950), filozof, književni kritičar, intelektualac, piše knjigu o jednoj zemlji, svojoj zemlji, s podnaslovom Pokušaj razumijevanja Bjelorusije. Objavljuje je 2007., a 2024., kada bi mu se pitanje moglo postaviti, vjerojatno bi odgovorio da je taj pokušaj osujećen. Bjeloruska se intelektualna elita, još jednom, nalazi u egzilu iz kojega pokušava baciti pogled na domovinu. Čak i djelići slobode koji su se tamo mogli oćutjeti prije desetak godina su netragom nestali. Valžina Mort, Volja Hapejeva, Olga Šparaga, Saša Filipenko, Viktor Martinovič, Eva Viežnaviec, Alhierd Baharevič, Artur Klinaŭ… Koja si kultura može priuštiti takav brain drain i preživjeti?    

Davor Beganović 18. 06. 2024.